REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1506/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vlatki Toplak, u pravnoj stvari tužiteljice BP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Josipu Letici, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Ulica Domovinskog rata 61, zastupanog po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 28. studenog 2024. u prisutnosti tužiteljice osobno, njenog punomoćnika te zamjenice punomoćnice tuženika, dana 23. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. isplatiti tužiteljici BP iznos 4.140,60 eur sa zateznom kamatom tekućom:

- na iznos 3,20 eur od 15.07.2006. do isplate,

- na iznos 1,29 eur od 21.08.2006. do isplate,

- na iznos 6,45 eur od 26.09.2006. do isplate,

- na iznos 3,09 eur od 05.12.2006. do isplate,

- na iznos 0,90 eur od 23.01.2008. do isplate,

- na iznos 4,10 eur od 18.03.2008. do isplate,

- na iznos 2,14 eur od 04.04.2008. do isplate,

- na iznos 10,14 eur od 21.10.2008. do isplate,

- na iznos 10,17 eur od 22.11.2008. do isplate,

- na iznos 2,73 eur od 17.12.2008. do isplate,

- na iznos 28,66 eur od 21.01.2009. do isplate,

- na iznos 32,53 eur od 21.02.2009. do isplate,

- na iznos 23,82 eur od 24.03.2009. do isplate,

- na iznos 22,01 eur od 21.04.2009. do isplate,

- na iznos 17,5 eur od 02.06.2009. do isplate,

- na iznos 19,95 eur od 18.06.2009. do isplate,

- na iznos 20,54 eur od 18.07.2009. do isplate,

- na iznos 19,88 eur od 28.08.2009. do isplate,

- na iznos 19,77 eur od 15.09.2009. do isplate,

- na iznos 14,37 eur od 20.10.2009. do isplate,

- na iznos 19,44 eur od 21.11.2009. do isplate,

- na iznos 17,57 eur od 16.12.2009. do isplate,

- na iznos 25,81 eur od 20.01.2010. do isplate,

- na iznos 29,66 eur od 24.02.2010. do isplate,

- na iznos 31,64 eur od 19.03.2010. do isplate,

- na iznos 35,2 eur od 17.04.2010. do isplate,

- na iznos 41,98 eur od 20.05.2010. do isplate,

- na iznos 46,16 eur od 22.06.2010. do isplate,

- na iznos 58,31 eur od 24.07.2010. do isplate,

- na iznos 67,67 eur od 24.08.2010. do isplate,

- na iznos 63,64 eur od 18.09.2010. do isplate,

- na iznos 61,2 eur od 16.10.2010. do isplate,

- na iznos 64,42 eur od 16.11.2010. do isplate,

- na iznos 79,96 eur od 16.12.2010. do isplate,

- na iznos 82,72 eur od 15.01.2011. do isplate,

- na iznos 75,66 eur od 16.02.2011. do isplate,

- na iznos 80,05 eur od 09.03.2011. do isplate,

- na iznos 82,72 eur od 15.03.2011. do isplate,

- na iznos 75,03 eur od 15.04.2011. do isplate,

- na iznos 89,08 eur od 14.05.2011. do isplate,

- na iznos 124,86 eur od 15.07.2011. do isplate,

- na iznos 139,06 eur od 18.08.2011. do isplate,

- na iznos 112,91 eur od 15.09.2011. do isplate,

- na iznos 100,25 eur od 15.10.2011. do isplate,

- na iznos 101,89 eur od 16.11.2011. do isplate,

- na iznos 104,16 eur od 16.12.2011. do isplate,

- na iznos 114,04 eur od 14.01.2012. do isplate,

- na iznos 116,72 eur od 15.02.2012. do isplate,

- na iznos 114,05 eur od 16.03.2012. do isplate,

- na iznos 113,84 eur od 13.04.2012. do isplate,

- na iznos 113,84 eur od 13.04.2012. do isplate,

- na iznos 1.493,82 eur od 13.04.2012. do isplate,

te joj isplatiti i trošak parničnog postupka u iznosu 1.493,99 eur sa zateznom kamatom od 23. siječnja 2025. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za radzdoblje do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi:

″Utvrđuje se da je ništetna odredba 1.2. IZNOS KREDITA Ugovora o kreditu broj 44578/06 od 12. lipnja 2006. sklopljenog između tužiteljice BP i tuženika OTP banka d.d.(ranije HVB Splitska banka d.d.), u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:

2. Kredit će se isplatiti u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja.'',

kao i zahtjev za isplatu iznosa 12,70 eur.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 12. lipnja 2006. sa tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 44578/06, temeljem kojeg je tuženik tužiteljici stavio na raspolaganje kredit u iznosu 30.365,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju tuženika na dan korištenja. Predmetnim ugovorom u članku 4. određena je promjenjiva kamatna stopa u visini od 6,99 % godišnje te je kredit otplaćivan u mjesečnim ratama. Smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njena prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica- švicarski franak te ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu I smatra da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu. Napominje se da su povrede ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene i pravomoćno presudom Trgovačkog suda Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja . donesenoj u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banaka koje posluju u RH, između ostalog i tuženika. Što se pak pitanja nedopuštenosti i nepoštenosti odredbe o ugovorenoj valuti CHF tiče, napominje da je o takvim ugovornim odredbama svoje odluke u korist potrošača donio i Europski sud za ljudska prava, i to u predmetima C-26/13 (presuda od 30. travnja 2014.) i C-51/17 (presuda od 20. rujna 2018). Dalje navodi da je odredba čl. 1. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba jer da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužiteljice i tuženika, tuženik propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je sporni "kreditni proizvod" sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužiteljica, postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatila tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tužiteljica nije imala na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogla procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjerena da pristane na valutnu klauzulu u valuti koja je kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Važno je naglasiti da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Nadalje, tužiteljica smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena, te o kojoj mogućnosti tužiteljica nije bio unaprijed upozorena, a što joj je direktno uzrokovalo štetu (zajedno sa nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi) te navodi da je tuženik, na taj način, stekao bez osnove iznos 31.293,07 HRK odnosno 4.153,30 eur. Zahtjevom iz tužbe predlaže (1) utvrditi ništetnom odredbu čl. 1.2. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula te posljedično navedenom (2) obvezati tuženika na isplatu preplaćenog tečaja u iznosu obvezati tuženika na isplatu 4.153,30 eur sa zateznom kamatom na pojedine iznose od njihova dospijeća do isplate te obvezati tuženika na isplatu troškova parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne spori da je sa tužiteljicom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, no osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva kao i osnovu i tijek zatezne kamate. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer da su iz dostavljenog prometa po kreditu vidljive uplate koje se ne mogu povezati s tužiteljicom. Osporava tužiteljici svojstvo potrošača kao i da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača. Ističe prigovor zastare. Smatra da odredbe ugovora o valutnoj klauzuli nisu ništetne te u odnosu na promjene i uvjete na tržištu, ističe da su se isti nakon sklapanja predmetnog ugovora nepredvidivo izmijenili, rezultat su izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran, nije za njih znao niti je na njih mogao utjecati. Ističe da je tužitelj kao potrošač bio informiran o riziku ugovaranja valutne klauzule kao i mogućnosti rasta ili pada tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu. Smatra da utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, a sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a. U protivljenju visini tužbenog zahtjeva, ističe da bi sud trebao uzeti u obzir i tzv. negativnu razliku. Predlaže odbiti zahtjev kao neosnovan te obvezati tužiteljicu na isplatu troškova tuženiku.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: Ugovor o kreditu (list 10-12 i 33-35 spisa), otplatni plan (list 13-14 spisa), promet po kreditu (list 15-27 spisa), nalaz i mišljenje financijskog vještaka Darka Prpića (list 118-123 spisa), iskaz tužiteljice (list 142-143 spisa).

4. Temeljem tako provedenog postupka, a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 1.2. Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula te posljedično navedenom,(restitucijski) zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove razlike u tečaju, u odnosu na tečaj kakav je bio u trenutku isplate kredita, a koje zahtjeve tužiteljica temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom da je povrijeđeno njeno potrošačko pravo.

6. Među strankama nije sporno:

- da su 12. lipnja 2006. zaključile Ugovor o kreditu broj 44578/06 za iznos 30.365,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora);

- da je čl. 10. a) i d) Ugovora ugovorena otplata u 84 jednaka mjesečna anuiteta i to 83 anuiteta po 459,36 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju CHF tečajne liste tuženika na dan dospijeća i jednog anuiteta u iznosu 456,18 CHF;

- da je tuženik pravni slijednik HVB Splitske banke d.d.

7. Među strankama je sporna valjanost odredbi Ugovora o kreditu u dijelu u kojem su glavnica kredita te mjesečni anuitet vezani uz valutu CHF, a posljedično tome i osnovanost zahtjeva za isplatu, a koji se odnosi na, prema tvrdnji tužiteljice, preplaćeni iznos anuiteta zbog rasta valute švicarskog franka u odnosu na kunu. Sporno je i je li utuženo potraživanje u zastari. U vezi s tim sporno je i je li ovaj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

8. Podneskom od 18. ožujka 2024. (list 128-130 spisa) tužiteljica je, po provedenom financijskom vještačenju, precizirala kondemnatorni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog promjene tečaja na iznos 4.140,60 eur.

9. Budući da se tuženik podneskom od 20. lipnja 2024. (list 132-134 spisa) protivio djelomičnom povlačenju tužbe iz podneska od 18. ožujka 2024., to je sud u skladu sa odredbom čl. 193. st. 2. ZPP o visini kondemnatornog dijela zahtjeva odlučivao kako je visinom postavljen u tužbi (4.153,30 eur).

10. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao 5-tuženik) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

12. Dakle, pravomoćnim presudama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula.

13. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presude Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je, sukladno čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. Naime, čl. 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. st. Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača.

15. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

16. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužiteljica nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

17. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.".

18. U odnosu na sredstva dokazivanja (dokaze) o punoj obaviještenosti konkretnog potrošača Ustavni sud je istaknuo "…da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti…".

19. Također je stanovište Ustavnog suda da saslušanje zaposlenika banaka koji nisu sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora (već mogu iskazivati o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora) po svojoj dokaznoj vrijednosti nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču i da ne saslušavanje takvog predloženog zaposlenika banke ne može povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka.

20. Dakle, iz citiranih odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda slijedi da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o rizicima fluktuacije tečaja CHF.

21. U ovom postupku tuženik nije predložio saslušanje svojeg djelatnika koji je sudjelovao u postupku obrade i sklapanja kredita.

22. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu, djelatnik banke kredit u CHF ponudio kao najpovoljniji sa dakle, najpovoljnijom kamatnom stopom i stabilnom valutom, a pri čemu joj nije objašnjeno da bi moglo doći do porasta tečaja valute niti koji bi bili razlozi tome. Nije tražila kredit u nekoj drugoj valuti jer joj je kredit u CHF ponuđen kao najpovoljniji. Nije imala prilike pregovarati o odredbama ugovora jer su načelno dogovorili iznos kredita, broj anuiteta i dužinu trajanja kredita. Prije potpisa ugovora ugovor je pročitala, nije imala nekih posebnih pitanja jer joj je ponavlja, ugovor o kreditu u CHF valuti ponuđen kao najpovoljniji, a obzirom na njene financijske mogućnosti. Odlazila je u par banaka prije sklapanja ugovora, ali joj je Splitska banka ponudila najpovoljniji kredit odnosno brzo rješavanje kredita, a po provjeri njen financijske sposobnosti. Iz ugovora joj je bio jasan iznos kredita, broj anuiteta, duljina trajanja otplate te činjenica da je ugovor vezan uz tečaj koji se može promijeniti, ali joj nisu objašnjeni razlozi zbog kojih bi moglo doći do te promjene i u tom iznosu promjene. Nije se nešto posebno informirala oko promjene tečaja za valutu CHF jer joj to nije bio prvi ugovor o kreditu, kredit je počela otplaćivati i to je bilo to. Ne može s sjetiti u kojoj je valuti prethodno dizala kredit. Ugovor o kreditu bio je nenamjenski, a dobivena sredstva iskoristila je za uređenje stana u kojem je živjela sa obitelji, danas više ne žive u tom stanu. Stan je danas u vlasništvu roditelja njenog supruga. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije imala u vlasništvu obrt niti je bila član trgovačkog društva.

23. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice kao životan, logičan i uvjerljiv te u skladu sa pisanom dokumentacijom u spisu. Prema čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetništvu, što znači da svojstvo potrošača ima svaka fizička osoba u svakom ugovoru koji je sa trgovcem sklopljen izvan njezine profesionalne djelatnosti ili poslovne aktivnosti. Ocjenom iskaza tužiteljice i sadržaja ugovora, u ukupnosti, sud utvrđuje da se tužiteljici kao korisnici kredita, ne može odreći pravo potrošača jer se pojam potrošača tumači u skladu sa položajem fizičke osobe u ugovoru, u skladu s prirodom i svrhom ugovora i vidljivo je prema vrsti ugovorne transakcije, kako je to obrazložio sud Europske unije u svojoj odluci broj C-774/2019 od 22. listopada 2020. Iz Ugovora o kreditu ne proizlazi da bi tužiteljica ugovor sklopila u vezi sa svojom profesionalnom djelatnosti ili gospodarskom aktivnosti. Osim toga, na tuženiku, kao kreditoru, je teret dokaza činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, a sud smatra da takve posebne okolnosti tuženik nije dokazao (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

24. Dakle, ovaj sud zaključuje da je tužiteljica potrošač i da je predmetni Ugovor o namjenskom kreditu potrošački ugovor zbog čega je sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača te da u tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate. Tuženik na okolnost informiranosti o spornim odredbama ugovora nije predložio saslušanje djelatnika banke koji je sudjelovao u postupku obrade i sklapanja Ugovora o kreditu. Nasuprot tome, iz prihvaćenog iskaza tužitelja dakle, u bitnom, proizlazi da joj djelatnik banke nije objasnio pojam valutne klauzule, nije o toj odredbi pregovarala sa tuženikom i nisu joj objašnjeni razlozi zbog kojih bi moglo doći do promjene ugovorene visine tečaja CHF za kune.

25. Ovdje valja reći da iz iskaza tužiteljice dakle, ne proizlazi da ju je tuženik informirao o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR, pri čemu valja kazati da tuženik nije ni iznosio tvrdnje da je informirao tužitelja o spomenutim specifičnim rizicima.

26. Kako dakle, tuženik nije niti tvrdio niti učinio vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama sporne odredbe, tada je za zaključiti da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (čl. 502.c ZPP) te da je ništetna odredba Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena obveza tuženice – otplata kredita vezana za valutnu klauzulu, a sadržana u čl. 10. d) toč. 1. Ugovora o kreditu i glasi: ″mjesečni anuiteti plaćaju se …..u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan plaćanja″.

27. Kako je dakle, odredba Ugovora o kreditu ništetna u navedenom dijelu, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, u skladu sa čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05. dalje u tekstu ZOO), važećim u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovi koja je utvrđene ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna tuženika prema promjeni valute po tečaju te iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

28. Nasuprot tome, odbijen je zahtjev u dijelu kojim tužiteljica traži utvrđenje ništetnom čl. 1. toč.2. Ugovora o kreditu jer se odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača ne odnosi na odredbu ugovora prema kojoj se kredit ugovara u valuti CHF i isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti. Naime, članak 1. toč. 2. Ugovora o kreditu glasi: "kredit će se isplatiti u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju tečaju Kreditora na dan korištenja".

29. Ovim člankom nije ugovorena otplata kredita vezana za tečaj CHF, već je ugovoren iznos kredita iz čega, onda, slijedi da neosnovano tužiteljica tvrdi da je u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno o ništavosti ovakve odredbe i da bi se radilo o direktnom učinku. Tim člankom je samo naznačen iznos kredita u CHF, a što nije nezakonito. Nadalje, sud nije našao niti jedan razlog zbog kojeg bi navedeni članak 1. toč.2. Ugovora o kreditu bila ništetna pa je taj dio zahtjeva tužiteljice odbijen (toč. II. izreke presude).

30. Neosnovan je prigovor zastare, jer zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača (od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu). Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz čl. 225. ZOO, a koji rok nije protekao budući je tužba podnesena 6. ožujka 2023.

30.1. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

30.2. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, jer VSRH u izraženom pravnom stavu izričito navodi "počinje teći", a ne "ponovno počinje teći". Da je korišten izričaj "ponovno počinje teći" tada bi to upućivalo na shvaćanje da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu (tužba u kolektivnom sporu je podnesena 4. travnja 2012.) prekinuta zastara i da se računa vrijeme prije podnošenja te tužbe, te bi u tom slučaju zastarjeli svi anuiteti plaćeni prije 3. travnja 2007. Kako je, međutim, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada to znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 i to od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu.

31. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko vještačenje po vještaku Darku Prpiću. Vještak je u nalazu i mišljenju naveo da ukupna razlika, između anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja, u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, iznosi 4.140,60 eur i to za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos. Vještak je dalje naveo i da ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -116,79 eur i to za za anuitete za koje je nalazom utvrđen manje uplaćeni iznos.

32. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok tuženik nije imao prigovora na matematički izračun vještaka, ali i nadalje navodi da sud prilkom odluke o visini zahtjeva treba uzeti u obzir i manje plaćene iznose anuiteta. Ujedno podneskom od 20. lipnja 2024. (list 132-134 spisa) navodi kako ističe ″prigovor prijeboja (materijalno pravni prigovor) u iznosu 116,79 eur sa zateznom kamatom na pojedine iznose″ te navodi da je taj iznos koji tuženik ″ovim podneskom stavlja u prijeboj″ u svom nalazu i mišljenju utvrdio financijski vještak u svom nalazu i mišljenju.

33. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je isto sačinjeno stručno, jasno i obrazloženo te u skladu sa čl. 258. ZPP. U odnosu na prigovor tuženika koji se temelji na činjenici da je određene mjesece tužitelj plaćao niže anuitete zbog nižeg tečaja CHF od onog koji je bio u trenutku isplate kredita i da sud treba uzeti u obzir manje plaćene iznose, posebno valja istaknuti da tuženik nema svojstvo potrošača te se na njega ne primjenjuje zaštita koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu.

34. Čl.323. st. 2. ZOO propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik nije pregovarao s tužiteljicom niti ju je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost valutne klauzule u CHF, tako da je krivnja za ništetnost ugovornih odredbi na strani tuženika. Dakle, nije tužiteljica kao stranka ugovora odgovorna za ništetnost ranije navedene odredbe, već je, upravo suprotno, tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Pri tome sud napominje da iz čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu članka 323. st. 1. ZOO, jer se čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača odnosi samo na potrošače.

35.Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita, što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. Osim toga, tuženik nije potrošač te nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na tuženika. Uzimajući u obzir da tužiteljica nije ništa stekla plaćanjem manjih iznosa anuiteta, ovaj sud zaključuje da nisu ostvareni uvjeti, tj. pravila vraćanja, na temelju kojih bi tužiteljica bilo što trebala vratiti, odnosno da bi postojala tražbina tuženika za koju bi trebalo umanjiti tražbinu tužiteljice.

36. U odnosu na istaknut prigovor prijeboja (materijalno pravni prigovor), kako to navodi tuženik u podnesku od 20. lipnja 2024., valja reći da iz sadržaja navedenog podneska proizlazi da je tuženik istaknuo procesno pravni prigovor radi prijeboja tužiteljičine tražbine s njegovom tražbinom prema tužiteljici, a ne materijalno pravni prigovor prijeboja (neovisno o tome kako ga je tuženik nazvao). Naime, u konkretnom slučaju, tuženik nije istaknuo prigovor da je imao istovrsnu i dospjelu tražbinu prema tužiteljici te da bi tužiteljičina tražbina prestala zbog tuženikove tražbine i konstitutivne izjave o kompenzaciji (građanskopravna kompenzacija) u skladu sa čl. 196. ZOO. Dakle, u konkretnom slučaju tuženik je podneskom od 20. lipnja 2024. sadržajno istaknuo procesno pravni prigovor radi prijeboja, međutim, obzirom na fazu postupka (prethodni postupak je zaključen 9. veljače 2024., list 111 spisa), sa iznošenjem istog tuženik je prekludiran pa sud prema odredbi čl. 288a st.6. ZPP, opisani prigovor nije uzeo u obzir (čl. 299. ZPP).

37. To što je pojedine anuitete po kreditu uplatila osoba različita od tužiteljice, a kako to proizlazi iz priloženog prijepisa prometa po kreditu, nije ni od kakvog utjecaja na aktivnu legitimaciju tužiteljice u tom dijelu. Naime,kada je tuženik prihvatio pa i uplate učinjene od osoba različitih od tužiteljice- kao ispunjenje obveze samog korisnika kredita po anuitetima, time tužiteljica kao korisnik kredita nije izgubila aktivnu legitimaciju u smislu članka 1111. ZOO zahtijevati povrat stečenog bez osnove (za sporne anuitete) jer je dakle, ta treća osoba, u skladu s člankom 161. ZOO platila dug u ime i za račun korisnika kredita, a što je dakle, tuženik prihvatio kao ispunjenje obveze samog korisnika kredita. Time, za te sporne anuitete nije došlo do ugovorne ili zakonske subrogacije uplatitelja u položaj korisnika kredita te interni odnos između korisnika kredita i uplatitelja (u smislu eventualnih regresa) tuženika ne oslobađa (ne umanjuje njegovu obvezu) od obveze utvrđene presudama u kolektivnom sporu (tako i Ustavni sud RH u odluci U-III-5101/2021 i dr. spojenim odlukama od 7. lipnja 2023. te VSRH u rješenju Revd 1202/2022-2 od 22. ožujka 2022.)

38. Budući da se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO, upravo je na temelju navedene odredbe valjalo prihvatiti zahtjev za isplatu iznosa 4.140,60 eur (pozitivna razlika zbog promjene tečaja- valutna klauzula) jer je tuženik taj iznos stekao bez osnove te je odlučeno kao u toč. I. izreke presude. Obzirom na protivljenje tuženika djelomičnom povlačenju zahtjeva, isti je za iznos 12,70 eur odbijen kao neosnovan te je odlučeno kao u toč. II. izreke.

39. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužiteljici pripada zatezna kamata u skladu sa čl. 1115. ZOO i to od dana kada su izvršene uplate, a kako to proizlazi iz prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka. Naime, tuženik je nesavjestan od trenutka kada je primio uplate od strane tužiteljice jer je već prilikom sklapanja samoga ugovora bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne sporne odredbe Ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i time ništetne.

40. Visina stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine 153/04) te na čl. 29. st. 2. i 8. ZOO. 41. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. u vezi čl. 151. i čl. 155. ZPP i isti je suđen tužiteljici u cijelosti budući da nije uspjela u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva u pogledu kojeg nije nastao poseban trošak. Trošak tužiteljice sastoji se od zastupanja po punomoćniku odvjetniku, odmjeren je u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje u tekstu: Tarifa), vrijednosti predmeta spora i priloženom troškovniku.

41.1.Tužiteljici je priznat trošak za: sastav tužbe 100 bodova (tbr. 7/1 Tarife), sastav podnesaka od 20. rujna 2023. i od 18. ožujka 2024., svaki po 100 bodova (tbr. 8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištima 9. veljače 2024. i 28. studenog 2024. svako po 100 bodova (tbr. 9/1 Tarife) ukupno 500 bodova što primjenom tbr. 54 Tarife iznosi 1.000,00 eur, a uz uvećanje za 25% PDV (250,00 eur) te uz zatraženi trošak uplaćene pristojbe na tužbu 43,99 eur te uplaćeni predujam za vještačenje sveukupno iznosi 1.493,99 eur.

41.2.Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 21. ožujka 2023.jer nije bio nužan za vođenje postupka, a niti trošak sastava podneska od 3. travnja 2023. jer istim dostavlja čitku presliku Ugovora o kreditu što je trebala priložiti već uz tužbu. Nije joj priznat niti zatraženi trošak pristojbe na presudu, budući da je prema izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/23), kao potrošač u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, što je predmet spora, oslobođena od plaćanja pristojbi (na snazi od 20. svibnja 2023.)

42. Odluka o zateznoj kamati na dosuđeni trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.

U Zagrebu 23. siječnja 2025.

Sudac

Vlatka Toplak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

- punom. tužiteljice

- punom. tuženika