Poslovni broj: P-10824/2023-12

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ani Ćurković Dražić, temeljem prijedloga višeg sudskog savjetnika - specijalista Verice Brebrić Ćosić, u pravnoj stvari tužiteljice AH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćeniku Goranu Devrnji, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB: 87939104217, zastupan po opunomoćeniku Mihovilu Graniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Žurić i partneri, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 13. siječnja 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Ane Gujić, odvjetnice i odsutnosti uredno pozvanog tuženog, dana 23. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB: 87939104217 da tužiteljici AH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.786,67 EUR, zajedno sa zateznom kamatom tekućom na iznos od:

1,66 EUR od dana 11.2.2008. do isplate

3,81 EUR od dana 6.3.2008. do isplate

5,74 EUR od dana 7.5.2008. do isplate

1,54 EUR od dana 3.6.2008. do isplate

0,14 EUR od dana 3.6.2008. do isplate

2,04 EUR od dana 4.7.2008. do isplate

1,50 EUR od dana 3.10.2008. do isplate

13,54 EUR od dana 6.11.2008. do isplate

4,70 EUR od dana 9.1.2009. do isplate

19,89 EUR od dana 12.2.2009. do isplate

21,27 EUR od dana 6.3.2009. do isplate

21,97 EUR od dana 10.4.2009. do isplate

20,32 EUR od dana 6.5.2009. do isplate

20,08 EUR od dana 18.6.2009. do isplate

17,49 EUR od dana 8.7.2009. do isplate

15,21 EUR od dana 24.9.2009. do isplate

16,01 EUR od dana 24.9.2009. do isplate

17,70 EUR od dana 7.12.2009. do isplate

19,48 EUR od dana 18.1.2010. do isplate

18,52 EUR od dana 1.2.2010. do isplate

20,71 EUR od dana 1.2.2010. do isplate

22,79 EUR od dana 12.3.2010. do isplate

24,98 EUR od dana 14.4.2010. do isplate

24,40 EUR od dana 3.5.2010. do isplate

28,08 EUR od dana 20.5.2010. do isplate

27,14 EUR od dana 16.6.2010. do isplate

28,99 EUR od dana 16.7.2010. do isplate

39,41 EUR od dana 17.8.2010. do isplate

37,03 EUR od dana 4.10.2010. do isplate

45,94 EUR od dana 27.10.2010. do isplate

41,24 EUR od dana 2.12.2010. do isplate

37,71 EUR od dana 13.12.2010. do isplate

48,45 EUR od dana 19.1.2011. do isplate

55,08 EUR od dana 15.2.2011. do isplate

50,27 EUR od dana 25.3.2011. do isplate

50,98 EUR od dana 4.4.2011. do isplate

47,52 EUR od dana 19.4.2011. do isplate

48,59 EUR od dana 4.7.2011. do isplate

60,34 EUR od dana 1.8.2011. do isplate

61,99 EUR od dana 1.9.2011. do isplate

75,00 EUR od dana 3.10.2011. do isplate

70,28 EUR od dana 28.10.2011. do isplate

62,92 EUR od dana 11.11.2011. do isplate

62,73 EUR od dana 9.12.2011. do isplate

61,92 EUR od dana 12.1.2012. do isplate

64,59 EUR od dana 13.2.2012. do isplate

67,53 EUR od dana 13.3.2012. do isplate

67,62 EUR od dana 12.4.2012. do isplate

65,77 EUR od dana 30.4.2012. do isplate

66,52 EUR od dana 31.5.2012. do isplate

67,63 EUR od dana 27.6.2012. do isplate

66,44 EUR od dana 31.7.2012. do isplate

66,54 EUR od dana 23.8.2012. do isplate

15,35 EUR od dana 6.9.2012. do isplate

15,04 EUR od dana 1.10.2012. do isplate

15,42 EUR od dana 5.11.2012. do isplate

15,56 EUR od dana 4.12.2012. do isplate

15,51 EUR od dana 2.1.2013. do isplate

14,95 EUR od dana 4.2.2013. do isplate

80,73 EUR od dana 12.3.2013. do isplate

81,45 EUR od dana 4.4.2013. do isplate

80,04 EUR od dana 6.5.2013. do isplate

75,87 EUR od dana 4.6.2013. do isplate

73,29 EUR od dana 1.7.2013. do isplate

75,58 EUR od dana 20.8.2013. do isplate

77,16 EUR od dana 3.9.2013. do isplate

81,19 EUR od dana 2.12.2013. do isplate

78,97 EUR od dana 20.12.2013. do isplate 79,97 EUR od dana 20.12.2013. do isplate

80,78 EUR od dana 23.1.2014. do isplate

82,33 EUR od dana 24.2.2014. do isplate

83,96 EUR od dana 24.4.2014. do isplate

83,12 EUR od dana 22.5.2014. do isplate

81,50 EUR od dana 22.5.2014. do isplate

80,77 EUR od dana 1.7.2014. do isplate

81,09 EUR od dana 1.7.2014. do isplate

83,13 EUR od dana 1.8.2014. do isplate

85,21 EUR od dana 1.9.2014. do isplate

85,03 EUR od dana 22.10.2014. do isplate

86,07 EUR od dana 3.11.2014. do isplate

87,88 EUR od dana 1.12.2014. do isplate i to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.543,64 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 23. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 23. studenog 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj 212523 prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 16.416,47 CHF prema srednjem tečaju HNB-a. Navodi da je pored iznosa glavnice tužiteljica prema Ugovoru bila dužna tuženiku platiti i redovnu kamatu, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru bila promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika, a na dan sklapanja ugovora ona je iznosila 5,30 %. Ističe da je za trajanja otplate kredita redovna kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika više puta mijenjana na štetu tužiteljice. Kako je tužiteljica zbog ugovorene promjenjive redovne kamatne stope plaćala povećane iznose, to ista, smatrajući da su korištene nepoštene ugovorne odredbe i pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12. od 4. srpnja 2013., drži ništetnima dio odredbe Ugovora o tome da je kamatna stopa promjenjiva temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika. Tužiteljica nadalje ističe da je u pokrenutom kolektivnom sporu utvrđeno također i da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Stoga tužiteljica smatra ništavim i odredbe Ugovora u valutnoj klauzuli, te traži da sud naloži tuženiku isplatu preplaćenog iznosa redovnih kamata i razlike u valutnom tečaju u ukupnom iznosu kao u izreci, sve sa zakonskim kamatama koje na mjesečne iznose preplaćenih iznosa teku od dana uplata pojedinih anuiteta, sve to uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se istoj protivi, ističe prigovor zastare utuženih iznosa. Smatra da se utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu primijeniti na konkretan predmet već tek treba izvesti dokazivanje za svaki pojedinačni slučaj. Ukazuje da sve i kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, u istoj nije utvrđena ništetnost ugovornih odredbi obuhvaćenih ovom tužbom, a tužiteljica nije ni pokušala dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Ističe da je način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisio o tržišnim uvjetima, a ne o jednostranoj odluci na štetu tužitelja. Tuženik također smatra da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i lako uočljiva te nije uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Ističe da ne osporava visinu zahtjeva kako ju je tužiteljica postavila u tužbi no protivi se osnovu. Slijedom navedenog tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troška.

3. U tijeku postupka izvođenja dokaza sud je izvršio uvid u Plan otplate (list 9 i 10 spisa), otplatnu tablicu po kreditu (list 11 do 13 spisa), Ugovor o kreditu broj 212523 (list 16 do 21 spisa), prometnu karticu po kreditu (list 22 do 32 spisa) te je saslušana tužiteljica.

4. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

6. Među strankama nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili predmetni Ugovor o kreditu broj: 212523 od 23. studenog 2007. u kunskoj protuvrijednosti od 16.416,47 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, u kojem ugovoru je određena kamatna stopa od 5,30 % godišnje, na rok otplate od 84 mjeseca, a koja je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Isto tako nije sporno da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata, o kojim povećanjima je tuženik obavještavao tužiteljicu, kao i to da je za vrijeme otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao. Sporno je da li su ove promjene bile u skladu sa odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja, te da li su kao takve bile u skladu sa općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiče zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno posljedično tome da li se radi o ništavim odredbama. Među strankama je sporno jesu li ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu bile jasne, lako razumljive i uočljive, odnosno jesu li nepoštene, obzirom je posljedica nepoštenosti odredaba njihova ništetnost te je sporno pripada li u tom slučaju tužiteljici utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima vezano uz promjene kamatne stope i razlike između tečaja CHF na dan isplate ugovora u odnosu na tečaj na dan pojedinog plaćanja , također je sporno i je li utuženo potraživanje zastarjelo.

7. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012. kojom je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

8. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) utvrđeno je sljedeće:

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

9. Slijedom navedenoga, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, uključujući i tužitelja, sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

10. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Dakle, nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

11. Kako se u konkretnom slučaju tužiteljica poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužiteljice kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovarao promjenjivost kamatne stope, a da nije tužiteljicu u cijelosti informirao o parametrima bitnim za donošenje takve odluke o promjeni kamatne stope, kao i da su ništetne i nepoštene odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje tuženika o razlozima promjene kamatne stope, odnosno o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu, kao niti tvrdnje vezane za rizik rasta valute CHF, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci upravo takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnim. Naime, odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

12. Za navesti je da je Ustavni sud Republike Hrvatske 10. lipnja 2020. donio odluku broj U-III-2233/19 kojom je odbio tužbu RBA banke vezano za reviziju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, broj Rev-3142/18. Naime, RBA banka tražila je da se ukine odluka Vrhovnoga suda po reviziji Rev-3142/18 kojom revizijom je Vrhovni sud RH odlučio: 1. Da se kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak ne moraju izvoditi dokazi, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak, 2. Da nema zastare potraživanja za preplaćene anuitete u pojedinačnim postupcima koji su pokrenuti na temelju kolektivne sudske presude u slučaju franak. Ustavni sud je u citiranoj Odluci naveo: „Ako se vodi privatni postupak na temelju kolektivne sudske presude, i ako se kredit s valutnom klauzulom CHF potrošača koji je tužio banku odnosi na jednu od osam tuženih banaka, onda nije potrebno provoditi dokaze radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje su kolektivnom presudom utvrđene ništetnima, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva, i jedino što je potrebno jest vještačenjem utvrditi visinu iznosa koji banka mora vratiti potrošaču.“ Ustavni sud je tom presudom dakle dodatno potvrdio raniji stav Vrhovnoga suda Republike Hrvatske da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

13. U pogledu navedenog također valja ukazati i na to da tuženik tijekom postupka nije predložio provođenje dokaza saslušanjem osobnog bankara, odnosno djelatnika banke koji je sudjelovao u pregovorima i sklapanju predmetnog ugovora. Stoga se na konkretnu pravnu situaciju ne mogu primijeniti utvrđenja Ustavnog suda RH iz presude U-III-5458/2021 od 30.06.2022., koja govori o povredi prava na jednakost oružja, jer tuženik u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu nije predložio relevantan dokaz na okolnost obaviještenosti konkretnog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora, a koja ne bi bila predmetom utvrđivanja u kolektivnom sporu.

14. Slijedom navedenog, spomenutom kolektivnom tužbom, za koju odluku Visokog trgovačkog suda je ovaj sud vezan, kao što je to ranije obrazloženo, sud nalazi utvrđenim osnov tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužiteljici kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega je valjalo utvrditi ništetnim način promjene kamatne stope odnosno obvezu da se ova promjena vrši ovisno o Odluci banke, kao i one odredbe koje se odnose, na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF.

15. Iz toga nadalje proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužiteljici onaj novčani iznos koji je primio povrh promijenjene kamatne stope tijekom otplate kredita, u odnosu na onu prvotno ugovorenu, jer su promjene koje su u utuženom razdoblju obavljane bile protivne naprijed zakonskim odredbama te općim načelima obveznog prava u zasnivanju obveza. Nadalje, tužiteljica ima pravo i na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate ugovora.

16. U odnosu na prigovor tuženika kako tužiteljica nije prosječni potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, sud je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke.

17. Tako iz iskaza tužiteljice proizlazi kako je te godine htjela kupiti auto za osobne potrebe koji i danas vozi, te su je iz autokuće usmjerili na poslovnicu prednika tuženika gdje je sa gđom A ili nekog sličnog prezimena razgovarala o kreditu u eurima, te tada nije bilo nikakvog razgovora o kreditu u CHF niti joj je takav kredit ponuđen. Kada je došla na potpisivanje i solemnizaciju ugovora kod javnog bilježnika po uputi banke, dočekao ju je ugovor u CHF.

Zvala je bankaricu da pita o čemu je riječ, a ona joj se ispričala i rekla da je taj kredi puno povoljniji, bolji za nju i da je rata manja, ali ako želi da može odustati i da će se izraditi novi ugovor s klauzulom u eurima. Kako je već sve dogovorila s autokućom, bio je kraj godine i u razgovoru s bratom koji joj je bio jamac je razmislila da je ta rata za taj kredit uistinu manja, te je odlučila potpisati ponuđeni ugovor s valutnom klauzulom CHF. Navela je da je ugovor pročitala i razumjela njegov sadržaj, nije mogla posebno pregovarati o bilo kojoj ugovornoj odredbi niti je od strane bankarskog službenika bila upozorena na rizike koji nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Vidjela je u ugovoru da će se kamata kretati po odluci banke, ali joj nije bilo objašnjeno kako će se kretati u budućnosti, a budući joj je to bio prvi kredit u životu, očekivala je da se ta kamata ne može tako značajno promijeniti. Završila je ekonomski fakultet no nije nakon studija pratila tu problematiku i smatrala je da joj je svaki rizik bankarski službenik bio dužan objasniti.

18. Nadalje, sukladno čl. 3. toč.1. Zakona o zaštiti potrošača, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

19. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice kao životan, logičan te u suglasju sa priloženom dokumentacijom u spisu. Naime, iz samog iskaza proizlazi kako je predmetni kredit podignut u osobne svrhe, dakle radi kupovine auta koji tužiteljica i danas koristi u privatne svrhe.

20. Suprotno tvrdnjama tuženika da je teret dokaza na tužiteljici da dokaže da je potrošač valja navesti da je teret dokaza upravo na tuženiku dokazati da tužiteljica nije bila u konkretnom ugovornom odnosu Ugovora o kreditu potrošač već da je bila trgovac. O ovome je zauzeo i stav VSRH u odluci Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. u kojoj je navedeno: "Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.". Slijedom svega navedenog, sud predmetni prigovor tuženika smatra u cijelosti neosnovanim.

21. Slijedom navedenog, a kako je tužbeni zahtjev na isplatu bio po visini nesporan, to je isti valjalo prihvatiti i presuditi kao u točki I izreke.

22. Odlučujući o prigovoru zastare, s obzirom da se u ovom postupku u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a primjenjuje pravno utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, među inim, i spram tuženika, to i zastara zahtjeva za isplatom preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi teče od pravomoćnosti sudske presude donesene u kolektivnom sporu, to jest od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. To stoga što je tek s danom pravomoćnosti te presude tužitelj kao potrošač stekao saznanje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekao mogućnost da zahtijeva povrat novčana iznosa plaćena po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi. Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C-776/19 i C-782/19. To znači da zastara zahtjeva za isplatom preplaćene kamate teče od 13. lipnja 2014. kada je presuda iz kolektivna spora postala pravomoćna glede ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dok u pogledu preplaćenih anuiteta kredita uslijed tečajnih razlika zastara teče od 14. lipnja 2018. kada je ta presuda postala pravomoćna glede ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

23. Dakle, u skladu s prethodno navedenim zastara individualna restitucijska zahtjeva tužiteljice kao oštećena potrošača počinje teći tek od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnu sporu. Petogodišnji rok zastare u odnosu na tražbinu po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi računa od 13. lipnja 2014., dok se u odnosu na tražbinu po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF računa počevši od 14. lipnja 2018.

24. Podnošenjem tužbe u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koji postupak je pokrenut 4. travnja 2012., došlo je do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO-a. Potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno članku 225. ZOO-a i tužitelj je mogao od prvog naplaćenog anuiteta, u roku 5 godina, tražiti od tuženika povrat iznosa naplaćenog na temelju ništetne ugovorne obveze. Tužitelj tužbenim zahtjevom traži isplatu za razdoblje od 11. veljače 2008. do 1. prosinca 2014.. U odnosu na najstarije potraživanje došlo je do prekida zastare 4. travnja 2011. i zastara u odnosu na preplaćenu kamatu iznova počinje teći 14. lipnja 2014., jer je 13. lipnja 2014. donesena pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, a koja odluka obvezuje sud u ovom sporu. Člankom 245. stavak 1. ZOO-a propisano je da se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Tužitelj je tužbu podnio 2. ožujka 2022. iz čega proizlazi da prigovor zastare nije osnovan za potraživanja koja tužitelj zahtjeva u tužbi.

25. Pritom valja posebno istaći da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Nastavno, i odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).

26. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu Pž- 7129/13 odbijen je zahtjev potrošača da se utvrdi ništetnost kamatne stope i valutne klauzule u odnosu na tamo VIII tuženika Sberbank d.d., ali je Presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž- 6632/17 od 14.06.2018. utvrđena ništetnost valutne klauzule za svih 7 banaka, dok je u odnosu na Sberbank d.d. utvrđena ništetnost promjenjive kamatne stope presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž- 6632/17 od 14.06.2018. Stoga zastara za zahtjeve temeljem jednostrano promjenjive kamatne stope za prednika tuženika Sberbank d.d. teče od 14.06.2018. i isteći će 14.06.2023., dok će za zahtjeve temeljem valutne kauzule isteći dana 14.06.2023. (za sve banke uključujući i prednika tuženika Sberbank d.d.).

27. Slijedom navedenog dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je prigovor tuženika u tom smislu neosnovan, dok je tužiteljici valjalo dosuditi pune iznose preplaćenih anuiteta, kako je to navedeno u izreci.

28. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1114 ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, a iste su dosuđene od dana kada je tužiteljica obavila plaćanje više zaračunatih iznosa na ime redovnih kamata, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

29. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP. Trošak se sastoji od troškova zastupanja tužiteljice po opunomoćeniku, odvjetniku, a odmjeren je u skladu s važećom Tarifom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora. Kao potrebna tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe, sastava podneska od 12. travnja 2022., 8. prosinca 2022., 18. rujna 2022. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), te zastupanja na ročištima dana 10. listopada 2022., 13. prosinca 2022., 7. studenog 2023., 26. ožujka 2024. i 13. siječnja 2025. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife) 100 bodova za svako, te za ročišta na kojem se objavljuje presuda (Tbr. 9. toč. 3. Tarife) 50 bodova, odnosno ukupno 950 bodova što uz vrijednost jednog boda od 2,00 EUR, uvećano za trošak PDV-a iznosi 2.375,00 EUR. Tužiteljici je također priznat trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 168,64 EUR, pa je tužitelju ukupno dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 2.543,64 EUR.

30. Odluka o zateznim kamatama na trošak temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a i čl. 151, st. 3. ZPP-a, te su tužiteljici na dosuđeni trošak parničnog postupka zatezne kamate dosuđene od donošenja presude do isplate.

31. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu, 23. siječnja 2025.

Sudac:

Ana Ćurković Dražić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest dana od dana dostave presude.

Žalba se podnosi ovom sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku uz pristojbu na tužbu i presudu u iznosu od po 84,32

EUR

2. tuženiku po punomoćniku