Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-442/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje dr. sc. Sanje Zagrajski, predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Anđele Bošković Rajković i suca Božidara Horvata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koga zastupa punomoćnik Dražen Srb, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, koga zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik u Odvjetničkom društva Kallay & partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru poslovni broj P-330/2021-29 od 2. veljače 2024. ispravljenoj rješenjem P-330/2021-34 od 17. prosinca 2024., na sjednici vijeća održanoj 23. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika se djelomično odbija kao neosnovana i djelomično uvažava kao osnovana pa se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru poslovni broj P-330/2021-29 od 2. veljače 2024. ispravljena rješenjem P- 330/2021-34 od 17. prosinca 2024.

a) potvrđuje u pobijanom dijelu pod toč. I. i II. izreke i u dijelu pod toč. IV. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka do iznosa od 1.229,51 Eur,

b) preinačuje u pobijanom dijelu pod toč. IV. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka te se zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan preko iznosa od 1.229,51 Eura do iznosa od 1.256,06 Eura, odnosno za iznos od 26,55 Eura.

II. Zahtjev tuženika za naknadu troška za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu, odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda presuđeno je:

„I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu, br. [broj kredita], između tužitelja ĐS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. OIB: 53056966535, iz Zagreba, Petrinjska 59, u dijelu kojim je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva na osnovi jednostrane odluke Banke, kao i dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF).

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. OIB: 53056966535, iz Zagreba, Petrinjska 59, da tužitelju ĐS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], u roku od 15 dana isplati iznos od 1.327,36 EUR / 10.001,00 kuna, koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o valuti otplate anuiteta za koji je vezana glavnica švicarski franak (CHF) ima vratiti tužitelju, kao i zateznu kamatu na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počevši od uplate svakog pojedinog iznosa prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31.12.2007., a o od 01.01.2008. po stopi koju određuje čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 01.08.2015., a od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. pa do isplate zateznu kamatu po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećano za tri postotna poena, i to:

- na iznos od 0,23 EUR počevši od 01.08.2011. do isplate,

- na iznos od 72,72 EUR počevši od 01.09.2011. do isplate,

- na iznos od 72,72 EUR počevši od 01.10.2011. do isplate,

- na iznos od 73,82 EUR počevši od 01.11.2011. do isplate,

- na iznos od 73,82 EUR počevši od 01.12.2011. do isplate,

- na iznos od 73,82 EUR počevši od 01.01.2012. do isplate,

- na iznos od 73,82 EUR počevši od 01.02.2012. do isplate,

- na iznos od 73,82 EUR počevši od 01.03.2012. do isplate,

- na iznos od 73,82 EUR počevši od 01.04.2012. do isplate,

- na iznos od 73,82 EUR počevši od 01.05.2012. do isplate,

- na iznos od 73,82 EUR počevši od 01.06.2012. do isplate,

- na iznos od 73,82 EUR počevši od 01.07.2012. do isplate,

- na iznos od 73,82 EUR počevši od 01.08.2012. do isplate,

- na iznos od 73,82 EUR počevši od 01.09.2012. do isplate,

- na iznos od 73,82 EUR počevši od 01.10.2012. do isplate,

- na iznos od 73,82 EUR počevši od 01.11.2012. do isplate,

- na iznos od 73,82 EUR počevši od 01.12.2012. do isplate,

- na iznos od 73,82 EUR počevši od 01.01.2013. do isplate,

- na iznos od 74,41 EUR počevši od 09.01.2013. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj s viškom tužbenog zahtjeva u iznosu od 173,66 eur. IV. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. OIB: 53056966535, iz Zagreba, Petrinjska 59, da tužitelju ĐS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.256,06 eur zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, do isplate zateznu kamatu po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećano za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

2. Protiv te presude pod toč. I., II. i IV. izreke pravovremenu žalbu podnio je tuženik zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) s prijedlogom da se žalba prihvati, preinači prvostupanjska presuda i odbije tužbeni zahtjev, a podredno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtjeva trošak sastava žalbe i pristojbe na žalbu.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod toč. I. i II. izreke, kao i u odluci o trošku pod toč. IV. izreke, postupak koji je prethodio i žalbene navode tuženika, ovaj je sud utvrdio da prvostupanjski sud prilikom donošenja presude nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. U postupku pred prvostupanjskim sudom potpuno su i istinito utvrđene sve činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva, te je na takvo utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo u odnosu na odluku o glavnoj stvari, dok je dijelom pogrešno primijenjeno materijalno pravo u odluci o trošku pod toč. IV. izreke.

7. Presuda prvostupanjskog suda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, na koje se ukazuje u izjavljenoj žalbi, tako da nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o [broj kredita] kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 1.501,02 Eura na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli s pripadajućom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose.

9. U postupku pred prvostupanjskim sudom, izvedenim dokazima, utvrđeno je:

- da je 18. siječnja 2006. zaključen Ugovor o [broj kredita] između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora,

- da je tužitelj u tom ugovornom odnosu potrošač,

- da je odredbom čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno vraćanje kredita u valuti CHF,

- da je odredbom čl. 2. ugovorena redovna kamatna stopa od 5,50%, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora,

- da je namjena kredita bila kupnja osobnog vozila,

- da je kredit u cijelosti otplaćen,

- da su odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula ništetne jer je ništetnost tih ugovornih odredbi utvrđena u postupku kolektivne zaštite,

- da je tužitelj za vrijeme otplate kredita, a na temelju ugovorene valutne klauzule CHF platio više 1.501,02 Eur.

10. Prvostupanjski sud djelomično prihvaća tužbeni zahtjev, utvrđuje da su odredbe sklopljenog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula ništetne na temelju čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03 i 46/07; dalje: ZZP/03), pa na temelju čl. 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23; dalje ZOO) nalaže tuženiku, na ime stečenog bez osnove (na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli) isplatiti tužitelju iznos od 1.327,36 Eura s pripadajućim kamatama na pojedine iznose od dana njihova plaćanja. Prihvaćajući djelomično tuženikov prigovor zastare prvostupanjski sud odbija dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 173,66 Eura.

11. Neosnovano tuženik ističe da tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, jer je postavio zahtjev za isplatu samo na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Odredbom čl. 187. st. 1. i 2. ZPP propisano je da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Činjenica da tužitelj nije potraživao isplatu na ime ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne znači, sama za sebe da ne postoji pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje u tom dijelu. Naime, tužitelj kao ugovorna strana Ugovora o [broj kredita] ima pravni interes za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora kojeg je sklopio s tuženikom, neovisno o tome što ne traži isplatu na ime te ništetne odredbe, jer zakon traži postojanje pravnog interesa, koji ne mora nužno biti ekonomski. Tužitelj, kao korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju.

12. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud nije pogrešno primijenio odredbu čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07 i 79/09; dalje: ZZP/07) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Točno je da je navedeni Zakon, pa i sporna odredba stupila na snagu nakon zaključenja spornog Ugovora o kreditu (18. siječnja 2006.) no ista je odredba bila na snazi u trenutku pokretanja postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, na temelju čijih stavova tužitelj temelji svoju tužbu. Uostalom, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14 i 110/15; dalje: ZZP/14) koji bio je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe (19. ožujka 2021.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Stoga, neovisno o činjenici što navedena odredba nije bila na snazi u trenutku zaključenja ugovora, ista je bila na snazi u vrijeme pokretanja postupka pa se osnovano prvostupanjski sud pozvao na pravne stavove iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

13. Osim navedenog, svoje zaključke o primjenjivosti stavova iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača prvostupanjski je sud cijenio pozivajući i na odredbu čl. 502. c ZPP.

14. Žalbeni navod da se konkretan postupak vodi radi stjecanja bez osnove a ne naknade štete, ne znači da odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, ali ne i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove. Isto bi naime, bili protivno svrsi odredbe čl. 118. ZZP/14 da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača obligatorno primijeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Volja zakonodavca bila je da i u parničnom postupku kao što je ovaj, u kojem se suštinski traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, obvezuje odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača. U prilog iznesenog govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.

15. Neosnovano tuženik smatra i da ne bi bilo dopušteno provoditi test poštenja ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer su navedene ugovorne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Prethodno, također iz razloga što je odlučujući o pitanju ništetnosti tih ugovornih odredbi, prvostupanjski sud, ispravno cijenio odredbe ništetnim, pozivajući se pri tome na stavove izražene u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. Navedenim je presudama utvrđeno da je i tuženik u razdoblju u kojem je sklopljen i Ugovor o kreditu br. 528-50-3230491 povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je nepošteno ugovorena promjena kamatne stope jednostranim odlukama banke, i na način da se o svakoj promjeni kamatne stope nije s tužiteljem, kao potrošačem, pojedinačno pregovaralo, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača. Osim toga, tuženik je u razdoblju u kojem je sklopljen Ugovor o kreditu s tužiteljem povrijedio kolektivne interese potrošača tako što je u ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače (pa niti tužitelja) u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je dao jasne razloge o utvrđenim činjenicama, te pravilnom primjenom čl. 81. i 82. ZPP/03 prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Točno je da navedene odredbe nisu same po sebi protivne načelu savjesnosti i poštenja, bez obzira na činjenicu da su unesene u ugovor na inicijativu tuženika, radi čega je prvostupanjski sud i proveo dokaz saslušanjem tužitelja iz čijeg je iskaza utvrđeno da je u potpunosti izostalo pregovaranje o spornim odredbama, kao i posljedice koje su na temelju spornih odredbi nastale u tužiteljevoj obvezi.

17. Odredbama čl. 81. i 82. ZZP/03 propisane su pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi određene su u tipskom ugovoru od strane tuženika, u unaprijed formuliranom obrascu, pa se na temelju zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka, konkretno tužitelj nije imao mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj. Prema čl. 87. st.1. ZZP/03 nepoštena odredba ugovora je ništava.

18. Osnovna posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 1111. ZOO, je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. I zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 323. ZOO).

19. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i da je tužitelj potrošač na temelju čl. 3. toč. 1. ZZP/03 i čl. 2. Direktive Vijeća 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, jer je pravni posao sklopio kao fizička osoba, nikada nije bio vlasnik obrta, a sredstva kredita je utrošio za kupnju osobnog automobila kojeg je koristio u osobne svrhe. Prvostupanjski je sud proveo dokaz saslušanjem tužitelja i provođenjem tog dokaza utvrdio činjenicu statusa potrošača. Stoga, suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio tužiteljev status potrošača u ugovornom odnosu s tuženikom (čl. 220. st. 2. ZPP).

20. Suprotno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud cijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare u dijelu zahtjeva za isplatu iznosa od 1.327,36 Eura. Naime, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (pravno shvaćanje sa prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 31. siječnja 2022.). Kako u konkretnom slučaju tužitelj potražuje samo isplatu na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli a tužba je podnesena 18. ožujka 2021., dok je sudska odluka kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača postala pravomoćna 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17-10) to nije protekao zastarni rok iz čl. 225. ZOO, niti je nastupila zastara tužiteljeve tražbine.

21. Pravilno je prvostupanjski sud tužitelju priznao i kamate na svaki pojedini iznos od dana stjecanja na temelju čl. 1115. ZOO koji glasi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je odredba ugovora o valutnoj klauzuli ništetna, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja.

22. Međutim, osnovano tuženik u žalbi ukazuje da je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o troškovima parničnog postupka pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju priznao trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,55 Eura. Pobijana presuda donesena je 2. veljače 2024., nakon što je na snagu stupila izmijenjena odredba čl. 11. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 118/18 i 51/23, dalje: ZOSP) prema kojoj su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni (između ostalog) tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Obzirom na navedeno, kako je tužitelj oslobođen obveze plaćanja sudske pristojbe na presudu, i istu nije platio, valjalo je u tom dijelu preinačiti odluku o trošku (toč. IV. izreke) i odbiti zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 26,55 Eura, a što se odnosi na sudsku pristojbu na presudu.

23. U preostalom dijelu do iznosa od 1.229,51 Eura je odluka o trošku pod toč. IV. izreke pravilna i zakonita i u skladu s odredbom čl. 155. st. 1. ZPP i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023; dalje: Tarifa), te žalbenim navodima tuženika nije dovedena u pitanje, jer osim neosnovanog priznavanja troška sudske pristojbe na presudu tuženik ne konkretizira druge žalbene navode na odluku o trošku.

24. Tuženiku nije priznat trošak za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu, jer uvažavanjem njegove žalbe nije promijenjen uspjeh stranaka u postupku a s žalbom je uspio samo u odnosu na parnični trošak (čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP).

25. U nepobijanom dijelu pod toč. III. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

26. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i čl. 373. toč.3. ZPP.

Osijek, 23. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

dr. sc. Sanja Zagrajski