REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-3752/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Branku Karamanu, u pravnoj stvari tužiteljice OŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Marku Baliću, odvjetniku u ZUO Marko Balić i PŠ, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupana po odvjetnicima iz OD Kallay&Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate , nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 13. studenog 2024. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja, odvjetnika u Splitu i zamjenika punomoćnika tuženika MŠ odvjetničkog vježbenika kod Domagoja Olujića, odvjetnika u Splitu, dana 23. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj 418-50-3111345, koji je sklopljen dana 24.10.2005.g. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to članak 1. u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 17.112,90 CHF, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, te članak 7. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju ukupan iznos od 1.307,14 € sve uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje na iznos od:

- 0,52 € teku od 01.12.2005.

- 2,60 € teku od 01.11.2008.

- 4,82 € teku od 01.01.2009.

- 6,43 € teku od 01.02.2009.

- 7,15 € teku od 01.03.2009.

- 5,25 € teku od 01.04.2009.

- 5,64 € teku od 01.05.2009.

- 2,53 € teku od 01.06.2009.

- 0,24 € teku od 01.07.2009.

- 0,85 € teku od 01.08.2009.

- 0,00 € teku od 01.09.2009.

- 2,05 € teku od 02.09.2009.

- 1,95 € teku od 01.10.2009.

- 0,73 € teku od 01.11.2009.

- 0,00 € teku od 01.12.2009.

- 3,02 € teku od 02.12.2009.

- 4,85 € teku od 01.01.2010.

- 7,47 € teku od 01.02.2010.

- 6,87 € teku od 01.03.2010.

- 10,41 € teku od 01.04.2010.

- 9,74 € teku od 01.05.2010.

- 11,05 € teku od 01.06.2010.

- 22,39 € teku od 01.07.2010.

- 20,06 € teku od 01.08.2010.

- 27,19 € teku od 01.09.2010.

- 24,73 € teku od 01.10.2010.

- 20,76 € teku od 01.11.2010.

- 29,13 € teku od 01.12.2010.

- 39,77 € teku od 01.01.2011.

- 32,24 € teku od 01.02.2011.

- 0,04 € teku od 01.03.2011.

- 34,84 € teku od 02.03.2011.

- 0,00 € teku od 01.04.2011.

- 31,51 € teku od 02.04.2011.

- 0,00 € teku od 01.05.2011.

- 32,12 € teku od 03.05.2011.

- 0,03 € teku od 01.06.2011.

- 46,36 € teku od 02.06.2011.

- 0,05 € teku od 01.07.2011.

- 47,73 € teku od 02.07.2011.

- 0,04 € teku od 01.08.2011.

- 59,55 € kn teku od 02.08.2011.

- 0,01 € teku od 01.09.2011.

- 53,47 € teku od 03.09.2011.

- 46,79 € teku od 02.10.2011.

- 0,01 € teku od 01.11.2011.

- 45,87 € teku od 03.11.2011.

- 45,36 € teku od 02.12.2011.

- 0,03 € teku od 01.01.2012.

- 48,52 € teku od 03.01.2012.

- 51,31 € teku od 02.02.2012.

- 51,68 € teku od 02.03.2012.

- 49,77 € teku od 03.04.2012.

- 0,01 € teku od 01.05.2012.

- 51,05 € teku od 03.05.2012.

- 51,95 € teku od 02.06.2012.

- 0,01 € teku od 01.07.2012.

- 50,45 € teku od 03.07.2012.

- 50,85 € teku od 02.08.2012.

- 49,73 € teku od 02.09.2012.

- 47,32 € teku od 02.10.2012.

- 0,06 € teku od 01.11.2012.

- 50,20 € teku od 03.11.2012.

i to po stopi koja se od dana dospijeća do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stopa HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.316,59 sa zateznom kamatom od 23. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. U tužbi podnesenoj ovom sudu 27. travnja 2021. navodi se da je prednik tužiteljice , sada pok. FŠ i tuženik **.**.2005. zaključili ugovor o kreditu broj 418-50-3111345. Tužiteljica je bila potpisnik predmetnog ugovora kao sudužnik. Tužitelj ističe da je ugovorena je ništetna odredba o valutnoj klauzuli temeljem koje zbog povećanja tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu tužiteljica je platila više glavnice nego što je bila obvezna u odnosu na kunu. U konačno postavljenom tužbeno zahtjevu u podnesku od 7. studenog 2023.., a nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelji potražuju iznos od 1.307,14 eura s osnova pretplaćenog kredita zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

2. U odgovoru na tužbu tuženik uvodno ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda jer da prema odredbama zakona o parničnom postupku ukoliko nije određena isključiva mjesna nadležnost kojeg drugog suda za suđenje je nadležan sud koji je opće mjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište. Ujedno su stranke zaključile sporazum o nadležnosti suda prema mjestu tuženika. Nadalje, sporna ugovora odredba o valutnoj klauzuli da je bila jasna i razumljiva te je prilikom pregovaranja tuženik poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, šta kako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato.

3. U tijeku postupka sud je izveo dokaz čitanjem ugovora o kreditu broj 418-50- 3111345 zaključen 24. listopada 2005. (list 10-13 spisa), prijepisa knjigovodstvene kartice za kredit broj 418-50-3111345 (list 15-19 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ante Beusa ( list 82-107), saslušanjem tuženice. Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga saslušanja zaposlenika TŠ.

3.1. Sud nije uzeo u obzir dokazne prijedloge tuženika u smislu pribavljanja službenim putem od obrtnog registra podatka o tome je li tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu imao registrirani obrt, kao ni podataka od trgovačkih sudova u RH o tome je li tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu imao poslovni udio u nekom trgovačkom društvu, kao ni podataka od Ministarstva financija – Porezna uprave o tome je li tužitelj objekt financiran ugovorom o kreditu unio u imovinu obrta, odnosno društva, odnosno koristio kakva prava u kontekstu poreznih propisa (čl. 299. st. 3. ZPP- a). Tužitelj je kao fizička osoba kupila automobil za osobne potrebe i u to vrijeme kao što proizlazi iz samog ugovora o kreditu bio zaposlenik Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje. Ujedno se punomoćnica tuženika, a obzirom na dokazni prijedlog, na upit suda nije mogla izjasniti kojeg bi obrta ili trgovačkog društva tužitelj, odnosno njihov prednik bio vlasnik ili imatelj poslovnih udjela

4. Prigovor mjesne nenadležnosti je neosnovan.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Stranke su dana 24. listopada 2005. sklopile Ugovor o kreditu kojim je u odredbi čl. 12. u slučaju spora ugovorena nadležnost suda u sjedištu kreditora, ovdje tuženika.

6.1. Prema odredbi čl. 70. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine (Narodne novine 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka US RH, 84/08., 96/08. - Odluka US RH, 123/08 - Ispravak; 57/11.; 148/11. - Pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka US RH; 70/19; dalje: ZPP) ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvjet da je isti stvarno nadležan. Stavkom 3. toga članka propisano je da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa.

6.2. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti određenih odredbi i isplata po osnovi Ugovora o kreditu broj 418-50-3111345 zaključen 24. listopada 2005. (dalje: Ugovor) u kojem tužitelj ima status potrošača, a tuženik status trgovca odnosno pružatelja usluge te dolazi do primjene mjerodavno potrošačko pravo.

6.3. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003. dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme Ugovora ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st.2.).

6.4. Odredbom čl. 82. ZZP propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu, a odredbom čl. 102. st. 1. ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

6.5. Identične odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19.), koji je na snazi u ovom trenutku, a koji je usklađen je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993.: dalje Direktiva).

6.6. Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2.).

6.7. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C- 240/98 do C-244/98 – Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te O Editores SA protiv OŠH i dr., zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

6.8. O odredbi čl. 12. Ugovora, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, nije se posebno pregovaralo pa tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on, čije je prebivalište u [adresa], dakle na području nadležnosti Općinskog suda u Splitu, radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se to ne odnosi na tuženika.

6.9. Budući da je ranije navedeno da prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu navedenoga treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe Ugovora ne može zasnovati nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu.

6.10. Prema tome, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. - 4. ZPP.

6.11. Ovdje je dodati i kako je prema odredbi čl. 2. st. 1. toč. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 09/15., 78/15., 102/15., 52/16.; dalje ZPK) potrošač fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu, u smislu toga Zakona, ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka.

6.12. Prema odredbi čl. 19.l st. 1. ZPK, u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

6.13. Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu od dana 29. siječnja 2020. za ocjenu je li prorogacijska klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nepoštena, a posljedično i ništetna, potrebno uzeti u obzir sve okolnosti pojedinog slučaja. Ovakvo je shvaćanje podudarno i s dopunom navedenog stava sjednice odjela od 29. siječnja 2020. (dopuna od 13. listopada 2020.) prema kojem: "Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) uvijek uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ukoliko putovanje od mjesta prebivališta tužitelja (potrošača) do suda mjesta sjedišta tuženika (banke) i natrag traje duže od tri sata."

6.14. Odredbom članka 40. stavka 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine" NN 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20) pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici odjela županijskog suda obvezno je za sva drugostupanjska vijeća ili suce pojedince tog odjela, odnosno suda.

6.15. U postupku je utvrđeno da je pok. tužitelj imao prebivalište u [adresa], što proizlazi i iz potvrde javnog bilježnika da je ugovor o kreditu sastavljen u javnobilježničkoj ispravi. Mjesto prebivališta tužitelja pripada nalazi se nadležnosti ovog suda, dok je udaljenost od Splita do Zagreba približno 410 km i zahtijeva više od tri sata vožnje (do Zagreba i natrag), što sve upućuje na zaključak da je ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti ništetna jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, pa je imajući u vidu vrijednost predmeta spora koja iznosi ukupno 805,27 eura/6.067.31 kuna , udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tužene (banke), s tim u vezi i mogućnost dolaska na sud punomoćnika tužitelja i samog tužitelja, ovaj sud je mišljenja da bi nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu tužitelja odvratila od njegovog prava na pristup sudu, koji je zajamčen člankom 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10) čime bi bio, zbog ugovorene nadležnosti u ovom slučaju, doveden u nepovoljniji procesnopravni položaj od tuženika.

6.16. Radi navedenog valjalo je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda odbiti kao neosnovan.

6.17. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije za istaknuti je da je utvrđeno da su tužitelji temeljem rješenja o nasljeđivanju utvrđeni zakonskim nasljednicima pok. VŠ, a nasljednicom je proglašena tužiteljica pod.

1. kojoj je tužitelj pod 2. ustupio u spomenutom rješenju taksativno pobrojane nekretnine i pokretnine. U odnosu na potraživanja koja nisu navedena u spomenutom rješenju nedvojbeno pripadaju tužiteljima kao univerzalnim pravnim slijednicima stoga je prigovor tuženika u tom djelu neutemeljen.

7. Među parničnim strankama nije sporno da su dana 24. listopada 2005i to tuženik kao kreditor, a tužitelj kao korisnik kredita sklopile Ugovor o kreditu broj 418- 50-3111345 kojim je tužena banka odobrila tužitelju kao korisniku iznos kredita od 17.112,90 CHF isplaćen u kunama po srednjem tečaju tuženika, rok otplate 84 mjeseca, uz obvezu tužitelja na otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan dospijeća a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku; a određeno je da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (čl. 7.)

7.1. Nije sporno ni to da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) te da je predmetni kredit otplaćen .

8.Obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 24.listopada 2006.), a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 dalje: ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007. te potom Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 dalje ZZP/07.).

9. Što se tiče pravnog pitanja ništetnosti predmetne ugovorne Trgovački sud u Zagrebu je presudom P- -1401/12 od 4.7.2013. te je pravomoćno presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. (predmet br.) na način da je utvrđeno kako su tuženik (i ostale banke) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

9.1. Prema čl.502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, dalje: ZPP) ovaj sud bi bio vezan pravnim utvrđenjima iz tog kolektivnog spora te ne bi bilo potrebno provoditi i u ovoj parnici dokazni postupak u pogledu činjenica utvrđenih u kolektivnom sporu (tako i VSRH, Rev-3142/2018).

10. Osim iznesenog o učincima odredbe čl.502.c. ZPP, treba reći da je temeljem čl.81.st.4.ZZP/03 na tuženiku teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, 96/2003., nadalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st.2.).

10.1. Odredbom čl. 82. ZZP propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu, a odredbom čl. 102. st. 1. ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

10.2. Iako tuženik ističe da su tužitelju bile jasne sve ugovorne odredbe u presudi Suda Europske unije broj C-26/13 od 30.4.2014. navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

11. Nadalje, treba istaknuti da je odredbom članka 4.ZOO propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

11.1. Prema odredbi čl.322.st.1.ZOO-a proizlazi da je Ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. U konkretnom slučaju to znači da su u ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma utjecaja valutne klauzule sve kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze. Valutna klauzula koja je zapravo trebala biti zaštitni mehanizam potrošača.

11.2. Ni ZZP/03 ni ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4.ZOO kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

11.3. Tužitelj je kao potrošač jedino mogao znati kolika je njegova mjesečna financijska obveza dan sklapanja ugovora te do prve sljedeće promjene tečaja ugovorene valute do koje dolazi, u konkretnom slučaju, bez pojedinačnog pregovaranja između tužitelja kao korisnika kredita i banke kao kreditora, što posljedično dovodi do toga da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, odnosno potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku, odnosno trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, a prije svega se misli na načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, a posljedično tome da je takva ugovorna odredba nepoštena sukladno odredbama ZZP/03.

12. Vrhovni sud RH se u svojoj odluci Rev-2221/2018-10. od 3. rujna 2019. u odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak u cijelosti pozvao na obrazloženje presude Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017. Visoki Trgovački sud je utvrdio da se o ugovornim odredbama kojim se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak jasne iako ne sadrže sintagmu "valutna klauzula u švicarskim francima". Nadalje, Visoki Trgovački sud utvrđuje i da se ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nalaze na prvim stranicama ugovora, nisu pisane sitnim slovima pa su zbog toga lako uočljive, ali prosječnom potrošaču nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja.

12.1. Pravomoćno je utvrđeno i to da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

13. Na temelju naprijed navedenih utvrđenja, sud je utvrdio da odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i to čl.1. i 6. nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja, te su kao takve ništetne.

14. U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. U odnosu na valutnu klauzulu presuda je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. to ne postoji zastara predmetnog potraživanja jer je tužba podnesena 10. lipnja 2020. tj. prije isteka roka od 5 godina.

15. Tuženik je odustao od izvođenje dokaza saslušanja GŠ, zaposlenika tuženika na okolnosti da li se o pojedinim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo s tužiteljem i da li je isti bio obaviješten o svim pojedinostima i rizicima kojima se izaže zaključenjem ugovora s spornim odredbama ugovora o kreditu.

15.1. Na okolnosti da li se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača saslušana je tužiteljica, pravna slijednica korisnika kredita, a ujedno i sudužnica, u svojstvu stranke koja je izjavila da je zajedno sa sada pok. suprugom kupila osobni automobil isključivo za osobne potrebe, a da nikada ona ni pok. suprug nisu bili bio vlasnici obrta ili imatelju poslovnih udjela nekog trgovačko društva. Nitko ih nije upozoravao na rizike ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF niti im je tko objasnio o kojim će parametrima ovisiti iznos anuiteta. U početku je rata kredita iznosila 1.000,00 kn, a da bi pred kraj iznosila i 1.500,00 kn.

16. U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina.

16.1. Članak 215. st. 1. ZOO propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

16.2. Čl. 245. st. 1. ZOO propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

16.3. U odnosu na valutnu klauzula presuda je postala pravomoćna 14.6.2018. (predmet br. Pž-6632/17) na način da je utvrđeno kako su tuženik (i ostale banke) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

16.4. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena dana 13. travnja 2021., a potraživanje tužitelja se odnosi na razdoblje od listopada 2008. pa nadalje. a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba u kolektivnom sporu podnesena pred Visokim Trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena je 14. lipnja 2018.

16.5. Iz iznesenog nedvojbeno proizlazi da je tužbeni zahtjev za isplatom u odnosu na valutnu klauzulu podnesen unutar zastarnog roka, dok je nakon proteka roka zastare u odnosu na zahtjev za isplatom s osnova promjenjive kamatne stope zbog čega je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

17. Što se tiče visine zahtjeva isti je utvrđenim provedenim vještačenjem po sudskom vještaku financijske struke Anti Beusu na čiji nalaz i mišljenje stranke nisu imale konkretnih primjedbi, a i sud ga prihvaća kao objektivan, stručan, jasan, potpun i bez proturječnosti te utemeljen na mjerodavnim ispravama te primjeni pravilne metodologije obračuna. Naime, tuženik u podnesku zaprimljenom 6. lipnja 2022. ne prigovara matematičkom izračunu vještaka već se protivi uopće vještačenju na okolnosti pretplate mjesečnih anuiteta tvrdeći da su ugovorene promjenjive kamatne stope zbog čega nema smisla utvrđivati pretplatu u slučaju njihove promjene. Istovjetan je prigovor i u odnosu na izračunatu pretplatu s osnova valutne klauzule.

17.1. Prema nalazu i mišljenju vještaka tužitelj je s tuženikom sklopio ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 17.112,90 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem deviznom tečaju tuženika na dan korištenja kredita s kamatnom stopom od 5,50% godišnje (članak 2. Ugovora). Tijekom otplate kredita tuženik je mijenjao kamatne stope, a tijek promjena kamatnih stopa dat je u tablici br. 1.

17.2. Temeljem prethodno navedenog, zbog promjene tečaja valute tužitelj je u utuženom razdoblju pretplatio ukupno 1,307,14 eura, koji iznos uključuje i negativne razlike.

18. Tužitelj je u otplati kredita banci vraćao kunske iznose radi čega mu pripada pravo na isplatu kunskih iznosa povećanih anuiteta zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, kako je pobliže navedeno u izreci presude, sukladno čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO.

18.1. Slijedom navedenog valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja kojemu pripada kamata od dana dospijeća svakog pojedinog obroka, pa do isplate i to po izračunu koji se temelji na nalazu i mišljenju sudskog vještaka te je odlučeno kao u izreci.

19. Iako je tuženik prigovarao konačno postavljenom tužbenom zahtjevu navodeći da ukupno pretplaćeni iznos umanjiti za manje plaćeni iznos, odnosno da je tužitelj trebao uzeti u obzir i negativne razlike.

20. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Stoga je dakle, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, tuženik dužan vratiti tužitelju iznose koje je tužitelj pretplatio po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

21. Iako je vještak u nalaz sukladno prijedlogu tuženika prikazao i tzv. negativne razlike odnosno iznose koje je tužitelj platio manje od početnog plana zbog smanjenja tečaja CHF tuženik nije podnio nikakav zahtjev u tom smislu.

21.1. Neovisno o nepostojanju takvog zahtjeva ističe se da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (čl. 1111. st. 1. ZOO-a). Opće pretpostavke tog izvanugovornog obveznopravnog odnosa su: 1. povećanje imovine na jednoj strani, 2. umanjenje imovine na drugoj stvari,3. kauzalna povezanost između umanjenja na jednoj stani i povećanja imovine na dugoj strani, 4. nepostojanje odgovarajuće osnove i 5. činidba zbog koje je došlo do promjene u imovini.

21.2. Smanjenjem tečaja CHF nema činidbe banke koja bi dovela do osiromašenja na strani banke i obogaćenja na strani korisnika kredita (potrošača). U kreditnom odnosu, činidba banke iscrpljuje se u činu isplate kreditnog iznosa.

21.3. Naime, ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno (čl. 1021. st .1. ZOO-a)

21.4. Dakle, ugovorom o kreditu banka korisniku kredita daje određeni iznos kredita tj. novčanih sredstava. Stoga je dakle činidba banke u tom odnosu isplaćeni iznos kredita. S druga pak strane, činidba korisnika kredita je povrat iznosa kredita i plaćanje kamata kroz plaćanje mjesečnih anuiteta. Plaćanjem anuiteta korisnik kredita vraća kredit (plaćanjem glavnice) i plaća kredit (plaćanjem kamate). Također, znatnim porastom tečaja CHF banka zarađuje, povraćanjem vrijednosti kreditnog iznosa. Zbog znatnog rasta tečaja valuta CHF gubi značaj zaštitne klauzule (očuvanje vrijednosti), već upravo suprotno povećava se vrijednost kredita.

21.5. Stoga je dakle, ugovorna kamata i porast tečaja CHF zarada banke. Kredit je proizvod kojeg banka prodaje, a naplaćuje ga putem anuiteta (mjesečnih rata koje se sastoje od glavnice i kamata prema tečaju CHF) koje plaća korisnik kredita.

21.6. Smanjenjem tečaja CHF dolazi do izmakle koristi banke. Međutim, kod „slučaja Franak“ ne radi se o izmakloj koristi u smislu štete, jer nema protupravnosti, ni izostanka redovnog tijeka stvari. Nadalje, izmakla korist ne može se smatrati umanjenjem imovine u smislu stjecanja bez osnove, jer se izmakla korist reparira kao naknada štete.

21.7. Slijedom navedenog za zaključiti je da pad tečaja CHF podrazumijeva izostanak planirane zarade koja se ne bi mogla smatrati izmaklom koristi, jer nisu ispunjene zakonske pretpostavke (šteta, štetnik, oštećeni, štetna radnja, protupravnost i izostanak redovnog tijeka stvari).Smanjenje tečaja CHF ne može se promatrati ni kao stjecanje bez osnove na strani korisnika kredita (potrošača), jer nisu ispunjene sve zakonske pretpostavke za primjenu tog instituta. Opća pretpostavka za primjenu stjecanja bez osnove je činidba zbog koje je došlo do promjene u imovini. Smanjenjem tečaja CHF nema činidbe banke koja bi dovela do osiromašenja na strani banke i obogaćenja na strani korisnika kredita (potrošača). U kreditnom odnosu, činidba banke iscrpljuje se u činu isplate kreditnog iznosa.

21.8. Smanjenje tečaja CHF je kreditni rizik kojeg banka ocjenjuje prilikom plasiranja kredita. Naime prilikom plasiranja kredita banka mora ocijeniti šest kreditnih rizika (kreditni rizik, rizik likvidnosti, kamatni rizik, operativni rizik, rizik kapitala i valutni rizik), dok plasmanom kredita banka prihvaća kreditni rizik.

21.9. Stoga dakle, eventualni argumenti da je u knjigovodstveno-financijskom vještačenju iznosa stečenog po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF potrebno matematički obračunati zbroj pozitivne razlike, obračunati zbroj negativne razlike pa oduzeti, zapravo prebiti, jedno s drugim iz razloga što je stjecanje bez osnove potrebno promatrati s obje strane tj. kroz osiromašenje i obogaćenje na obje strane ovisno o tome je li tečaj CHF bio viši ili niži, ne bi bili pravno utemeljeni. Također iz izvršene analize proizlazi da ne bi bili pravno argumentirani ni eventualni prigovori da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ne mogu biti ništetne samo kad je tečaj CHF viši, a valjane kad je tečaj niži, čime da se u konačnici potrošači (korisnici kredita) dovode u povoljniji položaj.

21.10. Iz izvršene analize pravnog instituta stjecanja bez osnove i izmakle koristi te pojma kreditnog rizika proizlazi da matematički obračun stečenog po osnovi ništetnih odredbi u CHF treba sadržavati samo zbroj pozitivne razlike, tj. zbroj više plaćenog u odnosu na planirani primijenjeni tj. provedeni otplatni plan, kako je to vještak ispravno obračunao.

21.11. Konačno, tuženik nije podnio prigovor prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva zbog čega sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.

22. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155., 156. st. 1. i 164. ZPP- a

22.1. Prilikom određivanja visine troškova uzeta je u obzir vrijednost predmeta spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu kao što to proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 551/2022 od 17. svibnja 2022. U konkretnom slučaju tuženici su u cijelosti izgubili u parnici te su tužitelju dužni nadoknaditi parnični trošak prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u iznosu od 1.307,14 euro.

22.2. Tužiteljima koji su zastupani po punomoćniku trošak je odmjeren tako što je sud imao u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine ("Narodne novine" br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22.)dalje: Tarifa) i to Tbr. 7., 8., 9., 42., 48. i 50., Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/18 i 51/23., dalje: ZSP), Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 37/23.) i to po 75 bodova temeljem po 75 bodova temeljem Tbr. 8. t. 1. Tarife za sastav tužbe od 27. travnja 2021., te za sastav podneska od 29. travnja 2022. po 18,75 bodova temeljem Tbr. 8. t. 4. Tarife za sastav podneska od 12. veljače 2024. i 11. lipnja 2024. po 75 bodova temeljem Tbr. 9. t. 1. Tarife za pristup na ročišta od 5. svibnja 2022., 26. listopada 2023. i 13. studenog 2024. što ukupno iznosi 412,5 bodova, a pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 euro, 825,00 eura, a s obračunatim PDV-om 1.031,25 eura čemu je potrebno pridodati trošak vještaka u iznosu od 265,44 eura i trošak sudske pristojbe 19,90 eura što sveukupno iznosi 1.316,59 eura.

22.3. Sud nije odmjerio troškove za sastav podnesaka kojima tužitelj požuruje postupanje suda ili traži odgodu ročišta sukladno čl. 155. Zakona o parničnom postupku.

22.3. Na dosuđeni iznos troškova tužitelju pripadaju i zatezne kamate od presuđenja do isplate, a sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a i čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Splitu, 23. siječnja 2025.

S U D A C

Branko Karaman

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis