REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-3220/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Nevenka Marković, u pravnoj stvari tužitelja ARBITANA PRODUKT d.o.o., OIB 12928523684, Rijeka, Milutina Barača 15, kojeg zastupa punomoćnica Dalija Hajdo, odvjetnica u Rijeci, protiv tuženika RIO BIZ d.o.o., OIB 21943362099, Rijeka, Slavka Tomašića 5, kojeg zastupa punomoćnik Frane Dobrović, odvjetnik u Rijeci, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-14/2023-30 od 17. svibnja 2024., 23. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-14/2023-30 od 17. svibnja 2024.
r i j e š i o j e
Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-14/2023-30 od 17. svibnja 2024.
Obrazloženje
1. Trgovački sud u Rijeci presudom poslovni broj Povrv-14/2023-30 od 17. svibnja 2024. održao je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Velibora Panjkovića poslovni broj Ovrv-6518/2020 od 18. prosinca 2020. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.252,24 EUR / 9.435,00 kn sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinačnih iznosa do isplate i na iznos od 1.111,55 EUR / 8.375,00 kn od 20. travnja 2019. do 6. svibnja 2019. i naknaditi mu troškove ovršnog postupka u iznosu od 63,92 EUR / 481,63 kn sa zateznim kamatama od 18. prosinca 2020. do isplate, po stopi propisanoj za ostale odnose (točka I. izreke). Točkom II. izreke utvrđeno je da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 1.252,24 EUR / 9.435,00 kn. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 990,59 EUR.
2. Pod istim poslovnim brojem prvostupanjski sud je donio rješenje kojim je odbio kao neosnovan tuženikov prijedlog za prekid postupka.
3. Tuženik je podnio žalbu iz koje proizlazi da žalbom pobija i presudu i rješenje zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud preinači presudu i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka. Zahtijeva naknadu troškova žalbenog postupka u vidu troška sastava žalbe u iznosu od 235,00 EUR i pristojbe u iznosu od 53,09 EUR.
4. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Pobijana presuda i rješenje (članak 381. Zakona o parničnom postupku - „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/07, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) ispitani su na temelju odredbe članka 365. ZPP-a, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a), osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 365. stavak 2. ZPP-a) te imajući u vidu odredbu članka 467. stavka 1. ZPP-a.
7. Kako je ovaj spor u smislu odredbe članka 502. stavka 1. ZPP-a spor male vrijednosti, presuda ili rješenje kojima se on završava može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka (osim zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U smislu odredbe članka 467. stavka 1. ZPP-a žalba se ne može izjaviti zbog relativno bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa tuženikovi žalbeni navodi izneseni u tom pravcu nisu uzeti u razmatranje, kao ni takvi navodi izneseni u okviru dopuštenih žalbenih razloga.
8. Iz obrazloženja pobijane presude i podataka u spisu proizlazi da je predmet spora tužiteljeva tražbina s osnove ugovora o prijevozu na temelju preostalog dijela neplaćenog računa br. 1/1/9 i računa br. 2/1/9 u cijelosti, što ukupno iznosi 1.252,24 EUR. Tuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te je izjavio i prigovor radi prebijanja njegove tražbine s osnove zakupnine prema tužitelju u visini utužene tražbine.
9. Na temelju provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj za tuženika izvršio usluge prijevoza prema utuženim računima budući da ta činjenica proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka NV, koja je u sporno vrijeme bila zastupnica po zakonu tužitelja, SV, koji je u to vrijeme bio tužiteljev prokurist i VV, koji je kao tužiteljev vozač obavio sporne usluge prijevoza, kao i svjedoka ĆV te i iskaza samog zastupnika po zakonu tuženika, koji je u svom iskazu naveo da je sam predložio da upravo tužitelj za tuženika obavlja prijevoz robe kombijem i da je tužitelj za tuženika obavljao usluge prijevoza od 2019. godine. Stoga je primjenom odredbe članka 661. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.
10. Tuženikov prigovor radi prebijana prvostupanjski sud je ocjenom provedenih dokaza ocijenio neosnovanim. To iz razloga jer tuženik nije dokazao svoje činjenične tvrdnje da prema tužitelju ima tražbinu s osnove Ugovora o zakupu poslovnog prostora kojeg je društvo RIO d.o.o. dalo u zakup tužitelju i koja je tražbina po osnovi zakupnine kasnije ustupljena tuženiku na temelju Ugovora o cesiji. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio da o toj činjenici saslušani svjedoci nisu imali saznanja, kao ni svjedok ĆV, koji je kao predsjednik nadzornog odbora društva RIO d.o.o. trebao imati saznanja o prijenosu te eventualne tražbine, dok tuženik Ugovor o cesiji nije dostavio u spis, sve u smislu odredbe članka 219. stavka 1. ZPP-a. Stoga je prvostupanjski sud utvrdio da tuženik nije dokazao postojanje te svoje tražbine prema tužitelju.
11. Tuženik u žalbi u bitnome navodi da tužitelj nije dostavio dokaze da je predmetna usluga izvršena tuženiku te da iskazi svjedoka i zastupnika po zakonu tužitelja nisu adekvatna dokazna sredstva o toj činjenici. Ističe i da on predmetne račune nije ni zaveo u svojim poslovnim knjigama. Nadalje navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da on nema tražbinu prema tužitelju. Smatra i da je prvostupanjski sud trebao odrediti prekid postupka jer je nad tužiteljem otvoren predstečaj, a prema kojem je tuženik u ovom postupku izjavio prigovor radi prebijanja njegove tražbine prema tužitelju.
12. Donošenjem pobijane presude i rješenja nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, dok tuženik u žalbi ne ukazuje na neku drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka.
13. Analizirajući i ocjenjujući razloge sadržane u obrazloženju pobijane odluke, u odnosu na žalbene navode, a sve u vezi s relevantnim zakonskim odredbama, utvrđenje je ovog suda da njima tuženik nije uspješno osporio prosudbe i utvrđenja prvostupanjskog suda koji je, u zakonito provedenom postupku, pravilnom primjenom materijalnog prava, pravilno i zakonito odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva te neosnovanosti istaknutog tuženikovog prigovora radi prebijanja i nepostojanja tuženikove tražbine prema tužitelju u visini utužene tužiteljeve tražbine. O tome presuda sadrži jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud.
14. Naime, prvostupanjski sud je na temelju iskaza svih saslušanih svjedoka pravilno zaključio da je tužitelj izvršio uslugu prijevoza za tuženika, pogotovo imajući u vidu iskaz svjedoka VV koji je izričito naveo da je on obavio dvije vožnje za Dubrovnik koje su predmet ovog spora, dok je i sam zastupnik po zakonu tuženika naveo da je on sam predložio da tužitelj za tuženika obavlja prijevoz, koji je za tuženika usluge prijevoza obavljao od 2019. godine.
15. Tuženikovi žalbeni navodi da predmetne račune nije zaveo u svojim poslovnim knjigama ne utječu na ocjenu prvostupanjskog suda o osnovanosti tužiteljeve tražbine prema tuženiku budući da neknjiženje računa u poslovnim knjigama ne znači samo po sebi da tražbina za koju su izdani ti računi ne postoji. Tužitelj je u smislu odredbe članka 219. stavka 1. ZPP-a iznio i činjenice i predložio dokaze na kojima temelji svoj zahtjev, a na temelju kojih provedenih dokaza je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tužitelj dokazao i osnovu i visinu svoje tražbine prema tuženiku.
16. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno primjenom odredbe članka 219. stavka 1. i članka 221.a ZPP-a zaključio da tuženik nije dokazao postojanje svoje tražbine prema tužitelju u visini utužene tužiteljeve tražbine jer nije dostavio Ugovor o cesiji eventualne tražbine društva RIO d.o.o. s osnove zakupnine poslovnog prostora prema tužitelju, a kojim navodno to društvo prenosi tu svoju tražbinu prema tužitelju tuženiku te nitko od saslušanih svjedoka nije imao saznanja o toj činjenici.
17. U odnosu na tuženikove žalbene navode da je prvostupanjski sud trebao prekinuti postupak jer je nad tužiteljem otvoren predstečajni postupak, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu članka 68. stavka 1. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj: 71/15 i 36/22) kojom je propisano da danom otvaranja predstečajnog postupka nastupa prekid parničnih i arbitražnih postupaka, kao i zabrana pokretanja novih parničnih i arbitražnih postupaka protiv dužnika u svezi s tražbinama na koje predstečajni postupak utječe. U ovom postupku ne radi se o postupku protiv dužnika, već je predstečajni dužnik tužitelj, dok činjenica što je tuženik izjavo procesnopravni prigovor radi prebijanja ne utječe na eventualni prekid postupka. To iz razloga jer takvim prigovorom tuženik ne postavlja samostalni zahtjev, već se radi o prigovoru kojim tuženik traži da se njegova tražbina prema tužitelju prebije s tužiteljevom utuženom tražbinom ukoliko sud ocijeni postojanje i tužiteljeve i tuženikove tražbine, što takav prigovor čini ovisnim o odlučivanju o tužbenom zahtjevu, a kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.
18. Odluka o troškovima parničnog postupka, na koju tuženik ne ističe posebne žalbene razloge, već je uopćeno pobija zbog pogrešne odluke o glavnoj stvari zbog svih žalbenih razloga, također je pravilna i zakonita, kako po osnovi (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i po visini (članak 155. ZPP-a).
19. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, a primjenom odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje.
Zagreb, 23. siječnja 2025.
Sutkinja
Nevenka Marković
