Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Stalna služba u Ivancu

Ivanec, Ul. Ak. Mirka Maleza 3

Poslovni broj: P-820/2019-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Varaždinu - Stalna služba u Ivancu, po sucu Draženku Jakopoviću, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja JD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Bojani Marčelan, odvjetnici u Varaždinu, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d. d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništavosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 9. prosinca 2025. godine, kojoj je bio nazočan tužitelj, punomoćnica tužitelja i zamjenik punomoćnika tuženika Davorin Kapustić, odvjetnik u Ivancu, te sukladno odredbi članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, objave presude dana 23. siječnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe prema podnesku tužitelja od 29.4.2024. godine.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu broj 9010772441 sklopljen dana 12.10.2005. godine između tužitelja ČD, J 95, Ivanec kao korisnika kredita, BD, [adresa] kao solidarnog dužnika, ĐD i FD, oba iz [adresa] kao založnih dužnika , i tužene PRIVREDNA BANKA ZAGREB d. d., Zagreb, Ulica Franje Račkog, Podružnica Varaždin kao kreditora, a koji je solemniziran u javnobilježničkom uredu HD iz [adresa], dana **.**.2005. godine pod brojem OU - 891/05 i to:

- dio t.4.2. koji glasi: ..." propisane Odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite ..."

- dio t.5. koji glasi: ..." po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate ..."

dio t.7.2.. koji glasi: ..." po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora . " i "U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog ugovora korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete."

- dio t.10. koji glasi:.." U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate."

- t.12.10. koja glasi: " Potpisom ovog ugovora korisnik kredita, Solidarni dužnik i Založni dužnici izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. "

- dio odredbe čl. 12. st.13. koja glasi: "Troškove solemizacije ovog Ugovora snosi Korisnik kredita."

II. Nalaže se tuženoj PRIVREDNA BANKA ZAGREB d. d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732 da tužitelju ČD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana o pravomoćnosti presude isplati iznos od 13.014,20 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom po stopi koja od dospijeća pojedinih iznosa pa do 31.12.2007. godine teče po stopi određenoj Zakonom o kamatama i Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje povećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne tope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, od 01.01.2023. do 30.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 31.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), tekućom kako slijedi, na:

iznos 2,13 EUR od 30. studeni 2005.,

iznos 61,89 EUR od 31. listopad 2006.,

iznos 17,21 EUR od 31. kolovoz 2007.,

iznos 17,21 EUR od 30. rujan 2007.,

iznos 66,90 EUR od 31. listopad 2007.,

iznos 17,21 EUR od 30. studeni 2007.,

iznos 17,21 EUR od 31. prosinac 2007.,

iznos 17,21 EUR od 31. siječanj 2008.,

iznos 30,29 EUR od 29. veljača 2008.,

iznos 30,29 EUR od 31. ožujak 2008.,

iznos 30,29 EUR od 30. travanj 2008.,

iznos 30,29 EUR od 31. svibanj 2008.,

iznos 30,29 EUR od 30. lipanj 2008.,

iznos 30,29 EUR od 31. srpanj 2008.,

iznos 30,29 EUR od 31. kolovoz 2008.,

iznos 30,29 EUR od 30. rujan 2008.,

iznos 103,40 EUR od 31. listopad 2008.,

iznos 30,29 EUR od 30. studeni 2008.,

iznos 40,36 EUR od 31. prosinac 2008.,

iznos 41,68 EUR od 31. siječanj 2009.,

iznos 44,07 EUR od 28. veljača 2009.,

iznos 37,70 EUR od 31. ožujak 2009.,

iznos 38,63 EUR od 30. travanj 2009.,

iznos 34,52 EUR od 31. svibanj 2009.,

iznos 31,73 EUR od 30. lipanj 2009.,

iznos 48,86 EUR od 31. kolovoz 2010.,

iznos 75,53 EUR od 30. rujan 2010.,

iznos 56,28 EUR od 31. listopad 2010.,

iznos 133,26 EUR od 30. studeni 2010.,

iznos 94,91 EUR od 31. prosinac 2010.,

iznos 11.743,69 EUR od 22. kolovoz 2012.

III. Nalaže se tuženoj PRIVREDNA BANKA ZAGREB d. d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732 da tužitelju ČD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana o pravomoćnosti presude isplati 2.592,34 EUR na ime više plaćene kamate po kreditu broj 9016643604 od 26.07.2012. godine namijenjenom za otplatu kredita 9010772441 od 12.10.2005. godine zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se od dospijeća pojedinih iznosa do dana 31.07.2015. godine određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena, od 01.01.2023. do 30.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 31.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO), tekućom kako slijedi: - na

iznos 49,65 EUR od 30. rujan 2012.,

iznos 49,60 EUR od 31. listopad 2012.,

iznos 49,54 EUR od 30. studeni 2012.,

iznos 49,48 EUR od 31. prosinac 2012.,

iznos 49,42 EUR od 31. siječanj 2013.,

iznos 49,37 EUR od 28. veljača 2013.,

iznos 49,31 EUR od 31. ožujak 2013.,

iznos 49,25 EUR od 30. travanj 2013.,

iznos 49,19 EUR od 31. svibanj 2013.,

iznos 49,13 EUR od 30. lipanj 2013.,

iznos 49,07 EUR od 31. srpanj 2013.,

iznos 49,01 EUR od 31. kolovoz 2013.,

iznos 48,95 EUR od 30. rujan 2013.,

iznos 48,89 EUR od 31. listopad 2013.,

iznos 48,83 EUR od 30. studeni 2013.,

iznos 48,77 EUR od 31. prosinac 2013,.

iznos 29,97 EUR od 31. siječanj 2014.,

iznos 29,92 EUR od 28. veljača 2014.,

iznos 29,86 EUR od 31. ožujak 2014.,

iznos 29,81 EUR od 30. travanj 2014.,

iznos 29,76 EUR od 31. svibanj 2014.,

iznos 29,70 EUR od 30. lipanj 2014.,

iznos 29,65 EUR od 31. srpanj 2014.,

iznos 29,59 EUR od 31. kolovoz 2014.,

iznos 29,54 EUR od 30. rujan 2014.,

iznos 29,49 EUR od 31. listopad 2014.,

iznos 29,43 EUR od 30. studeni 2014.,

iznos 29,38 EUR od 31. prosinac 2014.,

iznos 29,32 EUR od 31. siječanj 2015.,

iznos 29,27 EUR od 28. veljača 2015.,

iznos 29,21 EUR od 31. ožujak 2015.,

iznos 29,16 EUR od 30. travanj 2015.,

iznos 29,10 EUR od 31. svibanj 2015.,

iznos 29,05 EUR od 30. lipanj 2015.,

iznos 28,99 EUR od 31. srpanj 2015.,

iznos 28,94 EUR od 31. kolovoz 2015.,

iznos 28,88 EUR od 30. rujan 2015.,

iznos 28,82 EUR od 31. listopad 2015.,

iznos 28,77 EUR od 30. studeni 2015.,

iznos 28,71 EUR od 31. prosinac 2015.,

iznos 28,66 EUR od 31. siječanj 2016.,

iznos 28,60 EUR od 29. veljača 2016.,

iznos 28,54 EUR od 31. ožujak 2016.,

iznos 28,49 EUR od 30. travanj 2016.,

iznos 28,43 EUR od 31. svibanj 2016.,

iznos 28,37 EUR od 30. lipanj 2016.,

iznos 28,31 EUR od 31. srpanj 2016.,

iznos 28,26 EUR od 31. kolovoz 2016.,

iznos 28,20 EUR od 30. rujan 2016.,

iznos 28,14 EUR od 31. listopad 2016.,

iznos 28,08 EUR od 30. studeni 2016.,

iznos 28,03 EUR od 31. prosinac 2016.,

iznos 27,97 EUR od 31. siječanj 2017.,

iznos 27,91 EUR od 28. veljača 2017.,

iznos 27,85 EUR od 31. ožujak 2017.,

iznos 27,79 EUR od 30. travanj 2017.,

iznos 27,73 EUR od 31. svibanj 2017.,

iznos 27,67 EUR od 30. lipanj 2017.,

iznos 27,61 EUR od 31. srpanj 2017.,

iznos 27,55 EUR od 31. kolovoz 2017.,

iznos 27,49 EUR od 30. rujan 2017.,

iznos 27,44 EUR od 31. listopad 2017.,

iznos 27,38 EUR od 30. studeni 2017.,

iznos 27,32 EUR od 31. prosinac 2017.,

iznos 27,26 EUR od 28. veljača 2018.,

iznos 27,19 EUR od 31. ožujak 2018.,

iznos 27,13 EUR od 30. travanj 2018.,

iznos 27,07 EUR od 31. svibanj 2018.,

iznos 27,01 EUR od 31. srpanj 2018.,

iznos 26,95 EUR od 31. kolovoz 2018.,

iznos 26,89 EUR od 30. rujan 2018.,

iznos 26,83 EUR od 31. listopad 2018.,

iznos 26,77 EUR od 30. studeni 2018.,

iznos 26,71 EUR od 31. prosinac 2018.,

iznos 26,64 EUR od 31. siječanj 2019.,

iznos 26,58 EUR od 28. veljača 2019.,

iznos 26,52 EUR od 31. ožujak 2019.,

iznos 26,46 EUR od 30. travanj 2019.,

iznos 26,40 EUR od 31. svibanj 2019.,

iznos 26,33 EUR od 30. lipanj 2019.

IV. Nalaže se tuženoj PRIVREDNA BANKA ZAGREB d. d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732 da tužitelju ČD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana o pravomoćnosti presude isplati iznos od 169,22 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja do 31.12.2007. godine teče po stopi određenoj Zakonom o kamatama i Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje povećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, od 01.01.2023. do 30.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 31.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO), tekućom na iznos od 169,22 EUR od dana 18.10.2005. godine pa do isplate, a na iznos od 132,72 EUR od dana 27.06.2012. pa do isplate.

V. Odbija se dio tužbenog zahtijeva tužitelja iznad dosuđenog iznosa od 169,22 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom do traženog iznosa od 301,94 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, kao neosnovan.

VI. Nalaže se tuženoj da tužitelju isplati troškove ovog postupka u iznosu od 4.759,89 EUR (slovima: četiri tisuće sedam sto pedeset devet eura i osamdeset devet centa), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO), tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude, tj od dana 23. siječnja 2025. godine, do isplate, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja ništavosti i isplate, navodi da kao korisnik kredita je sa tuženom kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu broj 9010772441 dana 12.10.2005. kojim mu je tužena odobrila i stavila na raspolaganje iznos od 54.000 CHR u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tužene na dan koritšenja kredita, da je kao sudužnik ugovor o kreditu potpisao i BD koji je Ugovorom o cesiji sva svoja potraživanja preniona tužitelja, da je ugorovoreno da se kroisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu u 240 jednakih mjesčenih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti obračunaih po srednjem tečaju tužene na dan plaćanja, da je ugovorena kamatna stopa od 4,35 % godišnje s time da je ista promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, da je prvi anuitet po početnom tečaju iznosio oko 1.550,00 kn, da ugovor o kreditu predstavlja tipski obrazac tužene i da se o niti jednoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, da ugovor nije konvertiran i da je otplaćen 2013. godine iz sredstava novog ugovora kojeg je tužena odobrila i to kredit broj 9016643604 od 26.7.2012, koji je doboren također u CHF u iznou koji odgovara protuvrijednosti od 46.452,74 CHF da sklopljen u filijali tužene u [adresa] te da postoji nadležnost Općinskog suda u Varaždinu, da je kredit manje više otplaćivao redovito, da je kreditna obveza koja je u vrijeme ugovaranja kredita iznosila oko 1.550,00 kn popela se u pojedinim mjesecima trajanja otplate kredita i na iznos od oko 2.500,00 kn, da je do znatnog povećanja iznosa kredita došlo zbog dva povezana faktora iz sklopljenog ugovora o kreditu, nepošteno ugovorenih odredaba o promjeni kamatne stope i nepošteno ugovorenih odredaba o valutnoj klauzuli, da dio ugovorne odredbe iz točke 4.1. i 7.2. Ugovora o kreditu od 12.10.2005. je nepošten a samim time i ništetan i to u dijelu u kojem se ugovora da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana za stambene kredite i da u slučju promjene kamatne stope korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmjenjene anuitete, da je prema presudi Trgovačkog suda u zagrebu broj:

P-1401/12 od 4.7.2013.g. donijetoj u kolektivnom pravnom sporu a koji stav je potvrđen u presudi Visokog Trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13 od 13.6.2014. takvim ugovornim odredbama o potrošačkim kreditima koje je sklapala u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. godine tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača svih korisnika kredita s kojima su sklapani potrošački ugovori o kreditima koji koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, da je u navedenim odlukama utvrđeno da su odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu sastavni dio standardnih ugovora o kreditu u naprijed sastavljenih kod banaka u kojima se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, da je tim odredbama suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora i da je to uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača s jedne strane, u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu protivno načelima obveznog prava radi čega su te odredbe nepoštene i primjenom čl. 87. 26. 1. ZZP (NN-96/03) odnosno čl. 101. st. 1. ZZP (NN-79/07), da je Vrhovni sud RH svojom presudom broj: Revt-249/14 od 9.4.2015. odbio revizije podnijete na odluku Trgovačkog suda i Visokog trgovačkog suda, da je tužena u više navrata u toku otplate kredita jednostrano bez ikakvih pregovora mijenjela kamatnu stopu po kreditu u skladu s točkom 4.2. i 7.2. Ugovora, da prema čl. 81. st. 1., 2. i 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnotsti i poštenj uzrokuje značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog strandardnog ugovora trgovca, da je činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utjeće na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora učine nepoštenim, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovaca, da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP), da prema čl. 322. st.1. Zakona o obveznim odnosima ugovor koji je protivan Ustavu RH prislinim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo, da kd je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva da je ugovor ništav (čl. 270. st. 1. ZOO), da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati obez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (čl.324. st. 1. ZOO), da u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primla na temelju takvog ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO), da dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonom, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije mgouće naknaditi vrijednost postignute koristi (čl. 1011. st. 1. ZOO), da st. 3. istog članka obvezuje vraćanje odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, da je tužena ponudila sklapanje ugovora koji sadrži ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju odluke banke što je ništavo i protivno ZZP i ZOO, da je tužena potpuno izbjegla utjecaj jedne od ugovornih strana (korisnika kredita) na cijenu što je protivno odredbi čl. 247. ZOO, koji pripisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane usaglasile o bitnim sastojcima ugovora a to su predmet i cijena, time da su kamate cijena, da tuženik nije utvrdio egzaktne parametre za promjenu kamatne stope ni metodu izračuna tih parametara što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokoju znatnu neravnotežu na štetu potrošača, da je tužena takvu kamatnu stopu ugovorala samo da osigura siguran i visoki profit bez ikakvog rizika da bi kamata mogla pasti zbog promjena na tržištu, te je rizik prebacila u potpunostina teret tužitelja kao gospodarski slabiju stranu, te iz navedenog proizlazi da su ugovornom odredbom iz točke 4.1. i 7.2. ugovora o kreditu povrijeđeni interesi i prava tužitelja, da dijelovi ugovornih odredaba točke 5. 7.2. i 12.10. ugovora o kreditu od 12.10.2005. u dijelu kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu također nepoštena, odnosno ništetna, da prema presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P.1401/12 od 4.7.2013. koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkgo suda RH broj: Pž-6632/17 od dana 14.6.2018. takvom ugovornom odredbom u potrošačkim kreditima koje je sklapala u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. tužena je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača svih korisnika kredita s kojima su sklapani potrošački ugovori zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima po potrošačkom kreditiranju ugovore o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koj je vezana glavnica CHF a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali osvim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg ZZP (NN 96/13), čl. 81. 82. i 90. od 7.8.2007. do 31.12.2008. i protivno odredbama tada važećeg ZZP (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/07, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. kao i suprotno odredbama ZOO. Nadalje je naveo da u vrijeme kada je ugovorao kredit nije znao ništa o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorna valutna klauzula CHF iako mu je sam pojam valutne klauzule bio poznat, da u složenim ekonomskim poslovima u kojim cijena ukupnog kredita ovisi o nizu tržišnih uvjeta koji su tuženoj kao financijskom stručnjaku bili poznati samo saznanje da se iznos kredita plaća u kunskoj protuvrijednosti koja je vezana za tečaj CHF tužitelju nije dovoljna informacija koja bi klijenta upozorila na djelovanje, rizik i učinak valutne klauzule na ukupni trošak kredita, da stranke o ugovornim odredbama o valutnoj lauzuli nisu pojedinačno pregovarale te da ga je tužena propustila informirati i upoznati na rizike koje donosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF, da je uslijed navedenog pristao sklopiti ugovor o kreditu na svoju štetu, da je početni iznos anuiteta tijekom otplate porastao preko 50 %, da tužena u ugovorenom pravnom poslu nije preuzela nikakav rizik budući da je osim ugovorenim sredstvima osiguranja (suglasnost o zapljeni plaće, bijanko mjenica, založno pravo na nekretnini) svoju tražbinu dodatno zaštitila i ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi da je cijeli rizik od eventualnih promjena na tržištu što ukonačni utječe na ukupni trošak kredita prebačen na tužitelja što ukazuje na ugovoreni nerazmjer između prava i obveza stranaka koje nisu gospodarski jednako jake, da su ugovornom odredbom iz točke 5., 7.2., i 12.10. ugovor o kreditu povrijeđeni interesi i prava tužitelja, da ukoliko se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 4,35 % godišnje (bez promjene kamatne stope) i obveze izražene u kunama (bez valutne klauzule vezane uz CHF) tužitelj je mogao prijevremeno otplatiti kredit sa iznosom manjim od 46.452,74 CHF koliko mu je namjenski odobreno novim kreditom što znači da je otplatio veći kredit nego što bi realno trebao te je predložio da sud odredi financijsko knjigovodstveno vještaćenje na okolnosti iznosa koji je bio realno potreban da se ovim kreditom otplati kreditna obveza po ranijem kreditu ukoliko je tužitelj od dana podnošenja tužbe otplatio više kamata po kreditu broj 9016643604 od 26.7.2012. zbog toga što mu je odobren veći iznos kredita nego što mu je bilo potrebno da otplati raniji kredit, stoga predlaže da su utvrdi da su djelomično ništetne odredbe o kreditu i da tuženik isplati na ime pretplate kredita s osnove razlike anuiteta radi promjene kamatne stope i razlike anuiteta radi promjene tečaja utuženi iznos kao i da mu isplati iznos na ime neosnovano više odobrenog iznosa sredstava po kreditu broj 9016643604 kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka.

1.1. Tužitelj je podneskom od 29.11.2019. godine (list 48-50 spisa) uredio tužbeni zahtjev nakon što mu je tužena dostavila dokumentaciju po kreditu na temelju koje je izračunao visinu preplate kreditnih obveza s osnova razlike anuiteta radi promjene kamatne stope i preplate s osnova promjene tečaja.

1.2. Tužitelj se podneskom od 14.11.2022. godine (list 154-165 spisa) očitao na odgovor na tužbu tuženika i dopunio tužbeni zahtjev, na način da je zatražio da mu tuženik naknadi i troškove solemnizacije ugovora.

1.3. Tužitelj se podneskom od 16.4.2024. godine (list 268-272 spisa) očitao na podnesak tužene od 29.11.1022. godine i zatražio dopunu vještačenja.

1.4. Tužitelj je podneskom od 29.4.2024. godine (list 332-336 spisa) uskladio tužbeni zahtjev sa vještačkim nalazom.

1.5. Tužitelj se podneskom od 27.11.2024. godine (list 332-336 spisa) očitao na podnesak tužene od 25.11.2024. godine.

1.6. Tuženik se protivio preinaci tužbe tužbenog zahtjeva tužitelja.

1.7. Budući da je tužbeni zahtjevi za isplatu povećani, radi se o preinaci tužbe u smislu odredbe članka 191. stavak 1. Zakona o parničnom postupku Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07. - - Odluka USRH, 84/08, 96/08. - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje - ZPP). Prema odredbi članka 190. stavak 1. ZPP, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Prema stavku 2. navedenog članka, iznimno od odredbe stavka 1. ovog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Navedena je odredba promijenjena na ovaj način odredbom članka 39. Zakona o izmjenama o dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 70/19) koja se prema odredbi članka 117. stavak 2. tog Zakona primjenjuje i na sve postupke u tijeku, dakle i na ovaj postupak.

1.8. Ocjenjujući da prije provođenja financijskog vještačenja tužitelj nije mogao postaviti precizni tužbeni zahtjev, sud utvrđuje da je tužitelj u konkretnom slučaju mogao preinačiti tužbu, te je sukladno odredbi članka 190. stavak 3. ZPP, unatoč protivljenja tuženika, dopustio preinaku tužbe smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, ističe da je tužba u cijelosti neosnovana, da je nejasno i neosnovano tužiteljevo potraživanje isplate iznosa na ime više plaćene kamate po Ugovoru kreditu broj: 9016643604 od 26.7.2012., obzirom da presude donesene povodom kolektivnog spora nemaju i ne mogu imati nikakvog pravnog utjecaja na konkretnu parnicu, odnosno na potraživanje isplate temeljem takvog ugovora jer se iste odnose na one kredite sklopljene od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008., dok je gore navedeni Ugovor o kreditu sklopljen 2012. godine, da u odnosu na tužiteljevo traženje utvrđenja ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj 9010772441 od 12.10.2005. te isplatu temeljem istih ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja, navodi da je sa tužiteljem dana 12.10.2005. sklopio Ugovor o kreditu, da je odredbom članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, da primjenom relevantnih odredaba zakona, ustaljene sudske prakse i stajališta VSRH potraživanje tužitelja iz predmetne tužbe je zastarjelo, budući da zastarni rok od pet godina počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu, da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćani od strane tužitelja u anuitetima, da tražbine povremenih davanja, odnosno tražbine anuiteta zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinoga davanja, da je člankom 241. ZOO propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, da zakon ne predviđa da do prekida zastare može doći podnošenjem tužbe od strane treće osobe koja nije vjerovnik, a što je u ovom predmetu tužitelj, dok je dužnik tuženik, da spor za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nije pojedinačni spor između stranaka (korisnika kredita i banke) kojim se zahtijeva ispunjenje točno određene tražbine vjerovnika iz točno određenog pravnog odnosa te podnošenje kolektivne tužbe ne može biti radnja vjerovnika kojom se prekida zastara jer vjerovnik, ovdje tužitelj, nije bio podnositelj kolektivne tužbe niti je na bilo koji drugi način sudjelovao u postupku povodom iste, a kolektivni spor nije vrsta postupka u kojem se odlučuje o individualnoj tražbini tužitelja prema tuženiku da je nesporno da nema posebnih zakonskih odredaba koje izričito uređuju pitanje prekida zastare zbog podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (isto naveo i VSRH u svojoj odluci Rev-2245/17), da je nesporno da je VSRH u istovrsnim predmetima primjenjivao stroge i nedvosmislene zakonske odredbe koje određuju zastaru i prekid zastare, da su zastara i zastarni rokovi strogo definirani zakonom, stoga je svako suprotno stajalište i odluka temeljena na istima suprotna zakonu, načelu pravne sigurnosti i načelu prava na pravično suđenje, da odredba članka 241. ZOO nije derogirana posebnim zakonom i da je očito volja zakonodavca bila da se primijeni opće pravilo obveznog prava, a kojom se pravilnom primjenom ovog materijalno pravnog propisa, odnosno zakona jedino zaključuje da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja, da se neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, da je cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite preventivne prirode, što je vidljivo iz samih zakonskih formulacija, a ne ostvarivanje individualnih parnica u kojima se zahtjeva isplata, da ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, da isto proizlazi iz stava VTS RH izraženog u presudi poslovni broj: Pž-6632/17 (Presuda Pž-6632/17), da presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja, da je u kolektivnom sporu utvrđivana apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji "prosječnog potrošača" o kakvom se potrošaču, kao apstraktnoj osobi raspravljalo u kolektivnom sporu, da se utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku, da zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora, da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu, tako da se tužitelj ne može pozivati na tu presudu, slijedom čega su presuda Pž-6632/17 i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 (Presuda P-1401/12) irelevantne za postupanje u ovom predmetu, da je kredit zatvoren dana 14.5.2014., da je ugovor o kreditu u potpunosti konzumiran i isplaćen čime je predmetni ugovorni odnos prestao, da je odredbom članka 131. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP) iz 2009., određeno da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP, da sukladno tome odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač odnose se na ugovorne odnose koji su na snazi, a obzirom da je ugovorni odnos prestao još 2014., da ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora su u potpunosti neosnovana, da je ugovoreno da se promjenjiva kamatna stopa mijenja sukladno Općim uvjetima poslovanja, da se moraju uzeti u obzir svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita te na način promjene kamatne stope, da su takvi elementi javno dostupni i nisu proizvoljni kriteriji bilo koje od banaka, pa tako niti tuženika, već da ovise o uvjetima tržišta, troškovima izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, ovise o regulatornim troškovima Hrvatske narodne banke, zatim o kreditnom riziku zemlje (CDS) te marži koja uključuje operativne troškove banke i kreditni rizik klijenta, da je nesporno da su na visinu kamate utjecali realni parametri poput CDS-a, LIBOR-a i regulatorni trošak, da se radi o cijeni kredita koja samim time određuje i visinu kamatne stope, da je odredbom članka 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, dalje: ZPK), točnije izmjenom ZPK 2014. određeno da je kamatna stopa spoj parametra i fiksnog dijela, da tuženik do stupanja izmjene ZPK nije niti imao zakonske obveze u pogledu izmjena i usklađivanja odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovorima o kreditu u smislu obveze definiranja parametara promjenjivosti, da je svoje obveze propisane svim važećim propisima ispunio, kako u pogledu promjena visine kamatne stope, tako i u pogledu obavještavanja svih korisnika kredita, uključujući i tužitelja, da je odredbom članka 59. ZZP iz 2003. određeno da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu, da je tada važeća odredba članka 173. Zakona o bankama (NN 84/2002) propisivala obvezu informiranja potrošača od strane banaka, kao i ovdje tuženika, da postoje Opći uvjeti poslovanja tuženika koji su bili na snazi u vrijeme na koje se odnosi tužbeni zahtjev, odnosno od 2004. -2009., da se kamatna stopa mijenja i mijenjala se isključivo u zakonskim okvirima i sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, da se protivi dostavljenom izračunu tužitelja i prijedlogu tužitelja za provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, da je početno ugovorena kamatna stopa promjenjiva kamatna stopa i koja je samo na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 4,35 %, da se svojstvo promjenjivosti ne može odvajati od ugovorene kamatne stope, posebno stoga što ugovaranje promjenjive kamatne stope nije nepošteno, time niti ništetno, da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i zakonito, da je odredbom članka 26. st. 3. ZOO predviđena mogućnost i da stopa ugovorene kamate ne bude određena, a u kojem slučaju se primjenjuje određena visina zakonske kamate,da se primjenom kamatne stope koja je jednaka fiksnoj kamatnoj stopi odstupa od ugovornog odnosa i od realnih tržišnih okvira u vrijeme ugovaranja kredita, da je ugovaranje kredita s promjenjivom kamatnom stopom bila volja ugovornih strana, da bi pretvaranjem takvog ugovora o kreditu u kredit s fiksnom kamatnom stopom bilo povrijeđeno načelo jednake vrijednosti činidaba, da je odredbom članka 2. ZOO propisano da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, da ugovorom o kreditu nije ugovorena fiksna kamatna stopa u iznosu od 4,35 %, a volja ugovornih strana da se kamatna stopa tijekom ugovora mijenja je pravno valjana i zakonita, pa je dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi valjan, da presudom Pž-7129/13 nije utvrđeno da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, već je utvrđeno da je nepoštena odredba, odnosno dio odredbe o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stop, da VTSRH ukida presudu Trgovačkog suda u dijelu u kojem se nalaže tuženicima da ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način da kamatna stopa bude fiksna i to u postotku koji je bio izražen u ugovoru kao važeća stopa na dan sklapanja ugovora, pa je očito da tužitelj nema pravo zahtijevati od suda da naloži tuženiku da na čitavo razdoblje trajanja ugovora o kreditu primijeni kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora o kreditu kao fiksnu kamatnu stopu, da je navedenom presudom utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, da iz navedenog proizlazi da je dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, da utvrđenjem iz predmetne presude nije određeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo konkretnog potrošača, odnosno tužitelja, da iz svih relevantnih zakona i ostalih propisa koji uređuju poslovanje banaka, zaštitu potrošača, obvezne odnose te sukladno pravu Europske unije te dosadašnje sudske prakse VSRH i nižih sudova, jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno, da promjenjiva kamatna stopa nije i ne može biti ništetna, da u konkretnom slučaju volja ugovornih strana je bila ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope da je odredbom članka 22. ZOO propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, da je Sud Europske unije (Sud EU) u presudi broj C-81/19 (Presuda C-81/19) zauzeo je stajalište da članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Direktiva 93/13) treba tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih strana ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te direktive, da je Sud EU istaknuo da je odredbom članka 2. st. 1. Direktive 93/13 propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama Direktive 93/13, da je odredba o valutnoj klauzuli unesena u ugovor o kreditu temeljem odredbe članka 22. ZOO, primjenjujući stav Suda EU izražen u presudi C-81/19, odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli je isključena iz primjene Direktive 93/13 jer se pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja i tuženika, da je Sud EU u odluci broj C-173/09 naveo da nacionalni sud mora zanemariti presude višeg suda ako smatra da, uzimajući u obzir tumačenje odredbi na pitanje koje je dao Sud EU, presude višeg nacionalnog suda nisu u skladu s pravom Europske unije, da su odluka VSRH poslovni broj Rev-2221/18 i Presuda Pž-6632/17 nepravilne i potpuno nekonzistentne s pravom Europske unije, da je nesporno da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno sukladno odredbama ZOO, da u ugovoru o kreditu nije određeno da je anuitet izražen u kunama, niti da se kredit otplaćuje u kunama, da je jasno određeno da se kredit otplaćuje u 240 jednakih mjesečnih anuiteta plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora o kreditu, da su u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke, sadržani anuiteti izraženi isključivo u CHF, a kako ugovor o kreditu, tako i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja, da je odredbom članka 81. st. 1. ZZP iz 2003., propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da se sukladno odredbi članka 1. ugovora o kreditu, banka, ovdje tuženik, obvezuje korisniku kredita, ovdje tužitelju isplatiti 54.000,00 CHF, da je odredbom članka 12.10. ugovora o kreditu određeno da potpisom ugovora korisnik kredita, odnosno tužitelj, solidarni dužnik i založni dužnici izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka, odnosno tuženik, informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF, da su navedene odredbe nedvojbeno jasne te unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu, da je tužitelj poslovno sposobna osoba, pa je bio upoznat s time da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak te je nelogično i neživotno da tužitelj nije znao za rizik, da donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja životno prilično značajnu obvezu, primarno novčanu, te da se takva odluka ne može donijeti bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke, ovdje tuženika, tako i iz ostalih sredstava informiranja o kreditnoj zaduženosti, valutama i ostalim stavkama bitnima za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu, da je prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana, da je tužitelj osim od strane zaposlenika tuženika prije samog zaključenja ugovora o kreditu s mogućim oscilacijama tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke, da mu nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF, da je Hrvatska narodna banka upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju HRK prema tečaju CHF još 2006., da je VTSRH presudom Pž-6632/17 obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja, da je odredbom članka 84. ZZ iz 2003. propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, obzirom da je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, ocjena poštenosti odredaba o valutnoj klauzuli nije dopuštena, da je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, da sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora, da u postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao, da je predmetni ugovor o kreditu i solemniziran od strane javnog bilježnika, da je odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, da u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a da je tuženik tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao, da je tužitelj mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, da valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula da bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije tečaja CHF, a da ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije tečaja CHF, da je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu da tuženik ne ostvaruje extra profit temeljem valutne klauzule u CHF, s obzirom da je i sam zadužen u predmetnoj valuti, da je nesporno utvrđeno da ostale banke i tuženik nisu znali i nisu mogli znati i predvidjeti iznimno nagli i visoki rast vrijednosti valute CHF, stoga se takva vrsta neravnoteže ne može sanirati kroz propise o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge odgovarajuće i primjenjive institute, kao što su, primjerice, pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti, das se protivi izračunu tužitelja i prijedlogu zadatka vještaku kako u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, tako i u odnosu na valutnu klauzulu, da su ugovorne strane pristale na promjene anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, da ugovaranje valutne klauzule nije nepošteno, niti ništetno, da je valutna klauzula izričito dopuštena zakonom i da je tuženik tužitelja informirao o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja, da je odredbom članka 59. ZZP propisano da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, da sukladno odredbi članka 2. st. 1. t. 7. ZPK, ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika, da je odredbom članka 1021. ZOO propisano da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, da je i odredbom članka 2. ZOO propisano da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, stoga tužitelj ne može tražiti da sud "pronalazi" volju ugovornih strana ugovora o kreditu (ovdje tužitelja i tuženika) koja je različita od one koja je jasno i nedvojbeno navedena u pisanom, potpisanom i solemniziranom ugovoru o kreditu, da iz navedenog proizlazi da sukladno odredbama ZOO nije zabranjeno ugovaranje predmetne naknade, da tužitelj neosnovano i pogrešno ističe da je odredba ugovora o kreditu kojim je ugovorena predmetna naknada ništetna, da je odredba članka 10. Ugovora o kreditu sastavljena na jasan i razumljiv način, a zbog čega je tužitelj razumio doseg i posljedice, a što je u konačnici potvrđeno u pisanom obliku, da je točkom 3.8. Općih uvjeta poslovanja s građanima koji su bili na snazi u vrijeme na koje se odnosi tužbeni zahtjev, određeno da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i ugovorom o kreditu, da su važeće naknade iskazane u pisanom obliku i dostupne klijentima u poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima Banke, da je prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana predmetnu odredbu, da je odredbom članka 326. ZOO propisano da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, da je ugovor o kreditu u potpunosti konzumiran i isplaćen čime je predmetni ugovorni odnos prestao, da tužitelj stoga nema pravni interes i ne može tražiti utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju, te slijedom svega navedenog, predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelost te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

2.1. Tuženik se podneskom od 29.11.2022. godine (list 205-235 spisa) očitao na podnesak tužitelja od 14.11.2022. godine.

2.2. Tuženik se podneskom od 18.6.2024. godine (list 337-341 spisa) očitao na Nalaz stalne sudske vještakinje Natalije Jembrečić od 29.4.2024. godine i prigovara na isti u cijelosti.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Solemnizaciju od dana 18.10.2005. g. (list 10- -11 spisa), Ugovor o kreditu broj: 9010772441 od dana 12.10.2005. g. (list 12-18 spisa), Ugovor o kreditu broj: 9016643604 od dana 26.7.2012. g. (list 19-22 spisa), Plan otplate (list 23-26 i 36-43 spisa), obavijesti tuženika o promjeni kamatne stope (list 33-35 spisa), zahtjev tužitelja od 24.5.2019. g. (list 49 spisa), potvrdu o zaprimljenom prigovoru (list 45 spisa), Ugovor o cesiji tražbine (list 46-47 spisa), Plan uplata po kreditu na dan 16.7.2019., Plan otplate kredita broj: 9016643604, Plan otplate kredita broj: 9010772441, Knjigovodstvenu karticu broj: 9010772441, Knjigovodstvenu karticu broj: 9016643604 (list 51-120 spisa), Nalaz stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i bankarstvo, ovlašteni računovodstveni forenzičar PD, mag. oec., od 15.4.2024. godine (list 248- -265 spisa), Dopunu Nalaza stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i bankarstvo, ovlašteni računovodstveni forenzičar PD, mag. oec., od 29.4.2024. godine (list 323-331 spisa), Knjigovodstvenu karticu broj: 9010772441 (list 347- -365 spisa) i saslušao tužitelja JD (list 344-345 spisa).

4. Analizom svih izvedenih dokaza, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu sa člankom 8. ZPP sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. 5. Tužitelj ČD u svojem iskazu (list 344-345 spisa) naveo je da mu je trebao kredit za adaptaciju kuće te nije nikada imao u njemu posebnu djelatnost ili nešto drugo, da se obratio tuženiku jer su mu kod njega bili najpovoljniji uvjeti za kredit, da tu misli na uvjete na iznos kredita s njegovom plaćom i ostalo što je bilo vezano uz kredit, da mu je prilikom razgovora o kreditu rečeno kolika je kamata i na to da nije mogao utjecati, da su mu rekli da će kamata biti promjenjiva i da to neće biti ništa strašno, da će biti korekcije tijekom godine, da mu je banka dostavljala obavijesti o povećanju kamata, ali bez posebnog obrazloženja, da je kredit dogovorio u švicarskim francima, da su mu govorili da je švicarski franak stabilna valuta godinama, da je bilo govora o kreditu u eurima, da je kredit u francima bio povoljni što se tiče kamate koja je bila manja i što se tiče valute koja je bila, kako su naveli stabilna, da je bez obzira na povećanje rate kredita isti otplaćivao do trenutka kada više nije mogao vršiti otplatu zbog visine rate i tada da je uzeo drugi kredit kojim je zatvorio ovaj kredit, da mu je banka prilikom zatvaranja kredita naplatila naknadu jer je kredit zatvoren prije ugovorenog roka, da je rok bio 20 godina, da je kredit iskoristio ka za adaptaciju kuće, da prilikom zatvaranja kredita nije bio zadovoljan obračunom banke o dugu koji je ostao do punog vraćanja kredita, da je sam tuženik ponudio kredit kojim je zatvorio ovaj namjenski kredit ali pod uvjetima koje su oni odredili, da je na žalost te uvjete morao prihvatiti jer u to vrijeme nisu bili zaposleni ni on ni supruga, tim više što je bio i blokiran od banke, da je prije potpisivanja ugovor pročitao, da se više ne sjeća da li je javni bilježnik nešto posebno objašnjavao oko kredita, da je razumio navode u ugovoru i da mu je to bilo prihvatljivo, da nije mogao ništa posebno pregovarati odnosno ispregovarati prilikom i jednog i drugog kredita već da je banka ponudila u prvom i drugom slučaju sadržaj kredita, da mu prilikom sklapanja prvog kredita nitko iz banke nije posebno govorio o tome što bi se moralo dogoditi i koji parametri da bi došlo do povećanja rate kredita, da mu je glede promjenjive kamate rečeno da bi mogla nešto sitno porasti s godinama, a što se tiče tečaja da o tome nije bilo govora, da ne bi uzeo kredit da je znao što će se dogoditi, da prilikom zaključenja kredita iz 2005. g. ništa nije bilo riječi oko naknade za eventualno zatvaranja tog kredita, da mu je tuženik ponudio drugi kredit iz 2012. g. jer nije mogao otplaćivati kredit i da se zatvori kredit iz 2005. kao jedino moguće rješenje za ovaj kredit, da mu je drugi kredit odobren od tuženika također u francima, da je prigovarao na novu glavnicu koju mu je tuženik izračunao, ali da je određena glavnica koju je tuženik odredio ostala, da je taj drugi kredit potpisao jer nije imao druge opcije za rješenje kredita iz 2005. godine, da kredit iz 2012. godine još uvijek otplaćuje jer je na 30 godina, da mu tuženik nije rekao koliko mora platiti kod javnog bilježnika iako je znao da nešto mora platiti a odnosilo se na solemnizaciju kredita, da sudužnik nije platio ništa što se tiče otplate kredita, da mu je tuženik ponudio konverziju drugog kredita iz 2012. ali da se tu ukazala velika razlika od kojih 10.000 eura da bi ga konvertirao što ja nije mogao prihvatiti, da što se tiče pojma valutne klauzule i promjenljive kamatne stope da mu ti pojmovi baš nisu poznati, da pretpostavlja da je valutna klauzula nešto što je vezano uz valutu, a promjenjiva kamatna stopa da se kamata može mijenjati, da mu je to rekao osobni bankar, da ništa posebno mu nije pričao o detaljima glede ovih pojmova, a da nije posebno ispitivao osobnog banka ili nekog drugog glede značenja tih pojmova.

5.1. Sud je u cijelosti povjerovao iskazu tužitelja, jer smatra da je tužitelj objektivno, istinito i uvjerljivo dao svoj iskaz, opisujući radnje koje je proveo prije sklapanja kredita sa tuženikom, te posebno dijelu iskaza u kojem tužitelj navodi da nije pregovarao s tuženikom o kamati, odnosno o promjenjivosti kamate, te da mu je tuženik (banka) dao ponudu koju je on prihvatio, bez posebnih pregovaranja i informacija o svim obavijestima i potrebitim parametrima bitnim za donošenje odluke prilikom sklapanja Ugovora o kreditu. Za napomenuti je i to da tijekom postupka tuženik nije argumentirano osporio iskaz tužitelja.

6. Među strankama nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj: 9010772441 od dana 12.10.2005. g. (list 12-18 spisa) i Ugovor o kreditu broj: 9016643604 od dana 26.7.2012. g. (list 19-22 spisa). Nadalje, da se Ugovorom o kreditu broj: 9010772441 od dana 12.10.2005. g. tuženik, Kreditor, obvezao tužitelju, Korisniku kredita, staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 54.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita za adaptaciju stambenog objekta na rok otplate 240 mjeseci, da članak 4.1. Ugovora o kreditu navodi da na kredit u otplati Korisnik kredita se obvezuje Banci platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenljiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,35 %, da se kamata, da se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), da je sadržana u anuitetima i da dospijeva na naplatuzajedno sa njima, a da se Ugovorom o kreditu broj: 9016643604 od dana 26.7.2012. g. tuženik, Kreditor, obvezao tužitelju, Korisniku kredita, staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 46.452,74 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita za zatvaranje obveza po kreditu broj: 9010772441 u Banci i za plaćanje javnobilježničkih troškova na rok otplate 360 mjeseci, da članak 4.1. Ugovora o kreditu navodi da na kredit u otplati Korisnik kredita se obvezuje Banci platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenljiva sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana…, a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,25 %, da se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate, da je sadržana u anuitetima i da dospijeva na naplatu zajedno sa njima.

7. Predmet spora je isplata novčanog iznosa koji se odnosi na preplaćeni iznos po predmetnom kreditu zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF, troškova solemnizacije i troškova javnobilježničke pristojbe, te je na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužitelja sud izveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i bankarstvo PD, mag.oec.

8. Sud je iz Nalaza stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i bankarstvo PD, mag.oec. od dana 15.4.2024. godine (list 248-265 spisa) utvrdio da je vještak za izradu Nalaza koristio dokumentacija koja je priložena u spisu, da su svi brojčani iznosi u Nalazu izraženi su u valuti HRK (kuna) i EUR (tečaj konverzije 7,53450), osim tamo gdje je izričito navedeno drugačije, da je Ugovorom o kreditu broj 9010772441 (dalje Ugovor) Privredna banka Zagreb d. d. odobrila korisniku kredita ČD kredit po slijedećim uvjetima: iznos kredita je 54.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, redovna kamatna stopa je 4,35 % godišnje, promjenjiva sukladno Odluci kreditora, način otplate je 240 mjesečnih anuiteta u iznosu od 257,40 CHF, da je otplata kredita ugovorena u jednakim mjesečnim anuitetima, da je anuitet periodički iznos koji plaća korisnik kredita, a sastoji se od otplatne kvote (dio kojim se otplaćuje glavnica kredita) i redovnih kamata, da su za izračun anuiteta nužni parametri: iznos glavnice koji se mora vratiti, vremensko razdoblje ukamaćivanja (jednako vremenskom razdoblju dospijeća anuiteta), broj dospijeća i kamatna stopa, da je uvidom u Knjigovodstvenu karticu utvrđeno da je kredit isplaćen dana 19.10.2005. godine, po tečaju koji je iznosio 4,731902 kuna za 1 CHF, da je isplaćeni iznos kredita u kunama iznosio je 255.522,71 kuna, da je prvi anuitet dospio je na naplatu 30.11.2005. godine, a svaki idući u razmaku od mjesec dana, s dospijećem zadnjeg dana u mjesecu, da je kredit otplaćen 22.08.2012. godine iz odobrenog novog kredita po Ugovoru broj 9016643604, da se za utvrđivanje razlike između anuiteta obračunatog po početnom tečaju i početnoj kamatnoj stopi primijenjenima na kredit i izvršenih uplata protuvrijednosti u kunama koristiti metodologija i to: utvrditi će se iznos anuiteta po početnom tečaju i po početnoj kamatnoj stopi, utvrditi će se iznos anuiteta po početnom tečaju i po promijenjenim kamatnim stopama, utvrditi će se izvršene uplate tužitelja, utvrditi će se razlike više (+)/manje (-) plaćenog po osnovi promjene kamatne stope, utvrditi će se razlike više (+)/manje (-) plaćenog po osnovi promjene tečaja CHF i specificirati će se pojedinačni iznosi po obje osnove. Nadalje, vještak je u Tabeli 1. (list 6 Nalaza, 253 spisa) dao pregled promjena kamatnih visine anuiteta zbog promjene kamatnih stopa po kreditu, u Tabeli 2. (list 7-9 Nalaza, 254-256 spisa) dao je izračun razlike anuiteta, da je u Tabeli 3. (list 10-11 Nalaza, 257-258 spisa) prezentiran otplatni plan po Ugovoru broj: 9010772441 uz korištenje početne kamatne stope i tečaja na dan isplate kredita da je kredit bio obračunat po početnoj kamatnoj stopi i po tečaju na dan isplate kredita, na dan 27.03.2014. godine za konačnu otplatu bi bilo potrebno 193.118,52 kuna, da je Ugovorom o kreditu broj 9016643604 (Ugovor) Privredna banka Zagreb d. d. odobrila korisniku kredita ČD kredit u iznosu od 46.452,74 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da je redovna kmatna stopa 5,25 % godišnje, promjenjiva sukladno Odluci kreditora, da je način otplate 360 mjesečnih anuiteta, da je kredit po Ugovoru 9016643604 odobren za zatvaranje obaveza po Ugovoru 9010772441 i iz njega je za prijevremeni povrat isplaćeno 284.202,11 kuna, odnosno 91.083,59 kuna više nego što bi bilo potrebno da je kredit obračunat po početnoj kamatnoj stopi i po tečaju na dan isplate (284.202,11 - 193.118,52), da kako je u trenutku prijevremene otplate kredita postojao manje plaćeni iznos od 5.573,66 kuna, tako je ustvari više plaćeno 85.509,93 kuna (91.083,59 - 5.573,66), da iznos od 85.509,93 kuna pretvoren u EUR za obračun redovne kamate iznosi 11.349,12 EUR, da je na iznos više odobrene glavnice 11.349,12 EUR obračunata kamata prema kamatnim stopama koje je obračunavao tuženik na kredit po Ugovoru 9016643604, prikazano u Tabeli 4. (list 13-14 Nalaza, 260-261 spisa), da redovna kamata obračunata na više plaćenu glavnicu do dana utuženja iznosi 2.592,34 EUR, da vještak zaljučuje da je zbog promjene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora (4,35 % godišnje) i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita više plaćeno 12.737,71 EUR, da je od toga iznosa po osnovi promjene kamatne stope više plaćeno 1.540,46 EUR i da je po osnovi promjene tečaja CHF više plaćeno 11.197,25 EUR, te da je specifikaciju pojedinačnih iznosa (list 15 Nalaza, 262-263 spisa). Nadalje navodi da je kredit obračunat po početnoj kamatnoj stopi i po tečaju na dan isplate kredita, na dan 27.03.2014. godine za konačnu otplatu bi bilo potrebno 193.118,52 kuna, da je kredit po Ugovoru 9016643604 odobren za zatvaranje obaveza po Ugovoru 9010772441 i iz njega je za prijevremeni povrat isplaćeno 284.202,11 kuna, odnosno 91.083,59 kuna više nego što bi bilo potrebno da je kredit obračunat po početnoj kamatnoj stopi i po tečaju na dan isplate (284.202,11 - - 193.118,52 kuna), da kako je u trenutku prijevremene otplate kredita postojao manje plaćeni iznos od 5.573,66 kuna, tako je ustvari više plaćeno 85.509,93 kuna (91.083,59 - - 5.573,66 kuna), odnosno, 11.349,12 EUR, da je redovna kamata obračunata na više plaćenu glavnicu u iznosu od 11.349,12 EUR do dana utuženja iznosi 2.592,34 EUR, te je vještak dao specifikacija pojedinačnih iznosa (list 16-17 Nalaza, 263-264 spisa), da je od punomoćnika tuženika zatražena dokumentacija koja se odnosi na obračun i plaćanje naknade za prijevremeni povrat kredita po Ugovoru o kreditu broj 9010772441, da ista do dana izrade Nalaza nije dostavljena, tako da nije bilo moguće utvrditi kada i koliki iznos je naplaćen na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita 9010772441 od 12.10.2005.

9. Sud je iz Dopune Nalaza stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i bankarstvo PD, mag.oec. od dana od 29.4.2024. godine (list 323-331 spisa) utvrdio da je vještak dao Dopuna Nalaza nastavno na izračun koji ne uključuje razdoblje tzv. negativnih tečajnih razlika, da za dopunu po osnovi naknade za prijevremeni povrat kredita dokumentacija nije dostavljena u spis, da se Nalazu od 15.04.2024. godine dodaje točka c,3.) koja glasi: Ugovor o kreditu 9010772441 - izračun razlike bez negativnih tečajnih razlika, da će za utvrđivanje razlike između anuiteta obračunatog po početnom tečaju i početnoj kamatnoj stopi primijenjenima na kredit i izvršenih uplata protuvrijednosti u kunama koristiti metodologiju da će se utvrditi iznos anuiteta po početnom tečaju i po početnoj kamatnoj stopi, da će se utvrditi iznos anuiteta po početnom tečaju i po promijenjenim kamatnim stopama, da će se utvrditi izvršene uplate tužitelja, da će se utvrditi razlike više (+) plaćenog po osnovi promjene kamatne stope i da će se utvrditi razlike više (+) plaćenog po osnovi promjene tečaja CHF i specificirati će se pojedinačni iznosi po obje osnove, da je u Tabeli 5. (list 4 Nalaza, 326 spisa) dan pregled promjena kamatnih visine anuiteta zbog promjene kamatnih stopa po kreditu, da je izračun razlike anuiteta dan u Tabeli 6. (list 5-7 Nalaza, 327-329spisa), te da se Zaključku Nalaza od 15.04.2024. godine dodaje Točka 1a, da zbog promjene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora po kreditu 9010772441 od 12.10.2005. (4,35 % godišnje) i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita bez uključivanja u izračun negativnih tečajnih razlika, više plaćeno 13.014,20 EUR, da je od tog iznosa po osnovi promjene kamatne stope više plaćeno 1.540,46 EUR, a po osnovi promjene tečaja CHF više plaćeno 11.473,74 EUR, te je prikazana specifikacija pojedinačnih iznosa (list Nalaza, spisa).

10. Sud je u cijelosti prihvatio Nalaz od 15.4.2024. godine (list 248-265 spisa) i Dopunu Nalaza stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i bankarstvo, ovlašteni računovodstveni forenzičar PD, mag. oec., od 29.4.2024. godine (list 323-

-331 spisa), jer je prema ocjeni i utvrđenju suda Nalaz i Dopuna Nalaza vještaka dana opširno, uvjerljivo, objektivno, stručno, savjesno i prema pravilima struke, time da je vještak, po utvrđenju suda, odgovorio na sva potrebita pitanja vezana uz ovaj predmet.

11. Dakle, sud je utvrdio da se u razdoblju od 30.11.2005. do 22.8.2012. godine kamatna stopa mijenjala, da je prvotno, prilikom sklapanja Ugovora, ista iznosila 4,35 % godišnje, da se kasnije mijenjala na 5,35 % godišnje, 6,10 %, 5,75 %, 5,50 % i na kraju na 5,25 % godišnje, te da je po osnovi promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita po Ugovoru o kreditu broj 9010772441 tužitelj više platio 11.473,74 EUR, a po osnovi promjene kamatne stope tužitelj više platio 1.540,46 EUR, što je u Nalazu vještaka iskzano u pojedinačnim mjesečnim iznosima (list 330-331 spisa), a koje razdoblje je tužitelj obuhvatio uređenim tužbenim zahtjevom, odnosno ukupan iznos potraživanja tužitelja prema tuženiku iznosi 13.014,20 EUR, upravo onoliko koliko tužitelj i potražuje ovom tužbom, odnosno koliko je više platio tuženiku.

12. Sud je utvrdio da je u razdoblju od 30.9.2012. do 30.6.2019. godine na iznos više odobrene glavnice od 11.349,12 EUR obračunata kamata prema kamatnim stopama koje je obračunavao tuženik na kredit po Ugovoru 9016643604, prikazano u Tabeli 4. (list 13-14 Nalaza, 260-261 spisa), te da redovna kamata obračunata na više plaćenu glavnicu do dana utuženja iznosi 2.592,34 EUR, a koje razdoblje je tužitelj obuhvatio uređenim tužbenim zahtjevom, odnosno ukupan iznos potraživanja tužitelja prema tuženiku iznosi 2.592,34 EUR, upravo onoliko koliko tužitelj i potražuje ovom tužbom, odnosno koliko je više platio tuženiku.

13. Između stranaka je sporno je li odredba članka 12. stavak 13. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se tužiteljica obvezuje podmiriti troškove solemnizacije Ugovora kod javnog bilježnika ništetna u smislu članka 81., 82. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03., dalje - ZZP), pri čemu tuženik osporava nepoštenost i ništetnost sporne ugovorne odredbe navodeći da se radi o jasnoj, lako uočljivoj i razumljivoj odredbi iz kojeg razloga nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost u smislu ZZP.

13.1. Sukladno članku 81. stavak 1., stavak 2., stavak 3. i stavak 4. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13.2. Sukladno članku 87. stavak 1. i stavak 2. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava, pri čemu ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

13.3. U odnosu na isticanu ništetnost članka 12. stavak 13 Ugovora o kreditu sud relevantnim dokazima nalazi predmetni Ugovor o kreditu iz kojeg je razvidno da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pri čemu iz iskaza tužitelja proizlazi da je djelatnik tuženika predao gotov tekst ugovora, da djelatnik tuženika nije pažnju skrenuo na spornu odredbu o troškovima sklapanja ugovora, da o navedenoj spornoj odredbi nije mogao pregovarati, niti mu nije bilo obrazloženo na što se navedeni troškovi odnose, niti o kojem se iznosu troškova radi, već da je tek kod javnog bilježnika saznala da mora podmiriti troškove sklapanja ugovora i iznos tih troškova, koje je i podmirio. Slijedom navedenog, a temeljem članka 81. ZZP u svezi članka 87. ZZP, sud je ocijenio da dio odredbe članka 12. stavak 1. Ugovora o kreditu predstavlja nepoštenu, a posljedično tome i ništetnu odredbu ugovora, a s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, to imajući u vidu da tuženik nije u smislu članka 81. stavak 4. ZZP dokazao da bi se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, uz činjenicu da iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj nije bilo ni obrazloženo na što se konkretno odnose troškovi na koje se odnosi sporna ugovorna odredba, pri čemu sporna ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a s obzirom da je temeljem iste tužitelj bio u obvezi, te je i isplatio trošak solemnizacije, dok s druge strane tuženik temeljem iste ugovorne odredbe nije imao nikakvu obvezu prema tužitelju, niti mu je nastao kakav trošak. 13.4. Sud je tužitelja odbio sa dijelom tužbenog zahtijeva iznad dosuđenog iznosa od 169,22 EUR do traženog iznos od 301,94 EUR. Naime razvidno je iz solemnizacije (list 10 spisa) od 18.10.2005. godine da su troškovi tužitelja kod javnog bilježnika bili u iznosu od 169,22 EUR i to pristojba u iznosu 150,00 HRK i javnobilježnička nagrada u iznosu od 1.250,00 HRk, tj, 1.275,00 HRK (1EUR = 7,83450 HRK). Tužitelj nije dokumentirao preostali iznos koji je potraživao u tužbi, te je sud stoga odlučio kao u točki V. izreke.

14. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od dana 4.7.2013. godine proizlazi da je tužitelj Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i protiv tuženika, kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007. godine, protivno članak 81., 82. i 90. ("Narodne novine", broj: 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09) i to članak 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

15. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od dana 13.6.2014. godine, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od dana 4.7.2013. godine, je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

16. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17-10 od dana 14.6.2018. godine utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i u odnosu na tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Prema presudi zastara tražbina, među kojima je i predmetna tražbina, prekida se podnošenjem kolektivne tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koja je podnesena 4.4.2012. godine, a zastara individualnih zahtijeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe, a to je dan 14.6.2014. godine, dok je tužba u ovom predmetu podnesena 12.6.2019. godine.

17. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev 3142/2018-2 od 19.3.2019. godine iznio je pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom da postoji temeljem članka 502.c ZPP, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15, u daljnjem tekstu: ZZP) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Dakle, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Radi toga u prvostupanjskom postupku nije potrebno dokazivati ništetnost već istu samo deklarirati u postupku.

18. Prema odredbi članka 502.c ZPP, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a upravo se na ta utvrđenja tužitelj i poziva u tužbi. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

19. U odnosu na prigovor zastare istaknut od strane tuženika ovaj sud smatra da nije došlo do nastupanja zastare, a kako i proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2245/17-2 od 20.3.2018. godine koja se odnosi na praktično identičnu situaciju vezano za problematiku zastare u parnicama o tzv. "švicarcima", odnosno da li je podnošenjem one ranije spomenute tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava od 4.4.2012. godine, prekinuta zastara i u konkretnoj pravnoj stvari. Ističe se da je revizijski sud u obrazloženju svoje odluke zauzeo stav kojeg zbog snage njegove uvjerljivosti prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, a iz kojeg stava proizlazi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članak 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje - ZOO), te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Dakle, obzirom je predmetna tužba tužitelja predana ovome sudu dana 10.6.2019. godine to po shvaćanju ovog suda proizlazi da do toga datuma nije protekao rok za zastaru koji je ponovno počeo teći ispočetka od dana 14.6.2014. godine, slijedom čega se ne ukazuje osnovanim prethodno spomenuti tuženikov prigovor zastare.

20. Odluka o zateznoj kamati temelji se na odredbi članka 29. stavak 2. ZOO.

21. Odluka o trošku ovog postupka temelji se na odredbi članka 154. ZPP, te je sud priznao i dosudio tužitelju troškove postupka u ukupnom iznosu od 4.759,89 EUR i to troškove za sastav tužbe po odvjetniku u iznosu od 200,00 EUR, za sastav podnesaka po odvjetniku od dana 25.11.2019. g. u iznosu od 200,00 EUR, za sastav podnesaka po odvjetniku od dana 14.11.2022. g. u iznosu od 200,00 EUR, za zastupanje po odvjetniku na raspravi dana 22.11.2022. g. u iznosu od 200,00 EUR, za sastav podnesaka po odvjetniku od dana 16.4.2024. g. u iznosu od 200,00 EUR, za sastav podnesaka po odvjetniku od dana 29.4.2024. g. u iznosu od 500,00 EUR, za zastupanje po odvjetniku na raspravi dana 12.9.2024. g. u iznosu od 500,00 EUR, za sastav podnesaka po odvjetniku od dana 7.10.2024. g. u iznosu od 500,00 EUR, za zastupanje po odvjetniku na raspravi 10.12.2024. g. u iznosu od 500,00 EUR, trošak PDV 25 % u iznosu od 875,00 EUR (na iznos od 3.500,00 EUR), trošak financijskog vještačenja u iznosu od 331,81 EUR i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,08 EUR, a koji troškovi su bili, po mišljenju suda, nužni za vođenje ovog postupka i koji su odmjereni prema važećoj odvjetničkoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23).

22. Odluka o zateznim kamatama na troškove parničnog postupka temelji se na članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 57/96, 29/99, 42/00,173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08, 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 6/24) sukladno kojem će sud ako plaćanje zatezne kamate na troškove postupka nije određeno već u ovršnoj ispravi, na prijedlog ovrhovoditelja, u rješenju o ovrsi odrediti naplatu tih kamata po propisanoj stopi od dana donošenja odluke odnosno sklapanja nagodbe do naplate, slijedom čega je valjalo naložiti tuženiku da tužiteljici isplati zatezne kamate na troškove ovog parničnog postupka od dana donošenja ove presude do isplate.

Ivanec, 23. siječnja 2025.

Sudac

Draženko Jakopović

Pouka o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ove stalne službe u 3 primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

Dostaviti:

1. Bojana Marčelan, odvjetnica u Varaždinu

2. Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu