Republika Hrvatska
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
Broj: Ppž-426/2025
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca: predsjednice vijeća Kristine Gašparac Orlić, te članova vijeća Roberta Završkog i Gordane Korotaj, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog ĐZ i okrivljene IZ, zbog prekršaja iz članka 22. stavka 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“ broj 70/17, 126/19,i 84/21 i 114/22), odlučujući o žalbi okrivljenog ĐZ podnijetoj protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima od 20. studenog 2024., broj: Pp-1500/2024-8, na sjednici vijeća 23. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e :
I.Odbija se kao neosnovana žalbe okrivljenog ĐZ i potvrđuje se pobijana presuda.
II. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22), okrivljeni ĐZ je dužan naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom 20,00 (dvadeset) eura, u roku 1 (jednog) mjeseca od primitka ove presude.
Obrazloženje
1.Pobijanom presudom okrivljeni ĐZ proglašen je krivim zbog prekršaja iz članka 22. stavka 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično pobliže opisanog u točki I izreke te presude, za koje djelo mu je primjenom odredbi o ublažavanju kazne izrečena novčana kazna 300,00 eura, te je temeljem članka 139. Prekršajnog zakona oslobođena naknade troškova prekršajnog postupka. Također je navedenom presudom na temelju članka 182. točke 3. Prekršajnog zakona okrivljena IZ oslobođena optužbe za počinjenje prekršaja iz članka 22. stavka 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u točki IV presude.
2.Protiv te presude okrivljeni ĐZ je pravodobno podnio žalbu iz čijeg sadržaja proizlazi da je podnesena zbog zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te povrede materijalnog prava. Žalitelj navodi u bitnom, da nije kriv i da je netočan i kontradiktoran zaključak suda da bi počinio navedeni prekršaj. Ukazuje da je nejasno iz kojeg razloga je prihvaćen dio iskaza IZ, a onaj dio u kojem ona priznaje djelo sud ne prihvaća. Jedini dokaz je njezin svjedočki iskaz, a niti jedna presuda se ne može temeljiti samo na iskazu sudionika, a bez ijednog drugog personalnog ili materijalnog dokaza. Posebno ističe da je u tijeku sudski postupak radi određivanja roditeljske skrbi za njihovog sina, ona je u zavadi s njime jer je prestao plaćati uzdržavanje njoj budući se on samostalno skrbi o djetetu od svibnja 2024., pa mu želi napakostiti lažno ga optužujući. Na tako pogrešno utvrđeno činjenično stanje je sud i pogrešno primijenio materijalno pravo, pa predlaže da se žalba prihvati iz navedenih razloga i ukine prvostupanjska odluka.
3.Žalba nije osnovana.
4.Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ispitivao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. navedenog Zakona, jesu li na štetu okrivljenih povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu utvrđene povrede na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.
5.Nadalje, suprotno žalbenim navodima, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je zadovoljavajuće obrazložio odluku o krivnji.
5.1.Naime, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud u postupku ispitao oboje okrivljenika, proveo njihovo suočenje, te pročitao dokumentaciju u spisu. Na temelju slobodne ocjene provedenih dokaza, sukladno članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, prvostupanjski sud je odluku temeljio na analizi međusobno suprostavljenih iskaza okrivljenih, nalazeći da postupanje žalitelja na način opisan u izreci pobijane presude ispunjava zakonsko biće djela.
5.2.Što se tiče žalbenih navoda koji se odnose na nepravilno zaključivanje od strane prvostupanjskog suda, ističe se da načelo slobodne ocjene dokaza podrazumijeva da iskaze osoba sud mora ocijeniti ne samo sa stajališta zakona logike nego i psihološki, te na temelju pravila općeg ljudskog iskustva, primjenjujući načelo neposrednosti koje omogućuje sudu utvrđivanje činjeničnog stanja. Analizom i dovođenjem u međusobnu vezu iskaza ispitanih osoba prvostupanjski sud je utvrdio da je žalitelj predmetne zgode primijenio fizičku silu prema osobi s kojom ima zajedničko dijete, a prema mišljenju ovog suda, u obrazloženju prvostupanjske odluke navedeni su zadovoljavajući razlozi na temelju kojih je žalitelj proglašen krivim.
5.3.Okrivljena IZ je kao sudionica događaja po navodima prvostupanjskog suda iskazivala uvjerljivo i jasno, tijekom suočenja je bila sigurna, te je sud prvog stupnja svoju odluku temeljio na njezinom iskazu, valjano obrazloživši razloge zbog kojih je prihvatio njezino svjedočenje. Činjenica da je prihvaćen njezin iskaz iako drugih materijalnih ili personalnih dokaza nije bilo, ne dovodi do nezakonitosti presude, s obzirom da pravilo koje bi se temeljilo na formalnoj ocjeni dokaza ne postoji, već se činjenice utvrđuju po načelu slobodne ocjene dokaza. Naime, obiteljsko nasilje i jest pojava koja se često događa u intimnom okruženju, kada su partneri sami i bez prisutnosti potencijalnih svjedoka, dok eventualnih materijalnih dokaza nije niti moglo biti s obzirom na prirodu nasilja (udarac dlanom od kojeg nije nastupila ozljeda).
5.4.Stoga su neosnovani u žalbeni navodi kojima se tvrdi da se osuđujuća presuda ne može temeljiti na iskazu samo jednog sudionika događaja. Takvim pristupom, ni jedan prekršaj iz područja Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, koji bi bio počinjen između dvoje članova obitelji bez drugih svjedoka očevidaca, koja situacija je doista vrlo učestala i imanentna upravo ovim prekršajima, ne bi mogao biti dokazan. Što se tiče odgovornosti okrivljene IZ, ističe se da je ona priznala svoju radnju (udarac dlanom po licu žalitelja), no nije priznala krivnju navodeći da je postupala u obrani, a zbog čega je u konačnici i oslobođena odgovornosti.
6.Slijedom navedenog, žalbeni navodi žalitelja da je uslijed pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava, su također neosnovani, te je prvostupanjski sud izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji žalitelja, pritom pravilno pravno označivši djelo kao prekršaj iz članka 22. stavka 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.
7.Kako žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, sukladno odredbi članka 202. stavka 5. Prekršajnog zakona.
7.1.Razmotrivši odluku o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud žalitelju za počinjeni prekršaj izrekao odgovarajuću kaznu, pravilno utvrdivši sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu na vrstu i mjeru kazne, te mu je izrekao kaznu primjerenu stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.
7.2..Pritom treba istaknuti da je za prekršaj iz članka 22. stavak 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji propisana novčana kazna u rasponu od 1.100,00 eura do visine općeg maksimuma od 6.630,00 eura, odnosno kao teža kazna, kazna zatvora u trajanju u trajanju od najmanje 45 dana (do najviše 90 dana propisanog člankom 35. Prekršajnog zakona).
7.3.Imajući u vidu prirodu i težinu počinjenog djela prekršaja, kao i sve vidove zakonske svrhe kažnjavanja, novčana kazna koja je izrečena u ublaženom iznosu, dakle znatno ispod zakonskog minimuma za to djelo nije previsoka, te je zadovoljavajuće obrazložena. Sve olakotne okolnosti na strani žalitelj sud prvog stupnja je u dovoljnoj mjeri cijenio prilikom odmjeravanja kazne, a po ocjeni ovog Suda, upravo ovako izrečena novčana kazna je primjerena i dostatna okolnostima počinjenog prekršaja, ličnosti žalitelj i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, držeći da će se kako opća svrha kažnjavanja iz članka 6. Prekršajnog zakona, tako i svrha kažnjavanja iz članka 32. istog Zakona, postići upravo ovako izrečenom novčanom kaznom.
7.4.Također, u smislu odredbe članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona, žalitelj se upozorava da, ako na način i u roku za plaćanje novčane kazne određenom u izreci pobijane presude, a računajući od dana primitka ove drugostupanjske presude, plati dvije trećine izrečene novčane kazne, smatrat će se da je novčana kazna u cjelini plaćena.
8.Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona žalitelj je dužan naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu, a koji je određen obzirom na složenost i trajanje postupka pred Visokim prekršajnim sudom Republike Hrvatske, te s obzirom na imovinsko stanje žalitelja.
9.Imajući sve navedeno u vidu, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 23. siječnja 2025.
Zapisničar:
Predsjednica vijeća:
Emina Bašić, v. r
Kristina Gašparac Orlić, v.r.
Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Vinkovcima u 7 otpravaka: za spis, okrivljenike, branitelja i tužitelja.
