Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Posl.br. Gž 990/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i kristine Vukelić Aničić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FA iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nenadu Horvatu odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg br. 3a., OIB: 23057039320, zastupan po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući po žalbama stranaka, izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu, poslovni broj P 259/2022 od 23. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 23. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu, poslovni broj P 259/2022 od 23. travnja 2024. u točki I. izreke, uz istodobni ispravak u odnosu na visinu ukupno dosuđenog iznosa na način da umjesto:“... isplati iznos od 6.082,58 EUR...“, treba stajati: :“... isplati iznos od 6.118,18 EUR..“, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki V. izreke u dosuđujućem dijelu.

II Uvažavanjem žalbe tužitelja FA, preinačava se citirana prvostupanjska presuda u točki II. izreke u odbijajućem dijelu za iznos od 382,75 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, uz istodobni ispravak u odnosu na na visinu ukupno dosuđenog iznosa na način da umjesto:“...u dijelu iznad iznosa od 6.082,58 EUR dosuđenog pod točkom III. pa do...“, treba stajati: :“... :“...u dijelu iznad iznosa od 6.118,18 EUR dosuđenog pod točkom III. pa do...“, kao i u točkama III. i IV. izreke, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki V. izreke u dijelu u kojem nije dosuđen preostali zatraženi parnični trošak i sudi:

„Nalaže se tuženoj ERSTE & STEIERMAERKISCHE BANK D.D., 51000 RIJEKA, JADRANSKI TRG 3A, OIB: 23057039320 da tužitelju FA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stjecanja bez osnova zbog preplaćene valutne klauzule isplati iznos od 382,75 EUR

- iznos od 2,61 EUR s kamatom tekućom od 10.09.2005. sve do isplate,

- iznos od 0,05 EUR s kamatom tekućom od 13.10.2005. sve do isplate,

- iznos od 1,07 EUR s kamatom tekućom od 10.12.2005. sve do isplate,

- iznos od 0,06 EUR s kamatom tekućom od 12.01. 2006. sve do isplate,

- iznos od 0,25 EUR s kamatom tekućom od 11.11.2008. sve do isplate,

- iznos od 7.07 EUR s kamatom tekućom od 14.01.2009. sve do isplate,

- iznos od 13,83 EUR s kamatom tekućom od 14.02.2009. sve do isplate,

- iznos od 14,28 EUR s kamatom tekućom od 13.03.2009. sve do isplate,

- iznos od 5,09 EUR s kamatom tekućom od 11.04.2009. sve do isplate,

- iznos od 2,50 EUR s kamatom tekućom od 13.06.2009. sve do isplate,

- iznos od 5,00 EUR s kamatom tekućom od 11.07.2009. sve do isplate,

- iznos od 0.95 EUR s kamatom tekućom od 12.08.2009. sve do isplate,

- iznos od 4,54 EUR s kamatom tekućom od 11.12.2009. sve do isplate,

- iznos od 1,44 EUR s kamatom tekućom od 10.10.2009. sve do isplate,

- iznos od 3,14 EUR s kamatom tekućom od 11.11.2009. sve do isplate,

- iznos od 3,33 EUR s kamatom tekućom od 11.12.2009. sve do isplate,

- iznos od 9,90 EUR s kamatom tekućom od 12,01.2010. sve do isplate,

- iznos od 14,12 EUR s kamatom tekućom od 12.02.2010. sve do isplate,

- iznos od 12,50 EUR s kamatom tekućom od 11.03.2010. sve do isplate,

- iznos od 18,78 EUR s kamatom tekućom od 10.04.2010.. sve do isplate,

- iznos od 20,78 EUR s kamatom tekućom od 12.05.2010. sve do isplate,

- iznos od 29,10 EUR s kamatom tekućom od 12.06.2010. sve do isplate,

- iznos od 37,63 EUR s kamatom tekućom od 12.07.2010 sve do isplate,

- iznos od 26,26 EUR s kamatom tekućom od 12.08.2010. sve do isplate,

- iznos od 54,34 EUR s kamatom tekućom od 11.09.2010.. sve do isplate,

- iznos od 41,46 EUR s kamatom tekućom od 12.10.2010. sve do isplate,

- iznos od 43,56 EUR s kamatom tekućom od 11.11.2010. sve do isplate,

- iznos od 9.11 EUR s kamatom tekućom od 11.12.2010. sve do isplate, i do to dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. godine utvrđuje uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, od 1. 1. 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, te od 1. 1. 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o [broj kredita] sklopljenog između tužitelja i tuženika, od dana 31.05.2005. godine, sadržana u čl. 10. Ugovora o kreditu, a koja glasi: Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500 % (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom Ugovor. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.

Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMAERKISCHE BANK D.D., 51000 RIJEKA, JADRANSKI TRG 3A, OIB: 23057039320 da tužitelju FA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 607,16 eur, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 02.06.2005. do isplate, i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. godine utvrđuje uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, u roku od 15 dana."

Nalaže se tuženiku Erste & Steiermaerkische bank d.d., 51000 Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320 da tužitelju FA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi daljnje parnične troškove u iznosu od 1.040,75 EUR (tisuću-četrdeset eura i sedamdeset-pet centa), sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 23. travnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.“

III Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 354,47 eur u roku od 15 dana.

IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju zbog preplaćene valutne klauzule iznos od 6.082,58 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom II. izreke odbijen je tužitelj sa tužbenim zahtjevom za isplatu po istom osnovu iznosa 1.877,29 eur, točkom III. izreke odbijen je tužitelj sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti čl. 10. Ugovora o [broj kredita] u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahjeva i odobravanje kredita, točkom IV. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu temeljem ništetnosti dijela čl. 10. Ugovora u iznosu od 607,16 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom V. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.040,75 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2.Protiv citirane presude, točke I. izreke, te odluke o parničnom trošku u točki V. izreke u dosuđujućem dijelu, žalbu izjavljuje tuženik iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011,148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a), dok citiranu presudu tužitelj pobija u točki II. izreke u odbijaućem dijelu za iznos od 418,35 eur, te u točkama III. i IV. izreke u cijelosti, te odluku o parničnom trošku sadržanu u točki V. izreke u dijelu u kojem mu nije nije dosuđen preostali parnični trošak, iz žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. t. 2. i 3. ZPP-a.

3.Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4.Žalba tužitelja je osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

5. Ocjenjujući prvostupanjsku odluku u granicama žalbenih razloga stranaka, ovaj sud nije utvrdio da bi u donošenju istog bila ostvarena jedna od bitnih postupovnih povreda iz čl.354. st.2. t.2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se nije mogla ispitati.

6.Isto tako, neutemeljenim drži ovaj sud i žalbene navode tuženika u dijelu u kojem upire na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. u svezi čl. 344. i 345. ZPP-a, jer da sud prvog stupnja nakon što je na ročištu odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti, nije donio zasebno rješenje. Protivno tome, skreće se pažnja tuženiku na čl. 301. st.1. ZPP-a, sukladno kojem ako stranka između ostalog prigovori da sud nije mjesno nadležan, sud će riješiti hoće li o tom prigovoru raspravljati i odlučivati odvojeno od glavne stvari ili zajedno s njom. Prema st.2. istog članka, protiv rješenja kojim se odbijaju prijedlozi stranaka nije dopuštena posebna žalba ako je sud odlučio da se odmah nastavi raspravljanje o glavnoj stvari.

Kraj nedvojbene činjenice da je u konkretnom slučaju prvostupanjski nakon što je na ročištu od 1. rujna 2023. odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti, odlučio da nastavlja s raspravljanjem, to posebna žalba protiv rješenja nije bila dozvoljena, ali je tuženiku preostala mogućnost da u žalbi kojom pobija odluku o glavnoj stvari, pobija i ovu odluku kojom mu je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti, koju je mogućnost i iskoristio.

Nastavo prednjem, niti je sud prvog stupnja počinio ranije ukazanu bitnu povredu, ali isto protivno stavu tuženika, istome nije povrijeđeno ni pravo na raspravljanje pred sudom.

7.1.Vezano za prednje, valja reći da je u pravu tuženik kada smatra da je sud prvog stupnja odlučujući o osnovanosti prigovora mjesne nenadležnosti primijenio čl. 19. st.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine” broj 75/2009 i dr., dalje: ZPK-a). Međutim, to u konačnici ipak nije bilo od utjecaja na pravilnost stava prvostupanjskog suda o neosnovanosti tog prigovora iz razloga koji će se nastavno iznijeti.

7.2.Naime, iz stanja u spisu razvidno je pored ostalog da je sporni Ugovor sklopljen u ...; da je čl. 14. Ugovora ugovorena mjesna nadležnost prema sjedištu Banke, koja je bila u ...; da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora imao prebivalište u [adresa]; da je predmetna tužba predana Općinskom sudu u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima; da iz stanja u spisu, uključujući i iskaz tužitelja proizlazi da se prilikom sklapanja Ugovora nije posebno pregovaralo ni o spomenutom čl. 14. istog; te da je tuženik već u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti, kojeg je sud odbio na ročištu od 1. rujna 2023.

7.3.Polazeći od toga, nameće se prema uvjerenju ovog suda zaključak da tužitelja nije mogao utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe, da je nastavno tome navedena ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te da kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja jer bi on koja živi u [adresa], radi zaštite svojih prava bila izložena dodatnim troškovima i morao bi uložiti dodatno vrijeme ako bi se parnica vodila pred sudom u .... Navedeno pravno stajalište proizlazi iz sadržaja čl. 81. i 82., te čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003 i dr., dalje: ZZP-a/03), sa time da su identične odredbe sadržane i u čl. 49. i 55. st.1. Zakonu o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014, 110/15, 14/19, dalje: ZZP-a/14).

Naime, čl. 81. st.1. ZZP-a/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecajan na njezin sadržaj, osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Nadalje je čl. 82. alineja 19. istog Zakona propisano da je ugovorna odredba koja bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. ovog Zakona, mogla smatrati nepoštenima i primjerice odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom.

Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

7.4.U svezi prednjeg, ukazuje se i na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L-95/29, 21.4.1993., u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13), kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizišlih iz ugovora, s tim da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

Konačno, valja podsjetiti i na presudu u predmetima C-240/98 do C-244/98, u kojoj je sud Europske unije utvrdio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojim je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

7.5.U kontekstu svega prethodno navedenog proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu čl. 70. st. 1. - 4. ZPP-a na koju se pogrešno poziva tuženik u žalbi, budući da u konkretnoj pravnoj situaciji po ocjeni ovog suda u primjenu dolaze odredbe ZZP-a/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.

Stoga, u konkretnom slučaju prema stajalištu ovog suda proizlazi da sporna odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti doista predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove.

To napose uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena, takva bi ugovorna odredba za istu kao potrošača nedvojbeno izazvala visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesnopravnom položaju ugovornih stranaka.

7.6.Shodno iznesenom, u konkretnom je slučaju glede mjesne nadležnosti mjerodavan čl. 59. ZPP-a, jer se po ocjeni ovog suda u ovoj pravnoj situaciji radi o izberivoj nadležnosti.

Naime, prema spomenutoj odredbi, za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

Budući je iz do sada iznesenih utvrđenja razvidno da je sporni Ugovor sklopljen u ..., što ukazuje na to da je tuženik tamo imao svoju poslovnicu, dok je tužitelj imao prebivalište u [adresa], gdje je i podnio predmetnu tužbu, za zaključiti je da tužitelj time iskoristio svoje pravo izbora u smislu čl. 59. ZPP-a.

8.Nadalje, nisu ovome sudu prihvatljivi žalbeni navodi tuženika u dijelu koji se odnosi na razloge za eventualno izuzeće raspravnog suca u smislu čl. 71. st.7. ZPP- a.

U svezi prednjeg, skreće se pažnja tuženika da iz stanja u spisu nije razvidno da je do zaključenja glavne rasprave, ukazao na to da bi postojale bilo kakve okolnosti za izuzeće raspravnog suca u smislu cijelog čl. 71. ZPP-a, pa tako ni st.7. tog članka, niti je takav konkretan zahtjev bio postavljen, već je na to ukazao tek u žalbenoj fazi postupka, sa time da se radi o isključivo paušalnom prigovoru (a ne o zahtjevu za izuzeće raspravnog suca) bez navođenja ikakvih konkretnih okolnosti koje bi doista dovele u sumnju postojanje pravno relevantnih okolnosti koje bi dovele u dvojbu nepristranost raspravnog suca.

9.Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluku sadržanu u točki I. izreke.

10.Naime, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi u bitnome:

-da su tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor 31. svibnja 2006. sklopili uvodno citirani Ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 38.890,66 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 144 mjesečna anuiteta; da je čl. 10. Ugovora utvrđena obveza tužitelja da isplati tuženiku naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 2,50% iznosa kredita,

-da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da razlika po osnovi preplate zbog tečajne razlike iznosi 6.500,93 eur, da tzv. negativna tečajna razlika iznosi 418,35 eur, da naknada za obradu kredita da iznosi 607,16 eur,

-da iz iskaza tužitelja u bitnome proizlazi da je u vrijeme sklapanja spornog Ugovora kod iste Banke imao već dugoe po tekućem računu; da ga je djelatnica Banke, prilikom posjete Poslovnici izvjestila da imaju novi proizvod “iz minusa u plus”, te mu je predložila da digne kredit upravo u CHF i njime zatvori postojeća dugovanja; u to vrijeme da nije znao što je valutna klauzula, niti mu je to tada nešto značilo; da mu je prezentiran otplatni plan po kojem su svi anuiteti bili jednaki; da je uočio da u Ugovoru postoji i odredba o naknadi za otplatu kredita u visi i od 2,5% od iznosa kredita, da mu je službenica pojasnila da će ta naknada biti naplaćena iz iznosa kredita.

11.1.Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja sadržanog u točki I. i II. izreke pobijane presude, sud prvog stupnja uvažava utvrđenja i stajališta iznesena u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P 1401/2012 od 4. srpnja 2013. (dalje: P 1401/12), Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 6632/2017 od 14. lipnja 2018. (dalje: Pž 6632/17), kojima je pravomoćno utvrđeno da je između ostalih i ovdje tuženik u periodu od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime da je tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, koje povrede da traju i nadalje.

Na navedena utvrđenja prvostupanjski se sud poziva primjenom čl. 502.c. ZPP-a, te čl. 118. Zakona o zaštiti o potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014 i dr., dalje: ZZP-a/14),

11.2.Shodno tome, a primjenom čl. 323. st.1. i 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a), stajalište je suda da tužitelj osnovano traži vraćanje onog što je tuženik primio temeljem ništetne ugovorne odredbe, a o pravu tužitelja na zatezne kamate odlučuje primjenom čl. 29. i 1115. ZOO-a.

U svezi ovog zahtjeva za isplatu, sud prvog stupnja ne prihvaća tuženikov prigovor zastare pozivom na čl. 241. ZOO-a, slijedom čega odlučuje kao u točki I. izreke presude.

12.Na žalbene navode tuženika u dijelu u kojem ističe da prvostupanjski sud nije utvrđivao da li u konkretnoj pravnoj situaciji tužitelj doista ima status potrošača u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača, valja odgovoriti da je to točno. No, neovisno o tome, prema uvjerenju ovog suda, a cijeneći sadržaj čl. 3. st.1. ZZP-a/03 s jedne strane, te iskaz tužitelja s druge strane, napose u dijelu u kojem je iskazao da je sporni kredit podignuo kako bi njime zatvorio dugovanja po tekućem računu, što znači da taj kredit nije bio namijenjen ni njegovom zanimanju ni poslovnoj aktivnosti, kao ni poduzetničkoj aktivnosti, nedvojbeno proizlazi da tužitelj svakako ima status potrošača u smislu spomenute odredbe ZZP-a/03.

13.1.Nadalje, pogrešnim drži ovaj sud žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem smatra da je sud prvog stupnja pogrešno primjenio materijalno pravo kada je utvrđivao ništetnost ugovorne odredbe kojom je bila ugovorena valutna klauzula, držeći da je sukladno odluci Suda EU u predmetu C 81/19, C 243/20, isključeno ispitivanje ne/poštenosti ovakve odredbe, upirući ujedno i na čl. 22. ZOO-a, kao i Direktivu EEZ 93/2013.

13.2.Naime, točno je da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno u smislu gore spomenutog čl. 22. st.1. ZOO-a, budući je riječ o odredbi koja je dispozitivne naravi i koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeni drugačije rješenje. No, protivno ocjeni tuženika, iz sadržaja čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu, proizlazi da je pri izračunavanju mjesečnog anuiteta kredita, korisnik kredita taj koji u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, što prema prosudbi ovog suda ipak nije odraz čl. 22. st.1. ZOO-a.

Ujedno ovdje valja reći da je Sud Europske unije u odluci na koju se tuženik poziva - C 81/19, izrazio pravno shvaćanje da izraz koji se sadržan u čl.1. st.2. Direktive EEZ 93/13 o isključenju iz njena područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primijenjuju među ugovornim stranaka neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđivano drugačije rješenje, te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora.

Prednje navedeno pravno shvaćanje, ukazuje u bitnome na to da načelno i u pravilu valutna klauzula sadržana u čl. 22. st.1. ZOO-a (kao i nekadašnji čl. 395. ZOO-a/91), nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stanaka bilo kojih ugovora, pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora.

13.3.U konačnici na taj se način izjasnio i Ustavni sud RH u svojoj odluci poslovni broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016., koji je u bitnome naveo da je čl. 22. ZOO-a po svojoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obije ugovorne strane određenog pravnog posla.

Budući da u konkretnom slučaju sporni Ugovor sadrži odredbe kojima je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja kao korisnika kredita kao tužitelja, tada je po ocjeni ovog suda nedvojbeno da takve odredbe unose neravnotežu u prava i obveze stranaka i to na štetu tužitelja kao korisnika kredita, te posljedično tome, takve ugovorne odredbe ne mogu biti odraz dispozitivnog čl. 22. st.1. ZOO-a (kao i nekadašnjeg čl. 395. ZOO-a/91).

Slijedom prednje izloženog, ovaj sud drži da su ugovorne stranke, prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu, na drugačiji (određeni) način uredile svoja prava i obveze, što ima za posljedicu da takve odredbe ipak ulaze u područje primjene Direktive EEZ 93/13, kao i ispitivanju ne/poštenosti, napose iz razloga jer isključivanje iz područje primjene spomenute Direktive treba tumačiti izuzetno restriktivno.

13.4.Iz do sada izloženog, razvidno je da je u konkretnom slučaju spornim Ugovorom o kreditu, istodobno ugovorena i valutna klauzula s valutom CHF, kao i promjenjiva kamatna stopa, što znači da se za tužitelja, kao korisnika kredita, radilo o povećanom riziku koji se ubrzo pokazao, što je imalo za posljedicu značajno povećanje iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni.

Zbog svih tih razloga, ugovorne odredbe o ugovaranju CHF kao valute za koju je vezana glavnica kredita, uz obvezu korisnika kredita da snosi cjelokupni rizik tečajne razlike, opravdano je i prema prosudbi ovog suda utvrđena nepoštena u sporu za kolektivnu zaštitu interesa i prava potrošača, što je neupitno i u skladu s pravom Europske unije u duhu kojeg treba tumačiti sporna pitanja, pored ostalog i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, a na što se u konačnici Republika Hrvatska obvezala i sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (primjenjuje se od 2005.), sukladno čemu su i sudovi u RH obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu Eirospke unije i njene sveopće pravne stečevine.

14.1.Nisu pravno utemeljene ni tvrdnje tuženika u dijelu u kojem ukazuje na to da se sud prvog stupnja u svojoj odluci samo pozvao na utvrđenja iz ranije spomenutih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda, te da ničim drugim nije potkrijepio svoj stav o ništetnosti spornih ugovornih odredaba. U svezi toga skreće se tuženiku pažnju na činjenicu da je obzirom na tužbene zahtjeve tužitelja kojima isti pored ostalog nije tražio utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je bila ugovorena valutna klauzula, sud prvog stupnja o tome odlučivao kao o prethodnom pitanju. Nadalje, također valja napomenuti da se obzirom na prethodno, prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke pravilnom primjenom čl. 502.c. ZPP-a i čl. 118. ZZP-a/14, pozvao na utvrđenja iz kolektivnog spora vezana za ništetnost valutne klauzule, bez da je sam opširno iznosio razloge za ništetnost sporne ugovorne odredbe.

14.2.Naime, suprotno ocjeni tuženika, valjalo je i u konkretnoj pravnoj stvari, voditi računa o čl. 502.c ZPP-a, o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).

Podredno se u svezi toga, ukazuje na shvaćanje zauzeto u odluci Vrhovnog suda RH-a poslovni broj Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019. prema kojem pored ostalog ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

15.1.Isto tako, nije u pravu tuženik ni kada ustraje na prigovoru zastare tražbine tužitelja, u svezi čega upire na čl. 230., 241. ZOO-a.

Naime, uvjerenje je ovog suda da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Vezano za prednje, ovaj sud je vodio računa o postojanju znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a), kao i o tome da u ovom trenutku nedostaju posebne zakonske odredbe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, te da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora.

15.2.U prilog pravilnosti prethodno iznesenih stajališta, govori i Pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, donesen na sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

Osim toga, skreće se pažnja i na objedinjeno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., koje glasi:

„Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

15.3.U kontekstu prethodno izloženog, ocjena je i ovog suda da je zastarni rok u odnosu na zahtjeva za isplatu temeljem ništetnosti ugovornih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula, počeo teći tek pravomoćnošću presude u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu, koja je u tom dijelu postala pravomoćnom 14. lipnja 2018., što znači da u vrijeme podnošenja predmetne tužbe – 15. ožujka 2022., nije protekao zastarni rok od 5 godina sukladno čl. 225. ZOO-a.

16.Nadalje, nije u pravu tuženik ni kada pobija pravilnost odluke suda prvog stupnja u odnosu na tijek zateznih kamata na dosuđenu glavnicu, držeći da ga se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem, odnosno da obveza plaćanja kamata ne bi smjela početi teći prije podnošenja tužbe odnosno preinačenja tužbenog zahtjeva na isplatu.

Suprotno tumačenju tuženika, kako iz cjelokupnog obrazloženja pobijane odluke suda prvog stupnja, ali isto tako i iz mnogobrojne sudske prakse, nesumnjivo proizlazi da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamatna stopa tijekom otplate prema odluci tuženika, nepoštene, to u kontekstu nedvojbene činjenice da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, nameće se logičnim zaključak da je isti nepošten stjecatelj, te da je sukladno čl.1115. ZOO-a u obvezi platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužiteljici nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

17.Pogrešnim drži ovaj sud i tvrdnje tuženika u dijelu u kojem smatra da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio Tbr. 48. i 50. Tarife, kada je tužitelju za sve parnične radnje dosudio vrijednost jednog boda od po 2,00 eur, ističući da je nova Tarifa stupila na snagu tek krajem 2023., te da nema retroaktivne primjene odrdaba iste.

U svezi prednje, ukazuje se tuženiku da je čl.1. Izmjena Tarife o nagradama i naknadi troškova postupka (“Narodne novine” broj 126/2022 od 28. listopada 2022.), izmijenjen Tbr. 50. Tarife, na način da je vrijednost boda utvrđena u iznosu od 15,00 kn/2,00 eur, a da je Tarifom o nagradama i naknadi troškova postupka (“Narodne novine” broj 138/2023 od 14. listopada 2023.) Tbr. 54. utvrđena vrijednost boda u valuti EUR – 2,00 eur.

Shodno prednjem, nedvojbenim drži ovaj sud da je u vrijeme donošenja pobijane presude – 23. tavnja 2024., bila na snazi vrijednost boda od 2,00 eur. Ujedno se ovdje ukazuje i na sadržaj Tbr. 52. t.3. Tarife, kojom je propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja protivne strane primjenjuju tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

18.1.Kako je shodno svemu do sada iznesenom, prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za ishod spornog odnosa među strankama, to ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključke suda prvog stupnja o postojanju pravno relevantnih činjenica, koje tuženik iznošenjem vlastitih pravnih shvaćanja nije uspio dovesti u dvojbu.

Slijedom toga, ističe se da se pravna stajališta navedena u pobijanoj presudi u odnosu na odluku sadržanu u točki I. izreke, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki V. izreke u dosuđujućem dijelu, zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija koja upućuje na to da prvostupanjska presuda u tom dijelu nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava.

18.2.Podredno se u odnosu na odluku sud aprvog stupnja sadržanu u točki I. izreke, napominje da kako je prvostupanjski sud omaškom pogrešno zbrojio pojedinačne iznose dosuđene tom točkom izreke, budući da njihov ukupni zbroj ne iznosi 6.082,58 eur, već 6.118,18 eur, to je sukladno čl. 342. st.1. ZPP-a, potvrđujući odluku sadržanu u točki I. izreke, ovaj sud izvršio i ispravak ukupno dosuđenog iznosa.

19.U odnosu na žalbu tužitelja kojom pobija pravilnost stajališta suda prvog stupnja u odnosu na odluke sadržane u točki II. izreke za odbijajući iznos od 382,75 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te u točkama III. i IV. izreke, valja reći da u tom dijelu s pravom upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a time i pogrešne primjene materijalnog prava, iz razloga koji će se nastavno iznijeti.

20.Naime, donoseći pobijanu presudu, prvostupanjski sud vezano za preplaćene iznose koje je tuženik stekao temeljen ništetnih ugovornih odredaba, zauzima stajalište da to treba promatrati kao cjelinu, pa nastavno tome, a sukladno čl. 1111. ZOO-a, zaključuje da je došlo do tuženikovog neosnovanog bogaćenja samo u visini razlike između preplaćenih anuiteta kada je tečaj CHF bio viši od početnog i potplaćenih anuiteta kada je tečaj CHF bio niži od početnog, zbog čega udovoljava zahtjevu za isplatu u iznosu od 6.082,58 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok odbija tužitelja sa dijelom zahtjeva za isplatu iznosa od 418,35 eur.

U odnosu na zahtjev tužitelja za ništetnost čl. 10. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, sud prvog stupnja smatra da ta odredba nije ništetna, jer da nije protivna prisilnim propisima o bankarskoj djelatnosti kreditiranja važećim u vrijeme sklapanja spornog Ugovora, a da ne može biti ni smatrana nepoštenom i ništetnom u smislu čl. 81. i 87. ZZP-a/03, jer da je tužitelj o obvezi plaćanja te naknade i o visini iste, bio informiran prilikom ugovaranja kredita, a da je pokušao i istoj pregovarati. Stoga je uvjerenje prvostupanjskog suda da je sporni čl. 10. Ugovora potpuno jasan i matematički egzaktan, čije ekonomske posljedice da su bile potpuno očite u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora. Shodno tome, sud odbija i zahtjev na utvrđenje ništetnosti te ugovorne odredbe, kao i zahtjev za isplatu temeljem ništetnosti iste, te odlučuje kao u točkama II., III. i IV. izreke.

21.1.No, protivno tumačenju prvostupanjskog suda, prosudba je ovog suda da je osnovan zahtjev tužitelja za isplatu po osnovi tzv. negativne tečajne razlike. Ovo iz razloga jer iz rezultata dokaznog postupka prema stajalištu ovog suda nije razvidno da je tužitelj u razdoblju kada je plaćao anuitete po tečaju koji je bio niži od početnog nešto stekao,odnosno primio od tuženika, već je samo tužitelj bio taj koji je plaćao tuženiku, slijedom čega je dio imovine tuženika prešao u imovinu tužitelja, a ne obratno. Drugim riječima, po ocjeni ovog sud u konkretnoj pravnoj situaciji ne postoji valjani pravni osnov temeljem kojeg bi tuženik osnovano mogao potraživati od tužitelja povrat iznosa koji bi u odnosu na tužitelja predstavljao stečeno bez osnove. Navedeno, naime proizlazi iz odredaba ZZP-a/03 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, kao i prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 79/2007 i dr., dalje: ZZP-a/07) koji je bio na snazi za vrijeme otplate kredita, budući prema istima tuženik ne može u predmetnoj parnici ostvariti korist u kojoj je utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača.

21.2.Ujedno se sudu prvog stupnja ukazuje i na čl. 323. st.2. ZOO-a, sukladno kojem ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovara svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Kako utvrđenja koja proizlaze za provedenih dokaza upućuju na to da su razlozi krivnje za sklapanje spornog Ugovora na strani tuženika, isti ne bi mogao ostvarivati pravo na naknadu štete od tužitelja.

Shodno iznesenom, te u kontekstu neprijeporne činjenice da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđena visina tzv. negativne tečajne razlike, u kom dijelu nije bilo primjedbi stranaka, to su po uvjerenju ovog suda bile ispunjene zakonske pretpostavke temeljem kojih je valjalo dosuditi tužitelju i dio iznosa kojeg je pvostupanjski sud odbio na ime tzv. negativne tečajne razlike.

21.3.Polazeći od toga da kako je već navedeno u točki 18.2. ovog obrazloženja, sud prvog stupnja omaškom pogrešno zbrojio ukupnu visinu svih iznosa dosuđenih točkom I. izreke pobijane presude (na način da ukupni zbroj nije 6.082,58 eur, već 6.118,18 eur), da po ocjeni ovog suda razlika koja iz prethodno navedenih razloga pripada tužitelju ne iznosi 418,35 eur kako je to tužitelj zatražio (kao razliku između 6.500,93 eur i 6.082,58 eur), koja proizlazi iz obrazloženja pobijane presude, već 382,75 eur (6.500,93 - 6.118,18=382,75).

Nastavno prethodno navedenom, valjalo je tužitelju dosuditi preostali pripadajući dio u visini od 382,75 eur na ime preplate zbog ništetnosti valutne klauzule, uz istodobni ispravak i točke II. izreke presude, sukladno čl. 342. st.1. ZPP- a, a žalbu tužitelja u tom dijelu tretirati kao prijedlog za ispravak presude suda prvog stupnja.

21.4.Podredno se napominje da je iz stanja u spisu, razvidno da je tuženik već u odgovoru na tužbu između ostalog i istakao prigovor radi prijeboja u odnosu na tzv. negativnu tečajnu razliku u iznosu od 435,26 eur (za razdoblje od lipnja 2005. do zaključno sa studenim 2008.), o osnovanosti kojeg prigovora sud prvog stupnja nije odlučivao pobijanom presudom, kao i to da u roku od 15 dana od primitka presude sukladno čl. 339. ZPP-a, nije podnio prijedlog za donošenje dopunske presude kojom bi se odlučilo o osnovanosti istaknutog prigovora.

Sukladno tome, stav je ovog suda da se ima smatrati da tuženik predmetni prigovor nije ni podnio.

22.1.Nadalje, nisu ovome sudu prihvatljivi razlozi kojima se rukovodio prvostupanjski sud kada je odbio tužitelja sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti čl. 10. Ugovora o kreditu.

U svezi sa time, napominje se da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je čl. 10. Ugovora jasan i matematički egzaktan, zbog čega da se radi o ugovornoj odredbi koja je bila transparentna. No, neovisno o tome, prema prosudbi ovog suda, u toj je situaciji valjalo cijeniti da li je ta odredba, istodobno bila i razumljiva tužitelju kao korisniku kredita i potrošaču, te shodno tome odlučiti da li je ista bila poštena u smislu čl. 84. ZZP-a/03.

Protivno tumačenju suda prvog stupnja, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi, po uvjerenju ovog suda, ne znači da je takva ugovorna odredba i poštena, budući je u obviru ocjene poštenosti, potrebno u smislu čl. 81. st.1. ZZP-a/03, potrebno ispitati moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja, kao i evenutalno postojanje značajne neravnoteže na štetu potrošača.

22.2.Prilikom ocjene prethodno navedenih značajki, potrebno je primjenom čl. 83. ZZP-a/03 uzeti u obzir i narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora. Kad je riječ o pitanju je li tuženik poštivao načelo savjesnosti i poštenja sadržanog u čl. 81. ZZP-a/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio spornu ugovornu odredbu, da se o njoj pojedinačno pregovaralo.

Ovdje valja napomenuti da kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ovaj sud drži da se ono ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transkacije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (2,50%). To iz razloga, jer značajna neravnoteža može proizlaziti već iz činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

22.3.Nastavno prednjem, ukazuje se prvostupanjskom sudu da kada se analizira sporni čl. 10. Ugovora o kreditu, da iz sadržaja te odredbe nije vidljivo od čega se sastoji sporna naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i zašto je određena baš u tom postptku od ukupnog iznosa kredita. Drugim riječima, nije dvojbeno da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja sporne naknade i da mu je bila poznata visina iste, ali istodobno nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade i njenoj krajnjoj svrsi.

Kada se pri tome još uzme u obzir i to da je tužitelju za iznos predmetne naknade, uvećan ukupni iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, a posljedično tome i obveza, nema mjestu zaključku da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojeinačnim pregovorima. Vezano za prednje, skreće se pažnja i na to da sporna ugovorna odredba ne sadrži konkretan opis troškova koji se plaćanjem ove naknadu naplaćaju u vrijeme sklapanja Ugovora, u smislu čl. 59. ZZP-a/03, kao i da se po ocjeni ovog suda, ne radi o samorazumljivim troškovima, tada se nameće zaključak da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

22.4.Iz prethodno iznesenog, je dakle razvidno da je tuženik čl. 10. spornog Ugovora, na tužitelja prenio obveze plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je de facto sebe oslobodio od obveze sadržane u čl. 59. st.3. ZZP-a/03, da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 2,50% od iznosa kredita, što prema prosudbi ovog suda utječe na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu ravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.

Ovo stoga što tuženik nije tijekom ovog postupka dokazao da sporna naknada doista odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, kao ni opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, koju je naplatio tužitelju u trenutku isplate kredita. Što se tiče činjenice da je predmetna naknada određena u postptku od odobrenog kredita, protivno uvjerenju suda prvog stupnja, ne znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, što nepobitno prema prosudbi ovog suda govori u prilog zaključku da ovom naknadom nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik doista i imao pri obradi svakog pojedinog kredita, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.

22.5.Ovdje valja još dodati i to da nije ovome sudu prihvatljivo stajalište prvostupanjskog suda u dijelu u kojem je zaključio da je tužitelj pregovarao s tuženikom o spornoj naknadi, budući da suprotno prema ocjeni ovog suda proizlazi iz iskaza tužitelja. Posljedično tome, te uz uvažavanje svih prethodno iznesenih razloga, protivno uvjerenju suda prvog stupnja, proizlazi da je pored ostalog i odredba sadržana u čl. 10. Ugovora o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa, stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja sadržanog u čl. 4. ZOO-a, kao i načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba sadržanog u čl. 7. ZOO- a, to je u konkretnoj pravnoj situaciji, kada u samom Ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, tada takva odredba prema prosudbi ovog suda, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, slijedom čega je sporna ugovorna odredba ništetna.

22.6.Podredno se ukazuje prvostupanjskom sudu na to da je Sud EU u spojenim predmetima C 224/2019 i C 259/2019, vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, odgovorio na prethodno pitanje, a koji odgovor glasi: „Čl.3. st.3. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjeva da provjeri.

23.Rukovodeći se prethodno iznesenim razlozima temeljem kojih ovaj sud drži osnovanim zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti čl. 10. Ugovora o kreditu, te se nastavno tome, uz primjenu čl. 1111. ZOO-a, ukazuje i osnovanim zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 607,16 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao posljedice ništetnosti čl. 10. Ugovora o kreditu, sukladno čl. 29. i 1115. ZOO-a, čija je visina utvrđena provedenim financijskim vještačenjem, koji je nalazu i prvostupanjski sud prihvatio u cijelosti kao pravilan i izrađen u skladu sa strukom, a takvim ga drži i ovaj sud.

Stoga je valjalo je pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava, preinačiti prvostupanjsku presudu u točki II. izreke u odbijajućem dijelu za iznos od 418,35 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te u točkama III. i IV. izreke, te udovoljiti i tim zahtjevima tužitelja.

24.1.Cijeneći prethodna utvrđenja, a napose činjenicu da je iz do sada iznesenih razloga ovaj sud preinačio prvostupanjsku presudu na način da je udovoljio zahtjevima tužitelja sadržanim u točkama II., III. i IV. izreke na način kako je to razvidno iz izreke ove presude, osnovanim se ukazuju i žalbeni navodi tužitelja u dijelu u kojem pobija odluku o parničnom trošku sadržanu u točki V. izreke u dijelu u kojem tužitelju nije dosuđen preostali zatraženi parnični trošak.

24.2.Naime, kako prema prosudbi ovog suda tužitelj u konačnici u ovoj parnici nije uspio samo s razmjerno neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva, to je o troškovima postupka valjalo odlučiti primjenom čl. 154. st.5. ZPP-a, što znači da tužitelju pripada pravo na cjelokupni parnični trošak.

Obzirom da je pobijanom presudom, tiočkom V. izreke sud prvog stupnja tužitelju dosudio 50% nastalog parničnog troška, to je istome valjalo dosuditi i preostali dio pripadajućih troškova u iznosu od 1.040,75 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

24.3.Osim toga, po ocjeni ovog suda, tužitelju pripada i pravo na naknadu troškova žalbenog postupka, sukladno čl. 166. st.2. ZPP-a u svezi čl. 154. st.1. ZPP- a, budući u cijelosti uspio s izjavljenom žalbom.

Stoga se dosuđeni trošak žalbenog postupka sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012 i dr., dalje: Tarifa) odnosi na nagradu za sastav žalbe, te pripadajući PDV odnosno ukupno 312,50 eur, te troška sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 41,97 eur.

25.Zbog svih iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi pobijanu presudu u točki I.izreke i odluku o parničnom trošku sadržanu u točki V. izreke u dosuđujućem dijelu, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a, dok je uvažavanjem žalbe tužitelja, preinačena pobijana presuda u dijelu točke II., te u točkama III. i IV. izreke, kao i u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki V. izreke u dijelu u kojem nisu tužitelju dosuđeni preostali zatraženi troškovi postupka, na način pobliže naveden u točki II. izreke, primjenom čl. 373. t.3. ZPP-a.

26.Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

27.Presuda suda prvog stupnja u točki II. izreke u odbijajućem dijelu za iznos od 1.458,94 eur kao nepobijana ostaje neizmjenjena.

U Rijeci 23. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković