Republika Hrvatska

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 31

P-215/2023-28

U  I M E R E P U B L I K E H R V A TS K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Općinski sud u Vukovaru po sucu Ivici Grubišiću u pravnoj stvari tužitelja GN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Filip Miličić odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika OTP banka Hrvatska dioničko društvo OIB:52508873833, [adresa] zastupana po odvjetniku Belzar Tomaić iz Osijeka, radi obvezno - ništetnost, nakon javno održane i zaključene glavne rasprave 27. prosinca 2024. u prisustvu punomoćnika parničnih stranka, 23. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 1 i 2. Ugovora o kreditu broj 061229128612 od 29. prosinca 2006. godine, sklopljen između tužitelja HN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita novčanog iznosa 11.921,85 CHF u protuvrijednosti u kunama i OTP banka d.d. [adresa], OIB 52508873833 kao kreditora kojim se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF) te ista za ugovorne strane od početka zasnivanja obveznopravnog odnosa ne proizvodi nikakve pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. [adresa], OIB 52508873833 da tužitelju GN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] s osnova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF) isplati iznos od 3.242,52 eura sa zakonskim zateznim kamatama na svako mjesečni preplaćeni iznos počev od izvršene uplate do dana povrata, po kamatnoj stopi određenoj čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, kako slijedi:

- na iznos od 56,91 eura od 16.05.2017. godine do isplate

- na iznos od 192,32 eura od 14.06.2017. godine do isplate

- na iznos od 101,41 eura od 14.07.2017. godine do isplate

- na iznos od 37,74 eura od 14.08.2017. godine do isplate

- na iznos od 40,33 eura od 15.09.2017. godine do isplate

- na iznos od 10,51 eura od 13.10.2017. godine do isplate

- na iznos od 94,98 eura od 15.11.2017. godine do isplate

- na iznos od 135,38 eura od 15.12.2017. godine do isplate

- na iznos od 166,04 eura od 21.12.2017. godine do isplate

- na iznos od 119,46 eura od 17.01.2018. godine do isplate

- na iznos od 184,09 eura od 15.02.2018. godine do isplate

- na iznos od 120,59 eura od 15.03.2018. godine do isplate

- na iznos od 165,90 eura od 27.03.2018. godine do isplate

- na iznos od 158,02 eura od 16.04.2018. godine do isplate

- na iznos od 257,47 eura od 15.06.2018. godine do isplate

- na iznos od 125,96 eura od 16.07.2018. godine do isplate

- na iznos od 32,54 eura od 16.08.2018. godine do isplate

- na iznos od 213,12 eura od 14.09.2018. godine do isplate

- na iznos od 68,23 eura od 15.10.2018. godine do isplate

- na iznos od 619,18 eura od 15.11.2018. godine do isplate

- na iznos od 342,34 eura od 14.12.2018. godine do isplate

u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP BANKA HRVATSKA d.d. sa sjedištem u [adresa]., OIB: 52508873833., da tužitelju GN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.205,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 23. siječnja 2025. po kamatnoj stopi određenoj čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima.

IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 2.270,24 eura.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva.

Obrazloženje

1. U tužbi od 02. lipnja 2023. navodi se da su tužitelj i tuženik zaključili dana 29. prosinca 2006. godine Ugovor o kreditu broj 061229128612 kojim se Ugovorom tuženik kao kreditor obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 11.921,85 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, dok se tužitelj obvezao vratiti navedeni iznos s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom.

1.1. Odredbom čl. 1. predmetnog Ugovora određeno je da iznos kredita čini kunska protuvrijednost iznosa od 11.921,85 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, kao i da se iznosi isplata kredita i otplata kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule te će se svaki povrat izvršen u kunama obračunavati u CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta. Nadalje, odredbom čl. 2. otplata kredita vršit će se u 84 jednakih mjesečnih anuiteta čiju visinu utvrđuje banka planom otplate

1.2. Nadalje, tuženik prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu. Tečaj CHF u odnosu na kunu skočio je tijekom otplate kredita i do 50% u odnosu na početno ugovoreni tečaj. Tuženik je tako u ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovu jednostrane odluke tuženika, a o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kao i odredbe kojima je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedene odredbe su protivne načelu savjesnosti i poštenja te su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Slijedom toga, navedene odredbe o promjenljivim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli protivne su kogentnim odredbama članka 81. i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr.) te članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.), koji su bili na snazi kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tako za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača)

1.3. Nadalje tužitelj se poziva i na presudu VTSRH broj PŽ-6632/2017-10 od 14.06.2018. kojom je u točki 1 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 04.07.2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih i tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa se time tuženi postupali suprotno odredbama tada važećem Zakonu o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima.

1.4. Budući da je pravomoćnim presudama VTS utvrđena ništetnost ugovornih odredbi na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008., to je tuženik sukladno čl. 323. ZOO dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora, općim zastarnim rokom od 5 godina.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti osporava pravni osnov i visinu tužbenog zahtjeva.

2.1. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi.

2.2. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja, a koji prigovor se detaljno razrađuje u nastavku ovog odgovora na tužbu. Tuženik smatra da se ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuje utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu P1401/12 (Trgovački sud u Zagrebu) i Pž-6632/2017 (Visoki trgovački sud RH u Zagrebu), a iz razloga koje će izložiti u narednim točkama odgovora na tužbu.

2.3.Tuženik smatra da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ (P1401/12, Trgovački sud u Zagrebu i Pž-6632/17, Visoki trgovački sud RH) jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a.

2.4. U odnosu na ništetnost Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu tuženik ističe da Presuda VTS ne daje pojedinom potrošaču subjektivna prava, s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu zaštitu „prosječnog potrošača“ kao pravnog standarda. Stoga, tužitelj je kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. ZZP-a. Kako je to nemoguće učiniti u ovom sporu, jasno proizlazi iz sljedećih okolnosti. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti (članak 84. ZZP-a)

2.5. Međutim, čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. 5 U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu tužitelja i tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeto u njegovom rješenju broj Revt-575/2016. i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem ugovor o kreditu br. 061229128612 AE od 29. prosinca 2006., sa solemnizacijom j. b. od 22.1.2007., otplatni plan za kredit, obavijesti o obračunu i dospijeću redovne kamate, promet po računu, pismeni nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja sa pismenim očitovanjem vještaka i usmeni nalaz i mišljenje, iskaz tužitelja.

4. Predmet spora je utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te isplata preplaćenog iznosa od 3.242,52 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatom na pojedinačne iznose.

5. Sporno je među parničnim strankama da li se i kako na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. oznake P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. 06.2018. presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015., kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., i da li su odredbe ugovora o kreditu jasne i razumljive, da li je došlo do značajne neravnoteže, da li su sporne odredbe nepoštene i ništetne i koji iznos obeštećenja pripada tužitelju, te da li je osnovan prigovor zastare.

6. Među strankama nije sporno, što proizlazi iz odgovora na tužbu da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 29. prosinca 2006. sklopili ugovor o kreditu broj 061229128612 AE kojim tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 11.921,85 CHF u protuvrijednosti u hrvatskim kunama prema srednjem tečaju CHF tečajne liste banke, na rok vraćanja od 84 mjeseci, a na koji se zaračunavaju kamate od 5,60% godišnje, koja kamata je promjenjiva prema odluci kreditora. Osim toga u čl. 1. je ugovoreno da su ugovorne strane suglasne da se iznos kredita i otplata kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule i da će se svaki povrat izvršen u kunama obračunavati u CHF po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan uplate anuiteta.

7. Nastavno nesporno je i da je u tzv. predmetu "Franak" koji je pokrenut tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (dalje Potrošač) protiv 8 najvećih Hrvatskih banaka, na temelju odredbi čl. 502a do 502 h Zakona o parničnom postupku donesena presuda od strane Trgovačkog suda u Zagrebu posl. oznake P-1401/12 od 04. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.06.2014., presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015., Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. 06.2018. kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., je utvrđeno da su kamatne stope tuženici, među kojima i OTP banka d.d. mijenjali bez ugovorenih parametara jednostranom Odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe, kao što je i utvrđeno da je tužena u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. 12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/03) u razdoblju od 01.01.2004. do 06.08.2007. i to čl. 81., 82. i 90., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12. 2008., a koja povreda traje i nadalje.

8. Saslušanjem tužitelja kao stranke postupku sud je utvrdio da je namjena predmetnog kredita bila je kupnja osobnog automobila za obiteljske potrebe prijevoza, da je automobil kupio u autokući Viola iz Osijeka na kredit, gdje obaviješten da je za tužitelja najpovoljnije kreditiranje uz primejnu valutne klauzule vezane za CHF, a što su mu rekli i u drugim bankama i nakon što je tužitelj pristao prodavatelj automobila je nazvao banku radi izrade ugovora, nakon čega je tužitelj nakon par dana došao u autokuću gdje je sa prodavateljem automobila prešao sve bitne stavke u ugovoru i tužitelj nije odlazio u tuženu banku. Nastavno sud je utvrdio iz iskaza i da autokući prodavatelj nije upozorio tužitelja na rizike fluktuacije tečaja CHF u odnosu na kunu na način da mu je predočio koliko će porast tečaja imati posljedice na mjesečne anuitete. Nastavno da tužitelj nije mogao utjecati na uvjete iz ugovora, nije završio školu vezanu za financije i nema financijskih znanja, da tužitelj nije razumio koje su posljedice zaključenja ugovora uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF, da nije očekivao rast tečaja, i da ugovor ne bi zaključio da je znao da će doći do značajnijeg porasta mjesečnih anuiteta. Zbog velikog rasta tečaja i kamate tužitelj je došao u situaciju da više nije mogao plaćati mjesečne anuitete jer su isti porasli sa iznosa od 700,00 kn na 1.400,00 kn.

9. Odredbom čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) dana je definicija potrošača kao svake fizičke osobe koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjen njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Budući da je namjena kredita bila kupovina osobnog automobila za potrebe obitelji tužitelja za prijevozom, očigledno je da je tužitelj po navedenoj definiciji potrošač jer predmetni kredit nije podigao radi neke poslovne aktivnosti već zadovoljenje osobnih potreba za prijevozom.

10. Odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (96/2003) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

11. Na temelju ugovora o kreditu i iskaza tužitelja, sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a) o tome da je bio rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

12. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač, u kojeg spada i tužitelj, ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču kao tužitelj koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

13. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o kreditima kao predmetni ugovor su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

14. Ocjenjujući ugovornu odredbu čl. 1., predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da takve odredbe za tužitelja kao prosječnog klijenta banke su nerazumljive jer mu nisu objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi kao potrošaču, dok je banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Stoga je za navedenu odredbu valjalo utvrditi da je nepoštena i ništetna primjenom naprijed navedenih odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

15. Naprijed navedene odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji se primjenjuje u predmetnom slučaju s obzirom na dan zaključenja osnovnog ugovora, jednako kao i kasnije odredbe pa i posljednji Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14 i dr) formuliraju pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenost ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, a implementirane su putem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Nastavno riječ je Direktivi kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Odredba čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u sebi sadrži implementiranu odredbu čl. 3. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima koji sadrže test nepoštenosti i ukazuje na elemente i postupanja koja nacionalni sudovi moraju provoditi unutar kontrole nepoštenosti koje je Europski sud tumačio u nizu svojih odluka.

16. Zaštitu koju pruža Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluge što se tiče pregovaračke snage i razine informacija što je vidljivo iz presude Europskog suda C-194/14 od 17. srpnja 2014 i dr. prvi uvjet unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojim se nije pojedinačno pregovaralo. Radi se o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču ili drugoj ugovornoj strani uvjete u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Drugi bitan element koji dovodi do neravnopravnosti stranka predstavlja sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa što proizlazi iz niza odluka npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013. i dr.

17. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenje ugovorne odredbe nepoštenom za potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo je da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

18. Za zaključiti je da u odnosu na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača da odredba o valutnoj klauzuli u ovom slučaju je bila jasna i uočljiva ali tužitelju nije bila razumljiva, a koji pojam predstavlja izraz načela transparentnosti sadržan u čl. 4. st. 2. i 5. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te točke 20 uvodne izjave koja propisuje: "Budući da se ugovori trebaju sastavljati jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo morao dobiti mogućnost da pregleda njegove odredbe i, u slučaju kakvih dvojbi, trebalo bi prevagnuti ono tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije". Transparentnost pretpostavlja da ugovorne odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma već i sastavne dijelove, te razumijevanja funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezični izričaj odnosi (presuda Europskog suda C-96/14 ĐN od 23. travnja 2015.).

19. Provođenjem kontrole ništetnosti utvrđeno je postojanje djelomične ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu s napomenom da takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cijelog osnovnog ugovora obzirom da isti može opstati i bez takve djelomične ništetnosti u opsegu visine tečaja koji je prvotno ugovoren (čl. 324. st. 2. ZOO.) Obzirom da je posljedica takve ništetnosti dužnost vračanja onog što je primljeno na temelju takvog ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti novčani iznos koji je isplaćen preko početnog tečaja. .

20. Svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, a slijedom toga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da potrošač stekne pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa.

21. Na prijedlog stranaka sud je odredio financijsko knjigovodstveno vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku Krešimir Strmotić koji je sačinio nalaz i mišljenje, i pismeno očitovanje temeljem kojih je sud utvrdio:

- da banka vodi preplatu od 1.815,39 kn ili 240,94 eura koja da je nastala 14. prosinca 2018.

- ukoliko se kunski iznos anuiteta iskazanih u CHF utvrdi po srednjem tečaju HNB-a koji je važio na dan korištenja kredita 2. siječnja 2007. od 4,571248/CHF, ukupno bi obveza iznosila 82.386,11 kn koja se sastoji od 54.430,94 kn glavnice, 16.801,67 kn ugovorene kamate, 7.493,50 kn zatezne kamate i 3.660,00 kn troška,

- plaćeno je ukupno 106.816,90 kn tako da je više plaćeno u odnosu na obvezu 24.430,79 kn odnosno 3.242,52 eura kako je to prikazano u nalazu i mišljenju u tabeli na str. 253. spisa.

21.1. Sud je nalaz i mišljenje u cijelosti prihvatio jer je izrađen prema pravilima struke i objektivno i primjedbe tuženika nisu niti djelomično izazvale sumnju u pravilnost primijenjene metodologije izračuna preplate. Naime tuženik u podnesku od 7. studenog 2024. osporava nalaz i mišljenje tako što ističe da razlika u anuitetima s osnove valutne klauzule, kao razlika početnog anuiteta i tečaju isplate i početnog anuiteta po prodajnom tečaju na dan dospijeća iznosi 1.803,15 eura, a ne 3.242,52 eura kako to navodi vještak. Tuženik u podnesku daje svoj pristup izračunu razlike navodeći kako se na taj način dobije razlika od 1.803,15 eura tako što uplaćeni kunski iznos treba podijeliti s tečajem CHF kada su vršena plaćanja, te ih ponovo pretvoriti u kune primjenom početnog tečaja. U pismenom očitovanju vještaka od 20. studenog 2024. str.- 309 spisa jasno se navodi da predmet vještačenja nije utvrđivanje obveze uz početni tečaj koji se primjenjuje na početni anuitet (čime se ne bi uvažavala promjena kamatne stope), već obveze koje čini anuitet u CHF primjenom početnog tečaja, tako da je obveza promjenjiva sukladno promjeni kamatne stope koje se povećavala nakon određenog vremena. Vještak je dao mišljenje da je sam pristup izračunu razlike tuženika pogrešan jer uplate ne treba pretvarati u CHF po tečaju na dan uplate već po početnom tečaju što dokazuje izračunom: uplaćeno je 106.816,90 kn što bi po početnom tečaju bilo 23.367,12 CHF, a obveza iznosi 18.022,67 CHF (15.582,74 CH anuiteti, 1.639,27 CHF zatezna kamata, 800,66 CHF trošak). Razlika je stoga 5.344,45 CHF odnosno 24.430,81 kn po početnom tečaju (u nalazu je iskazano 24.430,79 kn tj. 0,02 kn manje zbog zaokruživanja). U vezi zahtjeva tuženika da se utvrde negativni anuiteti zbog manjeg tečaja od početnog vještak se očitovao da je na str. 2. nalaza podcrtao da se u nalazu utvrđuje kolika je razlika između kunske protuvrijednosti anuiteta u CHF po srednjem tečaju HB-a na dan 2. siječnja 2007. i plaćenog u kunama. Stoga nije bitno koji je bio tečaj u vrijeme uplate, jer uplata nije bila u švicarskim francima već u kunama. Iz tog razloga se kunske uplate stavljaju u odnos sa kunskom obvezom na ime anuiteta, zateznih kamata i troškova, a koja je utvrđena po početnom tečaju, te se dobije utvrđena razlika. Da je vještak pretvarao kunske uplate u švicarske franke tada bi to bilo po početnom tečaju i dobilo bi se isto što je vidljivo iz prethodnog obračuna.

21.2. Tuženik je tijekom postupka istakao i da je tužitelj imao kašnjenja u plaćanju. Iz pismeno i usmenog nalaza i mišljenja vidljivo je da je vještak uvažio kašnjenja u plaćanju tužitelja i obračunao pripadajuće zatezne kamate, tako da je primjedba tuženika u tom dijelu neosnovana.

22. Tuženik je u podnesku od 12. prosinca 2024. predložio da se provede novo financijsko vještačenje po drugom vještaku s obzirom na razilaženje izračuna tuženika sa nalazom i mišljenjem vještaka. Činjenica što je izračun vještaka preplate po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli značajno viši u odnosu na izračun tuženika nije osnova za ponavljanjem vještačenja po drugom vještaku. Naime, vještak je u nalazu i mišljenju, a posebno u pismenom očitovanju detaljno objasnio koji je ispravan način izračuna i kako se do iznosa preplate dolazi i činjenica što je takav način izračuna preplate nepovoljan za tuženika nije razlog za novo vještačenje. Stoga je sud odbio prijedlog tuženika jer bi se time stvarali nepotrebni troškovi i odugovlačio postupak, a što je sud dužan spriječiti.

23. Tužitelj tužbom zahtijeva isplatu 1.728,91 eur, a nakon provedenog vještačenja zahtijeva isplatu od 3.242,52 eura što predstavlja preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva. Prema odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, a u ovom sporu prethodni postupak je zaključen 5. listopada 2023. Međutim stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da iznimno od odredbe st. 1. tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Tužitelj nije financijske struke i bez provedenog financijskog vještačenja ne može znati koji iznos preplate po navedenoj osnovi bi bio osnovan za utuženje iz kojeg razloga je valjalo tužitelju dopustiti preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva. Ovakvo stajalište je i Ustavnog suda RH iz kojeg razloga je sud dopustio raspravnim rješenjem preinaku tužbe, te odlučio kao u izreci rješenja.

24. Tuženik u podnesku od 7. studenog 2024. navodi da je potrebno uzeti u obzir i negativne anuitete kada je tužitelj plaćao manje u iznosu od 931,69 eura u odnosu na početno ugovoreno i pri tom se poziva na sudsku praksu Županijskog i Vrhovnog suda. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nakon odluka Županijskog i Vrhovnog suda na koje se poziva tuženik, VSRH je u svojoj odluci Rev- 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. istaknuo da tzv. negativne razlike nije moguće uzeti u obzir kada i postoje ukoliko tuženik nije podnio protutužbu ili istakao prigovor radi prijeboja ili materijalno pravni prigovor prijeboja. Osim toga vještačenjem je utvrđeno da negativna razlika ne postoji. Takvo pravno stajalište VSRH je zadržao sve do danas npr. u presudi Rev-171-2024 od 3. srpnja 2024. i brojnim drugim. Dakle, kad određeni zahtjev na navedeni način nije istaknut tada nema postupkovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi sa negativnim tečajnim razlikama. Stoga sud nije niti mogao donijeti odluku o navodima tuženika u vezi negativne razlike.

25. Postavljeni tužbeni zahtjev za isplatom u predmetnoj parnici predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe čl. 223. st. ZOO/05 pa slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi 5 godina (opći zastarni rok) s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela VSRH glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Osim toga navedeno pravno shvaćanje koincidira i s najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključen u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se na temelju čl. 502. c ZPP-a primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i ništetnosti tih ugovornih odredbi. Navedena presuda VTSRH br. Pž-6632/17 donesena je 14. lipnja 2018. slijedom čega zastara počinje teći od 15. lipnja 2018. po predmetnom zahtjevu za isplatu. Kako je tužba podnesena 2. lipnja 2023. očigledno je da zastara nije nastupila po utuženoj osnovi, te je prigovor zastare neosnovan. Zahtjev za povrat preplaćenog iznosa po valuti zastarijeva 15. lipnja 2023. Na deklaratorne tužbene zahtjeve zastara ne teče.

26. Sud je prihvatio i naložio tuženiku isplatu utuženog iznosa od ukupno 3.242,52 eura sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose jer je zahtjev u skladu sa financijskim vještačenjem u ovoj pravnoj stvari.

27. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO (NN 35/05 i dr.).

28. Iz naprijed navedenih utvrđenja proizlazi da je tuženik bio nepošten u odnosu na promjene tečaja valute iz kojeg razloga je obvezan na plaćanje zatezne kamate od dana stjecanja utvrđene razlike.

29. O tužbenom zahtjevu sud je odlučio temeljem odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, te čl. 502 c ZPP-a i čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača.

30. Sud je savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u smislu čl. 8. ZPP-a.

31. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1 .i čl. 164. ZPP-a. VPS je kod podnošenja tužbe 1.728,91 eura, a od 16. listopada 2024. je 3.242,52 eura.

Tužitelj je uspio u cijelosti u sporu te mu pripada trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav tužbe 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 28.9.2023. iznos od 200,00 eura, ročište 5.10.2023. iznos od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 16.10.2024.iznos od 200,00 eura, obrazloženi podnesak od 20.11. 2024. iznos od 200,00 eura, ročište 25.11.2024. iznos od 200,00 eura, ročište 27.12.2024. iznos od 200,00 eura, objava presude iznos od 100,00 eura, PDV 375,00 eura, trošak vještačenja 330,00 eura, ukupno 2.205,00 eura

Sud je tužitelju priznao zateznu kamatu na dosuđeni trošak od dana donošenja presude temeljem odredbe čl. 30. st.2. Ovršnog zakona.

Tuženik nije uspio niti djelomično u sporu iz kojeg razloga je odbijen sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 2.270,24 eura.

U Vukovaru, 23. siječnja 2025.

Sudac

Ivica Grubišić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba na Županijski sud. Žalba se podnosi u tri primjerka u roku 15 dana od dana objave presude putem ovog suda.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku Filip Miličić odvjetniku iz Vukovara

2. Tuženiku po punomoćniku odvjetniku Belizar Tomaić iz Osijeka