REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-807/2022-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Manestar, temeljem pisanog prijedloga više sudske savjetnice Ivane Reljanović, u pravnoj stvari tužitelja Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, protiv prvotuženoga HP - Hrvatska pošta d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 13, OIB: 87311810356 i drugotuženoga CROATIA osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 18. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika prvotuženika i drugotuženika, s danom objave 23. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi: „Nalaže se I. i II. tuženiku da solidarno isplate tužitelju iznos od 60.000,00 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na isti iznos teče od 21.5.2019. godine do isplate u visini stope određene člankom 29. ZOO-a i to uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.‟.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev provotuženoga HP - Hrvatska pošta d.d. za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 189,13 EUR.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev drugotuženoga Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 189,13 EUR.

IV. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za solidarnu naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.889,68 EUR sa zateznim kamatama od dana donošenja ove presude do isplate.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan prigovor prvotuženoga HP - Hrvatska pošta d.d. o nenadležnosti ovog suda za vođenje parničnog postupka prema njemu u ovoj pravnoj stvari.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi (list 1. – 5. spisa) i daljnjem tijeku postupka u bitnome navodi da traži naknadu štete od prvotuženika jer isti nije izvršio dostavu poslovne bankovne kartice trgovačkog društva Bendon Valley d.o.o. tužiteljevoj klijentici FĐC u skladu s Ugovorom o pružanju poštanskih usluga (dalje u tekstu: Ugovor), zakonom i primjenjivim propisima. Prvotuženik je preporučenu poštansku pošiljku s bankovnom karticom ubacio u poštanski kovčežić umjesto da je uruči adresatu FĐC izravno u ruke i zatraži njezin potpis, odnosno u slučaju nemogućnosti uručenja vrati pošiljku pošiljatelju. Tu neurednost dostave je potvrdio i sam prvotuženik u svojem dopisu u kojem se očituje na tužiteljev zahtjev vezano za opisane okolnosti. Tužitelj smatra da je prvotuženikovo protupravno postupanje dovelo do toga da je nepoznata osoba oduzela predmetnu pošiljku (koja je sadržavala poslovnu karticu MĐC). ČĐC je uvidom u poslovni račun društva Bendon Valley d.o.o. u razdoblju od 23. travnja 2019. do 26. travnja 2019. utvrdila niz transakcija poslovnom karticom koje ista nije autorizirala. Uzimajući u obzir činjenicu da je riječ o neautoriziranoj transakciji koja je posljedica zlouporabe platnog instrumenta, tužitelj je u skladu sa toč. 131. do 134. svojih Općih uvjeta o poslovanju po transakcijskim računu poslovnih subjekata nadoknadio društvu Bendon Valley d.o.o. cjelokupni protupravno oduzeti iznos. Za tu materijalnu štetu smatra odgovornim prvotuženika i od njega ovom tužbom traži njezinu naknadu s obzirom na to da je isti štetu odbio namiriti izvansudski. Tužbeni zahtjev spram drugotuženika temelji se na ugovoru o osiguranju od profesionalne odgovornosti s policom od profesionalne odgovornosti broj 078702014601 kojim je prvotuženik osiguran kod drugotuženika od štete koja nastane pri obavljanu profesionalne djelatnosti.

2. Prvotuženi HP - Hrvatska pošta d.d. u odgovoru na tužbu (list 78.-80. spisa) i daljnjem tijeku prije svega ističe prigovor stvarne nenadležnosti Trgovačkog suda i predlaže odbaciti tužbu jer je odredbama primjenjivog Zakona o poštanskim uslugama propisan način postupanja u slučaju nedostave ili neuredne dostave poštanske pošiljke koji uključuje prigovor na kvalitetu dostave i eventualni zahtjev za naknadom štete u tom slučaju. Tim zakonom je postupanje povodom korisničkog prigovora povjereno, kao prvo, davatelju poštanske usluge, zatim Povjerenstvu za pritužbe potrošača, nakon toga Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti te naposljetku upravnom sudu. Nadalje, i naknada štete zbog neizvršene ili neuredno izvršene poštanske usluge može se ostvariti samo za vrste šteta propisane Zakonom o poštanskim uslugama, na način i pod uvjetima koji su propisani odredbama tog propisa koji se u konkretnom slučaju ima uzeti za lex specialis. Prvotuženik ističe i to da kao davatelj univerzalne usluge ne odgovara za naknadu štete koju tužitelj traži u ovom postupku jer prema odredbama Zakona o poštanskim uslugama ne odgovara za izmaklu korist niti za stvarnu štetu koja može nastati u slučaju kada usluga nije obavljena ili nije obavljena u cijelosti. Prvotuženik ukazuje i na to da tužitelj nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva u smislu da je ostalo nejasno kojom radnjom je prouzročena šteta jer se tužitelj poziva na iznose za koje tvrdi da su nezakonito podignuti odnosno otuđeni s računa trgovačkog društva Bendon Valley d.o.o., a naprijed navedena pošiljka je bila upućena odnosno naslovljena na fizičku osobu. Isto tako, adresa na koju je vršena dostava je [adresa] - sjedište društva Bendon Valley d.o.o., a ne adresa korisnika CĐC, za koju je u sudskom registru navedena adresa Rusija, Moskva, ul. Prospect Mira 79/100. Tuženik s tim u vezi skreće pažnju na činjenicu da je poštar spornu pošiljku ubacio u kućni kovčežić sukladno zahtjevu korisnika odnosno primatelja Bendon Valley d.o.o. za ubacivanje pošiljaka u kućni kovčežić, a sjedište kojemu je na adresi [adresa]. Naposljetku, tužitelj ni na koji način nije dokazao da bi sadržaj ovdje sporne pošiljke bila kartica računa trgovačkog društva Bendon Valley d.o.o., a čak i da jest prvotuženik sukladno čl. 35. važećeg Zakona o poštanskim uslugama nije bio niti mogao biti upoznat sa sadržajem predmetne pošiljke.

3. Drugotuženi CROATIA osiguranje d.d., OIB: 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, u odgovoru na tužbu (list 114. i 115. spisa) i daljnjem tijeku postupka u bitnome navodi navodi da priznaje pasivnu legitimaciju po polici br. [broj police] ugovorenoj s prvotuženikom za profesionalnu odgovornost iz djelatnosti, a osporava odgovornost, osnovu i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva u cijelosti. Drugotuženik u bitnome iznosi četiri skupine argumenata istovjetne onima iz prvotuženikovog odgovora na tužbu te ističe prigovor zastare potraživanja sukladno odredbi čl. 58. Zakona o poštanskim uslugama te odredbi čl. 230 st. 3. Zakona o obveznim odnosima.

4. Tijekom dokaznog postupka pročitane su sljedeće isprave: potvrda RBA- transakcijski poslovi od 20. svibnja 2019. za broj kartice 556075******7631 za BĐC za br. računa 1101945964 (list 6. spisa), Ugovor o pružanju poštanskih usluga između HP-Hrvatske pošte d.d. i Raiffeisenbank Austria d.d. od 20. svibnja 2019. (list 7.-15. spisa), izvadak o transakcijama po računu za dane od 20. travnja 2019. do 20. svibnja 2019. za društvo Bendon Valley d.o.o. partija 1101945964 (list 16.-26. spisa), poziv na plaćanje štete Raiffeisenbank Austria d.d. društvu HP- Hrvatska pošta d.d. od 13. rujna 2019. (list 28. spisa), dopis FĐ na adresu [adresa elektroničke pošte] Raiffeisenbank Austria d.d. pisarnici RBA (list 30. spisa), dopis s adrese [adresa elektroničke pošte] MĐ na adresu [adresa elektroničke pošte] (list 31. spisa), dopis punomoćnika tužitelja društvu Croatia osiguranje d.d. sa zahtjevom za isplatu iznosa naknade štete (list 33. spisa), dopis punomoćnika tužitelja od 13. travnja 2022. društvu Hrvatska pošta d.d. (list 35. spisa), dopis društva Raiffeisenbank Austria d.d. društvu Croatia osiguranje d.d. od 18. prosinca 2019. (list 37. i 38. spisa), detalji transakcije IB96424908 (list 39. spisa), Opći uvjeti poslovanja po transakcijama računima poslovnih subjekata društva Raiffeisenbank Austria d.d. (list 43.- 66. spisa), Odluka povodom prigovora koju je poslalo društvo Croatia osiguranje d.d. punomoćniku tužitelja od 28. travnja 2022. (list 67.-71. spisa), Uvid u transakcijske poslove RBA (list 71. spisa), Opći uvjeti za obavljanje univerzalne usluge društva HP- hrvatska pošta d.d. (list 81.- 108. spisa), zahtjev primatelja za ubacivanje pošiljaka u kućni kovčežić (list 109. spisa), pregledana je fotografija poštanskih kovčežića (list 110. spisa), pročitana je evidencija kretanja poštanske preporučene pošiljke R prijamni broj RF255575486HR na dan 16. travnja 2019. (list 111. spisa), ispis iz digitalne dostavne knjige za pošiljku prijamni broj RF255575486HR na dan 16. travnja 2019 (list 112. i 113 spisa), polica profesionalne odgovornosti br. 078702014601 osiguratelja Croatia osiguranje d.d. za osiguranika HP-Hrvatska pošta d.d. (list 116. spisa), privitak polici osiguranja od profesionalne odgovornosti br. 078702014601 (list 118. spisa), Opći uvjeti osiguranja imovine Croatia osiguranja d.d. (list 120. -125.), Uvjeti Croatia osiguranja d.d. za osiguranje od Ugovorene profesionalne odgovornosti (list 125. – 129. spisa), kaznena prijava tužitelja protiv nepoznatog počinitelja zbog počinjenja kaznenog djela računalne prijevare iz članka 271. Kaznenog zakona ili kaznenog djela krađe iz čl. 228. Kaznenog zakona kaznenog (list 139. - 142. spisa), Prilog II.: razgovor sa ČĐ od 27. travnja 2019. (list 159. i 160. spisa), Prilog I.: razgovor s CĐ od 30 travnja 2019., (list 161.- 163. spisa) ), povijesni izvadak iz sudskog registra Trgovačkih društava u Republici Hrvatskoj za društvo Bendon Valley (list 179.-182. spisa), Odluka HP-Hrvatske pošte d.d. od 12. rujna 2017. (list 183. spisa), Poseban popis gradiva HP-a i njezinih prednika s rokovima čuvanja (list 185.- 200. spisa) te je izveden dokaz saslušanjem svjedoka BĐ (zapisnik od 12. prosinca 2023., list 171.-174. spisa). Sud je izvršio uvid u dostavljenu sudsku praksu hrvatskih sudova iako se ista, budući da nije donesena u postupku među ovim strankama u istoj pravnoj stvari, ne smatra dokazom u smislu odredbi Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991, 91/1992, 58/1993, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 02/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014 i 70/2019, dalje: ZPP).

5. Sud nije proveo dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem ni ostale predložene, a neizvedene dokaze jer je temeljem stanja spisa predmeta utvrdio da i bez njihova provođenja može donijeti odluku u ovom predmetu.

6. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, zaključeno je da je tužbeni zahtjev neosnovan.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadom štete protiv provotuženika prouzročene, prema tužiteljevom mišljenju, prvotuženikovom nepravilnom dostavom pismovne pošiljke u kojem je bila bankovna kartica i posljedičnim nezakonitim podizanjem iznosa od 60.000,00 kn s bankovnog računa tužiteljevog klijenta te isti zahtjev protiv drugotuženika kao prvotuženikovog osiguratelja.

8. Među strankama nije sporno to da je drugotuženo društvo Croatia osiguranje d.d. osiguratelj prvotuženika temeljem ugovora o osiguranju kod profesionalne djelatnosti te da postoji odgovornost tog društva u slučaju da postoji odgovornost prvotuženika

9. Među strankama je sporno to je li trgovački sud u konkretnom slučaju ovlašten odlučivati o zahtjevu za naknadom štete zbog neuredno izvršene odnosno neizvršene dostave pismena. Sporno je i to je li provotuženo društvo Hrvatska pošta d.d. postupalo protivno propisima i ugovornim odredbama među strankama na način da nije pravilno izvršilo dostavu pošiljke o kojoj je riječ u ovom postupku pa da bi na taj način nastala šteta na koju se tužitelj poziva u ovom postupku. Nadalje, sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva u smislu toga je li tužitelj osnovano isplatio ovdje utuženi iznos svojem klijentu društvu Bendon Valley d.o.o. na način da bi taj iznos mogao zahtijevati od prvotuženog društva HP-Hrvatska pošta d.d. i drugotuženog društva Croatia osiguranje d.d. kao osiguravatelja prvotuženog.

.

10. Vezano za pitanje jesu li ispunjeni uvjeti za postupanje ovog suda odnosno je li tužitelj trebao prvo zatražiti postupanje Povjerenstva za pritužbe potrošača HP- Hrvatske pošte d.d., odnosno Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti i ostalih subjekata čija je nadležnost propisana Zakonom o poštanskim uslugama, valja ukazati na sljedeće.

11. U ovom predmetu je riječ o tužbenom zahtjevu za naknadu štete zbog nepravilnog postupanja HP-Hrvatske pošte d.d. povodom kojega je tužitelju, po njegovom mišljenju, nastala šteta u iznosu od 7.963,37 EUR (inicijalno utuženo u kunama u iznosu od 60.000,00 kn). Tužitelj tvrdi da je ta šteta nastala jer HP-Hrvatska pošta d.d. nije dostavila preporučenu pošiljku oznake R (RF255575486HR) izravno u ruke adresatu OĐC. Tužitelj smatra da je, u slučaju nemogućnosti takve dostave, Hrvatska pošta d.d. bila dužna vratiti natrag pošiljku pošiljatelju, a ne je ubaciti u poštanski kovčežić.

12. Tužitelj navodi da je dostava pošiljke RF255575486HR o kojoj je riječ u ovom predmetu vršena na temelju odnosa između tužitelja i tuženika uspostavljenog Ugovorom o pružanju poštanskih usluga od 20. svibnja 2019. i temeljem javno objavljenih Općih uvjeta za obavljanje univerzalne usluge HP-Hrvatske pošte d.d. 13. Odredbom čl. 18. st. 3. Ugovora o pružanju poštanskih usluga sklopljenog 20. svibnja 2019. (dalje u tekstu: Ugovor) između tužitelja i prvotuženika ugovoreno je da se taj ugovor primjenjuje od 1. veljače 2019., a ugovornom odredbom čl. 16. određeno je da je trajanje Ugovora godinu dana od njegova sklapanja. Budući da je sporna dostava u ovom predmetu pokušana 12. travnja 2019. i izvršena 16. travnja 2019. naprijed navedeni ugovor primjenjuje se na tu dostavu.

14. Iz odredbe čl. 14. st. 1. Ugovora proizlazi da je prvotuženik kao davatelj usluga obvezan sve usluge koje su predmet tog Ugovora obavljati sukladno ugovornim odredbama i važećim zakonskim, podzakonskim i ostalim propisima kojima su uređeni uvjeti za obavljanje odgovarajuće usluge kao i važećim Općim uvjetima za obavljanje univerzalne usluge i važećim Općim uvjetima za obavljanje ostalih poštanskih usluga. Tužitelj kao korisnik usluga je u skladu s odredbom čl. 14. st. 2. Ugovora prilikom korištenja usluga obvezan postupati u skladu s naprijed navedenim dokumentima i propisima. U odredbi čl. 14. st. 3. Ugovora tužitelj potvrđuje da je upoznat s prvotuženikovim Općim uvjetima za obavljanje univerzalne usluge i važećim Općim uvjetima za obavljanje ostalih poštanskih usluga, važećim cjenikom i prvotuženikovim uputama te da na iste pristaje.

15. Naposljetku, iz odredbe čl. 14. st. 5. Ugovora proizlazi da su ugovorne strane suglasne da se za možebitnu odgovornost prvotuženika kao davatelja usluga za naknadu štete, vezanu za usluge koje su predmet tog Ugovora, primjenjuju odredbe važećeg Zakona o poštanskim uslugama Republike Hrvatske.

16. S obzirom na naprijed navedeno valja razmotriti odredbe Zakona o poštanskim uslugama (Narodne novine, broj: 144/2012., 153/2013., 78/2015., dalje: ZPU iz 2015.) i Općih uvjeta za obavljanje univerzalne usluge HP-Hrvatske pošte d.d. na snazi od 1. ožujka 2019. (dalje: Opći uvjeti univerzalne usluge iz 2019.) koji su bili na snazi u vrijeme pokušaja i izvršenja dostave pošiljke.

17. Prvotuženi HP-Hrvatska pošta d.d. je dostavu pošiljke o kojoj je riječ u ovom postupku bio dužan izvršiti u skladu s ZPU-om iz 2015., Pravilnikom o obavljanju univerzalne usluge (Narodne novine, broj: 41/2013., dalje: Pravilnik za univerzalnu uslugu iz 2013.) te Općim uvjetima univerzalne usluge iz 2019. (čl. 30. ZPU-a iz 2015.).

18. Dostava pošiljke o kojoj je riječ u ovom postupku pripada u univerzalnu poštansku uslugu u unutarnjem prometu koja uključuje prijam, usmjeravanje, prijenos i uručenje preporučenih pošiljaka (čl. 15. st. 2. t. 3. ZPU-a iz 2015.). Pošiljka oznake R o kojoj je riječ u ovom postupku (RF255575486HR) je preporučena pošiljka za koju se pošiljatelju izdaje potvrda o primitku i uručuje se primatelju uz potpis, a u slučaju gubitka, oštećenja ili umanjenja sadržaja isplaćuje se propisana naknada štete (čl. 2. st. 1. podstavak 24. ZPU-a iz 2015., čl. 4. st. 3. Pravilnika za univerzalnu uslugu iz 2013. i čl. 7. Općih uvjeta univerzalne usluge iz 2019.). Oznaka R potječe od francuske riječi recommandé(e) te se u tom jeziku koristi za preporučenu poštansku pošiljku - lettre recommandée. Oznaka R se koristi na međunarodnoj razini jer je francuski službeni jezik Svjetske poštanske unije (čl. 6. Ustava svjetske poštanske unije sa završnim protokolom, Narodne novine – Međunarodni ugovori, broj: 8/2002).

19. Odredbom čl. 56. st. 2. ZPU-a iz 2015. propisano je da davatelj poštanskih usluga odgovara u unutarnjem prometu za gubitak ili oštećenje poštanske pošiljke ili umanjenje njezina sadržaja, za prekoračenje roka za prijenos i uručenje poštanske pošiljke te u slučaju kada nije obavio uslugu ili uslugu nije obavio u cijelosti.

20. Prije svega valja ocijeniti može li se prvotuženikovo postupanje podvesti pod jednu od zakonom predviđenih okolnosti iz naprijed navedenog članka.

21. Sud smatra da je riječ o slučaju iz čl. 56. st. 2. t. 3. ZPU-a iz 2015. odnosno o tome da prvotuženik nije obavio uslugu uručenja preporučene pošiljke RF255575486HR na način na koji je to bio dužan učiniti. S tim u vezi valja razmotriti zašto prvotuženik dostavu nije mogao zakonito obaviti ubacivanjem pismena u kućni kovčežić (predmet definiran odredbom čl. 2. st. 1. podstavka 11. ZPU-a iz 2015. kao kovčežić koji se upotrebljava za uručenje poštanskih pošiljaka primatelju, a nalazi se u građevini stambene namjene ili na ulazu u njezino dvorište).

22. Iz iskaza svjedoka BĐ proizlazi da je on kao prvotuženikov zaposlenik na radnom mjestu poštara pošiljku RF255575486HR dostavio ubacivanjem u kućni kovčežić jer je smatrao da može postupiti na taj način temeljem Zahtjeva primatelja za ubacivanje pošiljaka u kućni kovčežić. Pismeno je prema njegovom iskazu bilo upućeno na društvo Bendon Valley.

23. Sud smatra da je svjedok bez neistinitog iskazivanja u bitnome iznio sve čega se sjeća te da ništa bitno nije prešutio jer isti bez zadrške opisuje i vlastito postupanje koje nije u cijelosti u skladu s važećim propisima.

24. Valja napomenuti da je u skladu s mjerodavnim propisima pošiljku RF255575486HR kao preporučenu pošiljku valjalo uručiti izravno njezinom primatelju ili mu u slučaju nemogućnosti uručenja ostaviti obavijest o tome gdje može preuzeti pošiljku te je, naposljetku, u slučaju nepreuzimanja, vratiti tužitelju kao pošiljatelju.

25. Tužitelj u ovom predmetu nije dokazao na koga je pošiljka bila upućena odnosno što je bilo naznačeno na samoj omotnici, a o čemu će detaljnije biti riječi u nastavku presude. Budući da je poštar BĐ predmetno pismeno pokušao dostaviti na adresu [adresa], da je sam naveo da je adresat pismena bilo društvo Bendon Valley te da je naveo da je pismeno ubacio u kućni kovčežić na kojem je naznačeno samo društvo Bendon Valley upravo temeljem zahtjeva na kojem se kao potpisnik javlja društvo Bendon Valley, a ne ČĐC, sud je zaključio da je na omotnici na neki način moralo biti naznačeno društvo Bendon Valley makar i uz naznačivanje imena MĐC u određenom svojstvu. Naime, poštar ne bi mogao povezati pismeno, adresu dostave, konkretni kućni kovčežić te Zahtjev primatelja za ubacivanje pošiljaka u kućni kovčežić bez oslanjanja na jedinu oznaku za koju se može zaključiti da im je svima bila zajednička, a to bi bio naziv „Bendon Valley. d.o.o.‟.

26. Radi daljnjeg ispitivanja pravilnosti dostave sud će razmotriti dokument naziva „Zahtjev primatelja za ubacivanje pošiljaka u kućni kovčežić‟ i ispitati u odnosu na koga bi taj dokument mogao učiniti zakonitim dostavu u kućni kovčežić pismena o kojem je riječ u ovom postupku.

27. Iz dokumenta naziva „Zahtjev primatelja za ubacivanje pošiljaka u kućni kovčežić‟ od 1. listopada 2010. proizlazi da njegov potpisnik zahtjeva da mu se preporučene pošiljke iz unutrašnjeg prometa, osim preporučenih pošiljaka s povratnicom, otkupnih pošiljaka, pošiljaka „Uručiti osobno primatelju‟ te pošiljaka opterećenih carinskim i drugim pristojbama, uručuju ubacivanjem u kućni kovčežić i bez njegovog potpisa u smislu potvrđenja primitka pošiljke.

28. Uvidom u jedinstveni registar obveznika Ministarstva unutarnjih poslova (JRO) sud je utvrdio da jedinstveni matični brojevi građanina (JMBG) navedeni za potpisnike zahtjeva na „Zahtjevu primatelja za ubacivanje pošiljaka u kućni kovčežić‟, dakle 1807978035021 i 2909968030057 ne pripadaju ni OĐC niti OĐ kao osobama koje su prema izvatku iz sudskog registra za društvo Bendon Valley d.o.o. i na dan 1. listopada 2010. kada je potpisan zahtjev za ubacivanjem u kovčežić i na dan pokušaja i izvršenja dostave bile ovlaštene zastupati društvo Bendon Valley d.o.o. JMBG za BĐC dobiven traženjem u JRO sustavu po OIB [osobni identifikacijski broj]u (dostupnom u sudskom registru) je 15029580351005 dok je JMBG za OĐ, pronađen na isti način, 0609986035022. Dakle, Zahtjev primatelja za ubacivanje pošiljaka u kućni kovčežić nije potpisala ni ČĐC ni druga osoba ovlaštena za zastupanje društva Bendon Valley d.o.o.

29. S obzirom na naprijed navedeno valja zaključiti da dokument naziva „Zahtjev primatelja za ubacivanje pošiljaka u kućni kovčežić‟ ne omogućava zakonitu i urednu dostavu preporučene pošiljke RF255575486HR u kućni kovčežić ni OĐC niti društvu Bendon Valley d.o.o., odnosno osobi ovlaštenoj za zastupanje tog društva.

30. Budući da je pismeno o kojem je ovdje riječ, ovisno o tome tko je bio naznačen na njemu, valjalo izravno uručiti ili osobi ovlaštenoj za zastupanje društva Bendon Valley d.o.o. ili OĐC, i da nijedna od tih osoba nije ovlastila poštu da pismeno ubaci u kućni kovčežić, dostava preporučene pošiljke RF255575486HR ubacivanjem u kućni kovčežić na adresi [adresa] nije pravilno ni zakonito izvršena ni OĐC niti društvu Bendon Valley d.o.o.

31. S obzirom na to da je karakteristika izvršenja usluge preporučene pošiljke upravo u njezinoj predaji izravno u ruke adresatu, kada ne postoji zakonit zahtjev za drugačijim postupanjem, sud smatra da je u slučaju kada pošiljka nije na taj način dostavljena riječ o tome da poštanska usluga u unutarnjem prometu uopće nije obavljena odnosno o slučaju iz čl. 56. st. 2. postavka 3. ZPU-a iz 2015.

32. Nakon što je sud utvrdio da je riječ o tome da HP-Hrvatska pošta d.d. u smislu odredbe čl. 56. st. 2. podstavka 3. ZPU-a iz 2015. tužitelju nije izvršila uslugu koju se Ugovorom obvezala obavljati, valja razmotriti koji je propisani način postupanja u takvim situacijama.

33. Odredbom čl. 54. st. 1. ZPU-a iz 2015. propisano je da u slučaju kada, među ostalim, davatelj poštanskih usluga nije obavio poštansku uslugu ili ju nije obavio u cijelosti, korisnik može u roku od tri mjeseca od dana predaje poštanske pošiljke u unutarnjem prometu podnijeti pisani prigovor davatelju usluge. Davatelj usluge mora dostaviti pisani odgovor na taj prigovor s očitovanjem o njegovoj osnovanosti u roku od 30 dana od dana zaprimanja prigovora u unutarnjem prometu.

34. Na pisani odgovor davatelja poštanskih usluga korisnik poštanskih usluga ima pravo podnijeti pritužbu (reklamaciju) povjerenstvu za pritužbe potrošača pri davatelju poštanskih usluga u roku od 30 dana od dana dostavljanja pisanog odgovora. Povjerenstvo za pritužbe potrošača davatelja poštanskih usluga obvezno je dostaviti pisani odgovor korisniku poštanskih usluga u roku od 30 dana od dana zaprimanja njegove pritužbe (čl. 54. st. 5. ZPU-a iz 2015).

35. U slučaju spora između korisnika i davatelja poštanskih usluga u vezi s rješavanjem prigovora iz članka 54. ZPU-a iz 2015., korisnik poštanskih usluga može podnijeti zahtjev za rješavanje spora Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti u roku od 30 dana od dana dostavljanja pisanog odgovora povjerenstva za pritužbe potrošača iz članka 54. stavka 5. tog Zakona (čl. 55. st. 1. ZPU-a iz 2015.). Agencija donosi odluku o rješenju spora najkasnije u roku od četiri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za rješavanje tog spora ( čl. 55. st. 7. ZPU-a iz 2015). Protiv rješenja navedene agencije moguće je pokrenuti upravni spor pred mjesno nadležnim upravnim sudom (čl. 11. st. 2. ZPU-a iz 2015.).

36. Valja napomenuti i to da je u skladu s čl. 57. st. 1. ZPU-a iz 2015. podnošenje prigovora uvjet da korisnik poštanske usluge može zatražiti naknadu štete od davatelja usluge u roku od 30 dana od dana primitka prihvaćenog prigovora iz članka 54. stavka 4. ili prihvaćene pritužbe iz članka 54. stavka 5., ili odluke Agencije iz članka 55. stavka 7. ZPU-a iz 2015.

37. Naposljetku, valja ukazati i na odredbu čl. 57. st. 6. ZPU-a iz 2015. kojom je propisano da, ako davatelj poštanskih usluga ne isplati korisniku poštanske usluge naknadu štete u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva iz st. 1. tog članka, korisnik može naknadu štete ostvariti sudskim putem.

38. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj predao prvotuženiku 12. travnja 2019. pošiljku RF255575486HR radi uručenja. Ta okolnost nije sporna među strankama u postupku. Nije sporno ni to da je dostava te pošiljke izvršena ubacivanjem u kućni kovčežić društva Bendon Valley d.o.o. 16. travnja 2019., iako je sporna pravilnost takvog načina dostave. Tužitelj je uložio prigovor na postupanje HP-Hrvatske pošte d.d. 6. svibnja 2019. HP-Hrvatska pošta d.d. je odgovorila na taj prigovor 9. svibnja 2019. na način da je priznala osnovanost tužiteljevog prigovora navodeći da je sporna pošiljka nenamjernom pogreškom nepropisno dostavljena u kućni kovčežić.

39. Iz naprijed opisanih okolnosti proizlazi da je tužitelj pravovremeno izjavio prigovor na postupanje HP- Hrvatske pošte d.d. u smislu poštovanja tromjesečnog roka iz odredbe čl. 54. st. 1. ZPU-a iz 2015. te da je HP- Hrvatska pošta d.d. pravovremeno pisano odgovorila podnositelju prigovora u roku od 30 dana od njegova zaprimanja u skladu s odredbom čl. 54. st. 4. ZPU-a iz 2015. i to na način da je priznala osnovanost prigovora.

40. Nadalje, iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj 13. rujna 2019. pozvao HP- Hrvatsku poštu d.d. na naknadu materijalne štete koja je nastala nepravilnom dostavom 16. travnja 2019., a o kojoj se ta pravna osoba očitovala odgovorom na prigovor 9. svibnja 2019. Dakle, tužitelj je od prvotuženika zatražio naknadu štete više od četiri mjeseca nakon što je dobio prvotuženikov odgovor kojim prihvaća tužiteljev prigovor. Stoga valja utvrditi da tužitelj prvotuženiku nije podnio zahtjev za naknadu štete u zakonskom roku iz čl. 57. st. 1. ZPU-a iz 2015., odnosno roku od 30 dana od dana primitka prihvaćenog prigovora iz čl. 54. st. 4. tog zakona.

41. Iako je u prethodnoj točki obrazloženja presude utvrđeno da zahtjev za naknadom štete nije podnesen pravovremeno, isti ipak jest podnesen pa ovaj sud smatra da treba primijeniti odredbu čl. 57. st. 6. ZPU-a iz 2015. Navedenu odredbu valja tumačiti na način da o korisnikovom zahtjevu za naknadu štete, bez obzira na to je li podnesen pravovremeno ili ne, u slučaju kada o njemu nisu odlučivali subjekti određeni odredbama čl. 54. ZPU-a iz 2015., odlučuju redovni sudovi, općinski ili trgovački. Slijedom navedenoga, budući da je u ovom postupku riječ upravo o naknadi štete zbog postupanja Hrvatske pošte d.d. prema ZPU-u iz 2015. i da je riječ o sporu između dvije pravne osobe te da prvotuženik ima sjedište u [adresa], valja utvrditi da postoji nadležnost Trgovačkog suda u Zagrebu za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Među strankama nije sporno da sudska nadležnost postoji u odnosu na drugotuženika kao osiguravajuće društvo, na kojega se primjenjuju opća pravila ZPP- a o sudskoj nadležnosti

42. Međutim, nakon što je prethodno razmotren utjecaj činjenice da tužitelj kao korisnik usluge nije pravovremeno postavio zahtjev za naknadu štete prema davatelju univerzalne poštanske usluge na procesno pitanje postojanja sudske nadležnosti trgovačkog suda za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, valja razmotriti i kakav utjecaj ta činjenica ima na meritornu odluku suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu štete.

43. Ovaj sud smatra da poduzimanje navedenih prethodnih radnji iz odredbe čl. 54. ZPU-a iz 2015. u propisanom roku valja smatrati materijalnopravnim uvjetom postojanja odgovornosti davatelja poštanskih usluga. S tim u vezi sud ukazuje na odredbu čl. 56. st. 3. t. 2. ZPU-a iz 2015. kojom je određeno da davatelj poštanskih usluga nije odgovoran (u unutarnjem prometu: 1. za gubitak ili oštećenje poštanske pošiljke ili umanjenje njezina sadržaja, 2. za prekoračenje roka za prijenos i uručenje poštanske pošiljke, 3. u slučaju kada nije obavio uslugu ili uslugu nije obavio u cijelosti), između ostalog, kada pošiljatelj, primatelj ili druga ovlaštena osoba ne podnese prigovor u roku utvrđenom tim zakonom ili ne podnese zahtjev za naknadu štete u roku utvrđenom tim zakonom. Navedeno znači da sud u parničnom postupku, u slučaju kada zahtjev za naknadu štete nije prethodno pravovremeno podnesen davatelju poštanske usluge, takav tužbeni zahtjev treba odbiti kao neosnovan jer ne postoji odgovornost davatelja poštanske usluge. Stoga takav zaključak valja donijeti i u ovoj pravnoj stvari te utvrditi da tužbeni zahtjev valja odbiti kao neosnovan.

44. Sud će se osvrnuti i na vrstu štete čiju naknadu u slučaju neobavljanja usluge tužitelj općenito može tražiti od tuženika te s tim u vezi obrazložiti zašto se i za ocjenjivanje nadležnosti i za eventualno meritorno raspravljanje u ovoj pravnoj stvari primjenjuje ZPU iz 2015., a ne Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., dalje: ZOO iz 2018.), koji je bio na snazi u vrijeme dostave pošiljke o kojoj je riječ u ovom predmetu.

45. Šteta za koju davatelj usluge odgovara korisniku usluge normirana je u dijelu ZPU-a iz 2015. naslovljenom „Naknada štete u unutarnjem i međunarodnom prometu‟. Taj dio zakona sadrži točno određenje štetâ za koje HP-Hrvatska pošta d.d. može biti odgovorna s obzirom na vrstu povrede koju počini.

46. U slučaju poput ovoga, kada se pri dostavi nisu poštovale odredbe o uručenju u ruke adresatu preporučenog pismena pa takva dostava u skladu s njezinim zakonskim opisom nije ni izvršena, valja ukazati na odredbu članaka 57. st. 3. ZPU-a iz 2015. koja izrekom propisuje da je davatelj poštanskih usluga obvezan vratiti naplaćenu cijenu korisniku usluge kada usluga nije obavljena. Nadalje, čak i kada bi se smatralo da je poštanska pošiljka u ovom slučaju izgubljena, odredbom čl. 57. st. 2. podstavka 1. točke a) ZPU-a iz 2015. je propisano da je davatelj poštanskih usluga obvezan pošiljatelju ili drugoj ovlaštenoj osobi isplatiti, za pošiljke u unutarnjem prometu, naknadu štete za gubitak, potpuno oštećenje ili umanjenje sadržaja preporučene pošiljke u visini peterostrukog iznosa naplaćene cijene poštanske usluge.

47. S druge strane, isključenje šteta za koje HP-Hrvatska pošta d.d. kao davatelj poštanskih usluga ne odgovara normirano je u dijelu zakona naslovljenom „Odgovornost davatelja poštanskih usluga‟.

48. Tako je odredbom čl. 56. st. 4. ZPU-a iz 2015. propisano da davatelj poštanskih usluga ne odgovara za izmaklu korist, niti za stvarnu štetu koja može nastati zbog gubitka, oštećenja ili umanjenja sadržaja poštanske pošiljke, prekoračenja roka za prijenos i uručenje poštanske pošiljke, te u slučaju kada davatelj poštanskih usluga nije obavio uslugu ili je nije obavio u cijelosti.

49. Ukratko, odredbama čl. 57. st. 2. podstavka 1. točke a) i čl. 57. st. 3. ZPU-a iz 2015. propisano je to da u slučaju gubitka poštanske pošiljke ili neizvršenja usluge HP Hrvatska pošta d.d. odgovara na način da korisniku usluge naknađuje štetu u visini peterostrukog iznosa naplaćene cijene poštanske usluge (kod gubitka preporučene pošiljke) ili mu vraća naplaćenu cijenu (kada usluga nije izvršena). Odredbom čl. 56. st. 4. ZPU-a iz 2015. isključena je odgovornost davatelja usluge za stvarnu štetu i pri gubitku pošiljke i pri neizvršenju usluge.

50. Budući da su vrste štete i odgovornost za štetu u hrvatskom zakonodavstvu propisani, među ostalim, i ZPU-om iz 2015. i ZOO-om iz 2018., valja obrazložiti zašto sud, s obzirom na sadržaj odredbi čl. 57. st. 2. podstavka 1. točke a) i čl. 57. st. 3. te čl. 56. st. 4. ZPU-a iz 2015. smatra da je ZPU iz 2015. lex specialis i da ima prednost u primjeni u odnosu na opće odredbe o naknadi štete iz ZOO-a iz 2018. (čl. 1045. do 1110.).

51. Činjenica da ZPU iz 2015. isključuje primjenu odredbi o naknadi štete ZOO-a iz 2018. razvidna je iz toga što su odredbe čl. 57. st. 2. podstavka 1. točke a) i čl. 57. st. 3. te čl. 56. st. 4. ZPU-a iz 2015. međusobno isključive s odredbama čl. 1045. st. 1. i 1046. ZOO-a iz 2018. Prve isključuju odgovornost za stvarnu štetu u području pružanja poštanskih usluga i propisuju iznos štete koji se ima isplatiti u slučajevima odgovornosti prema tom zakonu. S druge strane, odredbe ZOO-a iz 2018. omogućavaju naknadu stvarne štete, načelno, po principu krivnje (iz odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO-a iz 2018. proizlazi da je onaj tko prouzroči štetu dužan ju i naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, pri čemu u skladu s odredbom čl. 1046. ZOO-a iz 2018. ta šteta može biti obična šteta u vidu umanjenja nečije imovine, izmakla korist u vidu sprječavanja njezina povećanja te neimovinska šteta u vidu povrede prava osobnosti).

52. Vezano za odnos dvaju zakona, prije svega valja uzeti u obzir i to da su i ZPU iz 2015. i ZOO iz 2018. zakoni, odnosno da u njima izražena volja zakonodavca ima načelno jednaku pravnu snagu u pravnom sustavu Republike Hrvatske. Kada su na određenu činjeničnu situaciju primjenjiva dva zakona međusobno suprotnog sadržaja, koji od tih zakona će se primijeniti utvrđuje se prema općim načelima prava i ustaljenoj praksi. S tim u vezi, valja napomenuti i da je Ustavni sud u svojoj praksi potvrdio da „…derogativni učinci jednog zakona u odnosu na drugi/e zakon/e, kao takvi, ne bi bili ustavnopravno prijeporni, budući da je riječ o pojavi uobičajenoj i legitimnoj u pravnoj teoriji te u zakonodavnoj, sudskoj odnosno administrativnoj praksi. U takvom se slučaju međusobni odnos dvaju ili više zakona prosuđuje u skladu s temeljnim pravnim načelima prema kojima (ukoliko što drugo nije izrijekom propisano) kasniji zakon derogira raniji (lex posterior derogat legi priori), odnosno posebni (specijalni) zakon derogira opći (lex specialis derogat legi generali).“ (Ustavni sud, rješenje broj U-I- 2018/2013. od 4. studenoga 2014., Narodne novine, broj: 139/2014.).

53. Stoga odredbe čl. 57. st. 2. podstavka 1. točke a) i čl. 57. st. 3. te čl. 56. st. 4. ZPU-a iz 2015. valja primijeniti umjesto općih odredbi čl. 1045. st. 1. i 1046. ZOO-a iz 2018. pri čemu tu primjenu svakako valja obrazložiti iznošenjem razloga temeljem kojih bi se moglo zaključiti da je zakonodavac razumno i opravdano suzio odgovornost za štetu u određenom području djelatnosti poput pružanja poštanskih usluga.

54. Razlog uvrštavanja općeg isključenja odgovornosti HP-Hrvatske pošte d.d. za stvarnu štetu koja nastane neobavljanjem usluge donosno gubitkom preporučene pošiljke može se pronaći u činjenici što je HP-Hrvatska pošta d.d. u skladu s čl. 67. ZPU-a iz 2015. davatelj univerzalne usluge koji ima pravo i obvezu obavljati tu uslugu. Odredbom članka 3. ZPU-a pripisano je da je obavljanje univerzalne usluge od interesa za Republiku Hrvatsku. Razumno je zaključiti da HP-Hrvatska pošta d.d. u okviru obavljanja univerzalne usluge kao djelatnosti od interesa za Republiku Hrvatsku obavlja dostavu i uručenje iznimno velikog broja pošiljki te je izgledno da će se s njezinim postupanjem u tijeku svojega života barem jednom susresti svaki hrvatski građanin. Pritom valja naglasiti da zbog pravila o tajnosti poštanskih pošiljki djelatnici Hrvatske pošte d.d. ne znaju njihov sadržaj, osim ako im isti ne priopći pošiljatelj. 55. Zbog naprijed opisanog načina poslovanja u skladu sa ZPU-om iz 2015., u kojem HP-Hrvatska pošta d.d. na svakodnevnoj razini prenosi iznimno velik broj pošiljki s čijim sadržajem nije upoznata, ista je izložena i vrlo velikom riziku u odnosu na posljedice koje mogu proizaći iz eventualne pogreške, a koju statistički nikada nije moguće u potpunosti isključiti. Pri tome je, vezano za sadržaj pošiljki, pošta zaštićena vrlo uskim popisom pravila iz čl. 34. ZPU-a koji se u bitnome odnosni na iznimne situacije poput isključenja odgovornosti kod slanja opasnih stvari i tvari i živih životinja.

56. S obzirom na broj korisnika, obim i važnost njezine djelatnosti te okolnost da u pravilu nije upoznata sa sadržajem pošiljki koje uručuje odnosno dostavlja, nije ni razumno ni moguće očekivati da HP-Hrvatska pošta d.d. snosi odgovornost za sve moguće posljedice odnosno štete koje bi mogle proizaći iz eventualne pogreške u postupanju pri obavljanju njezine djelatnosti. Procjena rizika o tome koja šteta može nastati i što se uopće u tom smislu može slati poštom te osiguravanje zaštite u vidu ugovaranja odgovarajućeg osiguranja prebačena je korisnike usluga koji moraju postupati s potrebnom pažnjom s obzirom na sadržaj njihovih pošiljki. U tom je smislu odredbom čl. 9. st. 5. Pravilnika o univerzalnoj usluzi iz 2013. propisano da je davatelj univerzalne usluge za pošiljke odgovoran sukladno odabranoj usluzi, a ne sadržaju pošiljke.

57. Ovdje valja napomenuti i to da je odgovornost HP-Hrvatske pošte d.d. ZPU-om iz 2015., odnosno svakim Zakonom o poštanskim uslugama, ograničena samo u vidu štete koja bi proizašla iz njezine djelatnosti, dakle dostave pismena ili pošiljki. U ostalim odnosima, poput, na primjer, slučaja u kojem bi vozilo HP-Hrvatske pošte sudjelovalo u prometnoj nesreći, nije isključena primjena općih pravila o odgovornosti za štetu i u tom smislu bi za štete koje nisu posebno uređene ZPU-om iz 2015. HP-Hrvatska pošta odgovarala po općim pravilima iz primjenjivog Zakona o obveznim odnosima.

58. Dakle, iako prema mišljenju ovog suda izbor banke da bankovnu karticu svojem klijentu pošalje preporučenom poštanskom pošiljkom, pod uvjetom da na takav način pošalje i PIN korisniku te eventualno osigura dodatnu provjeru dostave pismena adresatu (što će se dodatno obrazložiti u nastavku), ne treba nužno smatrati nerazumnim izborom te navedeno može biti organizacijski smislen način poslovanja banke s obzirom na učestalost izdavanja bankovnih kartica, to, s druge strane ne znači da se banka niti može niti treba pouzdati u to da će štetu koja bi mogla nastati u slučaju nepravilne dostave odnosno nedostavljanja bankovne kartice preporučenom pošiljkom ostvariti upravo od Hrvatske pošte d.d. Banka mora u tom smislu biti upoznata s mjerodavnim propisima, među kojima i ograničenjem odgovornosti HP-Hrvatske pošte d.d. iz ZPU-a iz 2015. te se sama treba osigurati na odgovarajući način vezano za svoju djelatnost, a koji način bi obuhvatio i situacije poput ove o kojoj je riječ u predmetnom postupku. Na taj način je društveni rizik vezan za obavljanje poštanskih usluga kao djelatnosti od interesa za Republiku Hrvatsku pravilno raspodijeljen među subjektima koji koriste (univerzalne) poštanske usluge i HP-Hrvatskom poštom d.d. kao davateljem tih usluga.

59. Budući da tužitelj u ovom postupku ne zahtjeva naknadu štete u vidu naplaćene cijene za uslugu kao njegove ugovorne (protu)činidbe, već zahtjeva naknadu štete u smislu podmirivanja iznosa za koje smatra da su nezakonito pribavljeni korištenjem bankovne kartice zbog nepravilno dostavljene pošiljke RF255575486HR, valja zaključiti da on u pravnom smislu zahtjeva naknadu stvarne štete iz odredbe čl. 56. st. 4. ZPU-a iz 2015., odnosno štetu u vidu umanjenja tužiteljeve imovine, a koje pravo na koju naknadu je izrijekom isključeno ZPU-om iz 2015.

60. S obzirom na sve naprijed navedeno, valja ukazati na dva bitna zaključka u ovoj pravnoj stvari. Prvi je da Trgovački sud u Zagrebu ima nadležnost za odlučivanje povodom zahtjeva za naknadu štete u ovoj pravnoj stvari. Drugi zaključak je da su vrste štete i granica odgovornosti za štetu koju HP-Hrvatska pošte d.d. prouzroči pri obavljanju svoje djelatnosti (a o čemu je riječ o dostavi preporučene pošiljke) propisani ZPU-a iz 2015. kao lex specialisom. Primjenjujuću zajedno dva naprijed navedena zaključka ovaj sud je utvrdio da je nadležan za odlučivanje i da tužbeni zahtjev na temelju naprijed navedenih razloga valja odbiti kao neosnovan.

61. Sud će u nastavku obrazložiti i to da tužitelj ne bi uspio sa svojim zahtjevom u parnici čak i da ne postoji opće isključenje odgovornosti iz čl. 56. st. 4. ZPU-a iz 2015. za ovdje utuženu štetu.

62. Prema općim pravilima o odgovornosti za štetu za njezino postojanje valja dokazati sve njezine elemente: štetnu radnju, protupravnost, štetu, uzročnu vezu, štetnika i oštećenika.

63. Vezano za štetnu radnju, sud kao prvo napominje da tužitelj nije na odgovarajući način dokazao da je u pošiljci RF255575486HR bila upravo bankovna kartica br. 556075******7631 za BĐC za br. računa 1101945964, a korištenjem koje kartice bi se mogli podizati iznosi za koje tužitelj tvrdi da su nezakonito podignuti s računa društva Bendon Valley d.o.o. (parija br. 1101945964).

64. Naime, tužitelj je u skladu s odredbom čl. 3. Ugovora kao korisnik usluga obvezan poštanske pošiljke predavati putem Prijamne knjige, ili, ako isti koristi sustav elektroničke prijamne knjige, putem Predajnog lista za istu. Dakle, tužitelj je dužan voditi evidenciju za sve pošiljke koje preda prvotuženiku. Nadalje, tužitelj je kao dobar stručnjak, ako želi osigurati da u svakom trenutku može provjeriti je li njegovom klijentu dostavljena bankovna kartica, dužan voditi i evidenciju o tome u kojoj se pošiljci nalazi koja kartica.

65. S tim u vezi valja napomenuti da je tužitelj dokaz o tome koja kartica se nalazila u pošiljci RF255575486HR bio dužan dostaviti najkasnije na pripremnom ročištu u ovom sporu velike vrijednosti u skladu s odredbom čl. 299. 1. ZPP-a. Tužitelj takav dokaz nije u tom smislu dostavio pravovremeno u spis predmeta.

66. Nadalje, čak i kada mu se takva mogućnost otvorila naknadno u tijeku postupka u smislu toga da tužitelj barem dostavi knjigu pošte iz koje bi bilo razvidno to na koga je naslovljena pošiljka RF255575486HR, tužitelj se očitovao na način da on nema knjigu pošte u svojim evidencijama pa da ju ne može dostaviti. Dakle, tužitelj tvrdi da ne raspolaže ni knjigom pošte koju je dužan voditi radi urednog ispunjenja svojih obveza iz Ugovora, niti sudu dostavlja drugu dokumentaciju iz koje bi bilo moguće zaključiti što se točno dostavljalo pošiljkom RF255575486HR.

67. Proturječno je to da tužitelj s jedne strane tvrdi da zna da je u pošiljci RF255575486HR bila upravo bankovna kartica br. 556075******7631 za BĐC za br. računa 1101945964, a u spis ne dostavlja nikakav dokaz o tome. Sud ne smatra životno logičnim da osoblje tužitelja napamet pamti sve brojeve pošiljki u kojima šalje kartice klijentima te stoga smatra da isti negdje mora voditi evidenciju u tom smislu. U svakom slučaju, ako tužitelj ne vodi evidenciju o tome, izlaže se riziku da svoj zahtjev neće moći dokazati u postupku pred sudom ili drugim tijelom.

68. Valja napomenuti i to da se tuženik na zahtjev suda očitovao podneskom od 18. prosinca 2023. na način da je izjavio da na dan sastavljanja tog podneska više ne raspolaže dostavnom knjigom iz 2019. Za razliku od tužitelja koji ni na koji način ne obrazlaže zašto nema dostavnu knjigu za pošiljku broj RF255575486HR ili drugu odgovarajuću dokumentaciju temeljem koje bi se na neki način moglo približiti zaključku što je bilo u naprijed navedenoj poštanskoj pošiljci, tuženik je naveo da se prema Posebnom popisu gradiva HP-a i njegovih prednika s rokovima čuvanja (HP- Glasnik 15/17), arhivska građa pod rednim brojem 2.1.1., vrsta gradiva- isprave koje se odnose na prijam, otpremu, prijevoz, prispijeće i uručenje poštanskih pošiljki čuva 24 mjeseca. Budući da je 24 mjeseca od dana predaje pošiljke 12. travanja 2019. isteklo 12. travnja 2021. može se prihvatiti da tuženik više ne raspolaže Prijemnom knjigom koja se odnosi na ovdje spornu pošiljku.

69. Nadalje, ni prvotuženik ni poštar, prema njegovom iskazu, nisu znali što se točno nalazi u pošiljci RF255575486HR. Između ostalog, i u odredbi čl. 35. ZPU-a iz 2015. propisana je tajnost poštanskih pošiljki u smislu toga da HP Hrvatska pošta d.d., pa ni njezini djelatnici, nisu upoznati s točnim sadržajem pošiljki koje se šalju univerzalnom poštanskom uslugom. Iako je poštar izjavio da je u pošiljci RF255575486HR bila kartica, i dalje ni on niti prvotuženik pa ni sud ne znaju o kojoj kartici je točno riječ. Tuženik je tu okolnost izrijekom osporio, a sud cjelokupnu situaciju promatra na način da mu nije dostavljena dokumentacija iz koje bi mogao zaključiti o kojoj točno kartici se radi budući da i ČĐC i društvo Bendon Valley mogu imati i više otvorenih računa kod iste banke i više bankovnih kartica.

70. Nadalje, čak i da je tužitelj dokazao da je u pošiljci RF255575486HR bankovna kartica br. 556075******7631 za BĐC za br. računa 1101945964, sud smatra da nepravilnom dostavom te kartice ubacivanjem u kućni kovčežić nije ispunjen uvjet dokazivanja štetne radnje. Naime, bankovna kartica je plastični predmet koji sam po sebi nema osobitu vrijednost te, osim u rijetkim slučajevima i do vrlo ograničenog iznosa nezakonite potrošnje izravno u trgovini, ne može prouzročiti znatniju štetu, barem ne onu kako je opisana u ovom predmetu. Prema mišljenju suda radnja koja je potreba za nastanak ovdje opisane štete je ne samo dostava bankovne kartice neovlaštenoj osobi nego i dostava PIN-a neovlaštenoj osobi.

71. U vezi s naprijed navedenim sud je razmatrao nekoliko ključnih okolnosti. Valja uzeti u obzir da do štete kako ju je tužitelj opisao u ovom postupku, odnosno do prisvajanja novčanih iznosa njihovim podizanjem s računa, može doći samo korištenjem bankovne kartice i pripadajućeg PIN-a.

72. Tužitelj tvrdi da je bankovna kartica br. 556075******7631 za BĐC za br. računa 1101945964 dostavljena u pošiljci RF255575486HR koja je nepravilnim postupanjem ubačena u kućni kovčežić društva Bendon Valley d.o.o.

73. Tužitelj navodi da je kartica aktivirana slanjem PIN-a u zasebnoj poštanskoj pošiljci vrste obična poštanska pošiljka nekoliko dana nakon dostave kartice. U skladu s odredbom čl. 48. tužiteljevih Općih uvjeta poslovanja po transakcijskim računima poslovnih subjekata primjenjivih od 16. svibnja 2019.

74. Sud smatra da je u svijetlu odredbi čl. 1045. i čl. 1092. ZOO-a iz 2018. potrebno razmotriti je li tužitelj doprinio nastanku štete koju utužuje u ovom postupku i u kojoj mjeri. Sud će u tom kontekstu razmotriti tužiteljevu organizaciju dostave kartica klijentima i način na koji se te kartice aktiviraju.

75. Prema tužiteljevim navodima organizacijski način njegovog poslovanja u dijelu dostave kartica klijentima je taj da se klijentu prvo dostavlja kartica preporučenom pošiljkom koju je potrebno uručiti izravno adresatu, a u slučaju kada to ne bude moguće potrebno je pozvati adresata na preuzimanje pismena ili naposljetku nepreuzeto pismeno vratiti banci kao pošiljatelju. Zatim se klijentu običnom poštom dostavlja PIN kojim se aktivira kartica i to ubacivanjem pismena u kućni kovčežić bez potrebe da se poštanska pošiljka s PIN-om pokuša prvo izravno uručiti adresatu.

76. Sud smatra da tužitelj kao banka - profesionalac u području, među ostalim, kartičnog poslovanja - nije organizirao sustav u kojem je primijenjen odgovarajući stupanj pažnje koji se zahtjeva od stručnjaka u njegovoj vrsti djelatnosti. Naime, banci je poznato da se štetne radnje na teret računa korištenjem kartice mogu ostvariti tek kada se i kartica i PIN nađu u rukama iste osobe.

77. U tom smislu, protokol banke koji uključuje samo jednu provjeru odnosno jedan mehanizam koji bi trebao utvrditi je li jedan od dva elementa - kartica ili PIN - stigao u ruke njegovom adresatu nije dostatan da bi se smatralo da je banka sa svoje strane poduzela sve što je potrebno da smanji rizik nastanka štete poput one o kojoj je riječ u ovom postupku.

78. Da je banka kao profesionalac uvela pravilo po kojem se i kartica i PIN dostavljaju preporučenom poštom izravno klijentu odnosno adresatu, a da je između te dvije dostave uvedena provjera telefonskom autentifikacijom ili na drugi odgovarajući način toga je li prvo kartica stigla u ruke pravom primatelju, znatno bi smanjila rizik nastanka štete poput one o kojoj je riječ u ovom postupku. Tada bi banka, čim bi utvrdila da kartica nije stigla namjeravanom adresatu, mogla neizvršiti slanje PIN-a vezano za tu karticu i spriječiti nastanak štete. Trošak provjere pravilnog uručenja kartice i trošak slanja PIN-a preporučenom, a ne običnom pošiljkom, ne mogu se smatrati nerazumno visokim troškovima s obzirom na rizik koji sa sobom nosi nedovoljno sigurno slanje instrumenata koji omogućavaju raspolaganje sredstvima po računu.

79. S obzirom da upravo jedino banka zna što je predmet poštanske pošiljke kojom šalje bankovnu karticu klijentu, a da HP- Hrvatska pošta d.d. odnosno njezini zaposlenici po samom zakonu nikada ne smiju znati što je sadržaj konkretne poštanske pošiljke, svaki put kada u nedovoljno sigurnosno organiziranom postupku ta ista banka dostavlja karticu ili PIN klijentu, ona doprinosi tome da šteta nastane u smislu odredbe čl. 1092. st. 1. ZOO- iz 2018.

80. Budući da banka neadekvatnom organizacijom ne poštuje svoju dužnost ispunjavanja obveza postupanjem s pažnjom dobrog stručnjaka iz čl. 10. st. 2. ZOO- a, valja ocijeniti da je, s obzirom na okolnosti, ona u (gotovo) potpunom dijelu odgovorna za nastanak štete poput one za koju se tvrdi da je nastala u ovom slučaju.

81. Povrh navedenoga, budući da je nastanak štete podizanjem gotovine s bankomata neodvojivo vezan za to da neovlaštena osoba drži i karticu i PIN, radi utvrđivanja štetne radnje bi se u ovakvom slučaju trebalo utvrditi kako i kome je dostavljena ne samo kartica nego i PIN.

82. Tužitelj u vezi s okolnosti kako je i kome dostavljen PIN vezan za karticu o kojoj je riječ u ovom postupku navodi samo da je općenito propisan način dostavljanja PIN- a običnom poštom nekoliko dana nakon dostave kartice te da je PIN po toj logici na taj način i dostavljen u ovom slučaju.

83. Stoga se postavlja se pitanje: ako je kartica dostavljena (makar nepravilno) u kućni kovčežić društva Bendona Valley d.o.o., a PIN dostavljen u taj isti kovčežić nekoliko dana nakon dostave kartice, u situaciji kada kovčežić prema fotografiji pripada isključivo društvu Bendon Valley d.o.o. i kada niša ne upućuje na to da bi itko drugi osim tog društva imao ključ kojim može otvoriti taj kovčežić – kako je moguće da je šteta nastala time da su kartica i PIN dostavljeni u ruke neovlaštene osobe.

84. Sud smatra da u tom smislu, zbog naprijed navedenih okolnosti, tužitelj nije dokazao da je u ovom slučaju uistinu došlo do dostave kartice i PIN-a neovlaštenoj osobi, a koji prema mišljenju ovog suda zajednički predstavljaju štetnu radnju. Stoga samom (potencijalnom) nepravilnom dostavom kartice još uvijek nije nastala radnja koju se može dovesti u isključivu uzročnu vezu sa štetom u ovom postupku.

85. S obzirom na to da tužitelj tvrdi da je njemu nastala šteta tako što je on isplatio štetu koja je nastala njegovom klijentu zbog postupanja HP Hrvatske pošte d.d., ovaj sud je mišljenja da je tužitelj, bez detaljnog provjeravanja svih okolnosti slučaja, sam sebi prouzročio štetu na način da je isplatio iznos od 60.000,00 kn društvu Bendon Valley d.o.o. a bez da je prethodno provjerio okolnosti opisane u prethodnoj točki obrazloženja ove presude.

86. Stoga bi se samog tužitelja valjalo smatrati odgovornim za isplatu iznosa od 60.000,00 kn svojem klijentu u okolnostima u kojima se nije prije te isplate u dovoljnoj mjeri uvjerio da su instrumenti za podizanje gotovine s bankovne kartice uistinu dospjeli u ruke neovlaštenoj osobi. Takve okolnosti valja tumačiti na način da je šteti u cijelom iznosu doprinio upravo sam tužitelj u smislu odredbe čl. 1092. ZOO-a iz 2018.

87. Valja napomenuti i to da je iz fotografije kućnog kovčežića na listu 110. spisa razvidno da kovečežiću društva Bendon Valley d.o.o. nedostaju vratašca za ubacivanje pismena. Prije svega, s obzirom da se ta vratašca mogu podignuti pri ubacivanju pismena, samim njihovim uklanjanjem ne nastaje prostor dovoljno velik da bi se uvuklo ljudsku ruku kovčežić i otuđilo pismeno. Da tome nije tako, bilo tko bi podizanjem vratašca na bilo kojem sandučiću mogao izvući pismena koja se u njemu nalaze pa zaključavanje kovčežića ne bi imalo smisla.

88. Povrh toga, iz spisa nije razvidno ni kada je fotografija kućnog kovčežića na listu 110. spisa nastala, odnosno je li se, i na koji način, pokušalo utvrditi je li nepostojanje vratašaca na kovčežiću utjecalo na mogućnost i/ili pokušaje otuđivanja pismena iz tog kovčežića. U tom kontekstu valja napomenuti i da je obveza postavljanja i održavanja kućnog kovčežića prema čl. 39. ZPU-a iz 2015. na pravnoj ili fizičkoj osobi investitoru ili vlasniku zgrade, dakle ne na HP Hrvatskoj pošti d.d. Ako bi tužitelj tvrdio da je šteta nastala jer je neovlaštena osoba zbog posezanja u neodržavani kućni sandučić došla u posjed i pismena s karticom i pismena s PIN-om, tada bi morao utvrditi o kojoj odgovornoj osobi za održavanje kovčežića je riječ i kada je došlo do navedenog oštećenja/neodržavanja kućnog kovčežića.

89. Naposljetku valja utvrditi i da, iako je tužitelj u spis dostavio kaznenu prijavu za koju tvrdi da ju je podnio nadležnom državnom odvjetništvu protiv nepoznatog počinitelja radi počinjenja ili kaznenog djela računalne prijevare ili kaznenog djela krađe, a koja djela bi proizlazila iz činjeničnog stanja koje odgovara onome u ovoj parnici, sud nema obavijesti o tijeku tog postupka pa niti o tome da je u njemu donesena presuda kojom bi bio vezan u smislu odredbe čl. 12. st. 3. ZPP-a.

90. Sud, dakle, smatra da bi, čak i da se primjenjuje ZOO iz 2018. u ovoj pravnoj stvari, tužbeni zahtjev valjalo odbiti temeljem odredbe odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO-a iz 2018. u vezi s odredbom čl. 7. ZPP-a jer tužitelj nije dokazao da su ispunjeni uvjeti za nastanak odnosa odgovornosti za štetu po osnovi krivnje. Tužbeni zahtjev bi valjalo odbiti i u primarnoj i u podredno postavljenoj verziji, jer ako nije utvrđena odgovornost prvotuženika za štetu zbog nedostatka dokaza u tom smislu u spisu, tada se takva odgovornost ne može utvrditi niti u odnosu na drugotuženika.

91. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 151. st. 1. i 2. ZPP-a, čl. 154. st. 1. i 2. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a.

92. Prvotuženik je na ročištu 9. travnja 2024. zatražio naknadu troška parničnog postupka u vidu troška pristojbe na odgovor na tužbu i pristojbe na presudu prema odmjeri suda. Drugotuženik je na istom ročištu zatražio naknadu istovjetnog troška u vidu troška pristojbe na odgovor na tužbu i pristojbe na presudu prema odmjeri suda.

93. Odredbom čl. 4. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine br. 118/18.), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja odgovora na tužbu prvotuženika i odgovora na tužbu drugotuženika bilo je propisano da obveza plaćanja pristojbe nastaje za pristojbu za odgovor na tužbu po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici. Budući da je jedini podatak koji sud ima u trenutku donošenja ove presude upravo njegova vlastita odluka u smislu da tužitelj nije uspio s tužbenim zahtjevom, sud smatra da obje pristojbe na odgovor na tužbu valja naplatiti tužitelju, a ne tuženicima. Sud je utvrdio da bi pristojba na odgovor na tužbu iznosila 63,04 EUR u skladu s odredbom Tar. br. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 53/2019. i 92/2021.), koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja odgovorâ na tužbu, pa je zahtjev za naknadom tog troška valjalo odbiti i prvotuženiku i drugotuženiku.

94. Odredbom čl. 3. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/2018. i 51/2023), koji je na snazi u vrijeme donošenja ove odluke, propisano je da je za odluke prvostupanjskog suda pristojbu dužna platiti osoba koja pokreće postupak. Stoga, budući da je tužitelj dužan platiti pristojbu na ovo rješenje suda te da takva obveza za tuženike nikada neće nastati. Sud je utvrdio da bi pristojba na odluku iznosila 126,09 EUR u skladu s odredbom Tar. br. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 37/2023.), koja je na snazi u vrijeme donošenja ovog rješenja, pa je zahtjev za naknadom tog troška valjalo odbiti i prvotuženiku i drugotuženiku.

95. Sud je izračunao da bi trošak pristojbe za odgovor na tužbu i pristojbe za presudu iznosio ukupno 189,13 EUR te je odbio zahtjev svakog od tuženika za naknadom troška postupka u tom iznosu i riješio kao u točki II. i III. izreke. Ako kao rezultat eventualnog drugostupanjskog postupka ishod parnice bude promijenjen, tada će se o zahtjevu za naknadom troška tih pristojbi nanovo odlučiti.

96. Budući da je tužitelj izgubio parnicu, sud je odbio njegov za zahtjev za naknadom parničnog troška i odlučio kao u točki IV. izreke.

U Zagrebu 23. siječnja 2025.

Sutkinja:

Ivana Manestar

prijedlog odluke izradila:

viša sudska savjetnica

Ivana Reljanović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda. O žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. prvotuženiku i drugotuženiku izravno