Republika Hrvatska

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-583/2023.-45.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Karolini Balen, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice MI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Jugoslav Puran, odvjetnik u Bjelovaru, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko i dr. odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon dana 12. prosinca 2024. zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice Miljenke Polanović, odvjetnice u Zaboku, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu 23. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u točkama 2., 7. i 10. ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103005752 zaključenog dana 29. svibnja 2006. između tužiteljice MI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, na iznos od 82.914,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunatoj po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF (točka 2. i 7.) te u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita i odobravanje zahtjeva (točka 10.).

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320 isplatiti tužiteljici MI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 13.852,10 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.12.2007., od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope-kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, time da kamata teče na iznos od:

- 513,10 eur od 14.06.2006.

- 5,41 eur od 10.11.2008.

- 1,81 eur od 19.12.2008.

- 18,66 eur od 21.01.2009.

- 21,47 eur od 18.02.2009.

- 10,17 eur od 24.03.2009.

- 10,40 eur od 14.04.2009.

- 10,66 eur od 20.04.2009.

- 7,92 eur od 12.06.2009.

- 10,17 eur od 14.07.2009.

- 8,42 eur od 19.08.2009.

- 9,71 eur od 21.08.2009.

- 9,88 eur od 10.09.2009.

- 6,24 eur od 21.10.2009.

- 9,34 eur od 13.11.2009.

- 8,65 eur od 10.12.2009.

-15,29 eur od 15.01.2010.

-19,08 eur od 15.02.2010.

-18,38 eur od 15.03.2010.

-22,89 eur od 15.04.2010.

-27,88 eur od 10.05.2010.

-30,42 eur od 15.06.2010.

-42,40 eur od 12.07.2010.

-33,72 eur od 10.08.2010.

-58,33 eur od 10.09.2010.

-44,50 eur od 12.10.2010.

-49,75 eur od 12.11.2010.

-65,62 eur od 21.12.2010.

-54,79 eur od 14.02.2011.

-60,08 eur od 10.03.2011.

-53,37 eur od 11.04.2011.

-53,37 eur od 11.04.2011.

-64,45 eur od 16.05.2011.

-79,79 eur od 20.06.2011.

-80,20 eur od 11.07.2011.

-103,31 eur od 18.08.2011.

-74,67 eur od 13.10.2011.

-71,22 eur od 13.10.2011.

-71,94 eur od 14.11.2011.

-74,85 eur od 16.12.2011.

-82,62 eur od 24.01.2012.

-83,64 eur od 22.02.2012.

-81,90 eur od 26.03.2012.

-81,28 eur od 18.04.2012.

-84,24 eur od 17.05.2012.

-84,21 eur od 15.06.2012.

-81,30 eur od 13.07.2012.

-81,90 eur od 10.08.2012.

-76,78 eur od 12.09.2012.

-81,47 eur od 19.10.2012.

-82,54 eur od 16.11.2012.

-81,47 eur od 21.12.2012.

-75,21 eur od 17.01.2013.

-77,83 eur od 15.02.2013.

-76,77 eur od 15.03.2013.

-82,53 eur od 19.04.2013.

-73,56 eur od 15.05.2013.

-74,39 eur od 24.06.2013.

-72,90 eur od 30.07.2013.

-75,11 eur od 07.09.2013.

-78,28 eur od 14.10.2013.

-78,80 eur od 12.11.2013.

-79,97 eur od 29.11.2013.

-87,99 eur od 29.11.2013.

-37,04 eur od 29.11.2013.

-79,21 eur od 29.11.2013.

-65,84 eur od 10.02.2014.

-67,60 eur od 18.03.2014.

-65,30 eur od 23.04.2014.

-64,37 eur od 02.06.2014.

-65,29 eur od 04.07.2014.

-66,75 eur od 01.08.2014.

-68,86 eur od 30.08.2014.

-68,52 eur od 04.10.2014.

-70,59 eur od 11.11.2014.

-71,09 eur od 02.12.2014.

-70,53 eur od 23.12.2014.

-71,49 eur od 29.01.2015.

-71,49 eur od 03.03.2015.

-71,49 eur od 27.03.2015.

-71,49 eur od 04.05.2015.

-71,49 eur od 27.05.2015.

-71,49 eur od 08.07.2015.

-71,49 eur od 01.08.2015.

-71,49 eur od 21.08.2015.

-71,49 eur od 18.09.2015.

-71,49 eur od 30.10.2015.

-71,49 eur od 26.11.2015.

-71,49 eur od 28.12.2015.

-71,49 eur od 29.01.2016.

-71,49 eur od 29.02.2016.

-93,04 eur od 30.03.2016.

-88,88 eur od 29.04.2016.

-87,48 eur od 01.06.2016.

-94,58 eur od 27.06.2016.

-92,46 eur od 01.08.2016.

-89,48 eur od 01.09.2016.

-92,49 eur od 30.09.2016.

-93,79 eur od 02.11.2016.

-96,74 eur od 30.11.2016.

-97,16 eur od 28.12.2016.

-96,32 eur od 03.02.2017.

-96,32 eur od 02.03.2017.

-94,06 eur od 20.03.2017.

-95,36 eur od 22.04.2017.

-89,43 eur od 27.05.2017.

-87,96 eur od 29.06.2017.

-84,39 eur od 26.07.2017.

-75,34 eur od 17.08.2017.

-77,86 eur od 29.09.2017.

-74,74 eur od 31.10.2017.

-74,23 eur od 28.11.2017.

-73,22 eur od 02.01.2018.

-71,54 eur od 01.02.2018.

-74,55 eur od 01.03.2018.

-68,78 eur od 31.03.2018.

-63,55 eur od 30.04.2018.

-72,14 eur od 02.06.2018.

-71,53 eur od 29.06.2018.

-72,01 eur od 03.08.2018.

-76,85 eur od 30.08.2018.

-78,38 eur od 03.10.2018.

-76,13 eur od 21.10.2018.

-78,28 eur od 27.11.2018.

-77,97 eur od 21.12.2018.

-78,38 eur od 12.01.2019.

-76,87 eur od 16.02.2019.

-78,13 eur od 11.03.2019.

-80,89 eur od 08.04.2019.

-76,07 eur od 11.05.2019.

-81,52 eur od 05.06.2019.

-81,44 eur od 10.07.2019.

-86,80 eur od 07.08.2019.

-86,21 eur od 16.09.2019.

-87,82 eur od 05.10.2019.

-86,76 eur od 06.11.2019.

-88,02 eur od 05.12.2019.

-91,14 eur od 02.01.2020.

-94,73 eur od 05.02.2020.

-97,86 eur od 05.03.2020.

-106,24 eur od 06.04.2020.

-104,48 eur od 08.05.2020.

-98,23 eur od 10.06.2020.

-100,57 eur od 10.07.2020.

-94,15 eur od 07.08.2020.

-94,79 eur od 02.09.2020.

-97,52 eur od 12.10.2020.

-99,06 eur od 09.11.2020.

-96,26 eur od 09.12.2020.

-96,01 eur od 07.01.2021.

-96,60 eur od 15.02.2021.

-89,52 eur od 10.03.2021.

-91,40 eur od 10.04.2021.

-91,21 eur od 10.05.2021.

-91,13 eur od 10.06.2021.

-92,73 eur od 12.07.2021.

-93,68 eur od 12.08.2021.

-91,42 eur od 10.09.2021.

-96,36 eur od 11.10.2021.

-100,99 eur od 10.11.2021.

-105,93 eur od 13.12.2021.

-105,75 eur od 10.01.2022.

-101,85 eur od 10.02.2022.

-115,00 eur od 10.03.2022.

-114,16 eur od 11.04.2022.

-105,75 eur od 10.05.2022.

-104,21 eur od 10.06.2022.

-121,69 eur od 11.07.2022.

-125,84 eur od 10.08.2022.

-129,54 eur od 10.09.2022.

-127,70 eur od 10.10.2022.

-121,99 eur od 10.11.2022.

-124,37 eur od 10.12.2022.

-123,13 eur od 10.01.2023.

-122,33 eur od 10.02.2023.

-121,66 eur od 10.03.2023.

-122,71 eur od 10.04.2023.

-125,61 eur od 10.05.2023., u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja u iznosu od u iznosu od 216,53 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- EUR 2,96 od 02.08.2006. pa do isplate,

- EUR 1,29 od 02.09.2006. pa do isplate,

- EUR 0,22 od 02.10.2006. pa do isplate,

- EUR 3,81 od 02.11.2006. pa do isplate,

- EUR 2,63 od 02.12.2006. pa do isplate,

- EUR 5,39 od 02.01.2007. pa do isplate,

- EUR 6,64 od 02.02.2007. pa do isplate,

- EUR 5,32 od 02.03.2007. pa do isplate,

- EUR 7,41 od 02.04.2007. pa do isplate,

- EUR 11,53 od 02.05.2007. pa do isplate,

- EUR 11,36 od 02.06.2007. pa do isplate,

- EUR 14,06 od 02.07.2007. pa do isplate,

- EUR 11,04 od 02.08.2007. pa do isplate,

- EUR 10,49 od 02.09.2007. pa do isplate,

- EUR 14,37 od 02.10.2007. pa do isplate,

- EUR 12,54 od 02.11.2007. pa do isplate,

- EUR 13,20 od 02.12.2007. pa do isplate,

- EUR 8,76 od 02.01.2008. pa do isplate,

- EUR 6,58 od 02.02.2008. pa do isplate,

- EUR 1,57 od 02.03.2008. pa do isplate,

- EUR 5,31 od 02.04.2008. pa do isplate,

- EUR 10,75 od 02.05.2008. pa do isplate,

- EUR 9,27 od 02.06.2008. pa do isplate,

- EUR 11,80 od 02.07.2008. pa do isplate,

- EUR 12,68 od 02.08.2008. pa do isplate,

- EUR 11,29 od 02.09.2008. pa do isplate,

- EUR 4,26 od 02.10.2008. pa do isplate,

to do dana 31.12.2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

IV.

Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 4.687,50 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka odbija kao neosnovan.

V.

Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela da je s tuženikom zaključila ugovor o kreditu pobliže označen u izreci. Istim je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 82.914,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Kredit je odobren i iskorišten za kupnju kuće koja je korištena isključivo za osobne potrebe života i stanovanja tužiteljice i njezine obitelji. Otplata kredita ugovorena je na 360 mjeseci, a redovna kamata iznosi 4,75 %.

1.1. Prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu tuženik je svjesno propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF utemeljene na potpunoj obavijesti. Nije upoznato tužiteljicu s općim rizikom vezanja glavnice kredita uz CHF, da je rizik promjena u toj valutnoj klauzuli neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu EUR, da je rast tečaja CHF gotovo potpuno izvjestan, kao ni o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Prilikom zaključenja ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF tužiteljica nije pojedinačno pregovarala s tuženikom, već je tuženik odredbu unaprijed formulirao u tipski i adhezijski ugovor o kreditu na što ona nije mogla utjecati.

1.2. Takvim postupanjem tuženik je postupio protivno Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP) što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača zbog čega je odredba o vezanju glavnice kredita za valutu CHF nepoštena, a time i ništetna.

1.3. Ništetnost navedene odredbe u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF učinjena je nespornom pravomoćnom presudom donesenom povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, tj. presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. Navedenom presudom potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točki 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da je među ostalim i tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita uvrštenjem u ugovore o kreditima nepoštenih i ništetnih odredbi kojima je ugovoreno da je glavnica kredita vezana za valutu CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora potrošače nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te da je navedeno za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

1.4. Iznosi anuiteta u kunskoj protuvrijednosti koje je tužiteljica tijekom otplate kredita plaćala tuženiku uslijed primjene nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF (kao i nepoštenoj i ništetnoj odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi isključivo na temelju odluke tuženika) apsolutno potvrđuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice budući da je cjelokupan rizik takvih odredbi prenesen na teret tužiteljice koji se očitovao kroz izuzetno visok porast anuiteta.

1.5. Budući da nepoštene i ništetne odredbe ugovora o kreditu nisu valjani element izračuna ugovorne obveze, tužiteljica smatra da je njezinu obvezu po kreditu potrebno izračunati primjenom tečaja valute za CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita.

1.6. U predmetni ugovor o kreditu u točki 10. tuženik je uvrstio odredbu kojom je tužiteljicu obvezao na plaćanje naknade za obradu kredita u visini 1,000% odobrenog kredita.

1.7. Prilikom zaključenja ugovora o kreditu, o navedenoj odredbi (kao niti o drugim odredbama) tužiteljica nije pregovarala niti uopće imala mogućnost pregovarati s tuženikom, već je istu tuženik jednostrano formulirao i uvrstio u tipski ugovor o kreditu na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati. Navedena odredba ne sadrži bilo kakve parametre sukladno kojima bi tužiteljica mogla znati koji troškovi i koje usluge joj tuženik naplaćaje ovom naknadom pa se ta odredba ne smatra jasnom i lako razumljivom. Za ugovaranjem ove odredbe tuženik uopće nije imao nikakve opravdane razloge jer mu obradom kredita nisu nastali bilo kakvi troškovi koji bi tu naknadu opravdali s obzirom da je upravo tužiteljica snosila javnobilježničke i druge troškove nastale u vezi sa sklapanjem kredita.

1.8. U čl. 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. U smislu citirane norme, ugovorne kamate faktički predstavljaju naknadu koju korisnik kredita na ime korištenja tuđeg novca plaća kreditoru pa tuženik nije imao zakonskog i stvarnog uporišta tužiteljici zaračunati dodatnu naknadu za obradu kredita, a da pritom uopće nije shvatljivo što se tom naknadom plaća.

1.9. Prethodno opisanim postupanjem odnosno uvrštenjem u ugovor nejasnih i nerazumljivih i nepoštenih odredbi, tuženik je počinio povredu ZZP-a važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, zbog čega je navedena odredba ništetna, sve u smislu čl. 81., čl. 84. i čl. 87. ZZP-a. S obzirom na navedeno, tuženik je na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu tužiteljici neosnovano naplatio tzv. „ulaznu naknadu“ u iznosu od 3.865,94 kn/513,10 EUR te tužiteljica ovom tužbom potražuje povrat navedenog iznosa od tuženika od dana plaćanja naknade 14. lipnja 2006. Tužbom je od tuženika zatražila isplatu iznosa od ukupno 13.901,62 EUR.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti zbog ugovorene nadležnosti suda u mjestu sjedišta banke. Naveo je da spori osnovanost tužbenog zahtjeva i visinu. Osporio je tužiteljici status potrošača.

2.1. Tuženik je istaknuo prigovor zastare zbog primjene trogodišnjeg zastarnog roka jer je tužitelj vršio plaćanja po uvećanim anuitetima i to sve u smislu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u vezi s čl. 230. Zakona o obveznim odnosima. U postupcima radi naknade štete koje potrošači osobno pokrenu, ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok. Osporio je tužiteljici status potrošača. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti / nepoštenosti jer je odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe te je isključena od ispitivanja poštenosti / nepoštenosti, čak i ako se o istoj nije pojedinačno pregovarala u skladu s mišljenjem Suda Europske unije izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20. Tužitelju su bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže uz valutu CHF. Tuženik je u reklamnom materijalu i oglasima nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD, nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude, težište je stavio na kreditiranje bez jamaca, isticao da svako kreditno zaduživanje predstavlja određeni rizik, na letcima egzaktno grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 godina prije 2004. godine. Potrošačima su predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Tužiteljica je potvrdila potpisom da ju je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Iskazima svjedoka i informativnim letcima tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužiteljici. Tuženik nije ostvario niti može ostvari ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sam zadužen u CHF te trpi isti tečajni rizik u CHF. Odredba o valutnoj klauzuli bila je razumljiva tužiteljici te je bila svjesna ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe. "Preplate" tečajnih razlika eventualno se mogu uzimati kao osnovane za period kada je tečaj bio iznad tadašnjeg maksimuma. Ugovorna strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnima pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu parničnog troška tuženiku.

2.1. Ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita je jasna, razumljiva i lako uočljiva, izražena je u točno naznačenom postotku na iznos kredita. Tužiteljica je u cijelosti informirana o obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, o naplati je bila upoznata tijekom pregovora, a i informacija e bila dostupna na letcima koji su uručeni tužiteljici. Naknadom su se pokrivali troškovi poput operativnih troškova, materijalnih troškova kao npr. korištenje energenata, uredskog materijala, informatičke opreme, razmjene podataka ili baze podataka s trećim stranama, troškovi trećih strana u realizaciji usluge, npr. troškovi poštarine te povezanih regulatornih troškova (savjetovanje klijenata, rad djelatnika svih službi, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka, odobravanje, izrada i potpisivanje, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa). Takva odredba načelno ne uzrokuje štetu potrošača niti znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Posebno je istaknuo i prigovor zastare ove tražbine po osnovi naknade za obradu kreditnog zahtjeva, potom i tijek zakonskih zateznih kamata.

2.2. Tijekom postupka je osporio aktivnu legitimaciju tužiteljici te postavio prigovor radi prijeboja po osnovi manje plaćenih iznosa s osnove tečaja u iznosu od 216,53 EUR u odnosu na kojeg je tužiteljica istaknula prigovor zastare. Nije osporio visinu tzv. ulazne naknade od 513,10 EUR.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u ugovor o kreditu na str. 13-19 spisa, u otplatni plan na str. 20-27 spisa, u pregled prometa po partiji predmetnog kredita na stranici 28-50 spisa, u dokumentaciju na str. 51-60 spisa, proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Centru za financijska vještačenja d.o.o. i izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka na str. 540-550 spisa i dopunu istoga na str. 618-625 spisa, izvršio uvid u dokumentaciju na str. 106-139 spisa te saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja.

3.1. Sud je odbio dokazni prijedlog za saslušanjem svjedoka EI jer je izvođenje tog dokaza ocijenio nepotrebnim i neekonomičnim, budući da su okolnosti na koje je predloženo njegovo saslušanje utvrđene temeljem ostalih dokaza koji su provedeni te nije koristio pismenu izjavu svjedokinje TI jer za isto nije postojala suglasnost tužiteljice i ne tiče se konkretnog predmeta, već je općenite naravi.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. O prigovoru mjesne nenadležnosti kojeg je istaknuo tuženik već je pravomoćno odlučeno tijekom postupka.

6. Nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor o kreditu kao ni visina tzv. ulazne naknade, iako je osnov iste osporen.

6.1. Podneskom od 19. studenoga 2024. tužiteljica je konačno precizirala tužbeni zahtjev na način pobliže označen u izreci.

7. U odnosu na sadržaj ugovora, stranke su kao kreditor i korisnik kredita zaključile dana 29. svibnja 2006. ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103005752. Tužiteljici je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 82.914,00 CHF obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita. Istim ugovorom ugovoren je rok otplate od 360 mjeseci te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s važećim odlukama banke, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,75% godišnje.

8. Trgovački sud u Zagrebu je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.1. Ista je presuda djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

9. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

10. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

11. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF.

12. Prigovor zastare nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle za valutnu klauzulu od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., to nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto pravno shvaćanje, koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

12.1. Prigovor zastare nije osnovan ni u odnosu na zahtjev za isplatom iznosa naknade za obradu kredita. Isto potvrđuje i objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem je pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2) te zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kod pojedinačnih tužbi na koje se odnose pravni učinci tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. To znači da zastarni rok za isplatu ove naknade teče od dana pravomoćnosti ove sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ove ugovorne odredbe.

13. Sud je prije svega utvrđivao je li tužiteljica ugovor sklopila u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe, a što je tuženik osporio tijekom postupka.

13.1. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., M,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

14. Na tu okolnost sud je saslušao tužiteljicu koja je iskazala da je predmetni ugovor o kreditu zaključila u privatne svrhe i to u svrhu kupnje kuće te je isti u cijelosti i isplaćen u tu svrhu. U toj kući trenutno i živi. Nije se radilo ni o kakvoj profesionalnoj svrsi kredita. Izabrala je ugovor o kreditu vezan uz CHF iz razloga što je taj kredit bio najpovoljniji. Raspitivala se i kod drugih banaka, ali je Erste banka na kraju kao banka u kojoj ima račun rekla da može dobiti kredit s obzirom na plaću, ali u CHF. Nije joj spomenut valutni rizik u smislu da bi valuta CHF rasla ili padala i zasigurno joj nije objašnjeno "divljanje" CHF godinama. U banci su joj rekli to je taj paket i hoće li ili neće to prihvatiti. Već je tada našla kuću koju je htjela kupiti te joj je u cilju bilo dobiti kredit. Referentica u banci joj nije obrazlagala ništa u vezi valutnog rizika CHF, a možda ni ona nije bila upućena, to ne zna. Ugovor je bio sastavljen od strane referentice banke i nije mogla utjecati na ugovorne odredbe. I ulazna naknada je također bila u paketu i ne sjeća se je li joj bilo što u vezi ulazne naknade objašnjavano, već samo da je rečeno da je to taj paket. Nisu sve to u banci čitali, ali joj je bilo glavno da dobije kredit. Ima srednju stručnu spremu tekstilnog smjera, a u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu bila je zaposlena kao trgovac u vinariji kod poslodavca Agro Međimurje. Točno je da je djelomično kredit otplaćivan obustavom na plaći putem tog poslodavca temeljem njenog naloga. Nakon što je Agro Međimurje otišlo u stečaj ostala je bez posla te je neke rate platio i njezin suprug koji joj je sudužnik po kreditu i zove se EI. Išla je u banku radi eventualne konverzije kredita u EUR, no u banci su rekli da s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora o kreditu ispada da bi trebala za konverziju uplatiti još 3.000,00 do 3.500,00 EUR koje tada nije imala te je ostala u ovom kreditnom odnosu i istog i dalje plaća te će ga plaćati još 13 godina.

15. Sud je iskaz tužiteljice prihvatio kao životno logičan i uvjerljiv, a ni iz odredbi samog ugovora ne proizlazi da bi kredit bio tražen ili odobren u komercijalne svrhe.

15.1. Kako prema čl. 138. a Zakona o zašiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, u daljnjem tekstu: ZZP), kasnije čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između stranaka.

15.2. Iz predmetnog ugovora o kreditu, kao i iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužiteljice utvrđeno je da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba i za vlastite potrebe. Isto proizlazi i iz same svrhe ugovora o kreditu, koji je odobren za kupnju nekretnine

15.3. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu. Tuženik nije sudu dostavio ime službenika banke čije je saslušanje u odgovoru na tužbu zatražio.

15.4. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno iskazom tužiteljice, kojeg je sud prihvatio kao logičnog i uvjerljivog, da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužiteljicu informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u odnosu na valutnu klauzulu CHF uz koju je bila vezana glavnica kredita, time je prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno ZZP. Tužiteljica je zbog promjene tečaja tuženiku više platila od onog koliko bi platila da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF.

16. Sukladno čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena i valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. S obzirom na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, odredba 502.c ZPP obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev u tužbi iz članka 502. a ZPP-a.

16.1. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom.

16.2. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

16.3. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je, između ostalog, regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

16.4. Tužiteljičin zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatih prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

17. Prema čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu. Tuženik isto nije dokazao, već naprotiv, iz stranačkog iskaza tužiteljice, proizlazi da se ne sjeća da bi se s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo o predmetnoj spornoj odredbi. Osim što vrijedi predmnijeva iz čl. 81. st. 2. ZZP jer je tužiteljica s tuženikom zaključila ugovor o kreditu koja ponuda je sadržavala i odredbu o naknadi za obradu i odobravanje kredita u visini od 1 % od iznosa kredita, tijekom postupka nije dokazano da se doista o spornoj odredbi pregovaralo. Nije dokazano da bi banka tužiteljici prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, a okolnost da se radi o tipskom ugovoru ukazuju da je isto u ukupnosti prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP. Suprotno načelu savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, što ukazuje da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

17.1. Visina postavljenog tužbenog zahtjeva za isplatu naknade za obradu kredita nije bila sporna te sud na tu okolnost nije provodio dokaze. Kako je sud utvrdio osnovanost zahtjeva tužiteljice u tom dijelu, to je kao visinu tužbenog zahtjeva utvrdio nesporan iznos iz tužbe.

18. Na okolnost preostalog dijela tužbenog zahtjeva sud je po prijedlogu tužiteljice proveo financijsko vještačenje. Financijskim je vještačenjem utvrđeno da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate kredita do kraja razdoblja za koje spisu prileži dokumentacija nije mogao mijenjati tečaj, ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do kraja razdoblja za koje spisu prileži dokumentacija iznose 12.477,20 EUR, a ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 216,53 EUR.

18.1. Po prijedlogu tužitelja izrađena je i dopuna financijskog vještačenja kojom su obuhvaćene otplate kredita do 10. svibnja 2023. prema kojoj dopuni pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate kredita do kraja 10. svibnja 2023. nije mogao mijenjati tečaj, ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do kraja utuženog razdoblja iznose 13.339,00 EUR, a ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 216,53 EUR.

18.2. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka i dopunu istoga jer su isti izrađeni stručno, detaljno i obrazloženo, temeljem svih relevantnih okolnosti. Sud nije prihvatio prijedlog tuženika za dopunom nalaza i mišljenja na okolnosti vezane uz aktivnu legitimaciju tužiteljice jer je isto bilo nepotrebno i neekonomično, budući da takav prigovor tuženika nije osnovan. To iz razloga što je tužiteljica u svom iskazu objasnila da je dio uplata spornih anuiteta uslijed njezinog odobrenja uplaćivao njezin poslodavac ustegom od njezine plaće, a dio njezin suprug. Neovisno o tome, sud smatra da i u tom slučaju kad je netko treći za tužiteljicu uplaćivao u njezino ime i račun neke anuitete otplate kredita, isto ne bi značilo nedostatak njezine aktivne legitimacije u ovom predmetu za takve anuitete upravo zato što su uplaćivani u njezino ime na račun predmetnog kredita.

18.3. No, ovaj sud smatra da ne postoji tražbina tuženika istaknuta prigovorom radi prebijanja. U prvom redu, tuženik nije potrošač, niti se može pozivati na zaštitu koja je potrošačima pružena kolektivnom zaštitom. Nadalje, prema čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužiteljica kao ugovorna strana nije odgovorna za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužiteljici nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju ili kamati nižoj od početno ugovorene, tužiteljica bilo što primila ili stekla bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primila, to sud nije prihvatio prigovor tuženika da bi mu trebalo uzeti u obzir i tzv. negativne razlike za vrijeme kad je tečaj plaćanja bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen te za vrijeme u kojem je kamatna stopa bila manja od početne. Osim toga, tužiteljica je u odnosu na prigovor radi prebijanja istaknula i prigovor zastare te zastarni rok za tuženika nikako ne bi mogao teći od pravomoćnosti kolektivne presude, već od ranije odnosno od eventualnog stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa, koje se po stavu ovog suda nije ni dogodilo, sukladno naprijed iznijetim razlozima. Slijedom navedenog, u svakom slučaju bi za tuženika nastupila zastara naplate tražbine istaknute radi prebijanja.

18.4. Naime, prema čl. 198. ZOO-a propisano je da se dug može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona još nije bila zastarjela u času kad su se stekle pretpostavke prijeboja. Prijeboj ne nastaje ako je dužnik zastarjele tražbine istaknuo prigovor zastare u takvom slučaju. Zastarni rok tekao bi od dana kad su manji iznosi manje plaćeni pa do kad bi se tražbine susrele, a od tada je svakako protekao zastarni rok od 5 godina.

19. Kako se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem spornih ništetnih odredbi, to bi tuženik ovaj iznos tužiteljici bio dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO- a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništavim.

20. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 1115. ZOO-a, a od 1. siječnja 2023. sukladno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22) te čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

21. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a te su tužiteljici priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23).

21.1. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7/1 - 250 bodova), sastava podneska od 22. siječnja 2024., 17. lipnja 2024. i 29. studenoga 2024. (Tbr. 8/1 - 250 bodova), podneska od 18. lipnja 2024. (tbr. - 8/4 - 25 bodova), zastupanja na ročištu 15. veljače 2024., 29. kolovoza 2024. i 12. prosinca 2024. (tbr. 9/1-250 bodova), što iznosi 1.775,00 bodova. Uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 EUR, trošak iznosi 3.550,00 EUR. PDV na taj iznos jest 887,50 EUR, što ukupno iznosi 4.437,50 EUR. Također joj je priznat trošak financijskog vještačenja u zatraženom iznosu od 250,00 EUR pa ukupno dosuđen trošak iznosi 4.687,50 EUR. U preostalom iznosu je zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka odbijen kao neosnovan jer sastav ostalih podnesaka sud nije ocijenio neophodnim za vođenje ovog postupka i sadržaj istih je mogao biti iznijet na glavnoj raspravi ili u podnescima za koje joj je priznat trošak, a uplate na račun suda vidljive su u evidencijama računovodstva ovoga suda.

21.2. Na dosuđeni trošak tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 30. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17.) i članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a tekuće od presuđenja do isplate.

22. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen kao neosnovan budući je tužiteljica u cijelosti uspjela s tužbenim zahtjevom.

23. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 23. siječnja 2025.

S u d a c

Karolina Balen

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvj. Jugoslav Puran, Bjelovar, Josipa Jelačića 12

2. Odvj. Damir Metelko, Zagreb, Lopašićeva 6

3. eOglasna ploča suda