REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž - 10440/2024

U I M E R E P U B L I KE H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kristine Gašparac Orlić, predsjednice vijeća te Roberta Završkog i Gordane Korotaj, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. ŠĆ, zbog prekršaja iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/2017., 126/2019., 84/2021.,114/2022. i 36/2024.) odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku od 7. listopada 2024., broj: Pp - 3017/2024-6, u sjednici vijeća održanoj 23. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba okr. ŠĆ te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

III. Na temelju članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/2007., 39/2013., 157/2013., 110/2015., 70/2017., 118/2018. i 114/2022.), okr. ŠĆ je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 40,00 (četrdeset) eura, u roku 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Osijeku od 7. listopada 2024., broj: Pp - 3017/2024-6, proglašen je krivim okr. ŠĆ, da je na način činjenično opisan u izreci prvostupanjske presude počinio prekršaj iz članka 22. stavak 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je, izrečena kazna zatvora 20 (dvadeset) dana te mu je na temelju članka 44. Prekršajnog zakona, primijenjena uvjetna osuda tako da se odgađa izvršenje izrečene kazne zatvora u trajanju od 20 dana i ista se neće izvršiti ako okrivljenik u vremenu od 6 (šest) mjeseci ne počini jedan ili više prekršaja za koji mu je izrečena ista ili teža kazna od izrečene uvjetnom osudom.

1.1. Istom presudom, okr. ŠĆ, na temelju članka 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji izrečena je zaštitna mjera zabrane približavanja i uznemiravanja žrtve nasilja bivše supruge GĆ s adresom stanovanja u [adresa] na bilo kojem mjestu na udaljenosti manjoj od 50 (pedest) metara u trajanju od 1 mjesec.

2. Protiv te presude okr. ŠĆ pravodobno je putem branitelja odvjetnika Mateja Blaža podnio žalbu, naznačujući da se žalbi zbog svih žalbenih osnova, dok iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o prekršajnopravnim sankcijama, s prijedlogom da se žalba prihvati.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju članka 202. stavak 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. toga Zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

5. U žalbi zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka okr. ŠĆ ističe da se pobijana presuda temelji na zapisniku o ispitivanju svjedokinje GĆ koji su sastavile redarstvene vlasti, bez prisutnosti branitelja. Time, iako to nije izrijekom navedeno, okrivljenik očigledno ističe tzv. relativno bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavak 2. u vezi sa člankom 85. stavak 2. Prekršajnog zakona.

5.1 Međutim, niti jednom zakonskom odredbom Prekršajnog zakona nije propisana obveza tijela države da na ispitivanje osoba u svojstvu svjedoka, a koje ispitivanje su ovlašteni provesti sukladno zakonskim odredbama mora osigurati nazočnost okrivljenika tom ispitivanju. S tim u vezi, ističe se da konfrontacijska klauzula kojom se jamči pravo okrivljenika na kontradiktorno raspravljanje, a koja je zajamčena člankom 29. stavak 2. podstavak 6. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/1990., 135/1997., 113/2000., 28/2001., 76/2010. i 5/2014.) i člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, Međunarodni ugovor broj 18/1997., 6/1999. i 8/1999.) odnosi se na prekršajni postupak kao cjelinu u cilju ostvarenja načela prava na pravično suđenje, a to načelo se u cijelosti ostvaruje u stadiju rasprave pred prvostupanjskim sudom. Iz stanja spisa, i to Zapisnika o glavnoj raspravi od 7. listopada 2024., proizlazi da je okrivljenik bio prisutan prilikom ispitivanja svjedokinje GĆ te nakon iskaza svjedokinje okrivljenik nije stavljao nikakve primjedbe pa je jasno da je okrivljeniku na opisani način pružena mogućnost aktivnog sudjelovanja u postupku i djelotvornog osporavanja iskaza svjedokinje GĆ.

5.2. Stoga, pogrešno okrivljenik smatra da mu je povrijeđeno pravo na obranu jer branitelj nije prisustvovao ispitivanju svjedokinje GĆ u Policijskoj postaji Osijek pa žalbeni navodi okrivljenika kojima ističe bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavak 2. u vezi sa člankom 85. stavak 2. Prekršajnog zakona, nisu osnovani.

6. Suština žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja svodi se na tvrdnju da je pogrešno prvostupanjski sud odluku o njegovoj prekršajnoj odgovornosti utemeljio samo na iskazu oštećene GĆ, a koji iskaz prvostupanjski sud cijeni vjerodostojnim jer je suglasan iskazu koji je dala policijskim službenicima. Osim toga, ističe se da nije jasno kojom metodom utvrđivanja ponašanja oštećene se sud rukovodio u ocjeni provedenog dokaza suočenja da bi zaključio da je iskaz svjedokinje istinit jer da isti ne raspolaže stručnim znanjem koje spada u domenu vještačenja.

6.1. Međutim, suprotno žalbenim navodima, valjanom analizom provedenih dokaza, ispravno je stajalište prvostupanjskog suda glede svih odlučnih činjenica koja čine obilježja djela prekršaja iz članka 22. stavak 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

6.2. Naime, pravilno je prvostupanjski sud iskaz svjedokinje žrtve GĆ cijenio istinitim, obzirom da je ista iskazivala uvjerljivo, objektivno, detaljno u opisu tijeka događaja inkriminirane prilike te u bitnom suglasno svom iskazu koji je dala na Zapisnik o ispitivanju svjedokinje u Policijskoj postaji Osijek kada je iskazivala neposredno nakon samog događaja inkriminirane prilike. Imajući u vidu takav iskaz svjedokinje te uspoređujući takav iskaz sa obranom okrivljenika u kojoj je priznao da je svjedokinju žrtvu GĆ nazvao glupačom, ali da se ne sjeća svih riječi koje joj je uputio, a ako je bilo još pogrdnih riječi da joj je iste izgovorio u afektu pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je okrivljenik svojim ponašanjem ostvario sva bitna obilježja prekršaja koji mu se stavlja na teret. Vjerodostojnost iskaza žrtve proizlazi i iz izvedenog dokaza suočenjem između okrivljenika i svjedokinje žrtve GĆ, nakon čega je prvostupanjski sud imao dovoljno osnova za zaključak da je okrivljenik predmetne zgode ostvario sva bitna obilježja prekršaja iz članka 22. stavak 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

6.3. Žalbenim navodim okrivljenika kojim osporava ocjenu prvostupanjskog suda o izvedenom dokazu suočenja uz tvrdnju da prvostupanjski sud ne raspolaže stručnim znanjem ističe se da načelo slobodne ocjene dokaza podrazumijeva da iskaze osoba sud mora ocijeniti ne samo sa stajališta zakona logike nego i psihološki te na temelju pravila općeg ljudskog iskustva, primjenjujući načelo neposrednosti koje omogućuju sudu utvrđivanje činjeničnog stanja.

6.4. Iz naprijed navedenih razloga prvostupanjski sud je imao dovoljno osnova za zaključak o vjerodostojnosti i uvjerljivosti iskaza svjedokinje žrtve GĆ te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak da je okrivljenik predmetne zgode počinio prekršaj za koji se tereti.

6.5. Stoga, po ocjeni ovog suda, nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica i postojanja krivnje okrivljenika pa žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

7. Odluka o prekršajnopravnim sankcijama razmatrana je sukladno odredbi članka 202. stavak 5. Prekršajnog zakona, budući da iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenik nije žalio zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

7.1. Razmotrivši odluku prvostupanjskog suda o izrečenoj kazni zatvora, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja tog suda o činjenicama koje u smislu članka 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, i te su okolnosti, po mišljenju ovog suda, pravilno ocijenjene. Po ocjeni ovog suda, a imajući na umu dosadašnju neosuđivanost okrivljenika te izraženo žaljenje, pravilno je prvostupanjski sud prema okrivljeniku primijenio mjeru upozorenja – uvjetnu osudu tako da se izrečena zatvorska kazna neće izvršiti ako okr. ŠĆ u roku od 6 mjeseci ne počini jedan ili više prekršaja za koji mu je izrečena ista ili teža kazna od izrečene uvjetnom osudom.

7.2. Nadalje, ispitujući pobijanu presudu i u dijelu izrečene zaštitne mjere, ovaj sud je našao da je prvostupanjski sud, osnovano i u skladu sa zakonom okrivljeniku izrekao zaštitnu mjeru budući i po ocjeni ovog suda, primjena izrečene zaštitne mjere je nužna kako bi se otklonile okolnosti koje poticajno djeluju na počinjenje prekršaja koji je predmet ovog postupka i kako bi se dodatno preventivno djelovalo na buduće ponašanje okrivljenika. Duljina trajanja izrečene mjere od 1 mjeseca, u okviru zakonom propisanog raspona od jednog mjeseca do dvije godine, a imajući na umu sve okolnosti počinjenog prekršaja i ličnosti okrivljenika, i više je nego primjerena težini počinjenog prekršaja i opasnosti ponavljanja istog.

8. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s člankom 138. stavkom 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj 18/2013.), koja iznosi od 100,00 do 5.000,00 kuna (što je protuvrijednost 13,27 do 663,61 eura ) pa iznos od 40,00 eura, predstavlja iznos iznad minimalno mogućeg iznos paušalne svote, a time po ocjeni ovog suda, neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika kao ni osoba koje je isti eventualno dužan uzdržavati.

9. Slijedom navedenog, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 23. siječnja 2025.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Kristina Gašparac Orlić, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Osijeku u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja, žrtvu i tužitelja.