Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-340/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Dragice Samardžić, kao predsjednice vijeća, Vesne Kuzmičić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ankice Matić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, iz Zagreba, Antuna Mihanovića 3, Područna služba u Varaždinu, Kolodvorska 20c, protiv tuženika Triglav osiguranje d.d., A. Heinza 4, Zagreb, OIB: 29743547503, zastupan po punomoćnicima iz OD Mađarić i Lui iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj 19 Pn-54/2023-40 od 28. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 23. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj 19 Pn-54/2023-40 od 28. ožujka 2024.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda suđeno je kako slijedi:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku TRIGLAV OSIGURANJE d.d., A. Heinza 4, Zagreb, OIB: 29743547503, Regijska podružnica sjever, Čakovec, Žrtava fašizma 1 isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Mihanovićeva 3, Zagreb, OIB: 84397956623 na račun broj: HR121001005 1863000160Državnog proračuna Republike Hrvatske model 26, poziv na broj odobrenja 5908-19-19-03513173425 iznos od 8.977,99 € = 67.644,68 kn1 (preračunato primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 kn za 1 €) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.", kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 750,00 eura/ 5.650,88 kuna u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj te presudu pobija u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) predlažući pobijanu presudu preinačiti sukladno žalbenim navodima.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari čini regresni zahtjev tužitelja prema tuženiku – osiguravajućem društvu, pa tužitelj potražuje naknadu štete u punom iznosu isplaćenih mirovina za razdoblje od 1. listopada 2019. do 30. studenog 2022. zbog ozljeda dobivenih u prometnoj nezgodi koje su okarakterizirane kao ozljeda izvan rada a koja se dogodila 23. lipnja 2007. u kojoj je stradao osiguranik tužitelja FA, a koje je prouzročio osiguranik tuženika VA.

6. Između stranaka u postupku nije bilo sporno:

- da je dana 23. lipnja 2007. došlo do prometne nesreće u kojoj je stradao osiguranik tužitelja FA i da je za nastanak te nesreće odgovoran vozač osobnog automobila [registarska oznaka] osiguranog kod tuženika policom osiguranja broj [broj police osiguranja];

- da je štetni događaj isključivi uzrok odlaska osiguranika tužitelja FA u invalidsku mirovinu;

- da je tužitelj svom osiguraniku FA s osnova invalidske mirovine u spornom razdoblju ukupno isplatio 8.977,99 Eura.

7. Između tužitelja i tuženika sporna je osnovanost te visina tužbenog zahtjeva.

8. Po provedenom postupku sud prvog stupnja zaključuje da tužitelj nema pravo od tuženika potraživati naknadu štete prema odredbi članka 161. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/2013-u primjeni od 1.1.2014. dalje ZOMO iz 2013) već isključivo stvarnu štetu prema odredbi članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14 – dalje: ZOOP).

9. Imajući u vidu citiranu odredbu čl. 27. st. 3. ZOOP-a, a uzimajući u obzir činjenicu da je osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad uzrokovane ozljedom izvan rada, sud nalazi da tužitelj nema pravo od tuženika potraživati utuženi iznos invalidske mirovine. Dakle, kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP-a obveza tuženika postoji samo ukoliko postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu (i to samo u visini tako utvrđene razlike), a ne s osnove štetnog događaja za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika.

10. Valja navesti kako bi tužitelj imao pravo potraživati razmjeran iznos invalidske mirovine samo ukoliko bi njegovom osiguraniku bilo priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu, a ovdje se radi o ozljedi izvan rada. Stoga tužitelju u ovom slučaju nije nastala šteta jer bi tužitelj imao pravo na naknadu štete kao razliku između mirovine koji plaća po osnovi ozljede na radu (koja je veća) do iznosa mirovine koja bi bila priznata po osnovi ozljede koja nije uzrokovana ozljedom na radu.

11. Gore navedena činjenična utvrđenja, odnosno pravni zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj žalbeni sud.

12. Naime, prvostupanjski je sud u konkretnom slučaju pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

13. Po stavu ovog žalbenog suda u konkretnom slučaju potrebno je primijeniti ZOOP-a polazeći od članka 27. ZOOP-a, koji propisuje da je društvo za osiguranje obavezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti tog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (stavak 1.), time da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. tog članka smatraju troškovi liječenja i drugim nužnim troškovima učinjenim sukladno propisima u zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.), pri čemu se razmjerni iznosi mirovine određuju prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.) te sadržaja odredbe članka 161. HZMO-a.

14. U konkretnom slučaju ZOOP predstavlja lex specialis koji među ostalim, regulira materiju naknade štete za novčana davanja koja su isplaćena na teret mirovinskog osiguranja a ne Zakon o mirovinskom osiguranju, kako to pogrešno tvrdi žalitelj.

15. Sukladno odredbi članka 27. stavak 1. ZOOP-a društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obavezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju zavodi trpe, bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi u okviru djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetih ugovora o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika).

16. No, kada je riječ o izdacima učinjene na ime invalidske mirovine, kako je to određeno stavkom 2. i 3. članka 27. ZOOP-a obveza tuženika postoji samo ako postoji razlika između iznosa mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika.

17. Dakle, obveza tuženika kao društvo za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koje se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koji se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, pri čemu je postojanje te razlike dužan dokazati tužitelj. U konkretnom slučaju tužitelj slijedom gore iznesenog nije dokazao da je pretrpio štetu odnosno iznos štete. Za naprijed navedena odlučna činjenična utvrđenja prvostupanjski je sud naveo valjane i uvjerljive razloge koji nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima pa zbog toga ta utvrđenja prihvaća kao pravilna i ovaj drugostupanjski sud. Naime, prvostupanjski sud je proveo postupak i ocijenio izvedene dokaze u skladu sa odredbom članka 8. ZPP-a.

18. Slijedom pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno je prvostupanjski sud primjenom odredbi članka 27. ZOOP-a i odredbe o teretu dokazivanja u smislu članka 219. ZPP-a u svezi članka 221.a ZPP-a odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u cijelosti.

19. Odluka o troškovima postupka se pravilno temelji na odredbi članka 154. stavak 1. u svezi članka 155. ZPP-a.

20. Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi tužitelja, niti razlozi na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno članku 365. stavak 2. ZPP- a, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti kao neosnovanu žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Splitu, 23. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dragica Samardžić