Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-9522/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Roberta Završkog, predsjednika vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. ĐL, koju brane odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ljubičić Vrdoljak & Partneri d.o.o., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17. i 126/19.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu, od 13. lipnja 2024., broj: Pp-6944/2021-10, u sjednici vijeća održanoj 23. siječnja 2025.,

p r e s u d i o j e :

I Odbija se kao neosnovana žalba okr. ĐL i potvrđuje prvostupanjska presuda.

II Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22., dalje: PZ), okr. FL se obvezuje naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka od 50,00 (pedeset) eura u roku 30 (trideset) dana računajući od dana primitka ove presude, a u protivnom će se isti naplatiti prisilnim putem.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okr. FL proglašena je krivom zbog prekršaja iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u izreci pobijane presude za koji prekršaj je okrivljenici, na temelju istog propisa izrečena kazna zatvora u trajanju 70 dana uz primjenu uvjetne osude, tako da se izvršenje kazne zatvora odgađa na vrijeme od 6 mjeseci pod uvjetom da okrivljenica u tom roku ne počini jedan ili više prekršaja za koji joj je izrečena ista ili teža kazna od izrečene uvjetnom osudom, a dužna je naknaditi i troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu 30,00 eura.

2. Protiv te presude okr. FL je pravodobno putem branitelja podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući usvojiti žalbu, preinačiti presudu i osloboditi okrivljenicu optužbe, a podredno ukinuti presudu te vratiti na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. Ističući bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka okrivljenica parafrazira sve razloge iz čl. 195. st. 1. t. 11. PZ-a dok specificira samo proturječje između obrazloženja presude i razloga te nejasnoću izreke. Međutim, ovaj sud je utvrdio da se ne radi ni o kakvim nedostacima presude koje bi imale karakter apsolutno bitne povrede odredaba prekršajnog postupka već je naprotiv, prvostupanjski sud nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, vrlo jasno i bez proturječja iznio koje odlučne činjenice i iz kojih razloga je uzeo dokazanima. Pri tome je sud dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenice pa nije počinjena bitna povreda prekršajnog postupka koju ističe okrivljenica. Nadalje, suprotno žalbenom navodu, iz izreke pobijane presude jasno proizlazi zakonsko obilježje prekršaja za koji je okrivljenica proglašena krivom, te je prvostupanjski sud, postupajući sukladno odredbi čl. 183. st. 1. t. 1. PZ-a u izreci jasno opisao samu radnju izvršenja okrivljenice i odlučne činjenice kojima je utvrđen identitet terećenog prekršaja pa izreka presude nije nejasna kako se to insinuira u žalbi. Naime, odredba čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, predstavlja djelo prekršaja i ujedno i kažnjivu odredbu zbog određenih kvalifikatornih okolnosti, dok odredba čl. 10. istog zakona u svakoj točki opisuje pojedinačne pojmovne oblike nasilja u obitelji. Stoga, navođenje u izreci presude da je okrivljenica opisanim ponašanjem počinila prekršaj iz čl. 10., ne navodeći iz koje točke (iako je očito da se radi o psihičkom nasilju koje je kod žrtve - djeteta, izazvalo uznemirenost), te navođenje da je isto kažnjivo po čl. 22. st. 5. istog Zakona, ne čini izreku presude nejasnom već izreka sadrži jasan zakonski opis djela i pravnu kvalifikaciju.

5.1. Nadalje, ističući sadržajno bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 10. PZ jer je presuda utemeljena na dokazima koji se ne mogu upotrijebiti kao dokaz (nezakoniti dokaz iz čl. 90. st. 1. PZ-a), okrivljenica ističe da svjedokinja VL i Đ“ (ispravno VL) nisu upozorene u smislu odredbi čl. 288. st. 3. i čl. 286. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24). Međutim, uvidom u Zapisnik o glavnoj raspravi održanoj 6. srpnja 2022., vidljivo je da su svjedokinje VL (kao i svjedokinja KL), pravilno sadržajno upozorene na dužnost istinitog svjedočenja i pogodnost ne odgovaranja na određena pitanja sukladno čl. 286. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, a iako je kod ispitivanja svjedokinje VL pogrešno naznačen broj članka kao „238.“ st. 3., iz sadržaja upozorenja je jasno da se radi o upozorenju iz čl. 288. st. 3. Zakona o kaznenom postupku upozorenju pa navedena greška u pisanju brojeva ne utječe na zakonitost presude koja time što je utemeljena na ovakvom iskazu svjedokinje VL, nije utemeljena na dokazu na kojem se ne može utemeljiti, odnosno na nezakonitom dokazu (čl. 300. st. 1. t. 5. Zakona o kaznenom postupku). Nadalje, i ispitana svjedokinja DL (glavna rasprava od 12. lipnja 2024.) je pravilno upozorena sukladno čl. 288. st. 3. u vezi s čl. 286. st. 1. Zakona o kaznenom postupku pa se i na tom dokazu mogla temeljiti presuda te nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka koju ističe okrivljenica.

6. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenica u bitnome navodi da prvostupanjski sud nije mogao donijeti osuđujuću presudu na međusobno suprotstavljenim iskazima s jedne strane svjedokinja VL, bivše snahe i DL, unuke, čije iskaze bezrezervno prihvaća te s druge strane svjedokinje KL, druge unuke koja ne tereti okrivljenicu za nasilje, čiji iskaz ne prihvaća kao niti obranu okrivljenice, niti daje valjane razloge za to, zbog čega smatra da nije nedvojbeno dokazano da bi okrivljenica počinila prekršaja za koji se tereti. Vezano uz navedeno, žaliteljica ističe i povredu prava obrane zbog ne poštivanja načela jednakosti oružja kroz nemogućnost davanja obrani da iznese sve činjenice koje joj idu u korist te citirajući stajališta u odlukama Europskog suda za ljudska prava.

6.1. Prije svega, ovakvim žalbenim navodima okrivljenica iznosi vlastitu ocjenu izvedenih dokaza, na način da ih tumači drugačije od ocijene prvostupanjskog suda, ističući da je pogrešno prvostupanjski sud zaključio da je okrivljenica, vičući vulgarnim izrazima na svoju bivšu snahu u prisutnosti njene kćeri, okrivljeničine unuke DL koja se zbog toga uznemirila i bila tužna jer je takvo ponašanje bake bilo uoči njenog primanja sakramenta Svete potvrde („krizme“), počinila psihičko nasilje prema toj unuci te da je odluka donesena na temelju neistinitih i proturječnih iskaza ispitanih svjedokinja koje su iskazivali drugačije od okrivljenika i svjedokinje KL.

6.2. Međutim, po ocjeni ovog suda, a suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud temeljitom analizom i ocjenom izvedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Opravdano je prvostupanjski sud na temelju iskaza svjedokinja VL i DL decidirano terete okrivljenicu, čije neproturječne iskaze je sud prihvatio kao vjerodostojne i neposredno uvjerljive, a koji nisu dovedeni u sumnju niti nakon iskaza druge unuke KL koja je svjedočila u korist bake, okrivljenice, iz čega proizlazi da njenu obranu sud nije prihvatio, imao dovoljno osnova za zaključak da je okrivljenica ostvarila sva zakonska obilježja prekršaja iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (t. 12. obrazloženja pobijane presude).

6.3. Nadalje, okrivljenica je u postupku imala mogućnost prisustvovati iskazivanju svjedokinje DL i eventualno dovesti u pitanje njenu vjerodostojnost, što nije iskoristila jer niti ona niti njena braniteljica nisu pristupile na glavnu raspravu na kojoj je ispitana (12. lipnja 2024.), niti su svoj izostanak opravdale pa se smatra da se okrivljenica odrekla konfrontacijskog prava te joj nije povrijeđeno pravo obrane nemogućnošću iznošenja svih činjenica koje joj mogu ići u korist, kako to navodi u žalbi već joj je naprotiv pružena mogućnost kontradiktornog raspravljanja. Niti drugo načelo prava na pravično suđenje u postupku – jednakost oružja nije povrijeđeno time što sud nije okrivljenici pružio jednaku mogućnost iznošenja i dokazivanja činjenica, budući da je iz stanja spisa vidljivo da je okrivljenica imala mogućnost tijekom cijelog postupka predlagati dokaze radi utvrđenja pravno relevantnih činjenica te je ispitana i svjedokinja obrane KL pa ovaj sud smatra da okrivljenica nije prikraćena za jednaku mogućnost dokazivanja te nije počinjena povreda prava na obranu koju ističe.

7. Prvostupanjski sud je pravilno, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, slobodno cijenio sve provedene dokaze, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji na strani žaliteljice. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio i dao u svemu prihvatljive razloge, koje razloge prihvaća i ovaj sud.

8. Stoga, navodi žalbe kojima okrivljenica bezuspješno pokušava obezvrijediti iskaze ispitanih svjedokinja i umanjiti svoje postupanje, ističući da su obiteljski odnosi međusobno poremećeni, ne mogu osloboditi okrivljenicu od prekršajne odgovornosti za ponašanje kritične zgode. Slijedom iznesenog, po ocjeni ovog suda, navodi žalbe u kojima žaliteljica ne navodi nove činjenice i ne predlaže nove dokaze u smislu odredbe čl. 195. st. 3. PZ-a, ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku zbog čega niti za ovaj sud nema dvojbe da je okrivljenica počinila nasilje u obitelji iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

9. Iz sadržaja žalbe, razvidno je da okrivljenica u odnosu na žalbenu osnovu povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava zapravo ističe tzv. posrednu povredu materijalnog prekršajnog prava, koja bi proizlazila iz počinjenog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa se ne radi o samostalnoj žalbenoj osnovi iz čl. 194. t. 2. PZ-a jer žaliteljica uopće ne iznosi razloge zbog kojih smatra da bi bile počinjene povrede materijalnog prekršajnog prava. Stoga, žalba ni u tom dijelu nije osnovana.

10. Razmotrivši odluku prvostupanjskog suda o izrečenoj kazni zatvora te primijenjenoj uvjetnoj kazni, a povodom žalbenog navoda okrivljenice, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja tog suda o činjenicama koje u smislu čl. 36. PZ-a utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, i te okolnosti, po mišljenju ovog suda, dovoljno su ocijenjene u korist okrivljenice.

10.1. Naime, sama težina prekršaja odnosno protupravna količina u ponašanju okrivljenice za koju je proglašena krivom (okrivljenica je vikala izrazito vulgarnim izrazima u prisutnosti svoje tada mlt. unuke na njenu majku) ukazuje na opravdanost izricanja kazne zatvora i to u najkraćem zakonom propisanom trajanju, a okolnost dosadašnje neosuđivanosti okrivljenice, imajući u vidu da je umirovljenica i u teškoj materijalnoj situaciji, ukazuje na potrebu primjene uvjetne osude uslijed koje se kazna zatvora neće izvršiti ako okrivljenica u roku od šest mjeseci od pravomoćnosti ove presude ne počini jedan ili više prekršaja za koje joj je izrečena ista ili teža kazna od izrečene ovom presudom. Stoga, po ocijeni ovog suda, izrečena kazna zatvora i primijenjena uvjetna osuda, primjerena je i dostatna svim okolnostima počinjenog prekršaja te stupnju odgovornosti okrivljenice. Nije osnovan žalbeni navod kojim se parafrazira čl. 38. PZ-a te se sugerira da se okrivljenica oslobodi od kazne, budući da u konkretnom slučaju nema mjesta oslobađanju okrivljenice od kazne u smislu čl. 38. st. 2. PZ-a, s obzirom da se za isto nisu stekli uvjeti.

11. Paušalni iznos troškova ovog žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka, („Narodne novine“ broj: 18/13), a s obzirom na složenost i trajanje postupka pa iznos od 50,00 eura, predstavlja iznos koji po ocjeni ovog suda neće ugroziti egzistenciju okrivljenice.

12. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 205. PZ-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 23. siječnja 2025.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Robert Završki, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu, u 5 otpravaka: za spis, okrivljenicu, branitelja, žrtvu nasilja i tužitelja.