Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

Poslovni broj: P-93/2021-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Snježani Kozina kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja VL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Berislavu Knezu, odvjetniku iz Vinkovaca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Odvjetničko društvo Kallay & Partneri d.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti ugovora i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 11. prosinca 2024. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Berislava Kneza, odvjetnika iz Vinkovaca, i punomoćnika tuženika u zamjeni Hrvojke Čolaković, odvjetnice iz Vinkovaca, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 23. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredba Ugovora o kreditu, broj ugovora: 198-50- 4771023 od 19.03.2008. sklopljenog između tužitelja VL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora, potvrđen 19.03.2008. po javnom bilježniku Mirodaru Kovač iz Vinkovaca, pod brojem: OV- 6801/2008 u dijelu u kojem u čl. 7. predmetnog ugovora glasi: “…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.“.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju VL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime povrata preplaćenih iznosa otplate kredita zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 2.380,19 eura (slovima: dvije tisuće tristo osamdeset eura i devetnaest centi) sa zakonskim zateznom kamatama koje teku na iznose kako slijede:

- na iznos od 1,52 eura od 28. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 7,69 eura od 31. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 8,00 eura od 30. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 5,51 eura od 31. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 3,68 eura od 30. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 4,17 eura od 31. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 5,13 eura od 31. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 5,05 eura od 30. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 4,07 eura od 31. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 5,90 eura od 30. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 7,37 eura od 31. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 9,45 eura od 31. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 8,98 eura od 28. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 11,82 eura od 31. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 11,28 eura od 30. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 12,33 eura od 31. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 21,41 eura od 30. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 19,54 eura od 31. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 25,25 eura od 31. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 23,27 eura od 30. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 20,10 eura od 31. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 26,80 eura od 30. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 35,31 eura od 31. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 29,28 eura od 31. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 31,40 eura od 28. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 28,71 eura od 31. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 29,19 eura od 30. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 40,60 eura od 31. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 41,72 eura od 30. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 51,02 eura od 31. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 46,14 eura od 31. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 40,81 eura od 30. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 39,72 eura od 30. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 39,31 eura od 30. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 41,83 eura od 31. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 44,02 eura od 31. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 44,31 eura od 29. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 42,80 eura od 31. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 43,82 eura od 30. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 44,52 eura od 31. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 43,34 eura od 30. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 43,65 eura od 31. srpanja 2012. do isplate,

- na iznos od 42,77 eura od 31. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 40,86 eura od 30. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 42,89 eura od 31. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 43,87 eura od 30. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 43,19 eura od 31. prosinac 2012. do isplate,

- na iznos od 39,35 eura od 31. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 42,61 eura od 28. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 42,89 eura od 31. ožujak 2013. do isplate,

- na iznos od 41,62 eura od 30. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 37,64 eura od 31. svibanja 2013. do isplate,

- na iznos od 37,54 eura od 30. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 38,52 eura od 31. srpanja 2013. do isplate,

- na iznos od 40,08 eura od 31. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 42,25 eura od 30. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 41,13 eura od 31. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 41,92 eura od 30. studenog 2013. do isplate,

- na iznos od 42,82 eura od 31. prosinac 2013. do isplate,

- na iznos od 43,38 eura od 31. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 44,55 eura od 28. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 44,17 eura od 31. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 42,87 eura od 30. travanja 2014. do isplate,

- na iznos od 42,45 eura od 31. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 42,64 eura od 30. lipnja 2014. do isplate,

- na iznos od 44,12 eura od 31. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 45,37 eura od 31. kolovoza 2014. do isplate,

- na iznos od 45,11 eura od 30. rujna 2014. do isplate,

- na iznos od 46,19 eura od 31. listopada 2014. do isplate,

- na iznos od 46,92 eura od 30. studenog 2014. do isplate,

- na iznos od 46,49 eura od 31. prosinca 2014. do isplate,

- na iznos od 47,08 eura od 31. siječnja 2015. do isplate,

- na iznos od 47,08 eura od 28. veljače 2015. do isplate,

računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.07.2008. po stopi od 15 %, od 01.08.2008. do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa do 29.12.2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve do isplate i u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju VL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.960,32 eura (slovima: tisuću devetsto šezdeset eura i trideset dva centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude tj. 23. siječnja 2025. pa sve do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pa sve do isplate sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa u visini od 196,18 eura (slovima: sto devedeset šest eura i osamnaest centi), kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj je po punomoćniku 04. ožujka 2021. podnio tužbu ovome sudu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbi navodi da je tužitelj s tuženikom zaključio ugovor o kreditu dana 19. ožujka 2008. na iznos od 13.390,98 CHF, broj ugovora 198-50-4771023 koji je potvrđen po javnom bilježniku Mirodaru Kovaču iz [adresa] pod brojem OV- 6801/2008 dana 19. ožujka 2008.

1.2. Nadalje navodi da je predmetnim Ugovorom o kreditu (čl. 7.) otplata kredita ugovorena u jednakim mjesečnim anuitetima, uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća. Tijekom trajanja otplate po predmetnom kreditu tečaj CHF rastao je u odnosu na tečaj HRK, što je imalo za posljedicu povećanje anuiteta nominalno iskazanog u HRK. Zbog naprijed navedenog tužitelj smatra da je navedena odredba o valutnoj klauzuli ugovorena u predmetnom ugovoru o kreditu nepoštena, neodrediva, izaziva neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, te kao takva ništetna i nema pravni učinak na obvezno pravni odnos ugovornih stranaka.

1.3. Tužitelj kao pravnu osnovu ove tužbe poziva se na pravna shvaćanja u općepoznatim pravomoćnim presudama koje su donesene po osnovi tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (tzv. slučaj franak). Tužena banka je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima.

1.4. Tužitelj ističe da s obzirom da su pravomoćnim presudama utvrđene ništetnosti ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.06.2004. do 31.12.2008., tuženik je sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115, te čl. 1046. ZOO-a. Slijedom svega iznijetog, tužitelj predlaže da u skladu s pravomoćnim presudama, kao i sukladno sa čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, te u vezi čl. 81. Zakona o zaštiti poštrošača koji je u skladu s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., sud obveže tuženika na isplatu s osnove više plaćenih iznosa anuiteta sa zateznim kamatama temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu, kao i da tuženik tužitelju naknadi trošak ovog parničničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu ističući prije svega prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda napominjući da prema članku 46. i 48. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište. Osim toga, prema članku 70. ZPP-a, stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda. Upravo takav sporazum su stranke ovog postupka i sklopile, a što je vidljivo iz članka 12. Ugovora o kreditu broj 198-50-4771023, kojim su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika, zbog čega predlaže da se ovaj sud oglasi nenadležnim i po pravomoćnosti predmet dostavi na rješavanje mjesno nadležnom sudu.

2.1. Tuženik ističe kako je pozivanje tužitelja na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, u cijelosti promašeno budući je predmetnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske priznato takvo pravo potrošačima, no međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne.

2.2. Nadalje, tuženik navodi kako je sporna odredba o valutnoj klauzuli tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo, te ista nije u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja i nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Osim naprijed navedenih prigovora, tuženik je istakao i prigovor zastare potraživanja sukladno odredbi čl. 214. st. 3. ZOO-a. U okviru odgovora na tužbu u cijelosti se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kako po osnovu tako i visini.

3. Sud je odlučujući o prigovoru mjesne nenadležnosti isti prigovor odbio, te je donio rješenje broj P-93/2021-6 od 24. kolovoza 2023. koje rješenje je povodom uložene žalbe tuženika Županijski sud u Puli – Pola svojom odlukom broj Gž- 1096/2023-2 od 29. prosinca 2023. potvrdio.

4. U dokaznom postupku provedeni su dokazi čitanjem i uvidom u presliku Ugovora o kreditu broj: 198-50-4771023 sklopljenog 19.03.2008. (list 9-12), potvrdu (solemnizacija) javnog bilježnika od 19.03.2008. (list 13), kontrolni ispis unosa korištenja (list 14), otplatni plan (list 15-18), zahtjev za kredit (list 28), suglasnost (list 29), zadužnicu (list 30), provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Tomislavu Borković, dipl.oec. iz [adresa], dana 26.04.2024. (list 129-135), te je izvršen uvid u očitovanje vještaka od 25.09.2024. (list 165).

5. Sud nije proveo dokaz saslušanjem tužitelja jer je tužitelj je po punomoćniku u sudski spis i za protivnu stranu dostavio opsežnu medicinsku dokumentaciju iz koje je vidljivo da je tužitelj nakon podnošenja tužbe slomio bedrenu kost. Sud prihvaća tvrdnje koje proistječu iz medicinske dokumentacije da je tužitelj s obzirom i na njegovu životnu dob, u zadnjih godinu dana nepokretan, te tvrdnje punomoćnika da uopće ne izlazi iz kuće, kao i da mu je potrebna tuđa njega i pomoć, pa stoga u takvom stanju i zbog objektivnih okolnosti zasigurno nije u mogućnosti pristupiti fizički pred ovaj sud kako bi se neposredno saslušao.

5.1. Tužitelj ukazuje i na presudu VSRH broj Rev-3142/2018 od 19.03.2019. u kojoj je u bitnom istaknuto da niže stupanjski sudovi nisu dužni izvoditi dokaze na okolnost da je ugovorna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i da se o istoj pojedinačno pregovaralo u vidu saslušanja stranaka i svjedoka, a koja odluka obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo. VAžno je naglasiti da je odluku o prijedlogu za saslušanje tužitelja, tuženik prepustio sudu.

6. Imajući sve naprijed navedeno u vidu sud je odlučujući o prijedlogu za saslušanje tužitelja kao stranke uzeo u obzir prije svega činjenicu da je tuženik odustao od prijedloga za saslušanje svjedoka tj. djelatnika banke iako je na njemu bio teret dokazivanja svojih navoda da se o utuženoj ugovornoj odredbi pregovaralo i da je osobni bankar pružio potrebne informacije o riziku CHF valute prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Naime, u skladu sa čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača trgovac je dužan dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom ugovoru pregovaralo, dok s druge strane za činjenične navode tužitelja postoji direktna vezanost pravnim utvrđenjima iz tzv. kolektivnih presuda, pa budući da je tužitelj teškog zdravstvenog stanja i nepokretan, a između ostalog ovdje se radi i o auto kreditu, to sud ovaj dokazni prijedlog za saslušanjem tužitelja nije izvodio.

7. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je svojim pismenim podneskom od 13. svibnja 2024. uredio tužbeni zahtjev na način da je zahtijevao da mu tuženik zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli isplati preplaćeni iznos od 2.380,19 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečni iznos.

8. Tuženik se u svom podnesku od 29. svibnja 2024. protivio ovako uređenom tužbenom zahtjevu kao neosnovanom.

9. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: Zakon o parničnom postupku) sud je utvrdio slijedeće:

9.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu dana 19. ožujka 2008. na iznos od 13.390,98 CHF s rokom otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Nesporno je da su od strane korisnika kredita u cijelosti podmirene obveze proistekle iz navedenog ugovora o kreditu, te da su sredstva iz kredita korištena za kupovinu osobnog automobila.

9.2. Nesporno je također da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013. te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Nije sporno da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 03. rujna 2019.

10. Između stranaka je sporan osnov, visina tužbenog zahtjeva, prigovor zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

10.1. Prema odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09 i 78/12, nastavno: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja gore citiranih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Nadalje prema čl. 140. ZZP/07 odnosno čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, nastavno ZZP/14) propisano je da pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

11. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe čl. 7 Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovaranje otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, nastavno: ZZP/03) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

12. Prema odredbi čl. 81 st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje prema st. 4. istog članka ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

13. Analizirajući spornu odredbu čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 13.390,98 CHF i kojom je regulirana otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan plaćanja a prema otplatnom planu, a anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu odnosno primjena valutne klauzule, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Ovo stoga jer je odredba o otplati kredita u mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu iste jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i primjenu valutne klauzule u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti je li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to naznačena odredba čl. 7. nije razumljiva, čime je korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku. U konkretnom slučaju izostalo je uvažavanje interesa korisnika kredita jer isti nije mogao utjecati na sadržaj ugovora vezan za primjenu valutne klauzule, a što je suprotno odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO). Stoga je neosnovano pozivanje tuženika da je navedena odredba razumljiva i da nije dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

14. Također se posebno napominje da je na tuženiku teret dokazivanja glede činjenice da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao prvenstveno imajući u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru. Ovdje sud ima u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru gdje je odredba o valutnoj klauzuli sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik, te korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe i u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno istu sagledati kao cjelinu zbog čega je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita u odnosu na banku. Stoga proizlazi da je navedena odredba čl. 7. nepošteno ugovorena odredba u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03 slijedom čega su iste i ništavne sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03. Kod utvrđivanja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15, nastavno: ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača, te da je u tom slučaju sud u pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Cijeneći naprijed navedeno, a posebno da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule, to je primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku, presudu donesenu u tom sporu sud primijenio na ovaj konkretan slučaj.

15. Imajući u vidu sve naprijed navedeno sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan, a radi utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule provedeno je vještačenje po vještaku Tomislavu Borković dipl.oec. iz [adresa].

15.1. Iz nalaza vještaka proizlazi da je ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan korištenja po predmetnom ugovoru o kreditu 20.03.2008. za 1 CHF = 4,640075 kn utvrđen je u visini od 2.408,87 eura,

15.2. Ukupan iznos manje plaćenih anuiteta (tzv. „negativna tečajna razlika“) uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan korištenja po predmetnom ugovoru o kreditu 20.03.2008. za 1 CHF = 4,640075 kn, utvrđen je u visini od – 26,68 eura.

15.3. Razlika anuiteta uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj na dan korištenja po predmetnom ugovoru o kreditu, kao i sve naknadne izmjene tečaja CHF na dan kada je vršena uplata, odnosno dospijeća svakog anuiteta utvrđena je u ukupnom iznosu od 2.380,19 eura.

16. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Borković kao stručan i objektivan, zasnovan na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjen prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima. Iz nalaza vještaka utvrđeno je da iznos od 2.380,19 eura koji je tužitelj platio na temelju ništetne ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule upravo onaj iznos koji tužitelj i potražuje po konačno uređenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 13.05.2024.

16.1. Kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli platio viši iznos od ukupno 2.380,19 eura, to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa kako je to odlučeno u izreci ove presude.

16.2. Tuženik je po osnovi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima obvezan vratiti tužitelju navedeni novčani iznos i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečno više plaćeni iznos, s tim da je kamata određena sukladno čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

17. U odnosu na prigovor zastare istaknut od strane tuženika, isti je po zaključku suda neosnovan. Naime, sukladno čl. 361. Zakona o obveznim odnosima zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., to znači da zastara nastupa od 15. lipnja 2023. Obzirom je tužba podnijeta 04. ožujka 2021. to znači da potraživanje tužitelja nije obuhvaćeno zastarom.

18. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

19. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 155. Zakona o parničnom postupku. Tužitelju je sukladno označenoj vrijednosti predmeta spora i važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 151/22 i 138/23 – dalje Tarifa) odobren trošak i to: za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav dva obrazložena podneska i to od 21.04.2021. i 13.05.2024. svaki u iznosu od 200,00 eura, za zastupanje na tri ročišta i to od 04.04.2024., 21.11.2024. i 11.12.2024. svako u iznosu od 200,00 eura, za pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, što uz pripadajući PDV u iznosu od 325,00 eura, čini ukupan iznos od 1.625,00 eura.

19.1. Tužitelju je također priznat uplaćeni trošak za vještačenje u iznosu od 300,00 eura, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 35,32 eura, tako da je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u visini od 1.960,32 eura.

19.2. Tužitelju nije odobren zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 71,00 eura iz razloga što je tužitelj ovog troška oslobođen obzirom na Zakon o izmjenama zakona o sudskim pristojbama i to čl. 11. st. 1. toč. 20. istog Zakona prema kojoj potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa imaju pravo na oslobođenje na plaćanje sudske pristojbe. Također tužitelju nije odobren trošak podnesaka od 16.05.2023. i 18.04.2024. jer ovaj trošak nije bio nužan za vođenje ovog postupka, stoga je tužitelj u ovom dijelu tužbenog zahtjeva odbijen.

U Vinkovcima 23. siječnja 2025.

Sudac:

Snježna Kozina

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana ovjerenog primitka istog. Žalba se podnosi Županijskom sudu putem ovoga suda pismeno u tri primjerka.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnik Berislav Knez, Vinkovci – pun.tužitelja

2. OD Kallay & Partneri d.o.o., Zagreb – pun. tuženika