Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-301/2023-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UNS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Borisu Smoljanoviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-8358/2021-19 od 30. studenog 2022., na sjednici vijeća 23. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-8358/2021-19 od 30. studenog 2022. u točki I. izreke, te u točki II. izreke za iznos od 2.516,01 euro sa zateznim kamatama.

II. Preinačuje se citirana presuda suda prvog stupnja u točki II. izreke za iznos od 953,94 eura (preko iznosa od 2.516,01 euro do iznosa od 3.469,95 eura) sa zateznim kamatama te sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 953,94 eura sa zateznim kamatama.

III. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 14.222,22 eura (107.157,30 kn)[1] sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose pobliže opisane u toj točki izreke. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 3.469,95 eura (26.144,39 kn) sa zateznim kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Protiv te presude žalbu podnose obje stranke.

2.1. Tužiteljica pobija odluku o troškovima postupka u sadržajno odbijajućem dijelu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22– dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.2. Tuženik žalbom pobija prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. ZPP-a s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu osporava osnovanost žalbenih navoda tužiteljice i predlaže da se žalba odbije kao neosnovana.

4. Žalbe su djelomično osnovane.

5. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 14.222,22 eura sa zateznim kamatama s osnova povrata stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

6. U provedenom je postupku utvrđeno da je tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom kao bankovnom institucijom sklopila Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva dana 23. ožujka 2006. kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita iznos od 65.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 240 mjeseci. Nadalje, utvrđeno je da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te da je tijekom otplate kredita, tuženik mijenjao tj. povisivao kamatnu stopu iznad one koja je bila na dan sklapanja ugovora, dakle iznad početno ugovorene stope. Također nije sporno da je tijekom otplate kredita došlo do promjene tečaja valute CHF, te da su obje spomenute promjene dovele do povećanja anuiteta koje je tužiteljica otplaćivala.

7. Prvostupanjski sud, pozivom na čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15., 14/19, dalje: ZZP/14), a cijeneći da su u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača donesene presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., te s obzirom na sadržaj sporne odredbe Ugovora o kreditu zaključuje da ugovorne odredbe kojima su iznos kredita i anuiteta vezani za valutu švicarski franak, a da tijekom pregovora prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora banka nije tužiteljicu u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača te da su stoga nepoštene i ništetne.

8. Kako je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da bi u slučaju da nije bilo porasta tečaja švicarskog franka od početka realizacije kredita, tužiteljica manje platila iznos od ukupno 107.157,30 kn, to prvostupanjski sud utvrđuje da je time nastala razlika u otplati kredita zbog primjene nepoštenih odnosno ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za koji iznos se tuženik neosnovano obogatio.

9. Nastavno, prvostupanjski sud odbija tuženikov prigovor zastare pozivom na čl. 241. i 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22- dalje: ZOO), cijeneći da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. došlo do prekida zastare, a da je od pravomoćnog okončanja tog spora 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu zastara započela teći iznova.

10. Stoga sud prvog stupnja prihvaća kao osnovan zahtjev tužiteljice za isplatu ukupnog iznosa od 14.222,22 eura u primjeni čl. 1111. ZOO-a sve sa zateznim kamatama prema čl. 29. ZOO-a s tijekom sukladno čl. 1115. ZOO-a, dok o troškovima postupka odlučuje pozivom na čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 -dalje: Tarifa).

11. U donošenju pobijane presude nije počinjena ni jedna od bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a pa tako niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju neosnovano ističe tuženik u žalbi, jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, koje su u skladu sa stanjem u spisu, razlozi presude zbog kojih je sud prihvatio tužbeni zahtjev su jasni, nisu proturječni te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

12. U odnosu na pitanje pravne valjanosti odredbi konkretnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su te odredbe ništetne, pri tom uvažavajući i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („ Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje: ZZP/07) i čl. 118. ZZP/14 te čl. 502.c ZPP-a.

13. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

14. Odredbom čl. 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a čl. 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

15. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima ukazuje na zabranu retroaktivne primjene odredbe čl. 502.c ZPP-a, koja da se prije izmjena ZID ZPP/19 odnosila samo na postupke naknade štete. Pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti valutne klauzule na što ukazuje i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, na temelju čl. 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Radi navedenog, bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Nastavno treba navesti da tuženik u ovom sporu nije dokazao svoje tvrdnje da je tužiteljici dao relevantne informacije, u postupku je naime tvrdio da je tužiteljica o spornoj ugovornoj odredbi bila u „razumnoj mjeri“ obaviještena i predložio je saslušanje tužiteljice na tu okolnost, međutim to nije potvrđeno sadržajem iskaza tužiteljice.

16. Bez osnova tuženik u žalbi tvrdi da prvostupanjski sud nije razmatrao status tužiteljice kao potrošača budući da je prvostupanjski sud pravilno na temelju sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice utvrdio da je tužiteljica predmetni kredit ugovorila radi kupnje stana u [adresa] kojeg je koristila zajedno s obitelji za boravak tijekom godišnjeg odmora te je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tužiteljica predmetni ugovor sklopila kao potrošač u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 26/03-dalje: ZZP/03).

17. Stoga, kako su sporne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim jer je tuženik postupao suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužiteljici, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog Ugovora o kreditu, pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

18. Pri tome tuženik u žalbi neosnovano prigovara da su za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučne tzv. negativne tečajne razlike. Predmet spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO-a neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužiteljice prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, utvrđena ništetnom. S obzirom na to da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1112. do čl. 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja, niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužiteljice, prilikom ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno sud prvog stupnja nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike. Osim toga negativne tečajne razlike ne trebaju se automatizmom uzimati u obzir, već tuženik, da bi ostvario svoju tražbinu treba podnijeti protutužbu ili istaknuti prigovor radi prebijanja.

19. Neosnovano tuženik u žalbi ponavlja prigovor zastare predmetnih tražbina. Pri tome je prvostupanjski sud taj prigovor pravilno otklonio u skladu s pravnim shvaćanjem Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, odnosno čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01.).

20. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, tražbina tužiteljice nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) pa do podnošenja tužbe 22. listopada 2021. u ovome predmetu nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužiteljice.

21. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 1115. ZOO- a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate nisu osnovani jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici primjenom čl. 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.), savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

22. U odnosu na odluku o troškovima postupka, tužiteljica u žalbi neosnovano osporava pravilnost primjene Tarife prilikom odmjeravanja njenih troškova na ime nagrade za zastupanje po punomoćniku odvjetniku. Tužiteljica naime smatra da je prvostupanjski kod odmjeravanja te nagrade trebao primijeniti vrijednost boda od 15,00 kn prema Izmjenama Tarife od 24. listopada 2022. („Narodne novine“ br. 126/2022), međutim zanemaruje okolnost da je glavna rasprava u ovom predmetu zaključena prije donošenja tih Izmjena i njihovog stupanja na snagu, na ročištu 21. listopada 2022. i da je tužiteljica popisala troškovnik prema tada važećoj vrijednosti boda od 10,00 kn (list 167 spisa), te je pravilno prvostupanjski sud odlučivao u okviru tako postavljenog zahtjeva za naknadu troškova (čl. 2. ZPP-a). S druge strane, tužiteljica osnovano prigovara da joj pripada zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu presude, na koje je pristupio njen punomoćnik, koji je trebalo odmjeriti primjenom Tbr. 9. toč. 3. Tarife s uvećanjem za PDV u iznosu od 82,95 eura (625,00 kn).

23. Tuženik u žalbi osnovano prigovara pravilnosti primjene čl. 155. ZPP-a prilikom odmjeravanja nagrade tužiteljici za sastavljanje podneska od 22. listopada 2021., koji je odmjeren u visini od 25 bodova, jer je tužiteljica tim podneskom dostavila dokaz o plaćanju sudske pristojbe na tužbu i stoga nije opravdano tuženiku nametnuti naknadu tog troška. Nadalje, tuženik osnovano u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio Tbr. 8. toč. 1. Tarife kada je tužiteljici odmjerio nagradu za sastavljanje podnesaka od 30. kolovoza 2022., 4. rujna 2022. i 11. listopada 2022. u punom iznosu od 250 bodova, budući da ti podnesci po svom sadržaju ne predstavljaju podneske za koje se priznaje nagrada prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife (obrazloženi podnesci u kojima se odgovara na navode prigovora ili odgovora na tužbu ili se očituje na nalaze i mišljenja vještaka), već tužiteljici za te podneske pripada nagrada prema Tbr. 8. toč.3., u visini od po 50 bodova. U preostalom dijelu je tužiteljici pravilno obračunat parnični trošak te su neosnovani žalbeni navodi tuženika o suprotnom. S obzirom na izloženo, proizlazi da je tužiteljici neosnovano obračunat trošak od ukupno 625 bodova što uvećano za PDV iznosi 1.036,90 eura (7.812,50 kn), koji iznos treba umanjiti za trošak pristupa punomoćnika tužiteljice na ročište za objavu presude u iznosu od 82,95 eura i tada se dobije iznos od 953,94 eura u kojem dijelu je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka trebalo odbiti kao neosnovan.

24. Iz tih razloga je na temelju čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno kao u točkama I. i II. izreke ove presude.

25. Strankama nije odmjeren trošak u povodu žalbi jer je ocijenjeno da ni u odnosu na dosuđeni dio parničnog troška tužiteljice, niti u odnosu na odbijajući dio troškova tužiteljice nisu nastali posebni troškovi (čl. 154. st. 5. ZPP-a). Tuženiku nije priznat ni trošak odgovora na žalbu s obzirom da nije bio potreban u postupku (čl. 155. ZPP-a).

U Rijeci 23. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović