Republika Hrvatska
Općinski sud u Sisku
Trg Ljudevita Posavskog 5
44000 Sisak
Poslovni broj: P-283/2024-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Sisku OIB 74610670107, u ime Republike Hrvatske po sutkinji Sandi Navara Sladović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice NO, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Sandra Panjković, odvjetnici iz Siska, Ante Starčevića 43, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3/a, kojeg zastupaju odvjetnici Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne javne rasprave održane i zaključene 10. prosinca 2024. u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika stranaka, 23. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102488228 koji su 27. lipnja 2005. sklopili tužiteljica NO kao korisnik kredita i tuženik ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. kao kreditor u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 5,49 % godišnje.
II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102488228 koji su 27. lipnja 2005. sklopili tužiteljica NO kao korisnik kredita i tuženik ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.
III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. da tužiteljici NO isplati iznos od 1.398,76 eur sa zakonskom zateznom kamatom i to:
na iznos od 20,67 € počam od 01.09.2011.g.,
na iznos od 28,26 € počam od 03.10.2011.g.,
na iznos od 28,12 € počam od 02.11.2011.g.,
na iznos od 27,82 € počam od 02.12.2011.g.,
na iznos od 29,28 € počam od 02.01.2012.g.,
na iznos od 31,05 € počam od 01.02.2012.g.,
na iznos od 31,09 € počam od 01.03.2012.g.,
na iznos od 29,98 € počam od 02.04.2012.g.,
na iznos od 30,35 € počam od 02.05.2012.g.,
na iznos od 31,02 € počam od 01.06.2012.g.,
na iznos od 30,38 € počam od 02.07.2012.g.,
na iznos od 30,42 € počam od 01.08.2012.g.,
na iznos od 29,80 € počam od 03.09.2012.g.,
na iznos od 28,57 € počam od 01.10.2012.g.,
na iznos od 29,99 € počam od 02.11.2012.g.,
na iznos od 30,40 € počam od 03.12.2012.g.
na iznos od 30,42 € počam od 02.01.2013.g.,
na iznos od 28,37 € počam od 01.02.2013.g.,
na iznos od 29,69 € počam od 01.03.2013.g.,
na iznos od 30,23 € počam od 04.04.2013.g.,
na iznos od 28,26 € počam od 08.05.2013.g.,
na iznos od 26,98 € počam od 06.06.2013.g.
na iznos od 26,55 € počam od 08.07.2013.g.,
na iznos od 27,38 € počam od 09.08.2013.g.,
na iznos od 28,12 € počam od 05.09.2013.g.,
na iznos od 29,54 € počam od 04.10.2013.g.,
na iznos od 29,19 € počam od 06.11.2013.g.,
na iznos od 29,63 € počam od 05.12.2013.g.,
na iznos od 25,17 € počam od 09.01.2014.g.,
na iznos od 26,80 € počam od 04.02.2014.g.
na iznos od 27,75 € počam od 04.03.2014.g.
na iznos od 26,88 € počam od 04.04.2014.g.,
na iznos od 26,48 € počam od 06.05.2014.g.,
na iznos od 25,96 € počam od 03.06.2014.g.,
na iznos od 26,48 € počam od 03.07.2014.g.,
na iznos od 27,10 € počam od 04.08.2014.g.,
na iznos od 27,78 € počam od 02.09.2014.g.,
na iznos od 27,99 € počam od 02.10.2014.g.,
na iznos od 28,42 € počam od 04.11.2014.g.,
na iznos od 28,83 € počam od 05.12.2014.g.
na iznos od 29,00 € počam od 09.01.2015.g.,
na iznos od 29,07 € počam od 04.02.2015.g. ,
na iznos od 29,07 € počam od 04.03.2015.g.,
na iznos od 29,07 € počam od 03.04.2015.g.,
na iznos od 29,07 € počam od 06.05.2015.g,
na iznos od 29,07 € počam od 03.06.2015.g,
na iznos od 29,07 € počam od 06.07.2015.g.,
na iznos od 29,07 € počam od 07.08.2015.g.,
na iznos od 29,07 € počam od 04.09.2015.g.,
sve do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. da tužiteljici NO isplati zakonsku zateznu kamatu na iznos od 378,91 eur po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, i to:
na iznos od 3,58 € počam od 03.11.2008.g. do 30. 9. 2015.,
na iznos od 4,62 € počam od 02.01.2009.g. do 30. 9. 2015.,
na iznos od 4,93 € počam od 03.02.2009.g. do 30. 9. 2015.,
na iznos od 5,57 € počam od 03.03.2009.g. do 30. 9. 2015.,
na iznos od 4,29 € počam od 02.04.2009.g. do 30. 9. 2015.,
na iznos od 4,10 € počam od 04.05.2009.g. do 30. 9. 2015.,
na iznos od 2,73 € počam od 01.06.2009.g. do 30. 9. 2015.,
na iznos od 1,11 € počam od 01.07.2009.g. do 30. 9. 2015.,
na iznos od 2,05 € počam od 04.08.2009.g. do 30. 9. 2015.,
na iznos od 2,95 € počam od 01.09.2009.g. do 30. 9. 2015.,
na iznos od 1,81 € počam od 01.10.2009.g. do 30. 9. 2015.,
na iznos od 1,80 € počam od 03.11.2009.g. do 30. 9. 2015.,
na iznos od 3,05 € počam od 01.12.2009.g. do 30. 9. 2015.
na iznos od 4,14 € počam od 04.01.2010.g. do 30. 9. 2015.
na iznos od 5,56 € počam od 01.02.2010.g. do 30. 9. 2015.,
na iznos od 5,22 € počam od 01.03.2010.g. do 30. 9. 2015.,
na iznos od 7,66 € počam od 01.04.2010.g. do 30. 9. 2015.,
na iznos od 7,13 € počam od 03.05.2010.g. do 30. 9. 2015. ,
na iznos od 7,71 € počam od 01.06.2010.g. do 30. 9. 2015.
na iznos od 14,22 € počam od 01.07.2010.g. do 30. 9. 2015.,
na iznos od 9,69 € počam od 02.08.2010.g. do 30. 9. 2015.,
na iznos od 18,07 € počam od 01.09.2010.g. do 30. 9. 2015.,
na iznos od 15,45 € počam od 01.10.2010.g. do 30. 9. 2015.,
na iznos od 13,18 € počam od 02.11.2010.g. do 30. 9. 2015.,
na iznos od 19,95 € počam od 01.12.2010.g. do 30. 9. 2015.,
na iznos od 23,80 € počam od 04.01.2011.g. do 30. 9. 2015.,
na iznos od 20,30 € počam od 02.02.2011.g. do 30. 9. 2015.,
na iznos od 21,62 € počam od 01.03.2011.g. do 30. 9. 2015.,
na iznos od 19,45 € počam od 01.04.2011.g. do 30. 9. 2015.,
na iznos od 19,69 € počam od 02.05.2011.g. do 30. 9. 2015.,
na iznos od 26,55 € počam od 01.06.2011.g. do 30. 9. 2015.,
na iznos od 27,69 € počam od 01.07.2011.g. do 30. 9. 2015.,
na iznos od 35,51 € počam od 01.08.2011.g. do 30. 9. 2015.,
na iznos od 13,73 € počam od 01.09.2011.g. do 30. 9. 2015., sve u roku od 15 dana.
V. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice NO u dijelu radi isplate iznosa od 378,91 eur, kao neosnovan.
VI. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice NO u dijelu radi isplate zakonske zatezne kamate na iznos od 378,91 eur preko iznosa dosuđenog toč. IV. izreke presude, kao neosnovan.
VII. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. prema tužiteljici NO s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu 111,03 eur zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:
EUR 0,88 od 02.08.2005. pa do isplate,
EUR 1,04 od 02.03.2006. pa do isplate,
EUR 1,65 od 02.04.2006. pa do isplate,
EUR 1,42 od 02.05.2006. pa do isplate,
EUR 1,51 od 02.06.2006. pa do isplate,
EUR 1,78 od 02.07.2006. pa do isplate,
EUR 1,62 od 02.08.2006. pa do isplate,
EUR 1,22 od 02.09.2006. pa do isplate,
EUR 1,12 od 02.10.2006. pa do isplate,
EUR 1,22 od 02.11.2006. pa do isplate,
EUR 1,57 od 02.12.2006. pa do isplate,
EUR 2,57 od 02.01.2007. pa do isplate,
EUR 3,24 od 02.02.2007. pa do isplate,
EUR 2,93 od 02.03.2007. pa do isplate,
EUR 3,11 od 02.04.2007. pa do isplate,
EUR 4,81 od 02.05.2007. pa do isplate,
EUR 5,23 od 02.06.2007. pa do isplate,
EUR 5,78 od 02.07.2007. pa do isplate,
EUR 5,32 od 02.08.2007. pa do isplate,
EUR 5,19 od 02.09.2007. pa do isplate,
EUR 6,02 od 02.10.2007. pa do isplate,
EUR 5,86 od 02.11.2007. pa do isplate,
EUR 5,20 od 02.12.2007. pa do isplate,
EUR 5,47 od 02.01.2008. pa do isplate,
EUR 3,76 od 02.02.2008. pa do isplate,
EUR 2,66 od 02.03.2008. pa do isplate,
EUR 0,30 od 02.04.2008. pa do isplate,
EUR 4,15 od 02.05.2008. pa do isplate,
EUR 4,87 od 02.06.2008. pa do isplate,
EUR 4,09 od 02.07.2008. pa do isplate,
EUR 5,66 od 02.08.2008. pa do isplate,
EUR 5,30 od 02.09.2008. pa do isplate,
EUR 3,75 od 02.10.2008. pa do isplate,
EUR 0,73 od 02.12.2008. pa do isplate.
VIII. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. prema tužiteljici N u iznosu od 378,91 eur (2.854,93 kn), uvećanom za zatezne kamate tekuće od 26. 1. 2016. do isplate.
IX. Tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. dužan je tužiteljici NO naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.286,25 eur sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužiteljica NO podnijela je ovom sudu tužbu protiv tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., radi utvrđenja nišetnosti i isplate.
2. U tužbi tužiteljica navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom Erste & Steiermärkische bank d.d. kao kreditorom sklopila 27. lipnja 2005. Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5102488228 (u daljnjem tekstu: Ugovor ) te da su stranke 25. siječnja 2016.g. sklopile Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj: 5102488228. Ugovorom je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 21.500,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. Ugovoren je rok otplate kredita od 240 mjeseci. Odredbom čl. 7. ugovoreno je vraćanje kredita u 240 mjesečnih anuiteta koji dospijevaju na naplatu svakog prvog u mjesecu, a obračunavaju se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv između ostalih III-tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., ovdje tuženika, a podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Navedenom presudom pod točkom I. izreke potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P1401/12 od 04. srpnja 2013.g. u dijelu točke 2. izreke u kojoj je utvrđeno da je Erste & Steiermärkische bank d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008.g., a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g. pravomoćno je pod točkom I. izreke potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g. u točki 2. izreke u kojoj je utvrđeno da je Erste & Steiermärkische bank d.d. u razdoblju od 01. travnja 2004.g. do 31. prosinca 2008.g., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava. Odredbom čl. 502 c propisano je da fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Prema tome, tužiteljica se poziva na pravno utvrđenje iz navedene Presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i ništetnost odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Odredbom čl. 7. ugovoreno je vraćanje kredita u 240 mjesečnih anuiteta koji dospijevaju na naplatu svakog prvog u mjesecu, a obračunavaju se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Obzirom da je utvrđeno navedena ugovorna odredba o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetna i nepoštena, to je tužiteljica plaćala veći iznos od onoga koji bi plaćala da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita te je na taj način preplatio tuženiku iznos od 1.731,85 € /13.048,62 kn, pa je po pojedinim mjesecima nastala razlika koja je iskazana pod točkom III izreke tužbenog zahtjeva. Tuženik je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/15 ) ( u daljnjem tekstu: Zakon ) ponudio tužiteljici mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR. Tužiteljica je prihvatila takav prijedlog te je 25. siječnja 2016. s tuženikom zaključen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u valutu EUR. U provedenoj konverziji utvrđena je nova nedospjela glavnica EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan 30.09. 2015. koja je iznosila 9.092,36 € /68.506,37 kn. Međutim, kako je već navedeno presudama Trgovačkog suda pravomoćno je utvrđena ništetnost promjenjive kamatne stope, kao i ugovaranje valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu temeljem odredbi Zakona, te da je provedena konverzija CHF kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR, ne znači da je time tužitelj kao potrošač izgubio pravo za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora ništetne, kao i pravo na povrat preplaćenog iznosa. Takav stav u skladu je s pravom Europske unije i presudama suda Europske unije, posebice presudom C-118/17 od 14. ožujka 2019.g., slučaj K. Prema tome, a imajući u vidu da su navedene odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF ništetne, to je na dan konverzije tj. dan 30.09.2015.g. postojala i razlika između neotplaćenog iznosa glavnice kredita u CHF uz početnu kamatnu stopu i početni tečaj - na dan isplate kredita, što je iznosilo 8.326,63 €/62.736,96 kn, te ranije navedene neotplaćene glavnice EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan konverzije od 9.092,36 € /68.506,37 kn. Prema tome, nastala je razlika u glavnicama u iznosu od 765,73 € /5.769,41 kn iz čega je razvidno kako tužitelj nije u potpunosti obeštećen. Slijedom gore navedenoga, a osobito iz razlika u nedospjelim glavnicama na dan 30.09.2015.g. razvidno je kako tužiteljica nije obeštećena u skladu s važećim pravom Europske unije, te pravomoćnim sudskim odlukama, kako domaćih tako i sudova Europske unije, pa se predlaže da Naslovni sud, a nakon provedenog dokaznog postupka udovolji tužbenom zahtjevu tužiteljice.
3. U odgovoru na tužbu tuženik prigovara mjesnoj nadležnosti ovog suda te u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Nadalje, tuženik navodi da odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: da se radi o fizičkoj osobi i da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse županijskih sudova. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 25. siječnja 2016. sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne- sistemskog karaktera. VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj su sljedeća: Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove i tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Osim toga, tužitelj u tužbi uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Stav VSRH iz rješenja posl. br. Revd 2021/2020-6 je već prethodno bio zauzet u rješenju posl.br. Rev 1014/18 kojim se odlučivalo o troškovima postupka kod povlačenja tužbe uslijed provedbe konverzije. Osobito se ukazuje na točke 12. i 13. cit. Rješenja. Prethodni stav VSRH je ponovio i u odlukama Rev 522/2018 od 26. travnja 2022. godine i Rev-893/17 od 29. lipnja 2021. godine. U suglasju sa pravnim shvaćanjima VSRH je i odluka Sud EU od dana 5. svibnja 2022. godine u predmetu C-567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU je u odluci C-567/20 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi, i to u bitnom zbog sljedećih razloga: odredbe Glave IV.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene su od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55, 59 i 64 Odluke); cilj zakonodavca kod donošenja ZIDZPK/15 bila je uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te je taj cilj opisanom zakonodavnom intervencijom i postignut – toč. 57 i 62 Odluke); te ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile su navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Dakle, Sud EU je u pravnoj stvari C-567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Radi se o pravnom stavu koji nije nepoznat u praksi Suda EU i koji je Sud EU već iznio u drugim odlukama koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. godine i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine (štoviše na odluku C-243/20 Sud EU se pozvao i u odluci C-567/20 – vidjeti toč. 57. odluke. Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Dakle, ZIDZPK-om je točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, a tuženik je sukladno tim zakonskim odredbama bio u obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Slijedom svega ranije navedenog, uslijed mehanizma konverzije kako je isti propisan ZIDZPK-om, a u skladu sa zaključcima Suda EU iz odluke u predmetu C567/20, dolazi se do sljedećih utvrđenja: tužitelj je slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR; navedenim je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije; pri tome je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu i tužitelj se u ovom predmetu ne može pozivati na odredbe Direktive 93/13/EZ kao mjerodavne, jer je Sud EU u svojoj odluci u predmetu C-567/20 na to pitanje dao jasan i nedvosmislen odgovor. Vezano za pozivanje tužitelja na presudu Suda EU u predmetu C- 118/17 (K protiv Erste Bank Hungary Zrt), valja istaknuti da su i Sud EU u predmetu C-567/20 i VSRH u oglednom postupku naveli da ista nije primjenjiva na konverziju u Hrvatskoj. Naime, promatrajući odredbu čl. 19.b ZIDZPK/15 i način na koji je provedena konverzija u Republici Hrvatskoj jasno je da uopće nema dodirnih točki između slučaja u Mađarskoj koji je razmatran u presudi K te konverzije provedene u RH. Provedenom konverzijom u Hrvatskoj tužitelj je stavljen u položaj EURskog korisnika kredita, kao da nikada nije niti imao kredit u CHF te su sve uplate tužitelja (uključujući preplate povrh inicijalno ugovorene kamatne stope i tečaja po kojem je odobren i isplaćen kredit u CHF), uzete u obzir prilikom konverzije. Na taj način, kako je i ranije u ovom podnesku navedeno, u konačnici je uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i konverzija u Hrvatskoj je imala retroaktivni učinak, dok je s druge strane konverzija u Mađarskoj imala isključivo budući učinak. Isto tako, u Hrvatskoj su ugovorne strane izmijenile originali ugovorni odnos na temelju suglasnosti volja, a ne izravno na temelju zakonodavne intervencije kao što je to bio slučaj u predmetu K. Sud EU takav stav dodatno utvrđuje u presudi C-567/20 u točkama 53. i 61. i time otklanja svaku daljnju mogućnost pozivanja tužitelja na pravna utvrđenja iz presude K. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka. Ukoliko naslovni sud ne bi odbacio tužbu, odnosno odbio tužbeni zahtjev, tužitelja iz prethodno navedenih razloga, tuženik ističe i prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Tuženik nadalje navodi da je 17. rujna 2019. objavljena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluka Suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20, koje se vezano za konverziju razmatraju ovom odgovoru na tužbu. Naime, kao što je i gore navedeno, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakon o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo- predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo- predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik nadalje navodi kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; težište je stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; te je na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu valutna kaluzula u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja, te iz informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100.- . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. Tuženik podredno i opreza radi te pod uvjetom da naslovni sud iz bilo kojeg razloga bude smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu bio osnovan, ističe uvjetni procesnopravni prigovor radi prijeboja, kojim predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi kn 2.854,93 / EUR 378,91 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose od 26.01.2016. do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
4. U podnesku od 20. 12. 2023. tuženik je istaknuo prigovor radi prijeboja, te tuženik predlaže da sud, ukoliko utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, presudom utvrdi postojanje tražbine tuženika s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 861,70 eur (kada je tečaj bio niži od početnog tečaja), sa zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose od kojih prvi dospijeva 2. 7. 2005., a posljednji 2. 12. 2008., te predlaže da se konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.
5. Tužiteljica osporava osnovanost prigovora radi prijeboja (i u odnosu na iznos preplate iz konverzije i u odnosu na iznos kada je tečaj bio niži u odnosu na početni tečaj) te ističe prigovor zastare.
6. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu (str. 9-11 spisa), otplatni plan (str.12-14 spisa), aneks broj 1 ugovora o kreditu (str. 15-19 spisa), otplatni plan (str. 20-31 spisa), obavijest o izračunu konverzije kredita (str. 32-35 spisa) izračun konverzije (str. 36-39 spisa), otplatnu tablicu (str. 40-44 spisa), obrazac za prihvat izračuna konverzije (str. 45 i 46 spisa), nacrt aneksa (str. 47—52 spisa), pregled prometa po kreditu (str. 55-80 spisa), plan otplate (str. 81-84 spisa), obavijest o kreditu (str. 85-93 spisa), otplatni plan za kredit i obavijesti (str.94-160), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku KO te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice.
7. Tužiteljica NO iskazala je da je kredit podigla u svrhu adaptacije stambene kuće u kojoj i danas živi s obitelji te je u vrijeme sklapanja istog malo istraživala i odlučila se za kredit u Erste banci jer joj je tada odgovaralo. Ističe da je u istom bila niža kamatna stopa, pri čemu ističe da u vrijeme sklapanja ugovora nije baš bila upoznata da je ugovorila promjenjivu kamatnu stopu, a nije tada znala niti što znači valutna klauzula. Ona nije očekivala vezano za otplatu kredita da će se otplatna rata toliko mijenjati i to do mjere da je u jedno vrijeme bila dvostruko od iznosa kako je izneseno u početku. Nitko joj u banci nije pojašnjavao niti što znači valutna klauzula, a niti da je ugovorila promjenjivu kamatnu stopu, a niti što to sve znači u odnosu na buduću otplatu kredita. Ugovor o kreditu je sastavljen od strane banke te ga nije baš detaljno pročitala prije potpisivanja, odnosno pročitala je koliko će iznositi rata i kolika je kamatna stopa. Nije znala niti da je ugovorom o kreditu ugovorila nadležnost određenog suda. Ističe da bi joj odlazak na sud u Rijeku, vezano za ovakvu vrstu parnice, predstavljao i financijski problem, a i vremenski, iako vjerojatno ne bi odustala od vođenja ove parnice. Ona je ugovor o kreditu konvertirala u kredit u valuti euro iz razloga što je rata stalno rasla i ona nije znala što će se više dogoditi, odnosno hoće li i dalje rasti. Ističe da joj je u konverziji priznata preplata u određenom iznosu, kojeg se sada ne može sjetiti, sjeća se samo da se radilo o malom iznosu i ne sjeća se za što je isti iskorišten. Ističe da joj baš referentica u banci nije ostavila dovoljno vremena za čitanje ugovora o kreditu tako da je po pozivu iste da dođe u banku ugovor o kreditu na brzinu pročitala i potpisala u banci. U vrijeme potpisivanja nije referenticu u banci zatražila da joj pojasni kakve nejasnoće jer je u to vrijeme smatrala da su joj bitne stvari jasne i nije tada znala da će doći do takve situacije vezano za otplatu kredita. Ističe da je kredit iskorišten za adaptaciju obiteljske kuće, kako je prethodno navela, a ta kuća nikada nije korištena za iznajmljivanje. Sada je saznala da je ugovorila nadležnost suda u Rijeci te ističe da se zapravo toga ne sjeća jer je prošlo oko 25 godina.
8. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda valja reći da se, sukladno odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakon o zaštiti potrošača (čl. 3., Narodne novine br. 41/14, 110/15 i 14/19) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je odredbom čl. 55. st. 1. navedenog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
9. Valja ukazati i na presudu Suda Europske unije Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
10. U konkretnom slučaju, tužiteljica tvrdi, a tuženik nije dokazao suprotno, da je Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102488228 od 27. 6. 2005. sklopljen prema unaprijed formuliranom obrascu o kojem se nije pregovaralo, te da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj, pa tako niti na sadržaj klauzule o nadležnosti.
11. Prebivalište tužiteljice je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102488228 od 27. 6. 2005. bilo u [adresa] ([adresa]), a sud čija je mjesna nadležnost određena ugovorom (čl. 14. navedenog ugovora) se nalazi u Rijeci, te bi dolaskom na sud u Rijeku tužiteljica zbog udaljenosti imala visoke troškove, čime dolazi do znatne procesne neravnoteže ugovornih strana.
12. Također, odredbom čl. 19. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.
13. Konačno, prema odredbi čl. 59. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje. ZPP), za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, a iz Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102488228 od 27. 6. 2005. proizlazi da je sklopljen u poslovnoj jedinici tuženika u [adresa].
14. Stoga prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda nije osnovan.
15. Nadalje, podneskom od 27. 3. 2024. tužiteljica je, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka, precizirala tužbeni zahtjev, toč. III. radi isplate, na način da od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 1.777,67 eur, sa zateznim kamatama, čime je preinačila tužbu u dijelu radi isplate, kojoj preinaci se tuženik nije protivio, te se sukladno odredbi čl. 190. st. 4. ZPP smatra da je na istu pristao.
16. Nadalje, podneskom od 15. 5. 2024. tuženik je, nakon provedenog financijskog vještačenja, precizirao prigovor radi prijeboja u dijelu u kojem isti ističe s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta, te tuženik, ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, predlaže sudu da presudom utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 113,03 eur, sa zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose, od kojih po tužitelju prvi dospijeva 2. 8. 2005., a posljednji 2. 12. 2008. te predlaže da se konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.
17. Temeljem svih izvedenih dokaza i na temelju rezultata cijelog postupka zaključak je suda da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan.
18. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102488228 od 27. 6. 2005. (dalje: Ugovor), koji je sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao banke, utvrđeno je da je Ugovor zaključen na temelju kreditnog zahtjeva broj 5040041976 i odluke banke broj 140605040000650 od 27. 6. 2005. (čl. 1. Ugovora), da je iznos kredita 21.500,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2. Ugovora), zatim, da je rok vraćanja 240 mjeseci od puštanja kredita u tečaj (čl. 6. Ugovora), način vraćanja kredita je u 240 mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj, kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu, a anuitet iznosi 147,77 CHF, povrat obveza iz ovog ugovora obračunat će se po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke (čl. 7. Ugovora), te je odredbom čl. 8. Ugovora ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 5,490 % godišnje, a obračunava se primjenom direktne metode kao i da su ugovorne strane suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora mogu izvršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke.
19. Nadalje, između stranaka nije sporno, a ujedno proizlazi iz obavijesti tuženika o promjenama kamatne stope po kreditu broj 5102488228, da je kamatna stopa, po navedenom kreditu mijenjana od strane tuženika i to od 1.
2. 2008. tako da iznosi 5,55 %, od 1. 5. 2009. tako da iznosi 5,90 %, od 1. 11. 2010. tako da iznosi 5,65 %, od 1. 6. 2011. tako da iznosi 5,35 %, te od 1. 11. 2011. tako da iznosi 5,00 %.
20. Nije sporno da je između tužiteljice kao korisnika kredita, i tuženika kao banke 25. 1. 2016. sklopljen Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5102488228 (dalje: Aneks) kojim ugovorne strane utvrđuju da je 30. 9. 2015. stupio na snagu Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015) i da banka pristupa potpisivanju ovog Aneksa kojim se utvrđuju promjene u način ispunjenja obveza iz ugovora opisanog u čl. 2. (čl. 1. Aneksa), zatim, da potpisnici Aneksa broj 1 suglasno utvrđuju da su 27. 6. 2005. sklopili ugovor o kreditu broj 5102488228 na iznos od 21.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti (čl. 2. Aneksa), zatim, da temeljem ZID ZPK, a sukladno izračunu konverzije kredita i prihvatu izračuna konverzije od strane korisnika kredita danog sukladno čl. 1. ZID ZKP utvrđuje se promjena načina ispunjenja obveza iz osnovnog ugovora u CHF tako da se obveze iz osnovnog ugovora u CHF, osim zateznih kamata, ostalih troškova i naknada, podmiruju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB za eur važećem na dan podmirenja (čl. 5.1. Aneksa), da obveza korisnika kredita na dan 30. 9. 2015. na ime nedospjele glavnice kredita iznosi 8.976,11 eur u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja (čl. 5.2. Aneksa) te da postoji više uplaćeni iznos (preplata) u iznosu od 2.854,93 HRK čije će se korištenje /isplata regulirati sporazumom iz čl. 7. (čl. 5.3. Aneksa).
21. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. 06. 2014. i presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt 249/14-2 od 9. 4. 2015., između ostalog, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. u razdoblju od 10. 9. 2003. do 31. 12. 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.
22. Nadalje, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 3. 9. 2019. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. u razdoblju od 1. 4. 2004. do 31. 12. 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. do 31.
12. 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).
23. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenoj presudi, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.
24. Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. 7. 2013., temeljem odredbe čl. 502.c ZPP, obvezuje ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je ovdje tužitelj, kao pravni sljednik pojedinačnog potrošača, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetnih odredaba čl. 7. i 8. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102488228 od 27. 6. 2005., u dijelu u kojem je redovna kamata promjenjiva i u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužiteljice, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.
25. Utoliko što je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužiteljica u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa preko ugovorene kamatne stope od 5,490 % godišnje te iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.
26. U odnosu na odredbu čl. 8. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102488228 od 27. 6. 2005., u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva odnosno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu izvršiti promjene ugovorene kamatne stope u skladu važećim odlukama banke, te uzimajući u obzir iskaz tužiteljice, za zaključiti je da se radi o neodređenoj ugovornoj odredbi jer je na temelju iste tužiteljica jedino znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok, po mišljenju ovog suda, nije mogla ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, zbog čega je stav ovog suda da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva (čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), a ujedno je po svom sadržaju, prosječnom potrošaču, objektivno takva ugovorna odredba bila nerazumljiva, dok tuženik nije podnio nikakve dokaze u prilog suprotnom zaključku.
27. Naime, tuženik nije podnio nikakve dokaze da je tužiteljici kao korisniku kredita na razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužiteljica kao potrošač mogla spoznati učinke koji bi za nju u budućnosti proizašli iz takve ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi, pa stoga sud zaključuje da tužiteljica kao potrošač nije raspolagala osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.
28. Nadalje, u odnosu na odredbu čl. 7. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102488228 od 27. 6. 2005. u dijelu u kojem je otplata anuiteta vezana uz valutu švicarski franak, te imajući u vidu iskaz tužiteljice, sud zaključuje da tuženik nije dokazao da je na transparentan način informirao tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.
29. Iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi da se o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi kao i valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo odnosno da su navedene odredbe ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koje tužiteljica nije imala mogućnost utjecaja, te tuženik, koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužiteljica u „slabijem“ položaju, nije tužiteljicu informirao o mogućim posljedicama sklapanja navedenog ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno.
30. Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, međutim, tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužiteljici, istu informirati o smislu i sadržaju odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i skrenuti joj pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa i kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju trajanja kredita, a tuženik nije podnio sudu dokaze da je to i učinio.
31. Nema mjesta tumačenju da bi čitanje pisanog iskaza UO (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, kasnije direktorice podrške prodaji) imalo smatrati izvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka (čl. 235. – 249. ZPP), te tuženik niti ne predlaže izvođenje takvog dokaza, a niti iz Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102488228 od 27. 6. 2005. proizlazi da bi ta osoba u ime tuženika neposredno sudjelovala u pregovaranju oko sklapanja ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora, odnosno u sklapanju istog.
32. Stoga sud zaključuje da su odredbe čl. 7. i čl. 8. Ugovora o broj 2402006-1031262160/51400607-5102488228 od 27. 6. 2005., u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva odnosno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu izvršiti promjene ugovorene kamatne stope u skladu važećim odlukama banke i u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bile sastavni dio ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužiteljica utjecala na sadržaj istih, čime je tužiteljici, suprotno načelu savjesnosti i poštenja kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, dakle, da su takve odredbe nepoštene, sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetne, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP i čl. 102. ZZP/07.
33. Nadalje, činjenica što je između stranaka sklopljen Aneks o konverziji kojim su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora u pogledu valutne klauzule, kamatne stope, iznosa preostale glavnice te kojim su se ugovorne stranke sporazumjele o raspolaganju preplatom nije prepreka za ispitivanje odnosno ocjenu nepoštenosti odnosno ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102488228 od 27. 6. 2005., konkretno u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana i u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, sukladno navedenim odredbama ZZP i ZZP/07. Ovo iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen (čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), što u ovom predmetu nije slučaj (Rev 2868/2018-2 od 12. 2. 2019., Rev 18/2018-2 od 26. 5. 2020.).
34. Ujedno, u presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 K od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207., u predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrđeno je kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača ( par. 43. navedene odluke).
35. Dakle, činjenica da je između stranaka provedena konverzija ne isključuje sama po sebi provođenje kontrole nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do uspostavljanja pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.
36. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Dakle, u konkretnom slučaju tužiteljica, temeljem nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102488228 od 27. 6. 2005., u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, ima pravo potraživati razliku preplaćenih iznosa temeljem takve odredbe.
37. Nadalje, sud je na prijedlog stranaka, izveo dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji KO koja je u svom pismenom nalazu i mišljenju od 8. 3. 2024. navela da pojedinačni mjesečni iznosi razlike po osnovi valutne klauzule koje je tužitelj stvarno i faktički plaćao, odnosno koji bi plaćao da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita u cijelom periodu otplate kredita sveukupno iznose 1.672,07 €, od čega se iznos od 1.783,10 € odnosi na rast tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita, odnosno -111,03 € se odnosi na pad tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita. Pojedinačni mjesečni iznosi razlike po osnovi valutne klauzule koje je tužitelj stvarno i faktički plaćao, odnosno koji bi plaćao da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita u utuženom razdoblju sveukupno iznose 1.776,94 €, od čega se iznos od 1.777,67 € odnosi na rast tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita, odnosno -0,73 € se odnosi na pad tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita. Tužiteljica je 25.01.2016. sklopila s tuženikom Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102488228. Navedeni dodatak osnovnom ugovoru sklopio se između ugovornih strana radi provedbe postupka konverzije denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015). Navedenim ugovorom prema izračunu konverzije na dan 30.09.2015. utvrđeno je slijedeće: neotplaćena glavnica kredita u CHF iznosi 13.451,39 CHF obračunata prema tečaju koji je vrijedio na dan isplate kredita 29.06.2005. (63.252,47 HRK) neotplaćena glavnica kredita u EUR iznosi 8.976,11 € obračunata prema tečaju koji je vrijedio na 30.09.2015. (68.506,37 HRK) razlika u glavnicama iznosi 5.253,90 HRK iznos preplate utvrđen po konverziji iznosi 2.854,93 HRK. Sukladno čl. 7. predmetnog aneksa utvrđuje se da će se dio više uplaćenog iznosa (preplate) iz čl. 5.3., a koji ne prelazi 50% iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30.09.2015. uzimajući u obzir sve izmjene u prijelaznom razdoblju iz čl. 1. ZID ZPK kojim je u Zakon o potrošačkom kreditiranju dodan članak 19 f stavak 2 do datuma iz zaglavlja ovog Aneksa, koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuitete u EUR kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja po njihovom dospijeću sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti. što je i izvršeno u razdoblju od 30.09.2015. do 28.01.2016. opisom transakcije; preplata iz konverzije (dokaz str. 28. u spisu). Konverzija je provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Prilikom izračuna konverzije i sklapanja Dodatka predmetnog Ugovora o kreditu bile su uzete u obzir preplate tužitelja s obzirom na promjenu kamatne stope i obzirom na valutu kredita kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije. Prilikom izračuna konverzije preplata iz čl. 5. Dodatka Ugovora o kreditu, odnosno utvrđena razlika između zbroja uplaćenih iznosa po kreditu u CHF i zbroja rata/anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR iznosi 378,91 EU (2.854,93 kune). Razlika između anuiteta za koje je tužitelj dužio tužiteljicu i anuiteta koji bi tužiteljica plaćala da su anuiteti obračunavani po tečaju CHF po kojem je tuženik isplatio kredit umanjena za preplatu iz čl. 5. dodatka Ugovora o kreditu iznosi 1.398,03 EUR. Vještak napominje da je metodologija koja je zatražena a odnosi se na eventualni „prijeboj“ svih konverzijom izvršenih isplata (isplate preplate) ili smanjenja dugovanja (umanjenja preostale glavnice) s utvrđenim iznosima predstavlja pravno pitanje.
38. Stranke nisu imale prigovora nalazu i mišljenju vještakinje KO, tužitelj je u skladu s istim precizirao tužbeni zahtjev, a tuženik je temeljem istog precizirao prigovor radi prijeboja, te sud u cijelosti prihvaća izračun navedenog vještaka kao stručan, logičan i obrazložen.
39. Dakle, nalazom i mišljenjem vještakinje KO utvrđeno je da razlika više plaćenih anuiteta nastala uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita odnosno preplata temeljem nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102488228 od 27. 6. 2005., u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, u utuženom razdoblju iznosi 1.777,67 eur.
40. Nadalje, u odnosu na iznos preplate utvrđen u konverziji, valja reći da je isti utvrđen odredbom čl. 5.3. Aneksa, te proizlazi iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka i nije niti sporan, i iznosi 2.854,93 HRK (378,91 eur, fiksni tečaj konverzije 7,53450), a radi se o razlici između zbroja svih zaduženih anuiteta do konverzije i svih uplata za iste anuitete koji su izraženi u eur (na način da je kredit s valutnom klauzulom u CHF pretvoren u kredit sa valutnom klauzulom u valuti eur, sa istim rokom otplate i uz primjenu kamatne stope koja je važila za kredit sa valutnom klauzulom eur i to tako da su sve kunske uplate koje su bile izvršavane u korist CHF kredita obračunate u eur, prema tečaju na dan uplate, te razlika između zbroja svih zaduženih anuiteta do konverzije i svih uplata za iste anuitete koji su izraženi u eur valuti predstavlja navedenu preplatu).
41. Nadalje, prema toč. 7.1. Aneksa potpisnici Aneksa suglasno utvrđuju način korištenja više plaćenog iznosa iz čl. 5.3. te se prema čl. 7.2. Aneksa utvrđuje da će se dio više plaćenog iznosa (preplate) iz čl. 5.3., a koji ne prelazi 50 % iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta/obroka u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30. 9. 2015. koristiti za podmirenje 50 % iznosa budućih anuiteta/obroka u EUR kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan podmirenja po njihovom dospijeću sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti.
42. Tužiteljica kao korisnik kredita ne može kumulirati pretplatu koja joj je priznata Aneksom o konverziji i onu koja proizlazi iz nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102488228 od 27. 6. 2005., do dana konverzije, nego ima pravo na razliku, te je stoga tužiteljici, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO, dosuđena razlika između iznosa od 1.777,67 eur (po osnovi preplate koja proizlazi iz nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102488228 od 27. 6. 2005.) i iznosa preplate od 378,91 eur (utvrđenog Aneksom o konverziji) i to u iznosu od 1.398,76 eur, po mjesecima kako to proizlazi iz izreke presude, sve sukladno nalazu i mišljenju vještakinje KO, i to prema redu uračunavanja temeljem odredbe čl. 171. st. 2. ZOO odnosno redom kako su obveze dospijevale, a zatezna kamata na svaki pojedinačni mjesečni iznos dosuđena je tužiteljici temeljem odredaba čl. 29. ZOO od datuma plaćanja svakog pojedinog anuiteta, također sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.
43. Tužiteljica, sukladno odredbi čl. 29. ZOO, u vezi s odredbom čl. 1115. ZOO, ima pravo i na isplatu zatezne kamate na utuženi iznos glavnice od 378,91 eur, i to od datuma plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do dana konverzije 30. 9. 2015. Ovo iz razloga što je tužbeni zahtjev tužiteljice na ime preplate koja proizlazi iz nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102488228 od 27. 6. 2005., u dijelu radi isplate iznosa od 378,91 eur, iako utvrđen nalazom i mišljenjem vještakinje KO, odbijen kao neosnovan jer je u tom iznosu korisniku kredita već priznata preplata Aneksom o konverziji, dok Aneksom o konverziji nije obuhvaćena i zatezna kamata.
44. Konačno, iako iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da prema Aneksu o konverziji neotplaćena glavnica u CHF u prvotnoj ugovorenoj- početnoj kamatnoj stopi i tečaju na dan isplate kredita (13.451,39 CHF odnosno 63.252,47 HRK) iznosi manje od neotplaćene glavnica eur kredita na dan konverzije (8.976,11 eur odnosno 58.506,37 HRK), isto nije od utjecaja na ishod ovog postupka jer su tužiteljica i tuženik sklapanjem Aneksa o konverziji utvrdili svoja prava i obveze, i ubuduće, pa tako i u odnosu na iznos preostale glavnice za otplatu, a koji Aneks je u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) sklopljen i izvršen te izaziva pravne učinke.
45. Stoga je odlučeno kao u toč. III. i IV. izreke presude, a u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice radi isplate odbijen je kao neosnovan (toč. V. i VI. izreke presude).
46. Prigovor zastare nije osnovan jer je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (u predmetu br. P-1401/12) 4. 4. 2012. prekinut tijek zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO te je pravomoćnim okončanjem navedenog spora – donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. zastara počela teći iznova, a vrijeme proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO), pa imajući u vidu da je tužba podnesena sudu 28. 5. 2023., te da je tužiteljica tek provedenim vještačenjem utvrdila točnu visinu tužbenog zahtjeva u dijelu radi isplate, za zaključiti je da temeljem odredbe čl. 255. ZOO nije nastupila zastara utuženog potraživanja.
47. Prigovor promašene aktivne legitimacije tužiteljice kojeg ističe tuženik nije osnovan, kraj činjenice da između stranaka nije sporno da se sve izračunom obuhvaćene uplate odnose na kredit kojeg je korisnik ovdje tužiteljica i koji je predmet ovog spora. Stoga je, kao nepotreban, odbijen prijedlog tuženika radi izvođenja dokaza financijskim vještačenjem na okolnost da li je po priloženom pregledu prometa uplate za sporni ugovor o kreditu vršila upravo tužiteljica.
48. Nadalje, prigovor radi prijeboja kojeg tuženik ističe u iznosu od 111,03 eur, sa zateznim kamatama od tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, od kojih po tuženiku prvi dospijeva 2. 8. 2005., a posljednji 2. 12. 2008., nije osnovan.
49. Naime, tužiteljica je istaknula prigovor zastare te sa na zastaru u konkretnom slučaju također ima primijeniti petogodišnji zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO, no u odnosu na tuženika, koji je bankarska institucija, nema mjesta primjeni odredbe čl. 241. ZOO o prekidu zastare uslijed pokretanja postupka kolektivne zaštite jer je takav postupak pokrenut radi zaštite subjektivnih prava potrošača, a na banaka.
50. Dakle, tuženik predlaže prijeboj tražbine koja je po mjesecima dospijevala kroz period od 2. 8. 2005. do 2. 12. 2008. pa je imajući u vidu da je prigovor radi prijeboja podnesen u podnesku od 20. 12. 2023. za zaključiti je da je navedena tražbina tuženika, primjenom odredbe čl. 225. ZOO, zastarjela.
51. Prigovor radi prijeboja nije osnovan niti iz razloga što, po ocjeni ovog suda, ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju, unatoč činjenici da je nalazom i mišljenjem vještakinje KO utvrđena negativna tečajna razlika u ukupnom iznosu od 111,03 eur.
52. Ovo iz razloga što je tuženik, kao vjerovnik, samostalno ponudio korisniku kredit, kao potrošaču, pa postupajući na taj način nije došlo do povrede interesa potrošača, niti je time narušena ravnoteža u njihovom ugovornom odnosu. Tuženik bi, po mišljenju ovog suda, dokazao postojanje svoje tražbine odnosno ostvario eventualno pravo na isplatu iznosa tzv. negativne razlike (zbog negativne tečajne razlike tijekom perioda otplate kredita) u situaciji kada bi dokazao da je u konkretnom slučaju na strani tužitelja došlo do neosnovanog bogaćenja upravo uslijed tih činjenica, pri čemu se ima uzeti u obzir i da je tužiteljica plaćala anuitete upravo temeljem izračuna tuženika, a kako to slijedi iz odredbe čl. 7. Ugovora gdje je navedeno da se povrat obveza iz Ugovora obračunava po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke.
53. Stoga je odlučeno kao u toč. VII. izreke presude.
54. Nije osnovan niti prigovor radi prijeboja kojeg tuženik ističe u iznosu od 378,91 eur sa zateznim kamatama od 26. 1. 2016. do isplate, iz razloga što niti u navedenom iznosu, po ocjeni ovog suda, ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju.
55. Naime, nije sporno da je čl. 5.3. Aneksa, utvrđen iznos preplate od 378,91 eur (2.854,93 kn, fiksni tečaj konverzije 7,53450) i, kao što je prethodno navedeno, radi se o razlici ukupno uplaćenih iznosa radi namirenja početno utvrđenih anuiteta po ugovoru o kreditu primjenom izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u odnosu na ukupni iznos anuiteta s valutnom klauzulom u EUR) i koji je prema sporazumu stranaka iskorišten za plaćanje budućih (nakon konverzije) anuiteta s valutnom klauzulom u EUR.
56. Zakonitost i provedba konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) je utvrđena rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017., stranke niti ne osporavaju valjanost Aneksa, tužiteljica je prihvatila ponudu tuženika i Aneks je zaključen i izaziva pravne učinke, te po mišljenju ovog suda, tuženik nije dokazao postojanje svoje tražbine.
57. Ujedno, u odnosu na navedeni prigovor radi prijeboja, osnovan je prigovor zastare, i to primjenom općeg zastarnog roka propisanog odredbom čl. 225. ZOO, obzirom da je prigovor radi prijeboja istaknut u odgovoru na tužbu 25. 9. 2023. te u konačnici, prigovor radi prijeboja je bespredmetan obzirom da je tužiteljici dosuđena razlika preplate priznate konverzijom i preplate koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije.
58. Stoga je odlučeno kao u toč. VIII. izreke presude.
59. Konačno, obzirom na zaključak ovog suda o istaknutom prigovoru radi prijeboja te imajući u vidu da tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev, nema mjesta tumačenju da bi utuženi iznos po osnovi preplaćenih anuiteta sud trebao umanjiti za iznose mjesečnih anuiteta koji su nastali u razdobljima primjene tečaja koji je bio niži od tečaja na dan isplate kredita.
60. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP odnosno obzirom na djelomičan uspjeh stranaka odlučeno je da je tuženik dužan tužiteljici nadoknaditi dio parničnih troškova nakon određivanja omjera uspjeha u sporu na način da sud najprije utvrđuje postotak u kojemu je svaka od stranaka uspjela, zatim od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzima postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga utvrđuje iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te toj stranci odmjerava naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici.
61. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Sukladno tome, tužiteljica je po osnovi uspjela 100%, a po visini 79 %, pa je u konačnici uspjela u omjeru od 89,5 % (100%+79%=179%:2). Nastavno, tuženik je u odnosu na visinu uspio u omjeru od 21 %, odnosno u konačnici 10,5 % (21%:2). Stoga uspjeh tužiteljice iznosi 79 % (89,5%-10,5%).
62. Tužiteljici su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika te sukladno vrijednosti predmeta spora priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 7. st.1.), za zastupanja na ročištima 31. 1. 2024. i 10. 12. 2024. u iznosu od 200,00 eur za svako (Tbr. 9. st.1.), za sastav podnesaka od 11. 11. 2023. i 27. 3. 2024. u iznosu od 200,00 eur za svaki (Tbr. 8. st.1.), za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eur (Tbr. 9. st.3.), PDV u iznosu od 275,00 eur, ukupno 1.375,00 eur, no obzirom na uspjeh tužiteljice u sporu od 79 % dosuđen joj je parnični trošak u iznosu od 1.086,25 eur te trošak vještačenja u iznosu od 200,00 eur u cijelosti, sveukupno 1.286,25 eur.
63. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.
U Sisku, 23. siječnja 2025.
Sutkinja
Sanda Navara Sladović
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude.
Dostavna naredba:
1. tužiteljici po punomoćniku
2. tuženiku po punomoćniku
