REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-122/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Snježani Polgar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po opunomoćeniku Velimiru Galiću odvjetniku iz Požege, protiv tužene Privredne banke d.d. Zagreb, Radnička cesta br. 50, OIB:02535697732, zastupane po Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić i Partneri d.o.o, Trg žrtava fašizma 6/III Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, v.p.s.1.327,36 EUR, nakon glavne rasprave zaključene 11. prosinca 2024., u prisutnosti tužitelja osobno, opunomoćenika tužitelja odvjetnika Velimira Galića i zamjenika opunomoćenika tuženika odvjetnika Dominika Brekalo, na temelju čl. 335. stavak 4. ZPP-a, dana 23. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe članka 1 i dijela čl. 7. Ugovora o kreditu, koji je tužitelj SB iz [adresa], zaključio sa tuženikom Privredna banka Zagreb d.d. Radnička cesta 50, dana,21.04.2005. godine, a ovjeren kod Javnog bilježnika Ante Brekala iz Požege, D. Lermana 6, koje glase:

„1.IZNOS KREDITA" banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 60.258,00CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita.

7.2. Kredit u iznosu od 60.258,00 CHF i kamate iz točke 4. Ugovora otplaćuju se u 180 mjesečnih jednakih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora".

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb, d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, da tužitelju SB, [adresa], na osnovu stečenog bez osnove isplati iznos od 5.809,80 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose:

-za iznos od 3,21 EUR sa z.z.kamatom počevši od 06.09.2005.

-za iznos od 0,99 EUR sa z.z.kamatom počevši od 04.11.2005.

-za iznos od 0,04 EUR sa z.z.kamatom počevši od 06.12.2005.

-za iznos od 2,83 EUR sa z.z.kamatom počevši od 04.11.2008.

-za iznos od 4,76 EUR sa z.z.kamatom počevši od 07.01.2009.

-za iznos od 11,80 EUR sa z.z.kamatom počevši od 04.02.2009.

-za iznos od 15,56 EUR sa z.z.kamatom počevši od 06.03.2009.

-za iznos od 6,43 EUR sa z.z.kamatom počevši od 07.04.2009.

-za iznos od 8,35 EUR sa z.z.kamatom počevši od 06.05.2009.

-za iznos od 4,11 EUR sa z.z.kamatom počevši od 04.06.2009.

-za iznos od 3,11 EUR sa z.z.kamatom počevši od 07.07.2009.

-za iznos od 2,65 EUR sa z.z.kamatom počevši od 04.08.2009

-za iznos od 5,07 EUR sa z.z.kamatom počevši od 04.09.2009.

-za iznos od 2,38 EUR sa z.z.kamatom počevši od 05.10.2009.

-za iznos od 1,75 EUR sa z.z.kamatom počevši od 05.11.2009.

-za iznos od 4,88 EUR sa z.z.kamatom počevši od 04.12.2009.

-za iznos od 8,28 EUR sa z.z.kamatom počevši od 05.01.2010.

-za iznos od 12,53 EUR sa z.z.kamatom počevši od 04.02.2010.

-za iznos od 12,23 EUR sa z.z.kamatom počevši od 04.03.2010.

-za iznos od 19,20 EUR sa z.z.kamatom počevši od 06.04.2010.

-za iznos od 19,08 EUR sa z.z.kamatom počevši od 05.05.2010.

-za iznos od 23,26 EUR sa z.z.kamatom počevši od 04.06.2010.

-za iznos od 40,65 EUR sa z.z.kamatom počevši od 06.07.2010.

-za iznos od 32,13 EUR sa z.z.kamatom počevši od 04.08.2010.

-za iznos od 52,24 EUR sa z.z.kamatom počevši od 06.09.2010.

-za iznos od 44,92 EUR sa z.z.kamatom počevši od 06.10.2010.

-za iznos od 35,95 EUR sa z.z.kamatom počevši od 05.11.2010.

-za iznos od 56,14 EUR sa z.z.kamatom počevši od 07.12.2010.

-za iznos od 68,26 EUR sa z.z.kamatom počevši od 05.01.2011.

-za iznos od 60,26 EUR sa z.z.kamatom počevši od 04.02.2011.

-za iznos od 64,07 EUR sa z.z.kamatom počevši od 04.03.2011.

-za iznos od 54,20 EUR sa z.z.kamatom počevši od 05.04.2011.

-za iznos od 63,39 EUR sa z.z.kamatom počevši od 05.05.2011.

-za iznos od 85,66 EUR sa z.z.kamatom počevši od 06.06.2011.

-za iznos od 78,58 EUR sa z.z.kamatom počevši od 05.07.2011.

-za iznos od 125,00 EUR sa z.z.kamatom počevši od 04.08.2011.

-za iznos od 125,45 EUR sa z.z.kamatom počevši od 05.09.2011.

-za iznos od 86,74 EUR sa z.z.kamatom počevši od 06.10.2011.

-za iznos od 89,63 EUR sa z.z.kamatom počevši od 04.11.2011.

-za iznos od 83,54 EUR sa z.z.kamatom počevši od 05.12.2011.

-za iznos od 90,93 EUR sa z.z.kamatom počevši od 05.01.2012.

-za iznos od 97,49 EUR sa z.z.kamatom počevši od 06,02.2012.

-za iznos od 96,63 EUR sa z.z.kamatom počevši od 05.03.2012.

-za iznos od 92,85 EUR sa z.z.kamatom počevši od 06.04.2012.

-za iznos od 94,60 EUR sa z.z.kamatom počevši od 04.05.2012.

-za iznos od 97,38 EUR sa z.z.kamatom počevši od 05.06.2012.

-za iznos od 94,32 EUR sa z.z.kamatom počevši od 05.07.2012.

-za iznos od 95,50 EUR sa z.z.kamatom počevši od 03.08.2012.

-za iznos od 92,56 EUR sa z.z.kamatom počevši od 06.09.2012.

-za iznos od 89,61 EUR sa z.z.kamatom počevši od 05.10.2012.

-za iznos od 94,12 EUR sa z.z.kamatom počevši od 06.11,2012.

-za iznos od 91,23 EUR sa z.z.kamatom počevši od 08.12.2012.

-za iznos od 95,81 EUR sa z.z kamatom počevši od 07.01.2013.

-za iznos od 87,69 EUR sa z.z.kamatom počevši od 07.02.2013.

-za iznos od 90,73 EUR sa z.z.kamatom počevši od 25.02.2013.

-za iznos od 89,89 EUR sa z.z.kamatom počevši od 07.03.2013.

-za iznos od 95,25 EUR sa z.z.kamatom počevši od 08.04.2013.

-za iznos od 88,07 EUR sa z.z.kamatom počevši od 08.05.2013.

-za iznos od 85,03 EUR sa z.z.kamatom počevši od 07.06.2013.

-za iznos od 82,40 EUR sa z.z.kamatom počevši od 08.07.2013.

-za iznos od 85,08 EUR sa z.z.kamatom počevši od 07.08.2013.

-za iznos od 86,18 EUR sa z.z.kamatom počevši od 06.09.2013.

-za iznos od 92,95 EUR sa z.z.kamatom počevši od 07.10.2013.

-za iznos od 90,84 EUR sa z.z kamatom počevši od 15.11.2013.

-za iznos od 95,12 EUR sa z.z.kamatom počevši od 13.12.2013.

-za iznos od 90,52 EUR sa z.z.kamatom počevši od 14.01.2014.

-za iznos od 95,15 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.02.2014.

-za iznos od 97,13 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11.03.2014.

-za iznos od 95,03 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11.04.2014.

-za iznos od 93,46 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.05.2014.

-za iznos od 92,78 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11.06.2014.

-za iznos od 95,83 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11.07.2014.

-za iznos od 98,18 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11.08.2014.

-za iznos od 98,46 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11.09.2014.

-za iznos od 98,80 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.10.2014.

-za iznos od 102,60 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11.11.2014.

-za iznos od 103,13 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11.12.2014.

-za iznos od 103,95 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.01.2015.

-za iznos od 104,04 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.02.2015.

-za iznos od 104,03 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.03.2015.

-za iznos od 104,04 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.04.2015.

-za iznos od 104,04 EUR sa z.z.kamatom počevši od 08.05.2015.

-za iznos od 104,04 EUR sa z.z.kamatom počevši od 09.06.2015.

-za iznos od 104,04 EUR sa z.z.kamatom počevši od 08.07.2015

-za iznos od 104,04 EUR sa z.z.kamatom počevši od 07.08.2015.

-za iznos od 104,04 EUR sa z.z.kamatom počevši od 08.09.2005. i to do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana. III Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju SB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 1.877,61 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj SB podnio je dana 8. svibnja 2023. tužbu protiv tuženika Privredne banke d.d. Zagreb u kojoj navodi da je dana 21.4.2005. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 90105024346, temeljem kojeg ugovora je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju, kao korisniku kredita, iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 60.258 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, na rok otplate od 180 mjeseci.

1.1. Tužitelj također navodi da su dana 15. siječnja 2016. godine stranke sklopile dodatak Ugovoru o kreditu, sve temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, tj. da su konvertirali dosadašnji ugovor o kreditu na kredit vezan uz valutnu klauzulu u EUR.

1.2. Tužitelj podnosi tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica i redovna kamata – švicarski franak, pa stoga smatra da cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu. Također, takvim postupanjem je tuženik doveo do nerazmjera u pravima i obvezama, tj. da nije savjesno i pošteno da sklopljeni pravni posao dovede jednu ugovornu stranu do egzistencijalnih problema i narušavanja životnog standarda. Takvo ponašanje tuženika je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu te načelu savjesnosti i poštenja.

1.3. Tužitelj se poziva i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine kojom se utvrđuje da je, između ostalih, ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje povrede traju i dalje.

1.4. Tužitelj navodi dalje da je dodatak ugovora o kreditu, koji je između stranaka sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 102/2015.), ništetan. Isti smatra ništetnim obzirom da su u konverziju ušle odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi na način da se mijenjaju jednostranom odlukom banke, a ne početne postavke (početni isplatni tečaj i početna kamatna stopa), a što je uslijed ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, bilo stvarno stanje.

1.5. Zbog navedenoga, tužitelj predlaže da se utvrde kao ništetne odredbe članka 1. i 7. Ugovora o kreditu, kao i da mu tuženik Privredna banka d.d. Zagreb isplati novčani iznos koji će se odrediti nakon što tuženik dostavi izračun pretplate iz konverzije te nakon što se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

1.6. Podneskom od 1. lipnja 2024., nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je specificirao konačno postavljeni tužbeni zahtjev te potražuje isplatu 5.809,80 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedinačne iznose sa datumima dospijeća, dok je na glavnoj raspravi povukao dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5 Dodatka Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 11.12.2015.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu od 3. listopada 2023. (list br. 20-36) ističe kako tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe, budući su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) na temelju odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Podredno, tuženik u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva te ističe da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti.

2.1. Također, navodi da tužitelj tužbenim zahtjevom traži i utvrđenje ništetnosti Dodatka Ugovora o kreditu, a u odnosu na koji zahtjev tuženik ističe kako se presude proizašle iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača ne odnose na odredbe Dodatka ugovora o kreditu, niti je navedenim presudama utvrđeno da su ništetne odredbe iz Dodatka. Dodaci su sklapani na potpuno drugačiji način od osnovnih ugovora i uvažavajući sva događanja i sve zakonske izmjene i obveze banaka po pitanju odredbi koje se tiču promjenjivosti kamatne stope i tečaja CHF.

2.2. Tuženik prvenstveno ističe da se u ovom predmetu radi o kreditu koji je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu: „ZID ZPK“) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine.

2.3. Svrha navedenog Zakona je izjednačiti položaj dužnika iz kredita u CHF s položajem u kojem bi bili da su njihovi krediti od početka bili denominirani u eurima (ili denominirani u HRK s valutnom klauzulom u eurima). Odražavajući ovu osnovnu svrhu, zakon predviđa detaljan mehanizam konverzije. Člankom 19. c. ZID ZPK-a propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: i. Iznos početne glavnice kredita u CHF se konvertira u eure ili kredite denominirane u HRK s valutnom klauzulom u eurima, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita dužnicima. Ovaj tečaj je jednak tečaju koji su vjerovnici primjenjivali na taj datum na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima ili vezane uz eure.

ii. Umjesto početno ugovorene kamatne stope za kredite u CHF, kamatna stopa za konvertirane kredite jednaka je kamatnoj stopi koju je vjerovnik primjenjivao na kredite denominirane ili vezane uz euro na datum sklapanja ugovora o kreditu;

2.4. Nakon stupanja na snagu ZID ZPK te nakon prihvaćanja konverzije od strane korisnika kredita, ovdje tužitelja, ugovorne strane ne mogu na temelju instituta stjecanja bez osnove potraživati isplate temeljem pravila stjecanja bez osnove jer smisao i svrha instituta stjecanja bez osnove jest da svaka strana vrati ono što je primila. U ovom slučaju, kako se obavlja vraćanje „preplate“ određeno je ZID ZPK-om odnosno Dodatkom sklopljenim u skladu s tim Zakonom.

Slijedom navedenog, tuženik ističe kako je bitna činjenica za odlučivanje u ovom sporu činjenica da je tužitelj prihvatio konverziju kredita izvršenu od strane tuženika sukladno prisilnim zakonskim odredbama ZID ZPK te da je kao rezultat prihvaćanja konverzije kredita tužitelj potpisao Dodatak Ugovoru o kreditu.

2.5. Tuženik naglašava kako je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu u cijelosti usklađen s prisilnim zakonskim odredbama i propisanom metodologijom obračuna konverzije. Sklapanjem i izvršavanjem navedenog Dodatka, tužitelj je izrazio svoju volju da se odnosi među strankama reguliraju upravo na način kako je sadržano u navedenom Dodatku.

2.6. Nadalje, tuženik ističe kako je u potpunosti informirano tužitelja o svim parametrima konverzije. Naime, za potrebe provjere izračuna konverzije tuženik je sukladno čl. 19d ZID ZPK izradio kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, a koji kalkulator uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije sukladno članku 19.c ZID ZPK, te ga je učinio dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, pa tako i tužitelju, a kojem kalkulatoru je svaki potrošač mogao pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja.

2.7. Dakle, u odnos između tužitelja i tuženika intervenirao je zakonodavac upravo u svrhu restitucije tužitelja kao potrošača. Intervencija zakonodavca odnosila se i na valutu i na visinu kamatne stope i to za period od samog zaključenja ugovora, a ista je regulirana odredbama čl. 19.b, 19.c ZIDZPK. Tužitelj nije bio obvezan prihvatiti konverziju i sklopiti Dodatak ugovora o kreditu, nego je imao izbora da li će prihvatiti ponudu za sklapanje Dodatka koji se odnosio na konverziju.

2.8. Stoga da je posve jasno kako su iznosi koje tužitelj potražuje ovom tužbom već obuhvaćeni u izračunima na temelju kojih je sklopljen Dodatak. Tuženik je sve uplate tužitelja evidentirao i preračunao u valutu EUR. Dakle, zatraženi iznosi obuhvaćeni su u novim obračunima i novim otplatnim planovima.

2.9. Prihvaćanjem tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj izgubila bi se svrha intervencije zakonodavca, a kojoj intervenciji je cilj upravo zaštita potrošača. Ispalo bi da se ZID ZPK zaobilazi odnosno da se uopće ne primjenjuje.

2.10. S obzirom na sve naprijed navedeno, budući se pravomoćne presude VTS RH (43 Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.) odnose isključivo na ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, proizlazi da te presude nemaju nikakav učinak na nove (konvertirane) ugovore u kojima vrijednost obveze u kunama nije vezana uz CHF nego uz EUR.

2.11. Opreza radi tuženik ističe da tužitelj nije dokazao ima li isti uopće svojstvo potrošača sukladno navedenoj zakonskoj odredbi slijedom čega se tužitelj ne može pozivati na propise o zaštiti potrošača, kao niti na presude donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa budući se iste presude odnose isključivo na potrošačke sporove, a tužitelj upravo na istima temelji svoj tužbeni zahtjev. Navodi da jednako tako tužitelj nije dokazao da je upravo on taj koji je vršio uplate, odnosno sva plaćanja po Ugovoru o kreditu.

2.12. U odnosu na valutnu klauzulu, tuženik ističe kako u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke, 80% ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kako je postavljen u ovoj parnici zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost.

2.13. Valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje u tekstu: ZOO) nije „nečija špekulacija“, već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša.

2.14. Nesporno je da ZOO u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis, odnosno zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno -pravni odnos banke, ovdje tuženika i korisnika kredita kao tužitelja.

2.15. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisano odredbom čl. 21. ZOO-a.

2.16. Jednako tako, tuženik ističe kako su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bile jasne, lako razumljive i lako uočljive, da se o navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste odredbe nisu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

2.17. Isto potvrđuje i činjenica da je ugovor o kreditu u CHF solemniziran od strane javnog bilježnika, a koji javni bilježnik je postupio sukladno odredbama članaka 57. – 59. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine br. 78/1993, 29/1994, 162/1998) te je iz istog razloga jasno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama te kako je na iste pristao budući je u cijelosti razumio sadržaj i posljedice odredaba ugovora, a bez obzira na navedeno, tuženik iste te odredbe sada smatra spornima.

2.18. Tuženik stoga naglašava kako je predočio tužitelju sve relevantne informacije prilikom sklapanja ugovora o kreditu pa tako i informirao tužitelja o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu u CHF u onoj mjeri u kojoj je to i samom tuženiku u tom trenutku bilo poznato te kako je tužitelj u konačnici donio odluku da želi sklopiti ugovor o kreditu sa svim njegovim odredbama. Dakle, nedvojbeno je kako je tužitelj bio upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći ugovaranjem valutne klauzule.

2.19. Slijedom navedenog, jasno je kako nema osnove da se tužitelju pruži zaštita na način kako to isti predmetnom tužbom zahtijeva te se tužbeni zahtjev očituje neosnovanim u cijelosti.

2.20. Završno, tuženik također ističe prigovor zastare za utuženo potraživanje, pozivajući se na Zaključak objedinjenog pravnog shvaćanja VSRH koje u toč. 4. glasi :“Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja,počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite”

2.21. Dodatno, obzirom na protek više od tri godine od njihova dospijeća, u skladu s odredbom čl. 226. ZOO-a, tuženik ističe kako je nastupila zastara potraživanja zakonskih kamata na preplaćene iznose koji su posljedica ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli.

3.Očitujući se na navode odgovora na tužbu, tužitelj u podnesku od 15.10.2023. (list br. 43-46) ističe da su u cijelosti neosnovani navodi izneseni u odgovoru na tužbu, a posebno navod, da tužbeni zahtjev tuženika treba odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, jer da je tužitelj restituiran.

3.1.Tužitelj ovim podneskom ukazuje sudu, da je u međuvremenu sud Europske unije u predmetu C-452/18, (u predmetu španjolskog tužitelja protiv banke) svojom presudom utvrdio slijedeće:

-potrošač može sklopiti sporazum kojim zamjenjuje nevaljano odredbu drugom odredbom, međutim, zaštite koju mu pruža Direktiva vijeća broj 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i koristi koje bi imao od sudskog proglašenja odredbe nepoštenom, potrošač se može odreći samo ako je u trenutku odricanja znao da je odredba o kojoj sklapa sporazum nepoštena i ništetna i slobodno pristao da se zaštite odrekne

-odredba ugovora kojom se mijenja potencijalno nepoštena ugovorna odredba smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja prouzrokuje neravnotežu na štetu potrošača, a to osobito podrazumijeva isključenje prava potrošača na sudsku zaštitu.

-jasno je da odredbe odnosnog ugovora i odredbe dodatka ugovora kojima je provedena konverzija mogu se ocjenjivati nepoštenima i za tu ocjenu uvijek vrijede pravila savijenosti i poštenja. -odredba ugovora kojom se mijenja potencijalno nepoštena ugovorna odredba, smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja prouzrokuje neravnotežu na štetu potrošača, a to osobito podrazumijeva isključenje prava potrošača na sudsku zaštitu, odnosno drugim riječima, da se korisnici kredita se takve zaštite mogu odreći samo izričito, slobodno i informirano što znači da su morali u trenutku sklapanja sporazuma morali znati da je odredba po kojoj se zaštite odriču nepoštena i ništetna, a u trenutku konverzije valuta švicarski franak je bila valjana pa prema tome potrošači nisu znali, niti su mogli znati iznos obeštećenja kojeg se eventualno odriču,

3.2. Ističe da je, temeljem presude Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.broj Pž- 6632/2017 od dana 14.06.2018.godine, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj -1401/12 od dana 4.07.2013 godine, u dijelu kojim se, između ostalog, utvrđuje, da su tužene banke, među kojima i sam tuženik, u razdoblju od 01.04.2004 godine do 31.12.2008 godine, povrijedio kolektivne interese i prava i potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, nisu kao trgovci, svoje potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici-banke postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima: 81., 82., i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31.prosinca 2008 godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

3.3. Isto je potvrđeno presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 3.09.2019 godine, posl.br. Rev-221/2018, gdje je nesporno zaključeno da su banke, između kojih je i tuženik, u navedenom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) a da se o tome nije također pojedinačno pregovaralo.

3.4. S tim u vezi, tužitelj naglašava, kako su sukladno odredbi čl.118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, u daljnjem tekstu: ZPP) predmetne presude obvezujuće za ovaj sud u predmetnom postupku.

3.5. Smatra da osnovni ugovor nije u svojoj cjelini stavljen izvan snage, već su zamijenjene pojedine odredbe pa ništetnost osnovnog ugovora još uvijek postoji, koja ništetnost za sobom povlači za sobom i ništetnost Sporazuma o konverziji kao dodatka koji slijedi njegovu pravnu sudbinu.

3.6. Napominje, da presudom CV.19/20 sud EU je potvrdio svoje shvaćanje da konverzija nije prepreka za puno obeštećenje zbog ništetnih ugovora odnosno ugovornih odredbi.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu zaključen između stranaka 21.4.2005. br. Ugovora 9010502434, Dodatak ugovora o kreditu od 11.12.2015., u Otplatnu tablicu, pregled uplata po kreditu, u Nalaz i mišljenje vještaka Borisa Belunjaka od 29.4.2024. (list br. 143-172). Sud je saslušao tužitelja.

5. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka ocijenio tužbeni zahtjev kao djelomično osnovan.

6. Sud je kao nesporno utvrdio da su tužitelj i tuženik dana 21. travnja 2005. sklopili ugovor o kreditu na iznos od 60.258,00 CHF CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao i da su dana 11. prosinca 2015. sklopile dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 102/2015.) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

7. Sporna je međutim osnova, visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja, zatim aktivna legitimacija, je li tužitelj imao svojstvo potrošača kao i je li ništetna konverzija Ugovora o kreditu od 11. prosinca 2015.

8. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

8.1. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

8.2. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

8.3. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate.

8.4. Uvidom u navedeni Ugovor o kreditu od 21. travnja 2005. utvrđeno je da je tuženik korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 60.258,00 CHF koji prema čl. 3. Ugovora o kreditu ima rok vraćanja od 180 mjeseci.

8.5. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu, to su dakle ništave odredbe predmetnog Ugovora u kojima je upravo ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF (čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu).

8.6. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao u 2005,. godine za rješavanje stambenog pitanja, odnosno kupovinu stana. Kredit je digao u Privrednoj banci Zagreb u iznosu od oko 60.000,00 CHF. Prije odluke o dizanju kredita informirao se u Podravskoj banci jer je bio njihov klijent, no kada je čuo od drugih kolega da se u Privrednoj banci znatno brže rješavaju krediti, a bilo mu je hitno rješavanje stambenog pitanja, otišao je u Privrednu banku, radi ishođenja kredita. Tamo mu je zaposlenica banke savjetovala da digne kredit u CHF jer je najpovoljniji. Ista je čak inzistirala da digne kredit na 20 godina, a on se odlučio dići kredit na 15 godina jer je imao dobra primanja. Kada mu je izračunata rata kredita na rok od 15 godina u CHF to mu je bilo povoljno, a rate bi u drugoj valuti bile veće za isti iznos kredita za najmanje 200,00 kuna, tako da se sam i na nagovor zaposlenice banke, jer je kredit bio povoljniji, manja rata, odlučio podići kredit u CHF. U vrijeme kada je dizao kredit zaposlenica banke mu nije objasnila što znači valutna klauzula, nije je rekla da bi tečaj mogao znatno porasti i u banci ga nisu uopće upozorili na rizik sklapanja ugovora s valutnom klauzulom, što to znači. Bilo mu je dovoljno da je rata na početku iznosila oko 2.100,00 kuna, da bi kroz par godina otišla na oko 3.500,00 kuna. Obzirom da mu je bilo otežano plaćanje tih rata, a čuo je da je donesen zakon o konverziji, otišao je u banku sklopiti ugovor o konverziji. U banci su mu priznali pretplatu u iznosu od oko 20.000,00 kuna, tako da je slijedeću godinu plaćao umanjene rate. Nisu mu ponudili povrat tog novca, nego su mu umanjili ratu. Nakon konverzije rata je bila oko 2.300,00 kuna i do otplate se nije gotovo ni mijenjala. Obzirom da je imao određena sredstva u investicijskom fondu, kredit je zatvorio i otplatio u roku od 14 godina. Nakon što mu je bankarica savjetovala da digne kredit u CHF, na koji kredit se i odlučio, u banci su mi pripremili unaprijed odštampani sadržaj ugovora, koje je pročitao i to one dijelove koji su ga zanimali, a to je iznos kredita, rok otplate, i visina rate. Smatrao je da se ta rata neće s godinama značajno promijeniti, no ista je znatno porasla i to na iznos koji je jedva mogao plaćati. Nije tražio sklapanje ugovora u drugoj valuti, jer mu je rečeno da je CHF stabilna valuta.

9.1. I iz iskaza tužitelja, kojem iskazu sud u cijelosti poklanja vjeru, proizlazi da tuženik nije potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi. Po ocjeni suda tuženik je propustio informirati potrošača o općem riziku uz svaku valutnu klauzulu, a osobito da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezano za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezano za Eur, budući se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema Euru, dok tečaj ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a.

9.2.Tužitelj je dobio unaprijed sastavljen ugovor koji je sadržavao unaprijed od strane banke formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik nije dokazao da je potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe, odnosno nije dokazao da je tužitelju dao dostatne informacije kako bi mogao donijeti informiranu odluku.

10. Nadalje iz iskaza tužitelja, kao i iz samog Ugovora o kreditu (članak 2.) vidljivo je da je namjena kredita kupnja stambenog objekta, te je tužitelj nesporno imao status potrošača u trenutku sklapanja ugovora.

11. Ocjena ovoga suda je da postupanje tuženika u pogledu valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu osnovan.

12. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

13. Odredbom članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

14. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti kojom se kamata i glavnica veže uz valutu švicarski franak nepoštena, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne ugovorne odredbe naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnom odredbom tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a.

15. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

16. Sud nalazi da tužitelj, iako je izvršena konverzija kredita, ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

16.1. Sud je pri tome imao u vidu i citiranu Odluku Europskog suda (C-452/2018) te činjenicu da tužitelj u trenutku sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu br. 9010502434 nije mogao znati za ništetnost sporne odredbe, a koja je utvrđena tek Odlukom Trgovačkog suda br.P-1401/2012 u odnosu na valutnu klauzulu, koja Odluka je postala pravomoćna 14.6.2018., a niti se tužitelj odrekao zaštite koju mu pruža direktiva vijeća br. 93/2013/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

17. Osim toga, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja 2005. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

18. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Borisa Belunjaka koji nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim, a na koji nalaz i mišljenje tužitelj nije imao primjedbe, te je sukladno istom i specificirao tužbeni zahtjev, dok je tuženik u podnesku od 29.5.2024. (list br. 178) istakao da je konverzija provedena sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, tako da je tužitelj u potpunosti obeštećen provedenom konverzijom, te ističe da je vještak isključio razdoblja negativnih vrijednosti razlika anuiteta po srednjem tečaju banke na dan plaćanja i anuiteta po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita, koje negativne vrijednosti bi sud trebao uzeti prilikom donošenja odluke.

18.1. Prema nalazu i mišljenju imenovanog vještaka proizlazi da zbog primjene prodajnog tečaja za devize kreditora za CHF za kune u otplati kredita, u odnosu da je primijenjen prodajni tečaj za devize kreditora za CHF za kune na dan isplate kredita i to više plaćene razlike pojedinih anuiteta iznose 5.809,80 EUR, te je sud prihvatio u cijelosti tužbeni zahtjev radi isplate, odlučivši kao u izreci presude pod točkom II. 19. Prigovor zastare tuženika nije osnovan.

19.1. Naime, prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, zbog čega zastara nije nastupila. Isto je potkrijepljeno pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., da posljedice ništetnosti ugovora počinju teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, obzirom da tužitelj u tužbi traži utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovora o kreditu.

20. U odnosu na prigovor promašene aktivne legitimacije sud ga ocjenjuje kao neosnovanim u cijelosti. Prije svega treba istaći da su takve uplate vršene u ime, za račun i po nalogu korisnika kredita, kreditor ih je kao takve prihvatio, evidentirao i iskoristio za zatvaranje obveza po kreditu. Kako će se, i hoće li se uopće korisnik kredita i treća osoba kasnije razračunavati, nije problem kreditora, niti je to pitanje kojim bi se trebao baviti sud. Kao korisnik kredita je ovdje označen tužitelj, a kao kreditor tuženik te obzirom da nije došlo do cesije tražbine iz ugovora o kreditu, niti do pristupanja ili preuzimanja duga, sud smatra da je tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje tužbe.

21. Sud nije uzeo u obzir manje plaćene iznose tužitelja po kreditu jer tuženik nije određeno naveo koji su to iznosi i kada dospijevaju, a niti istakao prijeboj odnosno protutužbu za manje plaćene iznose.

21. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. ZPP a u svezi s odredbom članka 155. ZPP.

22. Sud je tužitelju na ime troškova parničnog postupka priznao nagradu za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 15.10.2023. (list br. 49) u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za zastupanje na pripremnom ročištu od 19.12.2023. u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 1.5.2024. u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za zastupanje na glavnoj raspravi od 11.12.2024. u iznosu od 200,00 EUR i nagradu za pristup ročištu radi objave presude u iznosu od 100,00 EUR. Ukupno troškovi zastupanja s PDV-om iznose 1.375,00 EUR. 22.1. Trošak vještačenja iznosi 398,17 EUR, a sudska pristojba na tužbu iznosi 104,44 EUR, tako da je dosuđen ukupni trošak u iznosu od 1.877,61 EUR.

22.2. Sud tužitelju nije dosudio zatezne kamate na dosuđene troškove parničnog postupka od dana donošenja presude jer ih isti nije potraživao.

23. Zbog izloženog odlučeno je kao u izreci presude.

U Požegi, 23. siječnja 2024.

Sudac

Snježana Polgar

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda za županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. Odvjetnik Velimir Galić, Požega, Dragutina Lermana 6

2. Odvjetničko društvo Šooš Maceljski, Mandić, Stanić i Partneri d.o.o, Trg žrtava fašizma 6/III Zagreb