Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

Poslovni broj: P-26/2024-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima OIB: 77561654785, po sucu Snježani Kozina kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice JP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Ivanu Kalauz, odvjetniku iz Vinkovaca, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. (ranije Nova hrvatska banka d.d., Sperbank d.d. i Volksbank d.d.) iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 8793904217, zastupanog po punomoćniku OD Žurić i Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 12. prosinca 2024. u nazočnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužitelja u zamjeni Hrvoja Jovića, odvjetnika iz Vinkovaca, i punomoćnika tuženika u zamjeni Hrvojke Čolaković, odvjetnice iz Vinkovaca, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 23. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba pod točkom 5. Ugovora o kreditu broj: 737288 od 23. travnja 2008. zaključenog između tužiteljice JP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. (ranije Nova hrvatska banka d.d., Sperbank d.d. i Volksbank d.d.) iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 8793904217, koja nosi naziv "NAKNADE", a koje odredbe glase:

"Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a naročito sljedeće naknade:

5.1. Naknada za odobrenje kredita: 3,50% (slovima: tricijelihpetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.

5.2. Naknada za vođenje računa za otplatu kredita: Naknada za vođenje računa za otplatu kredita naplaćuje se u iznosu i za razdoblja određena Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora."

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. (ranije Nova hrvatska banka d.d., Sperbank d.d. i Volksbank d.d.) iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 8793904217, da isplati tužiteljici JP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 504,76 eura (slovima: petsto četiri eura i sedamdeset šest centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 07.05.2008. do isplate, i to po stopi od 15 % za period od dospijeća do 31.07.2008., zatim u periodu od 01.08.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a u periodu od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %, a od 01.01.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. (ranije Nova hrvatska banka d.d., Sperbank d.d. i Volksbank d.d.) iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 8793904217, da tužiteljici JP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 1.000,77 eura (slovima: tisuću eura i sedamdeset sedam centi) sa zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 23. siječnja 2025. do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa u visini od 26,54 eura (slovima: dvadeset šest eura i pedeset četiri centa), kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je po punomoćniku 12. siječnja 2024. podnijela tužbu ovome sudu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 23.04.2008. sklopila s Volksbank d.d., pravnim prednikom tuženika, Ugovor o kreditu broj: 737288, temeljem kojega je koristila kredit u iznosu od 23.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 95 mjeseci. Potraživanje koje je pravni prednik tuženika imao prema tužiteljici temeljem gore navedenog ugovora o kreditu tužiteljica je u cijelosti isplatila.

1.2. Tužitelj nadalje navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, radi se o standardno formuliranom ugovoru, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, te ističe da prema odredbi čl. 81. st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj ističe da je tuženik u Ugovor o kreditu od 23.04.2008. ugradio odredbu kojom je određena naknada u iznosu od 3,50 % od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita. Takav način određivanja naknade potpuno je netransparentan za tužiteljicu kao potrošača, pa je to prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je stoga takva odredba Ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna. Temeljem nepoštene/ništetne odredbe Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, tuženik je dana 06.05.2008. prilikom isplate kredita naplatio od tužiteljice iznos od ukupno 486,23 eura.

1.3. Tužitelj nadalje ističe da sukladno odredbi čl. 323 st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), u slučaju ništetnosti ugovora/ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora/ugovorne odredbe. Slijedom navedenog, a sukladno odredbama čl. 1111. st. 1., u vezi odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, tužitelj potražuje od tuženika isplatu onog što je primio odnosno više naplatio od tužitelja na osnovi ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i to sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja naknade do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prije svega istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, a sve to iz razloga jer su stranke sporazumno ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta Kreditora.

2.1. Tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev ističući između ostalog da je potraživanje tužitelja u zastari. Kako je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo tek 12.01.2024. to tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 126/21, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Nadalje navodi da ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete primjenjivao bi se zastari rok iz čl. 230. ZOO-a koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarjevaju za 3 godina od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Ako bi se postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe čl. 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, ali o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja. Ako bi se postupak kvalificirao kao postupak radi stjecanja bez osnove zastarni rok bi iznosti 5 godina od dana sklapanja ništavnog pravnog posla što određuje čl. 371. ZOO-a.

2.2. Tuženik prije svega ističe i da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 3.50 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom, pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Nadalje, odredbe o naknadi za administraciju i obradu kredita iz Ugovora su jasne, uočljive i lako razumljive. Da su odredbe jasne i uočljive nije i ne može biti dvojbeno, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka, te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade.

2.3. Zaključno, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno. Sve navedeno može biti sankcionirano jedino odlukom kojom sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja, stoga tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Tužiteljica se svojim podneskom od 04.03.2024. u odnosu na odgovor na tužbu tuženika protivi svim navodima iz odgovora na tužbu smatrajući ih u cijelosti neosnovanim, te budući da tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva ističe kako je tužbeni zahtjev preciziran sukladno tuženikovoj potvrdi od 06.12.2023. kojom je isti potvrdio da je od tužiteljice naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 3.663,52 kn (486,23 eura). Budući da tuženik osporava visinu zahtjeva predlaže se izvršiti uvid u potvrdu tuženika od 06.12.2023. i u prometnu karticu po kreditu, te provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

4. Sud je odlučujući o prigovoru mjesne nenadležnosti isti prigovor odbio rješenjem broj P-26/2024-5 od 20. ožujka 2024.

5. Na održanom ročištu kod ovoga suda 28. sibnja 2024. tužena ističe kako se protivi provođenju financijsko – knjigovodstvenog vještačenja, ali i nadalje osporava visinu tužbenog zahtjeva kao i osnovanost.

6. U dokaznom postupku provedeni su dokazi čitanjem i uvidom u presliku Ugovora o kreditu broj: 737288 sklopljenog 23.04.2008. (list 6-17), prometnu karticu po kreditu (list 18-27), potvrda tužene o naplaćenoj administrativnoj naknadi (list 29), provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Tomislavu Borković, dipl.oec. iz [adresa], dana 03.07.2024. (list 93-96), te dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke na zapisniku od 12.12.2024. (list 106-108).

7. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je ugovor o kreditu zaključila s prednikom tužene banke Volksbank d.d. 23.04.2008. u svrhu adaptacije kuće. Kredit je otplaćen u cijelosti. Za ovu banku se odlučila jer je bila njihov klijent i primala plaću na tekući račun kod ove banke, a osim toga ponudili su joj i povoljnije uvjete kreditiranja nego u drugoj banci. Nije tražila kredit u CHF već su ga ponudili kao najpovoljniji na tržištu u tom trenutku. Ugovor je pročitala prije zaključenja i bila je zadovoljna u tom trenutku jer joj je odgovarala rata kredita i vrijeme otplate kredita. U to vrijeme nije imala otvorenu firmu niti obrt. Kredit nije koristila kao poreznu olakšicu. Platila je naknadu za odobrenje kredita i rečeno joj je da ne može dobiti kredit bez toga, to je bilo oko 500 – 600,00 eura i bilo joj je uračunato u kredit. U banci ju je dočekao gotov pripremljen obrazac ugovora. Nije mogla ništa mijenjati u samom ugovoru, mogla ga je samo prihvatiti i potpisati ili ne potpisati. Od banke nije dobila nikakvu brošuru ili informaciju što i koliko plaća. U vrijeme podizanja kredita bila je zaposlena u OŽB Vinkovci. Ulazna naknadu banka joj je naplatila iz cjelokupnog iznosa odobrenog kreditu. Za tu je naknadu saznala jer je pročitala u ugovoru da je sastavni dio kredita. Znala je da svojim potpisom daje pristanak na ugovor takav kakav je.

8. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) sud je utvrdio slijedeće:

8.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključila ugovor o kreditu dana 23. travnja 2008. na iznos od 23.500,00 CHF s rokom otplate od 95 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima. Nesporno je da su od strane korisnika kredita u cijelosti podmirene obveze proistekle iz navedenog ugovora o kreditu.

8.2. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na naknadu za odobrenje kredita, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

9. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe Ugovora o kreditu sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07

– dalje: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

9.1. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

9.2. Nadalje prema st. 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 98. ZZP/07.

9.3. Odredbom čl. 102. st. 1. i 2. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

10. Analizirajući spornu odredbu točke 5. Ugovora o kreditu uz uvjete koje odredi Kreditor, sud je ovdje primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH br. 79/07 i 125/07, nastavno: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 23.04.2008.

10.1. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

11. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da su odredba o naknadi za obradu kredita uz uvjete koje odredi kreditor sadržane u dijelu pod odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu ništetne.

11.1. Naime, navedena odredba je nepošteno ugovorena u smislu čl. 96. st. 1. ZZP/07 slijedom čega je ista i ništavna sukladno čl. 10.2. st. 1. ZZP/07. Osim toga po zaključku suda navedena odredba ne prolaze test poštenja obzirom je cjelokupan rizik prebačen samo na jednu stranu tj. na tužitelja koji u cijelosti ovisi o volji tuženika. Na odluku banke tužitelj apsolutno nije imao mogućnosti utjecaja.

12. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik nije s uspjehom osporio navode tužitelja da se o spornim dijelovima ugovorne odredbe iz čl. 5. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, stoga je po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga ove odredbe ništetne u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.

13. Imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe i iste dovodeći u vezu sa iskazom tužitelja, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

14. Budući je tuženik osporavao visinu tužbenog zahtjeva to je sud radi utvrđenja visine naknada za obradu kredita, proveo financijsko – knjigovodstveno vještačenje po vještaku Tomislavu Borković dipl.oec. iz [adresa].

14.1. Vještak u svom nalazu od 03. srpnja 2024. utvrđuje da je ukupan iznos naknade za odobrenje kredita (administrativna naknada) koju je korisnik kredita platio temeljem odredbi iz čl. 5. t. 5.1. utvrđena u iznosu od 3.663,52 kn, što odgovara protuvrijednosti 504,76 eura preračunato po srednjem tečaju HNB za 1 EUR = 7,257992 kn važećem na dan plaćanja 06.05.2008.

15. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Borković kao stručan i objektivan, zasnovan na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjen prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima. Iz nalaza vještaka utvrđeno je da je tužiteljica platila na temelju ništetne ugovorne odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita (administrativna naknada) iznos od 504,76 eura, a što proizlazi i iz potvrde tužene banke od 06.12.2023 da je tužiteljica prilikom ugovaranja kredita zbog ništetnosti odredbi o naknadi obrade kredita platila iznos od 3.663,52 kn / 504,76 eura. To je upravo onaj iznos koji tužitelj i potražuje po konačno uređenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 04.07.2024.

15.1. Kako iz nalaza i mišljenja financijsko – knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužiteljica zbog ništetnosti odredbi i o naknadi obrade kredita platila više iznos od 504,76 eura, to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa kako je to odlučeno u izreci ove presude.

15.2. Tuženik je po osnovi odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08, 63/08 i 134/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) obvezan vratiti tužiteljici navedene novčane iznose i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečno više plaćeni iznos, s tim da je kamata određena sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

16. U odnosu na prigovor zastare istaknut od strane tuženika, isti je po zaključku suda neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka ove presude još nije pravomoćna, to nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, pa neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.

17. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

18. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 155. Zakona o parničnom postupku. Tužitelju je sukladno označenoj vrijednosti predmeta spora i važećoj Odvjetničkoj tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 151/22 i 138/23 – dalje: Tarifa) odobren trošak i to: za sastav tužbe u iznosu od 100,00 eura, za sastav dva obrazložena podneska i to od 04.03.2024. i 04.07.2024. svaki u iznosu od 100,00 eura, za zastupanje na dva ročišta i to od 28.05.2024. i 12.12.2024. svako u iznosu od po 100,00 eura, te za ročište za objavu presude u iznosu od 50,00 eura, što uz pripadajući PDV u iznosu od 137,50 eura čini ukupan iznos od 687,50 eura.

18.1. Tužiteljici je također priznat uplaćeni trošak za vještačenja u iznosu od 300,00 eura, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura, tako da je tužiteljici sveukupno dosuđen parnični trošak u visini od 1.000,77 eura.

18.2. Tužiteljici nije odobren zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 eura iz razloga što je tužiteljica ovog troška oslobođena obzirom na Zakon o izmjenama zakona o sudskim pristojbama i to čl. 11. st. 1. toč. 20. istog Zakona prema kojoj potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa imaju pravo na oslobođenje na plaćanje sudske pristojbe.

U Vinkovcima 23. siječnja 2025.

Sudac

Snježana Kozina

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnik Ivan Kalauz, Vinkovci – pun. tužitelja

2. Tuženik Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4