Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž- 219/2022- 3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Sisku u vijeću sastavljenom od sudaca, Ljiljane Milina predsjednice vijeća, mr. sc. Ane Belogalvec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Predraga Jovanića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Srđan Kalebota, odvjetnik u Splitu, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, koju zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina&Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P- 1995/2020 od 29. listopada 2021., u sjednici vijeća održanoj 23. siječnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P- 1995/2020 od 29. listopada 2021. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima postupka u povodu žalbe ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

»I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba iz članka 1. Ugovora o kreditu broj 418- 50- 4287994 od 27. srpnja 2007., zaključenog između tužiteljice i tužene, u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 13.524,98 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, ugovorna odredba iz članka 7. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene, kao kreditora, za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita.

II Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba iz članka 2. Ugovora o kreditu broj 418- 50- 4287994 od 27. srpnja 2007., zaključenog između tužiteljice i tužene, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama tužene, kao kreditora.

III Nalaže se tuženoj, u roku od 15 dana, isplatiti tužiteljici iznos od 16.143,40 kn sa zateznom kamatom, obračunatoj po stopi od 15% do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB- a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 (pet) postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate i to:

- na iznos od 46,12 kn od 30. studenog 2007.

- na iznos od 45,30 kn od 31. prosinca 2007.

- na iznos od 45,54 kn od 31. siječnja 2008.

- na iznos od 46,41 kn od 29. veljače 2008.

- na iznos od 66,50 kn od 31. ožujka 2008.

- na iznos od 43,78 kn od 30. travnja 2008.

- na iznos od 56,05 kn od 31. svibnja 2008.

- na iznos od 55,93 kn od 30. lipnja 2008.

- na iznos od 54,11 kn od 31. srpnja 2008.

- na iznos od 53,33 kn od 31. kolovoza 2008.

- na iznos od 53,07 kn od 30. rujna 2008.

- na iznos od 136,36 kn od 31. listopada 2008.

- na iznos od 71,03 kn od 30. studenog 2008.

- na iznos od 154,08 kn od 31. prosinca 2008.

- na iznos od 166,84 kn od 31. siječnja 2009.

- na iznos od 172,61 kn od 28. veljače 2009.

- na iznos od 173,66 kn od 31. ožujka 2009.

- na iznos od 176,74 kn od 30. travnja 2009.

- na iznos od 152,11 kn od 31. svibnja 2009.

- na iznos od 133,98 kn od 30. lipnja 2009.

- na iznos od 138,81 kn od 31. srpnja 2009.

- na iznos od 148,36 kn od 31. kolovoza 2009.

- na iznos od 147,53 kn od 30. rujna 2009.

- na iznos od 137,87 kn od 31. listopada 2009.

- na iznos od 156,00 kn od 30. studenog 2009.

- na iznos od 170,53 kn od 31. prosinca 2009.

- na iznos od 191,21 kn od 31. siječnja 2010.

- na iznos od 186,47 kn od 28. veljače 2010.

- na iznos od 214,52 kn od 31. ožujka 2010.

- na iznos od 209,20 kn od 30. travnja 2010.

- na iznos od 219,57 kn od 31. svibnja 2010.

- na iznos od 309,37 kn od 30. lipnja 2010.

- na iznos od 290,89 kn od 31. srpnja 2010.

- na iznos od 347,36 kn od 31. kolovoza 2010.

- na iznos od 327,85 kn od 30. rujna 2010.

- na iznos od 296,46 kn od 31. listopada 2010.

- na iznos od 362,68 kn od 30. studenog 2010.

- na iznos od 446,92 kn od 31. prosinca 2010.

- na iznos od 387,27 kn od 31. siječnja 2011.

- na iznos od 408,19 kn od 28. veljače 2011.

- na iznos od 381,59 kn od 31. ožujka 2011.

- na iznos od 386,37 kn od 30. travnja 2011.

- na iznos od 499,31 kn od 31. svibnja 2011.

- na iznos od 510,30 kn od 30. lipnja 2011.

- na iznos od 601,95 kn od 31. srpnja 2011.

- na iznos od 553,56 kn od 31. kolovoza 2011.

- na iznos od 500,59 kn od 30. rujna 2011.

- na iznos od 488,81 kn od 31. listopada 2011.

- na iznos od 484,74 kn od 30. studenog 2011.

- na iznos od 509,92 kn od 31. prosinca 2011.

- na iznos od 531,86 kn od 31. siječnja 2012.

- na iznos od 534,80 kn od 29. veljače 2012.

- na iznos od 519,62 kn od 31. ožujka 2012.

- na iznos od 529,87 kn od 30. travnja 2012.

- na iznos od 536,88 kn od 31. svibnja 2012.

- na iznos od 525,09 kn od 30. lipnja 2012.

- na iznos od 528,19 kn od 31. srpnja 2012.

- na iznos od 519,34 kn od 31. kolovoza 2012.

IV Nalaže se tuženoj, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 11.303,25 kn sa zateznom kamatom koja na označeni iznos teče od donošenja presude do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena.«

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je pravovremeno podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, prigovora provedenom dokaznom postupku i ocjeni izvedenih dokaza, ističe bitnu povredu odredaba postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi sa člankom 190. i 191., te članka 354. stavka 2. točaka 3. i 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 23/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), prigovor zastare i prigovara tijeku zatezne kamate. Tuženik pobija odluku o troškovima postupka i predlaže preinačenje presude i odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti, uz nadoknadu troška parničnog postupka tuženiku, uključujući i trošak žalbenog postupka, podredno ukidanje presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu tuženiku troškova žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije izjavljen.

4. Žalba tuženika je osnovana.

5. Među strankama nije sporno da su tužiteljica i tuženik sklopili 27. srpnja 2007. Ugovor o kreditu broj 418- 50- 4287994 (dalje: Ugovor), temeljem kojeg je tuženik odobrio tužiteljici kredit za kupnju vozila, u iznosu od 13.524,98 CHF u protuvrijednosti kuna, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatnu stopu od 5,75 % godišnje i to promjenjivu sukladno Odluci kreditora, s rokom otplate 60 mjeseci, da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, kao i da je tijekom otplate kredita tuženik mijenjao kamatnu stopu, kako je to detaljnije opisano u obrazloženju prvostupanjske presude. Nesporno je da kredit nije konvertiran.

6. Sporna je mjesna nadležnost prvostupanjskog suda za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, dopuštenost preinake tužbe, jesu li odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula Ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništetne, odnosno da ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane. Sporno je da li je potraživanje tužiteljice u zastari, te visina utuženog potraživanja.

7. Nije osnovan prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog suda pravilno cijenio okolnost da tužiteljica ima prebivalište u [adresa] i da su stranke sklopile Ugovor o kreditu u Poslovnici tuženika u Splitu, te je slijedom toga pravilno primijenio članak 59. ZPP kada nije prihvatio prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Splitu za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

8. Prigovor zastare nije osnovan. Prvostupanjski sud je prigovor zastare odbio kao neosnovan, uz poziv na općepoznatu sudsku praksu u istovrsnim predmetima i u tom dijelu za svoju odluku je dao jasne razloge i presuda se u tom dijelu može ispitati.

9. Međutim, prvostupanjski sud nije utvrdio sve odlučne činjenice za donošenje pravilne i zakonite odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva, za svoju odluku nije dao jasne razloge i presuda se ne može ispitati, što čini upitnim i pravilnu primjenu materijalnog prava.

10. Tužiteljica je podnijela tužbu za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja valute švicarski franak (dalje: CHF) u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja kredita i promjenjive kamatne stope. Nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja uskladila je tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka, tuženik se protivio tome, smatrajući da se radi o preinaci tužbe (podnesak tuženika od 21. rujna 2021. – stranice 274- 277 spisa).

10.1. Uvidom u spis utvrđeno je da prvostupanjski sud nije odlučio dopušta li preinaku tužbe prije zaključenja glavne rasprave (koja je zaključena na ročištu održanom 16. rujna 2021. – stranice 295- 298 spisa), u skladu sa člankom 191. ZPP.

11. Osnovan je i prigovor tuženika da prvostupanjski sud nije izveo dokaze po prijedlogu tuženika, zbog čega činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno. 12. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev- 1279/2022- 2 od 14. veljače 2023. je u odnosu na postavljeno pitanje: može li se sud, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi, u postupku pozivati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz Kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženiku izraženo shvaćanje kako je suprotan odredbi članka 81. stavka 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03., dalje: ZZP/03) kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka, koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.

13. Ovo shvaćanje je također podudarno shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke tog suda broj U- III- 5458/21 od 30. lipnja 2022., da u pojedinačnom potrošačkom sporu nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanje zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora jer bi takvim tumačenjem nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena, niti ju je banka mogla dokazivati ni u kolektivnom, ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je suprotno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu.

14. Uvažavajući shvaćanje iz navedene odluke Ustavnog suda, u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 1135/2023- 2 od 3. siječnja 2024. izraženo je pravno shvaćanje da sud ne može u pojedinačnom postupku potrošača protiv banke donijeti zakonitu odluku samo primjenjujući utvrđenja iz kolektivnog spora bez provođenja sveobuhvatnog dokaznog postupka, u situaciji kad je tuženik predložio provođenje dokaza upravo na okolnost različitih ključnih činjenica (čime je odstupljeno od ranije prakse Vrhovnog suda, izraženih pravnih shvaćanja u Rev 3142/2018- 2 od 19. ožujka 2019., Rev 18/2018- 2 od 26. svibnja 2020.).

15. Tuženik je već u odgovoru na tužbu predložio saslušanje tužiteljice i ET, javnog bilježnika u [adresa], radi utvrđenja da se o predmetnim odredbama ugovora, o načinu promjene kamatne stope i primjeni valutne klauzule, pojedinačno pregovaralo te da su tužiteljici tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici ugovaranja promjenjive kamatne stope i vezanja kredita uz tečaj CHF, odnosno, o postojanju pregovora glede ugovornih odredbi u odnosu na koje tužiteljica traži utvrđenje njihove ništetnosti (stranice 22- 32 spisa, s prilozima).

15.1 Uvidom u spis je utvrđeno da je tuženik tijekom prvostupanjskog postupka ostao kod prijedloga za saslušanjem tužitelja i svjedoka. U podnesku od 19. studenog 2020. predložio je i saslušanje svjedoka ČT (stranice 155- 162 spisa). Kod svojih dokaznih prijedloga tuženika je ostao sve do zaključenja glavne rasprave (zapisnik od 16. rujna 2021. – stranice 295- 296 spisa).

15.2. Prvostupanjski sud je na pripremnom ročištu, održanom 26. studenog 2020., prije zaključenja prethodnog postupka, raspravnim rješenjem usvojio dokazne prijedloge stranaka za uvid u dostavljenu dokumentaciju u spisu i finankcijsko- knjigovodstveno vještačenje, odbio dokaz za saslušanje tužiteljice kao suvišan, bez navođenja razloga za takav zaključak, dok o ostalim predloženim dokazima tuženika nije odlučio (za izvođenja dokaza saslušanjem u svojstvu svjedoka javnog bilježnika i zaposlenika tuženika), već je zaključio glavnu raspravu i donio pobijanu presudu.

15.3. Ni u obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud ne navodi zbog čega je odbio prijedlog tuženika za saslušanje tužiteljice. U točki 5. obrazloženja je samo navedeno da preostali dokazni prijedlozi nisu prihvaćeni jer ih sud smatra suvišnim i u suprotnosti s načelom ekonomičnosti postupka, iz čega nije vidljivo o kojim se uopće dokazima radi i zašto ih sud smatra suvišnim. Stoga presuda nema jasnih razloga u tom dijelu i ne može se ispitati, čime je počinjena bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP.

15.4. Osnovan je stoga žalbeni prigovor da je odbijanjem izvođenja dokaza saslušanjem tužitelja i navedenih svjedoka, po prijedlogu tuženika, tuženiku onemogućeno dokazivati pod kojim uvjetima je sklopljen Ugovor o kreditu, odnosno da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da je tužiteljica bila upoznata s posljedicama ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, te da se stoga ne radi o nepoštenim, ni ništetnim ugovornim odredbama, čime je počinjena bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP.

16. Odredbom članka 81. ZZP/03., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.).

17. Prema odredbi članka 82. točka 19. istog Zakona, propisano je da bi se mogle smatrati nepoštenim odredbe ugovora kojima se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom.

18. Člankom 49. ZZP/14. je propisano da se smatra nepoštenom jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

19. Prema članku 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora (stavak 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati ne njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.), a iz odredbe članka 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi (stavak 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (stavak 2.).

20. Opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to: da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

21. Slijedom toga, činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno, pa je za sada upitna i pravilna primjena materijalnog prava, odredaba ZZP/03., u vezi s odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14., 110/15 i 14/19., dalje: ZZP/14.) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13 Europske ekonomske zajednice od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) kojom su regulirani nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima i odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23., dalje: ZOO).

22. Budući da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno održati novu glavnu raspravu pred prvostupanjskim sudom, uvažena je žalba tuženika, ukinuta pobijana presuda i predmet je vraćen na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu (članak 369. i 370. ZPP).

23. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će otkloniti uočene nedostatke, odlučiti o izvođenju dokaza saslušanjem tužiteljice i predloženih svjedoka po prijedlogu tuženika, na okolnost pojedinačnog pregovaranja o spornim odredbama (i osporavanja izravne primjene utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača), te izvesti eventualno druge predložene dokaze koje ocijeni potrebnim za utvrđivanje odlučnih činjenica, pa će ocjenom svih izvedenih dokaza donijeti novu i zakonitu odluku, uz pravilnu primjenu materijalnog prava i pravilnu primjenu pravila o teretu dokazivanja, u skladu sa člankom 221.a ZPP i za svoju odluku dati jasne razloge.

24. Odluka o troškovima postupka u povodu žalbe tuženika temelji se na odredbi članka 166. stavka 3. ZPP, kako je odlučeno pod točkom II. ovog rješenja.

Sisak, 23. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Milina