REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3086/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Nevenka Baran, u pravnoj stvari tužitelja FINA iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 70, OIB: 85821130368, protiv tuženika ADRIA RIJEKA d.o.o. iz Rijeke, Užarska 28, OIB: 07638053150, kojeg zastupa punomoćnik Alen Ivković, odvjetnik u Rijeci, Užarska 28, radi isplate iznosa od 58,10 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-111/2023-10 od 11. srpnja 2024., 23. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-111/2023-10 od 11. srpnja 2024.

Obrazloženje

1. Presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski sud je naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 58,10 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa navedenog u izreci presude pa do isplate i to prema stopama tih kamata pobliže navedenima u izreci presude kao i trošak ovršnog postupka u iznosu od 20,00 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 23. svibnja 2023. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci te presude. Tako je prvostupanjski sud presudio na temelju odredbe članka 376. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) jer je ocijenio da je tuženik pravni sljednik društva Hypo Group d.o.o. koje je s tužiteljem sklopilo Ugovor o obavljanju usluga certificiranja za poslovne subjekte od 4. srpnja 2019., pa je stoga na tuženika u smislu odredbe članka 541. stavka 2. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine” broj: 152/11

– pročišćeni tekst, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23, 130/23 i 136/24) prešla obveza plaćanja naknade prema tom ugovoru; upravo zato, sud prvog stupnja je ocijenio neodlučnim za osnovanost tužbenog zahtjeva tvrdnju tuženika da on nije sklopio ugovor i da njemu usluga nije pružena. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku (premda se nije izričito u obrazloženju presude pozvao na te zakonske odredbe) dosudivši tužitelju troškove postupka koji su mu nastale (još) tijekom ovršnog postupka.

2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je u cijelosti zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi u bitnom navodi da nije dužan platiti uslugu koja mu nije pružena. Iz obrazloženja presude proizlazi da je tuženik dužan platit uslugu koja mu nije pružena. Naime, sve i da je tuženik bio u ugovornom odnosu s tužiteljem – postojanje ugovornog odnosa čiji je predmet pružanje usluga nije i ne može rezultirati obvezom plaćanja usluge koja nesporno nije pružena. Žalitelj dodatno ukazuje da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo pozivom na odredbu članka 376. Zakona o obveznim odnosima iako ta odredba regulira ugovor o kupoprodaji dok je predmetnim ugovorom ugovoreno pružanje usluge, a ne predaja stvari u vlasništvo, no čak i da se na sporni odnos primjenjuje navedena zakonska odredba, ne postoji obveza kupca platiti cijenu ukoliko prodavatelj nije kupcu predao stvar u vlasništvo, a analogno tome ne postoji obveza kupca platiti cijenu ukoliko prodavatelj uslugu nije pružio. Žalitelj osporava i odluku o troškovima ovršnog postupka smatrajući da se o tim troškovima može raspravljati isključivo u okviru troškova parničnog postupka, a tužitelj u tijeku postupka do zaključenja glavne rasprave nije zahtijevao nikakve troškove parničnog postupka iz čega je razvidno da je sud odlučivao extra petita jer je prekoračio granice postavljenog zahtjeva. Žalitelj se poziva za pravno shvaćanje sa zajedničkog sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-204/17 od 2. lipnja 2017. prema kojem se o trošku nastalom tijekom ovršnog postupka odlučuje zajedno s ostalim troškovima parničnog postupka; pri tome, tuženik navodi da je on zahtijevao naknadu troška postupka o čemu sud prvog stupnja nije odlučio pa (osim što u tom dijelu predlaže donošenje dopunske odluke) žalbom pobija presudu i u dijelu u kojem je odbijen njegov zahtjev za naknadom troškova postupka. Tuženik predlaže da se njegova žalba usvoji i u cijelosti ukine pobijana presuda uz obvezivanje tužitelja da tuženiku naknadi troškove cjelokupnog postupka uvećane za trošak drugostupanjskog postupka u iznosu od ukupno 875,00 EUR.

2.1. Žalba je dostavljena tužitelju na odgovor. Tužitelj u odgovoru na tuženikovu žalbu u bitnom navodi da je tuženikova žalba neosnovana. Iz Izjave o prihvaćanju certifikata i Potvrde o preuzimanju certifikata na kriptografskom uređaju od 4. srpnja 2019. je razvidno da je tužitelj pružao usluge pravnoj osobi Hypo Group d.o.o. Nadalje, sud je ispravno zaključio da se utuženi računi odnose na razdoblje od prosinca 2020. do lipnja 2021. godine, da Ugovor o pripajanju datira od lipnja 2021. godine pa je stoga tuženik u obvezi temeljem članka 541. stavka 2. Zakona o trgovačkim društvima kao pravni slijednik podmiriti potraživanje tužitelja. Zato tužitelj predlaže da se tuženikova žalba odbije kao neosnovana.

3. Tuženikova žalba nije osnovana.

3.1. Ispitavši prvostupanjsku presudu na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/20, 114/22 i 155/23) u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer je umjesto odredbe članka 376. Zakona o obveznim odnosima trebao primijeniti odredbu članka 590. tog Zakona, no i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je donijeti jednaku odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

4. Iz spisa proizlazi nesporno da je tužitelj s trgovačkim društvom Hypo Group d.o.o. 4. srpnja 2019. sklopio Ugovor o obavljanju usluga certificiranja za poslovne subjekte (str. 55.-57. spisa) te je istoga dana navedeno trgovačko društvo dalo Izjavu o prihvaćanju certifikata i Potvrdu o preuzimanju certifikata na kriptografskom uređaju (st. 67. spisa) čime je tužitelj omogućio tom trgovačkom društvu korištenje usluge certificiranja sukladno sklopljenom ugovoru prema kojem se to društvo obvezalo tužitelju plaćati naknadu prema važećem cjeniku usluga FINA-e u roku od 15 dana od dana izdavanja računa (članak 3. tog Ugovora; str. 56. spisa). S obzirom na to da tužitelj u ovom sporu potražuje naknadu za pružene usluge certificiranja za razdoblje od prosinca 2020. do lipnja 2021. godine (iako je posljednji račun dospio na naplatu u srpnju 2021.), a trgovačko društvo Hypo Group d.o.o. se nesporno pripojilo tuženiku 6. srpnja 2021. upisom pripajanja tog društva u sudski registar sjedišta društva preuzimatelja (tuženika) što je vidljivo iz tuženikova izvatka iz sudskog registra sa str. 75. spisa, između stranaka je sporno da li tužitelj osnovano potražuje utuženu naknadu.

5. Prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da je tuženik kao pravni sljednik trgovačkog društva Hypo Group d.o.o. koje je s tužiteljem bilo u poslovnom odnosu iz Ugovora o obavljanju usluga certificiranja za poslovne subjekte u obvezi tužitelju isplatiti naknadu za usluge pružene tuženikovu pravnom predniku u razdoblju dok je tuženikov pravni prednik bio upisan u sudski registar (i kao takav pravna osoba u smislu članka 4. Zakona o trgovačkim društvima). Naime, prema odredbi članka 541. stavka 2. Zakona o trgovačkim društvima društvo preuzimatelj (u konkretnom predmetu, tuženik) je sveopći pravni sljednik pripojenog društva (društva Hypo Group d.o.o.), što znači da se na tuženika prenose sva prava ali i obveze pripojenog društva Hypo Group d.o.o.

5.1. Prema tome, budući da tužitelj u ovom sporu potražuje naknadu za pružene usluge certificiranja koje je tužitelj pružao društvu Hypo Group d.o.o. u razdoblju prije nego što se to društvo pripojilo tuženiku, to sama činjenica što tužitelj nije tuženiku pružao predmetne usluge nije odlučna za osnovanost tužbenog zahtjeva, a kako to pogrešno smatra tuženik. Nadalje, prema Ugovoru o obavljanju usluga certificiranja za poslovne subjekte i Potvrdi o preuzimanju certifikata na kriptografskom uređaju tužitelj je nesporno omogućio pravnom predniku tuženika da koristi tužiteljeve usluge i u razdoblju od prosinca 2020. do lipnja 2021. godine, a tuženikov pravni prednik nesporno prije tog razdoblja (kao ni tijekom tog razdoblja) nije raskinuo ugovor s tužiteljem zbog eventualnog nepružanja tih usluga što je nesumnjivo mogao učiniti ako je smatrao da mu tužitelj nije pružao ugovorene usluge; naime, tuženik tijekom cijelog prvostupanjskog postupka (kao ni u žalbi) nije naveo činjenicu da je predmetni ugovor raskinut zbog neispunjenja tužiteljeve ugovorne obveze. Upravo zbog navedenog, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da je tuženik kao pravni sljednik društva Hxpo Group d.o.o. u obvezi isplatiti tužitelju utuženu naknadu.

5.2. Međutim, pri tome je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo pozvavši se na odredbu članka 376. Zakona o obveznim odnosima koja regulira ugovor o kupoprodaji, a na što u žalbi osnovano ukazuje žalitelj. Naime, tužitelj i pravni prednik tuženika kao stranke Ugovora o obavljanju usluga certificiranja za poslovne subjekte nisu bile u poslovnom odnosu iz ugovora o kupoprodaji, već u poslovnom odnosu proizašlom iz ugovora o djelu u smislu odredbe članka 590. Zakona o obveznim odnosima – tom je zakonskom odredbom propisano da se ugovorom o djelu izvođač obvezuje obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari, izvršenje kakva fizičkog ili umnog rada i slično, a naručitelj se obvezuje platiti mu za to naknadu. Slijedom navedenog, budući da se navedenim ugovorom tužitelj obvezao pružati usluge certificiranja pobliže navedene u članku 2. Ugovora o obavljanju usluga certificiranja za poslovne subjekte, dok se tuženikov pravni prednik tim ugovorom obvezao plaćati naknadu tužitelju za pružene usluge, radi se o ugovoru o djelu. Međutim, unatoč pogrešne primjene materijalnog prava od strane prvostupanjskog suda, taj je sud pravilno obvezao tuženika kao pravnog sljednika društva Hypo Group d.o.o. da isplati tužitelju utuženu naknadu.

5.3. Nadalje, tuženik neosnovano osporava odluku o troškovima postupka smatrajući da tužitelj u ovom sporu nije podnio zahtjev za naknadom tih troškova. Naime, premda tužitelj doista tijekom parničnog postupka nije podnio zahtjev za naknadom parničnih troškova, on je još u prijedlogu za ovrhu sa str. 6. spisa podnio zahtjev za naknadom troškova ovršnog postupka u iznosu od 20,00 EUR s pripadajućim kamatama, a koji su mu određeni (i) u rješenju o ovrsi. Prema tome, iako se povodom tuženikova prigovora (odgovora na tužbu) postupak nastavio voditi kao povodom prigovora protiv platnog naloga, tužitelj je tijekom ovog spora (još u stadiju ovršnog postupka) podnio određen zahtjev za naknadom troškova postupka koje mu je priznao i prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku, iako se pri tome sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude nije izričito pozvao na te zakonske odredbe. Jednako tako, budući da je tuženik parnična stranka koja je u cijelosti izgubila spor, to tuženik neosnovano u žalbi smatra da bi tužitelj njemu trebao naknaditi troškove postupka pa je iz tog razloga u žalbi (i) predložio donošenje dopunske odluke.

6. Slijedom navedenog, tuženikovu žalbu je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu, a na temelju odredbe članka 368. stavka 2. Zakona o parničnom postupku.

Zagreb, 23. siječnja 2025.

Sudac

Nevenka Baran