Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1634/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Dragice Samardžić kao predsjednice vijeća, Vesne Kuzmičić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Ankice Matić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Tonću Miliću, odvjetniku u Metkoviću, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, zastupana po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Knezović i partneri j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-155/2023-22 od 16. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 23. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-155/2023-22 od 16. travnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je kako glasi:

I. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 3.191,86 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje do 31. prosinca 2007. godine teku po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa nadalje po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje kamate teku:

dine do isplate

iznos od 62,40 eura od 31. 5. 2008. godine do isplate

od 30. 9. 2008. godine do isplate

godine do isplate

iznos od 97,46 eura od 30. 6. 2009. godine do isplate

od 2. 11. 2009. godine do isplate

odine do isplate

na iznos od 96,66 eura od 31. 7. 2010. godine do isplate

ra od 6. 12. 2010. godine do isplate

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 14.516,43 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje do 31. srpnja 2015. godine po stopi po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa nadalje po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje kamate teku:

ate

eura od 31. 1. 2010. godine do isplate

. godine do isplate

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju troškove ovoga postupka u iznosu od 3.578,09 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje od presuđenja do isplate teku po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena."

2. Protiv citirane presude pravovremeno se žali tuženik te presudu pobija u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP), predlažući ovom sudu pobijanu odluku preinačiti sukladno žalbenim razlozima, podredno ukinuti, te vratiti sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.191,86 Eur, na ime pretplaćenih kamata, kao i iznosa od 14.516,43 Eur po osnovi pretplaćenog tečaja uvećanog za zakonsku zateznu kamatu od dospijeća, do isplate, a sve na temelju Ugovora o kreditu broj 225-22/2005 kojem je tužitelju odobren stambeni kredit.

6. Među strankama nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika (tada Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.) zaključili 17. veljače 2005. Ugovor o kreditu, broj 256-22/2005, na temelju kojeg je tužitelju odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 130.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita u svrhu refinanciranja kredita kod HVB Splitske banke d.d. i adaptaciju kuće (članak 2.), s kamatom od 5,25 % dekurzivno godišnje (članak 3.). Isto tako nije sporno da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata, o kojim povećanjima je tuženik obavještavao tužitelja, da je otplata kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF i to na način da se mjesečni anuitet u iznosu od 779,02 CHF ima plaćati u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF (tada) Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja (članak 3.), da je Banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama ili drugog akta Banke, a da tužitelj kao korisnik kredita suglasno i bez pogovora prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama kao i njene kasnije izmjene i dopune (članak 6.), što je utvrđeno i uvidom u navedeni ugovor. Nije sporno ni da je kredit po Ugovoru u cijelosti otplaćen.

7. Sporno je jesu li navedene ugovorne odredbe sadržane u članku 2., članku 3. i članku 6. Ugovora o kreditu koji je tuženik sklopio sa tužiteljem kao korisnikom kredita, potrošačem, kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika i valutna klauzula, uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak nepoštene i ništetne, sve u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03), tj. odredbe članka 96. i članka 97. ZZP/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) je li posljedično navedenom tužitelju pričinjena šteta postupanjem tuženika i u kojem iznosu, ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenih iznosa, primjenjivost odluka u postupku kolektivne zaštite potrošača na odnos stranaka i je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

8. Suprotno žalbenim prigovorima tuženika, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a jer je dao mogućnost tuženiku da raspravlja pred sudom, a također nije počinjena ni bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, te ista sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

9. Također, nisu počinjene i druge bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a.

10. U ispravno provedenom postupku, sud prvog stupnja utvrdio je sljedeće relevantne činjenice, koje žalbenim prigovorima tuženika nisu dovedene u sumnju:

- da je neosnovan tuženikov prigovor zastare, budući je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo je na sjednici od 30. siječnja 2020. pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, dok je na sjednici održanoj 31. siječnja 2022. donio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF u kojem je povodom dvojbi i nedoumica koje se učestalo pojavljuju u praksi izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. U tom smislu VSRH je ustanovio da, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Slijedom navedenog u konkretnom slučaju zastara tužiteljeva potraživanja počela je teći tek pravomoćnošću naprijed citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene povodom kolektivne tužbe potrošača, pa do podnošenja predmetne tužbe 10. lipnja 2019. nije protekao opći rok zastare od pet godina, jer za stjecanje bez osnove nije određen drugi rok zastare (članak 225. ZOO/05);

- da iz sadržaja Ugovora o kreditu broj 256-22/2005, vremena sklapanja (2005.) i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom zahtjevu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na ovdje tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjena kamatne stope isključivo temeljem odluke banke te u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, pa tužitelj sukladno čl. 502 c ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku po kojem su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovoreno pravo banke da jednostranom odlukom, bez objektivnih parametara, izmijeni kamatnu stopu i primjeni na ovaj način ugovorenu valutnu klauzulu u CHF-a;

- da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci utvrdio da je i tuženik, između ostalih, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i odredbe kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je pak imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača točnije protivno članku 81., 82. i 90. (Narodne novine broj 96/03) te kasnije protivno odredbama važećeg ZZP/07 i to članka 96. i 97. tog Zakona te suprotno odredbama članka 2. ZOO-a;

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu u kojem je pravomoćno utvrđeno da je tuženik, između ostalih banaka, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju nepoštene odredbe u kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka, odnosno od trenutka kada su postale sadržaj standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 – dalje: ZZP) čitavo vrijeme dok se koriste;

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na tuženika kojom je utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu kojim se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik potrošača u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve isključivo na štetu potrošača;

- da je pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 2245/17 prihvatio stav suda EU izraženo u odluci C-154/15, C-307/15 i C-308/15 te izražava da se smatra da nepoštena ugovorna odredba nije nikada bila ugovorena pa tako ne može imati učinak na potrošača, a utvrđenje nepoštenosti mora imati za posljedicu ponovno uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da te odredbe nije bilo. Proglašavanjem ugovorne odredbe nepoštenom nastaje za potrošača subjektivno pravo na restituciju, time da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

11. Prihvaćajući u cijelosti iskaz tužitelja i ocjenjujući ga uvjerljivim i životnim, prvostupanjski je sud zaključio da je tuženik obuhvaćen odlukom o kolektivnom sporu, te da sud na temelju članka 502.c ZPP-a i članka 118. ZZP-a vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača i članka 106. citiranog Zakona, a slijedom toga da je obavezan i primijeniti utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Stoga da se tužitelj osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, jer se iste odnose na stambene kredite (bitno je da se radi o potrošačkom kreditiranju za fizičke osobe - što je ovdje slučaj) . Tvrdnja tuženika da tužitelj nema ovo pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin "parnicama radi naknade štete", kako to propisuje članak 502c ZPP-a, treba tumačiti ekstenzivno i teleološki kao parnica u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je bit ove parnice u kojoj tužitelj zahtjeva isplatu temeljem ništetnih odredaba ugovora o kreditu u vezi kamatne stope te valutne klauzule i da mu se isplati šteta koja mu je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne kamatne stope i valutne klauzule. Odredbe članka 502.c stavak 1. ZPP-a i članka 118- ZZP-a da govore o postupcima naknade štete pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu članka 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni. U odlukama VSRH br. Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020., je VSRH iznio jasno i nedvojbeno shvaćanje o direktnom učinku kolektivnih presuda,

- da prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/14, 110/15) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka (istovjetno članak 138.a ZZP/07) i Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača da obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno članak 138. a u vezi s člankom 131. stavkom 1. ZZP/07);

- da u smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe članak 502.c ZPP-a koja određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a. Dakle, u odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda Trgovačkog i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, da vrijedi odredba čl. 502. c ZPP-a radi čega je taj prigovor neosnovan;

- da iz sadržaja Ugovora o kreditu kao tipskog ugovora uz primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika, jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čiji bi sadržaj tužitelj kao potrošač mogao utjecati. Ugovorna kamata iz sporne odredbe članka 6. Ugovora o kreditu sadržajno je izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, a odredbe članka 2., 3. i 4. istog Ugovora kojima je ugovorena valuta glavnice u CHF kao u pravomoćnoj presudi Visokog trgovačkog suda u Republici Hrvatskoj (Pž- 6632/2017) koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev- 2221/2018), te kako u predmetnom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valute CHF uz koju je vezana glavnica kredita između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u navedenim sudskim postupcima, to je zaključak suda da su ugovorne odredbe o promjenjivosti stope redovne kamate i tečaja valuta CHF uz koju je vezana glavnica kredita ništetne;

- da se odredba članka 81. stavak 1. i 2. ZZP/07, prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da se nadalje smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stoga, da je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a sukladno članku 323. ZOO-a i obveza svake strane da vrati ono što je primila po osnovi takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti;

- da je za odluku u ovoj pravnoj stvari relevantna cijena o kojoj su stranke pregovarale i na istu po objektivnom kriteriju pristale, a to je u ovom slučaju po ocjeni suda jedino inicijalno ugovorena kamatna stopa od 5,25 % godišnje i iznos glavnice koji je primijenjen kod isplate kredita u smislu iznosa kredita koji je isplaćen tužitelju i na koji iznos je primijenjen tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate, za koju je tužitelj kao potrošač znao u trenutku sklapanja ugovora i na nju kao točno određenu pristao, pa tvrdnje tuženika da se time fiksira kamatna stopa, protivno činjenici da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, nisu utemeljene. Naime, da stranke jesu ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, no pri tome da nisu na valjani način odredile kriterije promjene iste, dapače tužitelj kao potrošač uopće nije jasno i potpuno informiran o rasponu kretanja kamatne stope kao cijene zajma, pa da bi isti pristao na takvu cijenu i način mijenjanja iste. U situaciji kada je jedini ugovoreni parametar, kao jasan i potpun kriterij, ugovorena određena stopa i tečaj, da isti predstavlja osnovu potraživanja stranaka, a da sud nije ovlašten ugovorni odnos stranaka regulirati na način da sam određuje kriterije i elemente ugovora, a koji nisu ugovoreni između stranaka, što bi predstavljala situacija u kojoj bi sud određivao kamatnu stopu i tečaj prema kriterijima koji nisu sastavni dio ugovora o kreditu. Odlučujući o reviziji protiv odluke Visokog trgovačkog suda (Revt-249/2014) da je Vrhovni sud RH na stranici 36. naveo: „Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03, odnosno članak 102. ZZP-a te ugovorne odredbe ništetne. U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi, a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, iste nisu nepoštene, a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom."

12. U odnosu na visinu zahtjeva sud je proveo financijsko vještačenje na način da je kao početni parametar označio visinu kamatne stope od 5,25%, na dan sklapanja Ugovora, koja nije nepoštena, a time ni ništetna. Stoga, da je vještaku naloženu da na temelju podataka u spisu utvrdi iznose koji se odnose na kamate koje je tužitelj isplatio banci po Ugovoru o kreditu broj 256-22/2005 od 16. veljače 2005., odnosno bilo je potrebno utvrditi razliku između početne ugovorene kamate od 5,25% i kamate koja se mijenjala odlukom banke i to za svaki mjesec pojedinačno, do dana otplate kredita, odnosno novčane iznose koje je tužitelj platio. Također mu je naloženo uzeti u obzir i negativne kamatne razlike time da je dužan utvrditi razliku između iznosa koji je tužitelj pretplatio primjenom početne ugovorene kamatne stope 5,25% te valutne klauzule u CHF.

13. Temeljem iznesenog, da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Stefani Gardašanić (Mačus d.o.o) iz Dubrovnika od 12. prosinca 2023., da proizlazi kako preplata, odnosno više plaćena kamata iznosi 4.940,89 CHF ili 24.049,29 kuna po početnom tečaju, odnosno 3.191,86 Eur. Manje plaćene kamate nije bilo. Pozitivne tečajne razlike, kada je tečaj bio veći od početnog, iznose 109.374,02 kuna ili 14.516,43 Eur. Negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog, da su 9.995,89 kuna, odnosno 1.326,68 eura. Neto preplata tečaja, kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika da iznosi 99.378,13 kuna, ili 13.189,75 Eur.

14. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju vještaka ponajprije ističući kako je sud pogrešno odredio zadatak vještaku, te je predložio dopunu vještačenja na način da vještak usporedi stvarni otplatni plan sa izračunom u kojemu bi primijenio kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite.

15. U odnosu na navedeno, prvostupanjski je sud smatrao da je vještakinja jasno izradila svoj nalaz i mišljenje na temelju naloga suda i dokumentacije u spisu (Ugovora o kreditu br. 256-22/2005 od 16. veljače 2005, početnog otplatnog plana, otplatnog plana, kartice kredita), pa je sud njezin nalaz i mišljenje prihvatio, jer je isti dan prema pravilima struke, znanosti i iskustva, a način vještačenja (pitanje početnog tečaja i visine kamatne stope) da je pravno, a ne financijsko pitanje. Sud, naime ne spori tuženiku pravo da visinu kamatne stope mijenja niti mu ne spori pravo da kod ugovora o zajmu ugovara promjenjivu kamatnu stopu. Međutim, u ovom konkretnom sporu da je utvrđeno da je ugovaranje promjenjive kamatne stope bilo ništetno. Zbog toga, a imajući u vidu stav VSRH (Revt-249/14) početni parametar nije fiksna kamatna stopa već ona brojčano naznačena u ugovoru.

16. Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje da zahtjev tužitelja za isplatu predstavlja restitucijskih zahtjev koji je posljedica ništetnosti tih odredbi o valutnoj klauzuli i jednostrane promjene kamatne stope. Tužitelj da je plaćanje anuiteta obračunato prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja i jednostranom promjenom kamatne stope tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik da je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi, stoga zaključuje da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je primio na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora a sve sukladno odredbi članka 323. u svezi sa člankom 1111. ZOO-a.

17. U konkretnom slučaju uzimajući u obzir da je upravo tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te je bio svjestan sadržaja predmetnog Ugovora, njegovih odredbi, kao i što svaka od njih propisuje, da je sasvim evidentno kako je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja, time i trenutka uplate anuiteta koje je sam obračunao primjenom ništetnog dijela odredbi Ugovora, te je znao ili mora znati da nema pravo na isplatu istih, pa je na temelju odredbe članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a dužan platiti zatezne kamate na svaki pojedinačno preplaćeni iznos od idućeg dana od dana kada je iste primio.

18. Radi svega navedenog prihvaćen je kao osnovan tužbeni zahtjev tužitelja.

19. Odluku o trošku sud je utemeljio na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, te na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23, dalje u tekstu: Tarifa).

20. Gore navedena činjenična utvrđenja, odnosno opširno elaborirane pravne zaključke prvostupanjskog suda prihvaća u cijelosti i ovaj žalbeni sud, te se žalitelj sa svojom žalbom u cijelosti upućuje na navode pobijane presude.

21. Valjano je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev, jer suprotno od tuženikovih žalbenih navoda, isti je sud na temelju svih izvedenih dokaza, odnosno gore citiranih odredbi pravilno zaključio da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

22. Što se tiče žalbenog prigovora tuženika glede zastare u odnosu na kamatnu stopu i valutnu klauzulu, odgovoriti je kako je isti neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

23. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje ZOO/91). Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl.502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu – jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o kamatnoj stopi počinje teći od 13. lipnja 2014. a o valutnoj klauzuli počinje teći od 14. lipnja 2018.

24. Prema navedenom, a kako je tužbu u ovom postupku tužitelj podnio 12. lipnja 2019. utužena tražbina s osnova preplate temeljem ništetne ugovorne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije u zastari jer je glede tog dijela tražbine zastara, u skladu sa naprijed izloženim, započela teći od 13. lipnja 2014. (kamata), odnosno od 14. lipnja 2018. (valuta), pa rok od pet godina nije istekao do pokretanja predmetne parnice. Ovdje je imati u vidu i kako tužba nakon provedenog vještačenja nije preinačena budući je tužbeni zahtjev smanjen, što je sve ranije detaljnije obrazloženo. Ni ostalim žalbenim prigovorima nije dovedena u pitanje zakonitost i pravilnost pobijane presude.

25. Ujedno je tuženiku odgovoriti kako je pravilnom primjenom navedenog materijalnog prava prvostupanjski sud obvezao tuženika isplatiti tužitelju i kamate na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od izvršenih uplata do isplate (članak 1115. ZOO-a), jer to proizlazi iz priloženog otplatnog plana i vještačenja.

26. Ni žalbeni navodi tuženika glede prvostupanjske odluke o troškovima postupka nemaju utemeljenja budući je sud pravilno i zakonito odmjerio troškove postupka tužiteljici po odredbama članka 154. stavak 1., članka 155. i 164. ZPP-a u svezi sa odredbama Tarife, Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/18, 51/23 dalje: ZSP).

27. Radi svega iznesenog valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu a presudu prvostupanjskog suda potvrditi, sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP- a.

U Splitu, 23. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dragica Samardžić