REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj: Ppž-303/2025

ZAGREB

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Roberta Završkog, predsjednika vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. FC i dr., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj: 70/17, 126/19, 84/21 i 114/22), odlučujući o žalbi tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave splitsko-dalmatinske, Postaje granične policije Vrgorac, podnesene protiv presude Općinskog suda u Metkoviću, broj: Pp-1435/2023 od 22. studenog 2024., na sjednici vijeća održanoj 23. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave splitsko-dalmatinske, Postaje granične policije Vrgorac i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, na temelju čl. 182. t. 1. i 3. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22, dalje: PZ) su okr. FC, okr. MC i okr. SC oslobođeni optužbe zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u izreci pobijane presude, te je odlučeno da trošak prekršajnog postupka pada na teret proračunskih sredstava suda.

2. Protiv te presude je tužitelj pravodobno podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući preinačiti presudu i proglasiti okrivljenike krivim.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrdio da nisu počinjene povrede na koje ukazuje žalitelj.

5. Prvostupanjski sud je pobijanu presudu temeljio na činjenicama i dokazima koji su izneseni tijekom postupka, a u smislu odredbe čl. 179. st. 5. PZ-a te je tako sud u postupku proveo sve dokaze koji su mu bili na raspolaganju, nakon čega ih je analizirao svaki posebno i u međusobnoj vezi, cijeneći ih na način kako je to propisano odredbom čl. 88. PZ-a i za odluku o oslobađanju optužbe okrivljenika dao uvjerljive razloge koji se temelje na rezultatima dokaznog postupka, a koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

5.1. Prije svega, u konkretnom slučaju su okr. FC i okr. MC odlučno poricali da bi počinili prekršaj za koji se terete (primijenili fizičku silu jedan prema drugome, uslijed koje nije nastupila tjelesna ozljeda) te su istovremeno teretili jedan drugoga za takvo ponašanje, dok je iskaze ispitane svjedokinje OC, supruge okr. FC koja je iskazivala samo u korist svog supruga i svjedokinje BC, sestre okr. FC, okr. MC i okr. SC, koja je iskazivala samo u korist okr. MC, sud ocijenio nepouzdanima. Imajući u vidu nespornu činjenicu da su između okr. FC, okr. MC, okr. SC i BC s jedne strane te okr. FC i njegove supruge OC s druge strane, dugogodišnji poremećeni obiteljski odnosi zbog neriješenih imovinskih pitanja, prvostupanjski je sud iskaze tih svjedokinja (OC i BC) ocijenio pristranima i zbog toga im nije poklonio vjeru, koje razloge prihvaća i ovaj sud. Osim toga, i sam tužitelj u žalbi konstatira da su ispitane svjedokinje očito prilagodile iskaze na način da pogoduju interesima onog okrivljenika s kojim imaju zajednički interes, a to su OC čiji je suprug okr. FC s kojim je ostala živjeti u kući njegovih roditelja u [adresa], te ĐC, sestra okr. MC (i okr. FC te okr. SC), koja je s bratom okr. MC i sestrom okr. SC za vikend došla u roditeljsku kuću u [adresa], gdje se zbio događaj za koji se terete, a u vezi koje nekretnine se međusobno spore, odnosno polažu pravo na korištenje određenih dijelova.

5.2. Nadalje, iz iskaza ispitanog svjedoka policijskog službenika ŠC, ne proizlazi da bi između okr. FC i okr. MC došlo do ikakvog sukoba, niti taj izvedeni dokaz u korelaciji s ostalim dokazima pruža dostatnu osnovu za nedvojbeno utvrđenu krivnju na strani oba okrivljenika. Kod takvog stanja stvari, niti medicinska dokumentacija na ime okr. MC u kojoj je navedeno da je zadobio površinsku ozljedu podlaktice (koja prileži spisu), sama za sebe niti u vezi s ostalim dokazima ne može s dovoljnim stupnjem izvjesnosti biti dokaz o krivnji okr. FC.

5.3. Stoga nije u pravu žalitelj kada u žalbi ističe da je na temelju iskaza ispitanih svjedokinja ipak dovoljno dokazano da su okr. FC i okr. MC počinili prekršaje za koje se terete, odnosno dajući vlastitu ocjenu izvedenog dokaznog postupka, te preocjenjujući dokaze na način da ih tumači drugačije od ocijene prvostupanjskog suda, a koju ovaj sud drži pravilnom. Budući da drugih relevantnih dokaza nije bilo, prvostupanjski sud opravdano na temelju izvedenih dokaza nije mogao zaključiti izvan svake razumne sumnje (a to je stupanj utvrđenja odlučnih činjenica potreban za donošenje osuđujuće odluke), da su ti okrivljenici počinili predmetni prekršaj te je pravilno donio odluku o oslobađanju od optužbe tih okrivljenika za prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

5.4. Dakle, s obzirom da je prvostupanjski sud na temelju slobodne ocjene dokaza zaključio da nije moguće sa nedvojbenom sigurnošću utvrditi da bi okr. FC i okr. MC počinili prekršaj koji im je stavljen na teret, to je, sukladno čl. 182. t. 3. PZ-a, opravdano iste oslobodio optužbe u nedostatku dokaza.

5.4.1. Ovdje je međutim potrebno istaknuti da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude (odlomak 14.) iznio pogrešan zaključak u dijelu da činjeničnom opisu optužbe za okr. FC i okr. MC nedostaje konstitutivni element prekršaja jer tužitelj nije naveo i zakonski opis prekršaja iz čl. 10. t. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, odnosno nije naveo da su ti okrivljenici počinili nasilje u obitelji „primjenom fizičke sile uslijed koje nije nastupila tjelesna ozljeda“, pa djelo nije prekršaj. Naime, odredbom čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji sankcionira se počinitelj nasilja u obitelji iz čl. 10. istog Zakona, kojom zakonskom odredbom su propisani pojmovni oblici nasilja u obitelji i kojom je, u t. 1., propisano da je nasilje u obitelji primjena fizičke sile uslijed koje nije nastupila tjelesna ozljeda. Slijedom navedenog, primjena fizičke sile uslijed koje nije nastupila tjelesna ozljeda predstavljaju odlučne činjenice koje čine biće prekršaja navedenog nasilja u obitelji te one doista moraju biti naznačene, odnosno te radnje moraju biti opisane i konkretizirane u činjeničnom opisu prekršaja, ali ne nužno i sam zakonski opis prekršaja „primjena fizičke sile uslijed koje nije nastupila tjelesna ozljeda“. Ovo iz razloga jer je zakonski opis nekog prekršajnog djela pravno kvalificiranje prekršaja i podvođenje odlučnih činjenica sadržanih u činjeničnom opisu pod biće tog prekršaja, što znači da sve odlučne činjenice, u konkretnom slučaju radnje primjene fizičke sile (a da nije nastupila tjelesna ozljeda) moraju biti opisane ili naznačene u činjeničnom opisu prekršaja, a ne nužno i sam taj zakonski opis prekršaja.

5.4.2. Budući da je u činjeničnom opisu prekršaja za koji se okr. FC i okr. MC terete, jasno opisano što je svaki od njih radio (okr. FC počinio fizičko nasilje prema branu MC na način da je isto udario u predjelu lijeve ruke metalnim stupićem.., a okr. MC brata FC gurao laktovima i unosio mu se u lice govoreći...), vidljivo je da su u činjeničnom opisu jasno opisane radnje koje se sastoje od konkretne fizičke sile. Stoga je pogrešan stav prvostupanjskog suda da ovakvom činjeničnom opisu nedostaje konstitutivni element prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji jer nije naveden i zakonski opis da su „primjene fizičke sile uslijed koje nije nastupila tjelesna ozljeda“.

6. Nadalje, u odnosu na prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji za koji je okr. SC oslobođena optužbe, prvostupanjski je sud ispravno zaključio da djelo koje se toj okrivljenici stavlja na teret kako je to opisano u činjeničnom opisu optužbe, nije prekršaj te je istu oslobodio optužbe. Naime, postupanje koje se okr. SC činjeničnim opisom optužnog prijedloga stavlja na teret, sastoji se u verbalnom napadu na brata okr. FC, ali nije opisano bitno obilježje prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, a to je nastupanje posljedice povrede dostojanstva ili uznemirenosti kod okr. FC (žrtve), da bi te riječi predstavljale psihičko nasilje u obitelji koje je kao pojmovni oblik nasilja napisano u čl. 10. t. 3. istog Zakona.

6.1. Budući da je zakonski opis odnosno pravno kvalificiranje prekršaja podvođenje odlučnih činjenica sadržanih u činjeničnom opisu pod biće odgovarajućeg prekršaja, to zbog navedenog sve odlučne činjenice, koje se potom utvrđuju u postupku, nužno moraju biti navedene isključivo u činjeničnom opisu prekršaja optužnog prijedloga, a kako to u konkretnom predmetu nije slučaj, istom nedostaje jedan od konstitutivnih elemenata prekršaja koji se okr. SC stavlja na teret, što je ispravno zaključio prvostupanjski sud te oslobodio optužbe tu okrivljenicu na temelju čl. 182. t. 1. PZ-a. Iako bi pravilno postupanje prvostupanjskog suda u konkretnoj situaciji bilo da je tu okrivljenicu oslobodio optužbe na temelju čl. 161. st. 6. PZ-a, dakle, odmah prilikom ispitivanja optužnog prijedloga jer u činjeničnom opisu nije naznačeno ili opisano bitno obilježje nastupanja posljedice, umjesto da je vodio postupak te zaključio da djelo koje se okr. SC stavlja na teret, nije prekršaj jer nedostaje bitno obilježje djela u činjeničnom opisu, o kojem obilježju nije niti mogao odlučivati jer nije bio naznačen u optužbi.

7. Slijedom svega iznesenog, trebalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu kako je odlučeno u izreci ove presude, a na temelju čl. 205. PZ-a.

U Zagrebu, 23. siječnja 2025.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Robert Završki, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Metkoviću u 7 otpravaka: za spis, okrivljenike, branitelja i tužitelja.