Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1355/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, Milka Samboleka suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Tomislavu Beloši, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćnicima (odvjetnicima) u Odvjetničkom društvu Kallay & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-8922/2021-24 od 28. ožujka 2023., u sjednici vijeća 23. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-8922/2021-24 od 28. ožujka 2023.

II. Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I./ izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu broj 028-50-4379744 od 13. rujna 2007. sklopljenog između tužiteljice i tuženice, potvrđenog 20. rujna 2007. po javnom bilježniku Peri Džankiću iz Zagreba pod brojem OV-16915/2007 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) u dijelu koji glasi: „...po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“, pod toč. II./ izreke naloženo je tuženici s osnove preplate zbog ništetne ugovorene odredbe o valuti uz koju je vezana glavnica CHF isplatiti tužiteljici iznos od 3.364,83 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose, pod toč. II./ izreke (pravilno: III./ - opaska ovoga suda) naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 2.446,70 EUR sa zateznom kamatom od 28. ožujka 2023. do isplate, dok je pod toč. III./ izreke (pravilno: IV./ - opaska ovoga suda) tuženica odbijena sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

2. Pravovremenom, dopuštenom i potpunom žalbom navedenu presudu pobija tuženica iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o

P o s

l

o

v

n i b r

o

j

: G ž

-

1 3 5 5

/

2 0 2

3 - parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu u smislu žalbenih navoda, odnosno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Tužiteljica se nije očitovala na žalbu tuženice.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je otplata kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF i zahtjev za isplatu novčanog iznosa koji je na temelju ništetne ugovorne odredbe s osnove valutne klauzule u CHF tužiteljica isplatila tuženici.

6. Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužiteljice prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu na temelju kojeg je tuženica kao kreditor odobrila tužiteljici kao korisnici kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 24.655,78 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 60 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, radi kupnje novog vozila;

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima je tuženica ugovarala valutu uz koju je vezana glavnica u CHF jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženica informirala potrošače o bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročilo neravnotežu u pravima obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- da se u smislu odredbe čl. 502.c ZPP fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete i isplatu mogu pozivati na pravna utvrđenja iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe propisane čl. 502.a st. 1. ZPP te da je u tom slučaju sud vezan za utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite;

- da iz iskaza tužiteljice u bitnome proizlazi da joj je u poslovnici tuženice bio ponuđen samo kredit u CHF uz obrazloženje da se radi o najpovoljnijem kreditu u smislu kamata te joj je za taj kredit bio potreban samo sudužnik bez jamca, da joj nije dana mogućnost pregovaranja o bilo kojoj odredbi Ugovora o kreditu, te da ju osobni bankar nikada nije upozorio da HNB ne štiti tečaj CHF u odnosu na kn, a kao što je to slučaj kod EUR, da se kod drugih banaka nije raspitivala o vrsti kredita jer je od strane auto kuće u kojoj je kupila osobno vozilo bila upućena na tuženicu, da je u cijelosti otplatila kredit 2012., da se anuitet kredita s početnih 1.900,00 kn povećao na 3.300,00 kn;

- da je tužiteljica dokazala svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07);

- da je tuženica na pripremnom ročištu održanom 22. ožujka 2022. povukla prijedlog za saslušanje svjedokinje TČ – zaposlenice tuženice, dok je na istu

P o s

l

o

v

n i b r

o

j

: G ž

-

1 3 5 5

/

2 0 2

3 -

okolnost predložila saslušati također svoju zaposlenicu KČ, ali je od tog dokaznog prijedloga odustala na ročištu 8. studenog 2022.;

- da tuženica nije dokazala da je s tužiteljicom pregovarala o ugovornim odredbama u smislu potpune obaviještenosti iste o riziku sklapanja ugovora uz valutnu klauzulu u CHF;

- da je stalna sudska vještakinja za financije, računovodstvo i poreze DČ, zaposlena u Centru za vještačenje d.o.o., dostavila prvostupanjskom sudu 24. svibnja 2022. svoj nalaz i mišljenje, na temelju kojeg je prvostupanjski sud utvrdio da je tužiteljica zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana otplate kredita preplatila tuženici iznos od 814,30 EUR, a zbog ugovorene valutne klauzule u CHF radi razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća anuiteta) i početnog tečaja za CHF, da je tužiteljica preplatila tuženici iznos od 3.364,83 EUR;

- da je tužiteljica tužbom prvobitno zahtijevala utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2. st. 1. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora i isplatu ukupnog novčanog iznosa od 3.981,68 EUR s osnove ništetnih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa prema odluci tuženice, sa zateznom kamatom na taj iznos od 1. listopada 2007. do isplate, a podneskom od 29. lipnja 2022., nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev na način da zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita u valutnoj klauzuli u CHF i isplatu preplaćenog iznosa od 3.364,83 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose, pa je stoga tim podneskom djelomično smanjila tužbeni zahtjev, a čemu se tuženica nije protivila, ali je zahtijevala trošak postupka koji joj je tužiteljica time prouzročila;

- da nije osnovan prigovor zastare jer je zastara u odnosu na restitucijski zahtjev s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počela teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, odnosno donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-662/2017-10 od 14. lipnja 2018., dok je tužba u ovom postupku podnesena prvostupanjskom sudu 8. studenog 2021., posljedično čemu nije protekao opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15.; dalje u tekstu: ZOO).

7. Na temelju gore iznesenog, prvostupanjski sud je zaključio da je ništetna odredba čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu, pozivajući se pritom na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., na odredbu čl. 96. ZZP/07, odredbe Zakona o obveznim odnosima, te na odredbu čl. 502.c ZPP, zaključivši da tuženica nije dokazala da je informirala tužiteljicu o specifičnim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, odnosno na rizik „valute utočišta“, obzirom da tuženica nije ni iznosila tvrdnje da je informirala tužiteljicu o navedenim specifičnim rizicima, pa je utvrdio ništetnom ugovornu odredbu Ugovora o kreditu iz čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu i odlučio kao pod toč. I./ izreke presude.

8. Nadalje, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka iz kojeg proizlazi da je tužiteljica temeljem ništetne odredbe o načinu ispunjenja ugovorne obveze primjenom valutne klauzule u CHF i radi promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj u vrijeme plasiranja kredita isplatila tuženici iznos od 3.364,83 EUR, prvostupanjski sud je obvezao tuženicu isplatiti tužiteljici navedeni iznos primjenom čl. 1111. st. 1. ZOO sa zateznom kamatom na određene pojedinačne iznose pozivom na čl. 1115. ZOO, smatrajući

P o s

l

o

v

n i b r

o

j

: G ž

-

1 3 5 5

/

2 0 2

3 -

tuženicu nepoštenom stjecateljicom iznosa koje je primila na temelju nepoštene ugovorne odredbe.

9. Pobijajući navedenu presudu tuženica u žalbi ističe da u smislu odredbe čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03.; dalje u tekstu: ZZP/03) nije dopušteno utvrđivati da li su pojedine odredbe poštene ukoliko su iste jasne, razumljive i uočljive, da sud uopće nije obrazložio na temelju kojih činjenica je utvrdio tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim, već se samo kratko i paušalno pozvao na presudu donesenu u kolektivnom sporu, naglašavajući pritom da su u postupku kolektivne zaštite sudovi na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali da li sporne odredbe o valutnoj klauzuli mogu dovesti do neravnoteže na štetu potrošača, ali da je i sam Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u svojoj presudi naveo da nije isključeno da su banke u pojedinačnim slučajevima predmetne odredbe koristile u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, što nije bio predmet ispitivanja u postupku kolektivne tužbe, imajući u vidu njen preventivni i apstraktni karakter, posljedično čemu smatra da nije svaka odredba o valutnoj klauzuli a priori protivna načelu savjesnosti i poštenja, zbog čega je sud u svakom konkretnom slučaju dužan utvrditi da li je banka postupala protivno načelu savjesnosti i poštenju, a što u konkretnom slučaju nije učinio. Ističe da okolnost da bi predmetna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila unesena u tekst ugovora na inicijativu tuženice ne čini takvu odredbu samu po sebi nepoštenom, odnosno protivnu načelu savjesnosti i poštenja obzirom da je tužiteljica izabrala sklopiti upravo takav Ugovor o kreditu sa tuženicom, te ista nije zahtijevala raskid tog Ugovora niti je osporavala odredbe istog koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF, već je svojim potpisom pristala na sve odredbe Ugovora o kreditu, a svojim držanjem tijekom otplate kredita nesporno potvrđivala obračune sastavljane od strane tuženice.

10. Tuženica osporava i visinu dosuđenog novčanog iznosa jer tužiteljica prilikom specificiranja tužbenog zahtjeva nije uzela u obzir manje plaćeni iznos na temelju smanjenja tečaja CHF, niti je manje plaćeni iznos uzeo u obzir prvostupanjski sud prilikom donošenja presude. Smatra da u odnosu na tzv. negativnu razliku nije bila dužna podnijeti protutužbu niti istaknuti prigovor radi prebijanja pozivajući se na recentnu sudsku praksu koja ide u smjeru priznavanja tužiteljima isključivo iznosa koji su stvarno preplatili, a do kojeg se dolazi na način da se uzimaju u obzir pozitivne i negativne razlike neovisno o tome da li je banka u konkretnom slučaju izjavila prigovor radi prebijanja, a sve to radi konačnog i svrsishodnog rješenja odnosa među strankama, jer niti jedna od ugovornih stranaka u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi ne može zadržati ono što je primila, odnosno ne može dobiti više od onoga što je dala.

11. Tuženica žalbom osporava i ocjenu prvostupanjskog suda u odnosu na po njoj istaknut prigovor zastare, smatrajući pogrešnim i netočnim stajalište suda prvog stupnja da zastara nastupa protekom 5 godina od dana pravomoćnosti odluke donesene u postupku kolektivne zaštite, jer isto nema uporište niti u jednoj odredbi materijalnog prava. S tim u vezi, tuženica navodi da je ostalo nejasno na temelju čega je prvostupanjski sud tužiteljici dosudio kamatu na svaki pojedini iznos računajući od dana isplate jer se ona u konkretnom slučaju nikako ne može smatrati nepoštenom stjecateljicom, pa kako niti o navedenom pobijana presuda ne sadrži obrazloženje to smatra da je time prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

P o s

l

o

v

n i b r

o

j

: G ž

-

1 3 5 5

/

2 0 2

3 -

12. Konačno, tuženica u žalbi navodi da je tužiteljica djelomično povukla tužbeni zahtjev (pravilno: tužbu - opaska ovoga suda), da se ona sa tim djelomičnim povlačenjem usuglasila ali je zahtijevala naknadu svih troškova koji su nastali povodom povučenog dijela, pa kako tuženica nije dala povoda za utuženje povučenog dijela tužbenog zahtjeva to smatra da je sud odlučujući o troškovima postupka bio dužan primijeniti odredbu čl. 158. st. 1. ZPP, odnosno donijeti odluku o troškovima temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP.

13. Ispitujući stoga pobijanu presudu i stanje spisa u okviru istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se njezina pravilnost ne bi mogla ispitati jer je prvostupanjski sud u obrazloženju iznio razloge o odlučnim činjenicama, ocjenu dokaza o spornim činjenicama obrazložio je jasnim, logičnim i uvjerljivim razlozima koji su u skladu sa sadržajem provedenog dokaznog postupka, pa stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a niti bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

14. Također, protivno žalbi tuženice, prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo.

15. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio je na snazi ZZP/07 kojim je u čl. 96. propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), te da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.). St. 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema čl. 99. tog Zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

16. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/14., 110/15., 14/19.; dalje u tekstu: ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice.

17. Odredbom čl. 502.c ZPP određeno je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, s time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

P o s

l

o

v

n i b r

o

j

: G ž

-

1 3 5 5

/

2 0 2

3 -

18. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je, između ostalih, i ovdje tuženica, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovarala valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženica postupila suprotno odredbama čl. 96. i 97. ZZP/07.

19. Kako je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, te kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da ona od strane tuženice prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije bila informirana o tečajnom riziku koji je vezan uz valutu CHF, nego joj je upravo ta vrsta kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF ponuđena kao najpovoljnija opcija kreditnog zaduženja, dok je tuženica odustala od saslušanja osoba koje su sudjelovale u sklapanju Ugovora o kreditu sa tužiteljicom na okolnost da je tužiteljica u okviru pojedinačnih pregovora bila informirana o rizicima fluktuacije tečaja, odnosno da su tužiteljici dane informacije te vrste bile odgovarajuće da bi se njezin pristanak na sklapanje Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF mogao smatrati „informiranim“, da je teret dokazivanja da su vođeni pojedinačni pregovori i da je tužiteljica bila obaviještena u smislu potpune informiranosti na tuženici, to je u konkretnom slučaju (kada tuženica nije predlagala dokaze, odnosno kada je od istih odustala) i prema ocjeni ovoga suda, prvostupanjski sud pravilno zaključio da je sporna odredba Ugovora o kreditu sadržana u standardnom tipskom ugovoru tuženice glede koje vrijedi presumpcija da se o sadržaju iste nije pregovaralo, da tuženica nije dokazala da je tužiteljici dala sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose, pa samim time ni razumljivost iste, pa je evidentno da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu upravo tuženica stvorila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, tim više što je tuženica kao banka raspolagala sa svim stručnim potrebnim znanjima temeljem kojih je mogla znati kada i pod kojim uvjetima može doći do promjene tečaja, te je sa svime time trebala na jasan i transparentan način upoznati i tužiteljicu kako bi ona mogla donijeti utemeljenu odluku želi li zaključiti predmetni Ugovor o kreditu pod navedenim uvjetima.

20. S tim u vezi valja navesti da tuženicu obvezuje zahtjev (materijalne) transparentnosti na način da ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena na način da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može, ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen, već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske

P o s

l

o

v

n i b r

o

j

: G ž

-

1 3 5 5

/

2 0 2

3 -

posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Obzirom na opseg informiranosti koji je tužiteljica opisala u svojem iskazu (a tuženica nije dokazala protivno), pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da zahtjev transparentnosti prema tužiteljici nije bio zadovoljen, posljedično čemu se u konkretnom slučaju radi o nepoštenoj te time i ništetnoj ugovornoj odredbi.

21. Pravilan je stoga zaključak prvostupanjskog suda da je riječ o odredbi koja nije jasno i razumljivo sastavljena i koja je nepoštena jer stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer kao što je to već ranije navedeno, sama razumljivost odredbe o mogućnosti promjene tečaja CHF ne znači i svijest korisnika kredita o tome što sve može utjecati na promjenu tog tečaja, posljedično čemu je prvostupanjski sud pravilno utemeljio pobijanu presudu na utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite jer je u kolektivnom sporu na temelju tamo izvedenih dokaza pravomoćno utvrđena nerazumljivost predmetne ugovorne odredbe prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; nemogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama.

22. Sudsko utvrđenje ništetnosti dijela predmetne ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

23. Kako je temeljem provedenog financijskog vještačenja utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetne pravne odredbe preplatila tuženici zbog tečajne razlike u odnosu na tečaj CHF u vrijeme plasiranja kredita i u vrijeme plaćanja anuiteta ukupan iznos od 3.364,83 EUR, to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbi čl. 323. i čl. 1111. st. 1. ZOO odlučio kao pod toč. II./ izreke presude.

24. U odnosu na žalbu tuženice kojom ističe da je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava odbio njezin prigovor zastare utužene tražbine, valja navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Također, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020- 2 od 30. siječnja 2020. te je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje prihvaća i ovaj sud, prema kojem, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s

P o s

l

o

v

n i b r

o

j

: G ž

-

1 3 5 5

/

2 0 2

3 -

valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Prema tome, opći petogodišnji rok zastare za povrat iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počeo je teći 14. lipnja 2018. (nakon pravomoćno utvrđene ništetnim glavnice vezane uz švicarski franak u kolektivnom sporu koja je utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/17) posljedično čemu je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da nije nastupila zastara tražbine tužiteljice budući da je tužiteljica podnijela tužbu prvostupanjskom sudu 8. studenog 2021., čime je prekinula tijek zastare.

25. Tuženica dalje u žalbi ističe da je prvostupanjski sud kod utvrđene razlike tečaja CHF u odnosu na kn trebao uzeti u obzir manje isplaćene iznose, ali to ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude. Ovo iz razloga što tuženica tijekom postupka nije podnijela protutužbu, odnosno nije istaknula prigovor radi prebijanja niti materijalnopravni prigovor prijeboja pa sud nije niti bio dužan umanjiti utuženu tražbinu tužiteljice sa tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblja kada je tečaj kn bio manji od tečaja CHF na dan isplate kredita, a niti s obzirom na isto utvrđivati negativne tečajne razlike. S tim u vezi valja navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom broj Rev 549/2023- 4 od 18. prosinca 2023. dao odgovor (koji kao pravno shvaćanje u konkretnom slučaju prihvaća ovaj sud) na pitanje zbog kojeg je dopustio reviziju upravo radi zauzimanja jedinstvenog pravnog stajališta u vezi negativne tečajne razlike koji glasi: „U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kad je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.“. Stoga, imajući u vidu navedeno materijalno-pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske, tuženica nema pravo zbog utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovorenu valutu u CHF na novčane iznose koji se odnose na tzv. negativnu tečajnu razliku, bez da je ista podnijela protutužbu ili istaknula prigovor prijeboja, pa žalba tuženice nije osnovana niti u tom dijelu.

26. Nije u pravu tuženica niti kada tvrdi da je sud pogrešno utvrdio da je u konkretnom slučaju bila nesavjesna stjecateljica, posljedično čemu da ju je obvezao na platež zatezne kamate od dana dospijeća pojedinačno navedenih iznosa pod toč. II./ izreke do isplate, jer je odredbom čl. 1115. ZOO propisano da u slučaju kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženica je kao pravna osoba koja obavlja bankarske poslove morala znati da je sporna odredba ništetna već prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog razloga navedenih u već spomenutoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, pa je stoga prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je tuženica nepoštena stjecateljica, slijedom čega je žalba tuženice i u tom dijelu neosnovana.

27. Konačno, neosnovana je žalba tuženice i u dijelu kojim pobija odluku o troškovima postupka sadržanu pod toč. III./ i IV./ izreke presude, navodeći da je tužiteljica tijekom prvostupanjskog postupka smanjila tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2.1. Ugovora o kreditu i posljedično tome zahtjev za isplatu preplaćenog

P o s

l

o

v

n i b r

o

j

: G ž

-

1 3 5 5

/

2 0 2

3 -

iznosa s osnova te odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, pa da je stoga sud bio dužan odlučiti o troškovima postupka primjenom odredbe čl. 158. st. 1. ZPP, odnosno čl. 154. st. 2. ZPP. Naime, tužiteljica je doista podneskom od 29. lipnja 2022., nakon provedenog financijskog vještačenja, uredila svoj tužbeni zahtjev na način da je odustala od zahtjeva utvrđenja ništenosti odredbe čl. 2. st. 1. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i isplate novčanog iznosa od 616,85 EUR. Dakle, tužiteljica je u konkretnom slučaju smanjila tužbeni zahtjev za isplatu na način da potražuje od tuženice umjesto isplate iznosa od 3.981,68 EUR, isplatu iznosa od 3.364,83 EUR. Međutim, unatoč tome što je tuženica vezano uz djelomično smanjenje tužbe zahtijevala naknadu parničnog troška, prema ocjeni ovoga suda pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada tuženici vezano uz tako povučeni dio nije priznao pravo na naknadu zatraženih troškova. Ovo iz razloga jer je visina troškova zastupanja po relevantnoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.) jednaka i prema vrijednosti predmeta spora od 3.981,68 EUR i prema vrijednosti sniženog zahtjeva od 3.364,83 EUR, pa tuženici zbog djelomičnog povlačenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije nastao nikakav poseban trošak. Tuženici bi takav trošak pripadao samo u slučaju ako bi troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijeg zahtjeva bili veći od troškova izračunatih prema vrijednosti smanjenog tužbenog zahtjeva, što konkretno nije slučaj (identičan pravni stav izražen je i u odluci VSRH Rev-80/22).

28. Imajući stoga u vidu da niti jedan žalbeni razlog zbog kojih tuženica pobija prvostupanjsku presudu nije osnovan, kraj činjenice što je i odluka o troškovima postupka sadržana pod toč. III./ i toč. IV./ izreke utemeljena na pravilnoj primjeni odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP, valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi pobijanu presudu te odlučiti kao u toč. I. izreke ove presude.

29. Kako je žalba tuženice neosnovana, to je odbijen i njezin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 166. st. 1. ZPP-a), posljedično čemu je odlučeno kao pod toč. II. izreke ove presude.

Varaždin, 23. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun