Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-143/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od Drage Grubeše, predsjednika vijeća, Snježane Androš kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Sanje Sušilović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Jelena Čačić, odvjetnica u Zadru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3216/2023-14 od 14. studenoga 2024., u sjednici vijeća održanoj 23. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3216/2023-14 od 14. studenoga 2024.

II. Odbija je tuženik sa zahtjevom za trošak žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužiteljici TB iznos od 1.987,79 Eura sa zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 0,08 Eura od 31.8.2007. do isplate,

- na iznos od 1,69 Eura od 16.1.2008. do isplate,

- na iznos od 1,48 Eura od 18.2.2008. do isplate,

- na iznos od 3,05 Eura od 7.4.2008. do isplate,

- na iznos od 1,09 Eura od 13.6.2008. do isplate,

- na iznos od 0,03 Eura od 15.7.2008. do isplate,

- na iznos od 6,86 Eura od 6.11.2008. do isplate,

- na iznos od 3,83 Eura od 25.11.2008. do isplate,

- na iznos od 4,96 Eura od 8.12.2008. do isplate,

- na iznos od 9,62 Eura od 7.1.2009.l do isplate,

- na iznos od 11,23 Eura od 6.2.2009. do isplate,

- na iznos od 11,69 Eura od 28.2.2009. do isplate,

- na iznos od 9,90 Eura od 3.4.2009. do isplate,

- na iznos od 10,40 Eura od 5.5.2009. do isplate,

-na iznos od 7,64 Eura od 4.7.2009. do isplate,

- na iznos od 7,82 Eura od 7.8.2009. do isplate,

- na iznos od 8,92 Eura od 2.9.2009. do isplate,

- na iznos od 7,88 Eura od 5.10.2009. do isplate,

- na iznos od 7,93 Eura od 6.11.2009. do isplate,

-iznos od 8,97 Eura od 27.11.2009. do isplate,

- na iznos od 10,30 Eura od 31.12.2009. do isplate,

- na iznos od 10,96 Eura od 21.1.2010. do isplate,

- na iznos od 11,83 Eura od 26.2.2010. do isplate,

- na iznos od 12,58 Eura od 19.3.2010. do isplate,

- na iznos od 13,65 Eura od 26.4.2010. do isplate,

- na iznos od 14,59 Eura od 26.5.2010. do isplate,

- na iznos od 17,98 Eura od 11.6.2010. do isplate,

- na iznos od 19,92 Eura od 17.7.2010. do isplate,

- na iznos od 24,18 Eura od 23.8.2010. do isplate,

- na iznos od 26,35 Eura od 14.9.2010. do isplate,

- na iznos od 23,54 Eura od 20.10.2010. do isplate,

- na iznos od 23,36 Eura od 19.11.2010. do isplate,

- na iznos od 32,70 Eura od 23.12.2010. do isplate,

- na iznos od 29,22 Eura od 21.1.2011. do isplate,

- na iznos od 30,55 Eura od 25.2.2011. do isplate,

- na iznos od 29,81 Eura od 24.3.2011. do isplate,

- na iznos od 28,35 Eura od 26.4.2011. do isplate,

- na iznos od 35,65 Eura od 26.5.2011. do isplate,

- na iznos od 39,22 Eura od 27.6.2011. do isplate,

- na iznos od 37,59 Eura od 11.7.2011. do isplate,

- na iznos od 1.390,39 Eura od 18.7.2011. do isplate, sve po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. godine do 28. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 29. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužiteljici TB troškove postupka u iznosu od 1.033,18 Eur sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 14. studenoga 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana."

2. Presudu suda prvog stupnja pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik zbog svih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači i tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, s tim da potražuje trošak žalbenog postupka na žalbu sa zateznim kamatama od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, postupak koji je prethodio, kao i žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, kao i da je prvostupanjska presuda jasna i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i nejasnoća, pa se može ispitati, tako da donošenjem iste sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju upire tuženik.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenog iznosa kredita zbog ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu po osnovi stjecanja bez osnove za razdoblje od kolovoza 2007. do srpnja 2011.

7. U prvostupanjskog postupka proizlazi:

- da su stranke 2. svibnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj (u daljnjem tekstu: Ugovor) u iznosu od 11.149,38 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan korištenja kredita uz promjenjivu kamatnu stopu,

- da je namjena kredita bila kupnja osobnog automobila,

- da je Ugovorom ugovorena valutna klauzula u CHF,

- da je tužiteljica u svom iskazu navela da joj je predmetni kredit predočen kao najpovoljnija opcija,

- da je tuženik tijekom postupka osporavao osnovu, ali ne i visinu tužbenog zahtjeva

8. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja pravilno prvostupanjski sud zaključuje da su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetne u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje: ZZP/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora jer se o istima nije pojedinačno pregovaralo što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača sve u smislu čl. 81. i 82. ZZP/03 koje odredbe su identične odredbi čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 89/09., 133/09., 18/12. i 56/13., dalje: ZZP/07), sve u povezanosti sa odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21., dalje: ZOO).

9. Prvostupanjski sud je raspravio sva sporna pitanja i ispitao okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene potpuno i valjano utvrdio činjenično stanje (čl. 7. i 8. ZPP-a).

10. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovara i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno ZZP/03 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama ZOO-a.

11. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je u području primjene prava Europske unije i regulirano uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/12.), te se primjenjuju kao nacionalni propis. Nastavno valja ukazati da je presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 odlučeno je da, čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što znači, da su u Ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene visine valute i kamatne stope kao i odnos drugim odredbama Ugovora o kreditu, tako da ona na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

12. Po ocjeni ovog suda prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti objašnjeni parametri koji mogu utjecati na opseg njegove obveze te je tuženik trebao informirati tužitelja o tome da snosi rizik od promjene tečaja ugovorene valute i da navedeno može ugroziti mogućnost vraćanja kredita. Pri tome nije dovoljno da su odredbe gramatički razumljive potrošaču već mu moraju biti jasne u smislu da zbog rizika promjene tečaja snosi financijski teret.

13. Nastavno valja ukazati da se odstupilo od shvaćanja o direktnom učinku presude za zaštitu kolektivnih prava i interesa iz čl. 502. a ZPP-a u svezi s čl. 502. c ZPP-a samo u pogledu činjenice o pojedinačnom pregovaranju između potrošača i djelatnika banke o rizicima ugovaranja valutne klauzule u predugovornoj fazi nakon donošenja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-5458/2021. od 30. lipnja 2022. u kojem je zauzeo shvaćanje da utvrđenja iz odluke Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. ne predstavljaju neoborivu persumpciju te je u pojedinačnim postupcima dopušteno dokazivanje da je sklapanju spornih odredbi prethodilo pojedinačno pregovaranje.

14. Odredbom čl. 81. st. 4. ZZP-a propisano je da je na trgovcu teret dokaza da se na unaprijed standardiziranom ugovoru pojedinačno pregovaralo.

15. Tuženik na kojem je kod standardiziranih ugovora trgovca teret dokaza da se o pojedinim odredbama pregovaralo nije predložio izvođenje relevantnih dokaza na okolnost pregovaranja i obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, dok je tužiteljica status potrošača izrazila tužbom i iskazom tijekom postupka.

16. Stoga se po ocjeni ovoga suda potrošač može pozivati na direktan učinak parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 502. c ZPP-a.

17. Polazeći od svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužiteljica ima pravo na isplatu po osnovi onoga što je platila na temelju ništetnih odredbi, sukladno čl. 323. i 324. ZOO-a.

18. Na žalbene navode tuženika da je Ugovor u cijelosti ispunjen, zbog čega se ništetnost više ne bi mogla isticati, stajalište ovoga suda je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a), a okolnost da je ugovor prestao ispunjenjem u konkretnom slučaju nije od utjecaja, jer se i nakon ispunjenja stranka može pozivati na ništetnost. Takvo je stajalište izraženo i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. Prema tome, neosnovani su žalbeni navodi tuženika o tome da se tužiteljica ne može pozivati na ništetnost ugovornih odredbi. Osim toga, na temelju odredbe čl. 324. ZOO-a, ništetnost pojedinih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu ne uzrokuje ništetnost čitavog Ugovora.

19. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tuženika, odredbom čl. 241. ZOO-a propisan je prekid zastare podnošenjem tužbe ili svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a tako je zaključio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. prema kojoj vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a u individualnim postupcima. U istoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stajalište da restitucijski zahtjevi zastarijevaju u zastarnom roku od pet godina, dakle, primjenjuje se opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a na koju odredbu se sud prvog stupnja pravilno pozvao odlučujući o prigovoru zastare.

20. Konkretni postupak je pokrenut tužbom podnesenom 4. svibnja 2023., tako da nije prošlo pet godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. do kada je trajao prekid zastare, a zastara je počela ponovno teći od 15. lipnja 2018., tako da se tuženik neosnovano poziva na zastaru, jer do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, zastara nije nastupila.

21. Restitucijski zahtjev po odredbi čl. 1111. ZOO-a u svezi s čl. 1115. ZOO-a prvostupanjski sud je pravilno prihvatio sa zaključkom da je tuženik u obvezi tužiteljici vratiti stečeno bez osnove na temelju ništetne ugovorne odredbe od dana stjecanja sa zateznim kamatama od dana plaćanja anuiteta pa do isplate. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik bio nepošteni stjecatelj tijekom ugovornog odnosa od odobravanja i stavljanja kredita na raspolaganje korisniku kredita (čl. 1115. ZOO-a) pa do uplate svakog anuiteta. Naime, tuženik je povrijedio prava potrošača ugovarajući korisnicima kredita nepoštene (ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli i koji pri zaključenju ugovora nije omogućio pojedinačno pregovaranje o tim odredbama, pa se smatra nepoštenim stjecateljem.

22. Dakle, budući da je tuženik primitkom uplata svakog anuiteta bio nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO-a,) tužiteljici pripada pravo na isplatu zateznih kamata od uplate svakog anuiteta, jer je s tim danom dolazilo do uvećanja imovine tuženika.

23. Ostalim žalbenim navodima tuženika nisu dovedena u sumnju utvrđenja suda prvog stupnja, jer se oni zapravo svode na ponavljanje razloga općenito korištenih u žalbi, a na koje je odgovoreno kako u prethodnom dijelu obrazloženja ove presude, tako i navođenjem stavova Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

24. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu te je odlučeno u izreci ove odluke.

25. Odluka o troškovima postupka u odnosu na radnje punomoćnika je pravilna i zakonita, te valjano utemeljena na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj:138/23., u daljnjem tekstu: Tarifa).

26. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer s istom nije uspio.

27. Slijedom sveg iznesenog, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

Osijek, 23. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Drago Grubeša