REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-3051/2024-53
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vlatki Toplak, u pravnoj stvari tužiteljice ŽVT, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćnici Zrinki Kljaić Pintarić, odvjetnici u Varaždinu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnici Sanji Porobija, odvjetnici i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija j.t.d. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 28. studenog 2024. u prisutnosti tužiteljice osobno, njene punomoćnice i zamjenice punomoćnice tuženika, dana 23. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. isplatiti tužiteljici ŽVT iznos 3.701,00 eura sa zateznom kamatom tekućom:
- na iznos 18,27 eur od 16.12.2007.do isplate;
- na iznos 18,82 eur od 16.01.2008. do isplate;
- na iznos 18,73 eur od 16.02.2008. do isplate;
- na iznos 19,24 eur od 16.03.2008. do isplate;
- na iznos 36,19 eur od 16.04.2008. do isplate;
- na iznos 35,01 eur od 16.05.2008. do isplate;
- na iznos 35,46 eur od 16.06.2008. do isplate;
- na iznos 35,11 eur od 16.07.2008. do isplate;
- na iznos 35,03 eur od 16.08.2008. do isplate;
- na iznos 35,02 eur od 16.09.2008. do isplate;
- na iznos 36,36 eur od 16.10.2008. do isplate;
- na iznos 37,18 eur od 16.11.2008. do isplate;
- na iznos 36,02 eur od 16.12.2008. do isplate;
- na iznos 39,15 eur od 16.01.2009. do isplate;
- na iznos 39,18 eur od 16.02.2009. do isplate;
- na iznos 38,13 eur od 16.03.2009. do isplate;
- na iznos 38,37 eur od 16.04.2009. do isplate;
- na iznos 38,42 eur od 16.05.2009. do isplate;
- na iznos 38,00 eur od 16.06.2009. do isplate;
- na iznos 38,00 eur od 16.06.2009. do isplate;
- na iznos 38,08 eur od 16.07.2009. do isplate;
- na iznos 50,90 eur od 16.08.2009. do isplate;
- na iznos 51,49 eur od 16.09.2009. do isplate;
- na iznos 50,83 eur od 16.10.2009. do isplate;
- na iznos 51,26 eur od 16.11.2009. do isplate;
- na iznos 51,19 eur od 16.12.2009. do isplate;
- na iznos 52,34 eur od 16.01.2010. do isplate;
- na iznos 53,08 eur od 16.02.2010. do isplate;
- na iznos 52,92 eur od 16.03.2010. do isplate,
- na iznos 53,65 eur od 16.04.2010. do isplate;
- na iznos 55,00 eur od 16.05.2010. do isplate;
- na iznos 48,37 eur od 16.06.2010. do isplate;
- na iznos 49,75 eur od 16.07.2010. do isplate;
- na iznos 49,71 eur od 16.08.2010. do isplate;
- na iznos 52,57 eur od 16.09.2010. do isplate;
- na iznos 50,90 eur od 16.10.2010. do isplate;,
- na iznos 51,29 eur od 16.11.2010. do isplate;
- na iznos 37,05 eur od 16.12.2010. do isplate;
- na iznos 37,17 eur od 16.01.2011. do isplate,
- na iznos 36,72 eur od 16.02.2011. do isplate;
- na iznos 36,99 eur od 16.03.2011. do isplate;
- na iznos 37,00 eur od 16.04.2011. do isplate;
- na iznos 37,84 eur od 16.05.2011. do isplate;
- na iznos 39,60 eur od 16.06.2011. do isplate;
- na iznos 41,62 eur od 16.07.2011. do isplate;
- na iznos 35,60 eur od 16.08.2011. do isplate;
- na iznos 32,78 eur od 16.09.2011. do isplate;
- na iznos 31,83 eur od 16.10.2011. do isplate;
- na iznos 31,90 eur od 16.11.2011. do isplate;
- na iznos 32,03 eur od 16.12.2011. do isplate;
- na iznos 32,85 eur od 16.01.2012. do isplate;
- na iznos 33,09 eur od 16.02.2012. do isplate;
- na iznos 32,83 eur od 16.03.2012. do isplate;
- na iznos 32,79 eur od 16.04.2012. do isplate;
- na iznos 32,92 eur od 16.05.2012. do isplate;
- na iznos 33,16 eur od 16.06.2012. do isplate;
- na iznos 32,86 eur od 16.07.2012. do isplate;
- na iznos 32,78 eur od 16.08.2012. do isplate;
- na iznos 32,06 eur od 16.09.2012. do isplate;
- na iznos 32,68 eur od 16.10.2012. do isplate;
- na iznos 32,97 eur od 16.11.2012. do isplate;
- na iznos 32,78 eur od 16.12.2012. do isplate;
- na iznos 32,55 eur od 16.01.2013. do isplate;
- na iznos 32,38 eur od 8.02.2013.do isplate;
- na iznos 1.245, 15 eur od 9.02.2013. do isplate
u visini stope zatezne kamate koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, u razdoblju do 31. srpnja 2015., za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. isplatiti tužiteljici ŽVT iznos 16.173,92 eura sa zateznom kamatom tekućom:
- na iznos 0,98 eur od 16.03.2008. do isplate,
- na iznos 0,64 eur od 16.10.2008. do isplate,
- na iznos 7,55 eur od 16.11.2008. do isplate,
- na iznos 24,22 eur od 16.01.2009. do isplate,
- na iznos 24,50 eur od 16.02.2009. do isplate,
- na iznos 15,60 eur od 16.03.2009. do isplate,
- na iznos 17,64 eur od 16.04.2009. do isplate,
- na iznos 18,05 eur od 16.05.2009. do isplate,
- na iznos 14,53 eur od 16.06.2009. do isplate,
- na iznos 14,53 eur od 16.06.2009. do isplate,
- na iznos 15,15 eur od 16.07.2009. do isplate,
- na iznos 12,22 eur od 16.08.2009. do isplate,
- na iznos 15,95 eur od 16.09.2009. do isplate,
- na iznos 11,81 eur od 16.10.2009. do isplate,
- na iznos 14,49 eur od 16.11.2009. do isplate,
- na iznos 14,06 eur od 16.12.2009. do isplate,
- na iznos 21,28 eur od 16.01.2010. do isplate,
- na iznos 25,92 eur od 16.02.2010. do isplate,
- na iznos 24,92 eur od 16.03.2010. do isplate,
- na iznos 29,52 eur od 16.04.2010. do isplate,
- na iznos 37,97 eur od 16.05.2010. do isplate,
- na iznos 39,78 eur od 16.06.2010. do isplate,
- na iznos 49,70 eur od 16.07.2010. do isplate,
- na iznos 49,36 eur od 16.08.2010. do isplate,
- na iznos 69,94 eur od 16.09.2010. do isplate,
- na iznos 57,95 eur od 16.10.2010. do isplate,
- na iznos 60,73 eur od 16.11.2010. do isplate,
- na iznos 73,74 eur od 16.12.2010. do isplate,
- na iznos 74,90 eur od 16.01.2011. do ispate,
- na iznos 70,27 eur od 16.02.2011. do isplate,
- na iznos 73,08 eur od 16.03.2011. do isplate,
- na iznos 73,22 eur od 16.04.2011. do isplate,
- na iznos 81,78 eur od 16.05.2011. do isplate,
- na iznos 99,95 eur od 16.06.2011. do isplate,
- na iznos 120,64 eur od 16.07.2011. do isplate,
- na iznos 143,22 eur od 16.08.2011. do isplate,
- na iznos 107,57 eur od 16.09.2011.do isplate,
- na iznos 95,58 eur od 16.10.2011. do isplate,
- na iznos 96,38 eur od 16.11.2011. do isplate,
- na iznos 98,03 eur od 16.12.2011. do isplate,
- na iznos 108,38 eur od 16.01.2012. do isplate,
- na iznos 111,49 eur od 16.02.2012. do isplate,
- na iznos 108,10 eur od 16.03.2012. do isplate,
- na iznos 107,59 eur od 16.04.1012. do isplate,
- na iznos 109,31 eur od 16.05.2012. do isplate,
- na iznos 112,30 eur od 16.06.2012. do isplate,
- na iznos 108,57 eur od 16.07.2012. do isplate,
- na iznos 107,54 eur od 16.08.2012. do isplate,
- na iznos 98,40 eur od 16.09.2012. do isplate,
- na iznos 106,28 eur od 16.10.2012. do isplate,
- na iznos 109,95 eur od 16.11.2012. do isplate,
- na iznos 107,51 eur od 16.12.2012. do isplate,
- na iznos 104,59 eur od 16.01.2013. do isplate,
- na iznos 102,41 eur od 08.02.2013. do isplate,
- na iznos 12.774,15 eur od 09.02.2013. do isplate,
te joj isplatiti i trošak parničnog postupka u iznosu 5.894,56 eur sa zateznom kamatom od 23. siječnja 2025. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se do 31. srpnja 2015., određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužiteljica u tužbi navodi da je 6. prosinca 2006. sklopila s tuženikom Ugovor o namjenskom kreditu broj: 7103429486 solemniziran od strane javnog bilježnika 8. prosinca 2006. pod brojem OU-1913/2006. Prema ugovoru tuženik, kao kreditor, odobrio joj je i isplatio kredit u iznosu 80.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate s rokom otplate 20 godina. Navodi da se dobiveni iznos kredita obvezala vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućom kamatom te da je, prema čl. 2. Ugovora, vraćanje kredita određeno u anuitetima uz redovnu kamatu koja je promjenjiva temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,5 % godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja prema srednjem tečaju HNB. Prema čl. 7. Ugovora o kreditu, kredit se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 502,23 CHF te iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora, a za slučaj njene promjene sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, obvezala se plaćati tako izmijenjene anuitete. Navodi da je 7. veljače 2013. izvršila prijevremenu končanu otplatu kredita. Tvrdi da su odredbe iz čl. 1., čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu nepoštene, a samim time i ništetne te se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 7. travnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora s potrošačima nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je postupio suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tvrdi da je tuženik u toku otplate kredita, šest puta jednostrano mijenjao kamatnu stopu po kreditu. Tako je 1. listopada .2007. kamatna stopa povišena na 5,15%, s 1. studenim 2008. na 5,80%, s 1. srpnjem 2009. na 6,30%, s 1. svibnjem 2010. na 6,05%, s 1. studenim 2010. na 5,50% i s 1. srpnjem 2011. na 5,25%. Ugovorom o kreditu ugovorena je obveza povrata kredita uz valutnu klauzulu u CHF, to u mjesečnim anutitetima u kunskoj protuvrijednosti 502,23 CHF po srednjem tečaju HNB za CHF na dan plaćanja. Na dan isplate kredita tečaj CHF je iznosio 4,606460 i nakon toga samo je rastao. Nadalje navodi da tuženik pri ugovaranju kredita ni na koji način nije informirao niti objasnio tužiteljici što znači promjenjiva kamatna stopa, nije ju informirao o rizicima ugovaranja u valuti CHF, tužiteljica nije imala mogućnost mijenjati ugovorene odredbe, već je bila u situaciji da ukoliko ne pristane na ponuđene odredbe jedi što može jest odustati od predloženog ugovora. Tužena banka je sve odredbe, kao dio svog standardnog ugovora, sastavila unaprijed te o njima nije pregovarala sa tužiteljicom kao korisnicom kredita, što za posljedicu ima neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu potrošača tj. ovdje tužiteljice. Poziva se na presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu PŽ-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. travnja 2013., a kojim je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta u koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), a da tuženik kao trgovac, prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, korisnike kredita kao potrošače nije u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa zaključenjem ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača i čime je postupio suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Pozivom na odredbu čl.1111.st. 1. Zakona o obveznim odnosima, a po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, predlaže obvezati tuženika na isplatu preplaćenih iznosa i to prema zahtjevu iz tužbe u ukupnoj visini 154.265,47 kn sa zateznom kamatom od dospijeća svakog preplaćenog iznosa do isplate, potražujući i trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.
2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava istaknuti zahtjev kao neosnovan u pogledu pravne osnove, visine kao i u odnosu na razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Navodi da tužiteljica nije bila stranka kolektivnog postupka te da ne postoji, do podnošenja tužbe, nikakva njena radnja usmjerena na ostvarenje njenih konkretnih prava, a koja bi prekinula tijek zastare. Navodi da je tužiteljica bila upoznata s valutnim rizikom te da je valutna klauzula zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba kao i odredba o kamati koja ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose, da nije znao za buduće kretanje tečaja i imao je razloga vjerovati u stabilnost tečaja te je tužiteljicu u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s valutnom klauzulom, a isto tako na poznate razlike predmetne valute prema drugim valutama u ponudi (USD i EUR). Tvrdi da tužiteljica ničim nije dokazala da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF te da nije propustio tužiteljici pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13. Navodi da se od 1. siječnja 2013. kamata sastojala od fiksnog i objektivnog parametra te da je obaviješću od 8. siječnja 2013. sve korisnike CHF kredita banka obavijestila o promjenjivim elementima kamatne stope i njenom fiksnom dijelu, kao i o parametrima promjeni kamatne stope u vezi javno dostupnih ugovorenih parametara (u konkretnom slučaju 6M Libor za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana i fiksnog dijela kamatne stope, čime nadalje tvrdi da su od 1. siječnja 2013. promjene kamatne stope vezane za referentnu, javno dostupnu stopu. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te obvezati tužiteljicu na isplatu troškova parničnog postupka tuženiku.
3.Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: Ugovor o namjenskom kreditu (list 6-10 spisa), izvadak iz knjige položenih ugovora (list 10 spisa), otplatni plan (list 11-17 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po Ugovoru o kreditu (list 18 i 455 spisa), promet po kreditu (list 19-20i 449-454 spisa), izračun preplaćenih iznosa (list uz račun broj 146/1/2019 i presliku uplatnice (list 21-34 spisa), ovjerene prijevode izlaganja predsjednika upravnog odbora Švicarske narodne banke (list 56 i 73 spisa), preslike novinskih članaka (list 82-85 i 87 spisa), informativni letak tuženika (list 86 spisa), Opće uvjete tuženika u vezi promjena kamatne stope u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama (list 88-93 i 402-408 spisa), Obavijest tuženika od 8. siječnja 2013. (list 94 spisa),Opće uvjete poslovanja tuženika (list 402-406 spisa), izvadak iz sudskog registra za društvo Madasu usluge d.o.o. (list 409-410 spisa), rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Tt-20/6639-2 od 5. ožujka 2020. (list 415 - 416 spisa), nalaz i mišljenje vještaka za financije Darka Prpića iz Darfin d.o.o. (list 456- 488 spisa), iskaz tužiteljice (list 532-533 i 644-645 spisa).
4. Na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a cijeneći izvedene dokaze, kako svaki dokaz za sebe, tako i sve dokaze u njihovoj ukupnosti u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP),sud utvrđuje zahtjev osnovanim.
5. Predmet spora je zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove razlike u tečaju i povećanja kamatne stope, u odnosu na tečaj i kamatu kakvi su bili u trenutku isplate kredita, kojeg tužiteljica temelji na činjeničnim tvrdnjama iz kojih bi proizlazilo da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama kojima je povrijeđeno njeno potrošačko pravo.
6. Između stranaka nije sporno da su 6. prosinca 2006. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208007953/06 kojim je tužiteljici odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 80.000,00 CHF; da je ugovorena kamatna stopa od 4,50% godišnje, a koja je promjenjiva temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika; da je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja i da je kredit u cijelosti prijevremeno otplaćen 7. veljače 2013.
7.Sporno je je li su naprijed navedene odredbe Ugovora o kreditu, u dijelu kojima su ugovorene valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika, ništetne te ima li tužiteljica pravo na isplatu zahtijevanih novčanih iznosa na ime razlika koje proizlaze iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan sklapanja ugovora za potraživano razdoblje i razlike koja proizlazi iz promjene kamatne stope u potraživanom razdoblju. Sporno je je li ovaj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te je li nastupila zastara potraživanja. Sporno je i svojstvo potrošača tužiteljice.
8. Podneskom od 20. siječnja 2021. (list 494-497 spisa), tužiteljica je po provedenom financijskom vještačenju, zahtjev za isplatu postavila visinom i to 27.885,19 kn po osnovi preplaćene kamate i 121.862,40 kn po osnovi preplaćenog tečaja (dakle, ukupno 149.747,59 kn). Podneskom od 29. svibnja 2024. (list 602-608 spisa) tužiteljica je novčane iznose za isplatu iskazala u važećoj valuti eur.
9. Neosnovano navodi tuženik u podnesku od 27. siječnja 2022. (list 500-507 spisa) da je tužiteljica podneskom od 20. siječnja 2021. izvršila preinaku tužbe. Naime, ista je opisanim podneskom zahtjev za isplatu razlike postavila posebno po osnovi promjenjive kamatne stope i posebno po osnovi valutne klauzule. Takve zahtjeve temelji na identičnoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i u tužbi u kojoj je zahtjev za isplatu potraživala u zbroju novčanih jedinica po obje osnove. Pritom je zahtjev iz podneska od 20. siječnja 2022., u zbroju (149.747,59 kn), čak i manji od onog u tužbi (154.265,47 kn), a time što je izmijenila tijek zatezne kamate na pojedine iznose, kao sporedno potraživanje, ne predstavlja preinaku tužbe odnosno glavnog zahtjeva. Pa čak da se i uzme da je u tom dijelu tužba preinačena, valja reći da bi prema zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-162/2021 od 26. studenoga 2021. takva preinaka bila dopuštena.
10. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao I. tuženik) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to čl.81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
11. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.
12. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):
- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,
- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,
- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.
13. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen Ugovor o kreditu koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljicu) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
14. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presuda Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je sukladno članku 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP propisano je da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
15. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da prema članku 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl.502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na to nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP i ZZP.
16. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.
17. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati. U ovom postupku tuženik osporava da je predmetni Ugovor potrošački ugovor te osporava tužiteljici svojstvo potrošača i tvrdi da je na tužiteljici teret dokaza o suprotnome jer da se potrošačka svrha ne presumira.
18. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.".
19. Također je stanovište Ustavnog suda da saslušanje zaposlenika banaka koji nisu sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora (već mogu iskazivati o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora) po svojoj dokaznoj vrijednosti nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču i da ne saslušavanje takvog predloženog zaposlenika banke ne može povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka.
20. Dakle, iz citiranih odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda slijedi da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o rizicima fluktuacije tečaja CHF.
21. U ovom postupku tuženik je podneskom 2. rujna 2024. (list 629 spisa) odustao od predloženog saslušanja svojeg djelatnika, osobnog bankara, koji da je sudjelovao u postupku obrade i sklapanja kredita.
22. Tužiteljica u svom iskazu (list 532-533 spisa) navodi da je predmetni Ugovor o kreditu zaključila radi kupnje stana na adresi [adresa], a budući da se preselila iz Varaždina. Trgovačko društvo Madasu usluge otvorila je na adresi stanovanja, ali 2011. i to isključivo kako bi mogla nastaviti svoj radni odnos te to trgovačko društvo nema nikakve veze sa sklopljenim Ugovorom o kreditu. Iz priloženog izvatka iz sudskog registra Trgovačkog suda za navedenu pravnu osobu (list 409 spisa) utvrđeno je da je isto osnovano 2011. kao društvo za prevođenje i usluge sa sjedištem na adresi na kojem je tužiteljica prema Ugovoru o kreditu i kupila stan kreditom 2006. (zemljišno knjižni izvadak, list 10 spisa), dok iz priloženog rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Tt-20/6639-2 od 5. ožujka 2020. (list 415 spisa), proizlazi da je navedeno trgovačko društvo prestalo postojati brisanjem iz sudskog registra. Iz iskaza tužiteljice dalje proizlazi da je, obzirom na svoje zanimanje, obavljala poslove tajnika i komercijalista, a na posljednjem radnom mjestu radila je kao suradnik u prodaji i marketingu i to kod poslodavca Motorola. Prije navedene nekretnine nije imala u vlasništvu niti jednu drugu nekretninu. Prije potpisivanja ugovora isti je pročitala i nije imala nikakvu mogućnost mijenjati sadržaj istog. Navedeni ugovor sklopila je s tuženikom budući da je bila njegov klijent i prije sklapanja se informirala o visini kamatne stope. Postupak sklapanja ugovora o kreditu tekao je tako da nakon što je dogovoren iznos kredita, bilo joj je bitno samo da rata kredita odgovara njenim mogućnostima plaćanja jer je imala fiksnu plaću. Prilikom sklapanja ugovora znala je da kredit u eurima ima nešto veću kamatnu stopu i odgovarao joj je kredit u CHF-u iako ju djelatnik banke nije upozorio na eventualne rizike uzimanja kredita u toj valuti, a niti na razloge zbog kojih bi moglo doći do povećanja kamatne stope i promjene tečaja. Radi uzimanja ja kredita nije odlazila u druge banke jer je u banci tuženika imala svog bankara i otvoren tekući račun. Bila je svjesna činjenice promjenjivosti kamatne stope, ali joj nitko nije objasnio u kojim iznosima i kojim razdobljima će se ista mijenjati. Bila je svjesna i da se tečaj CHF-a može mijenjati, ali nije bila upozorena iz kojih to razloga jer je imala iskustva, preko prijatelja koji su imali kredit u eurima, a čiji su anuiteti bili stabilni, dakle nije upozorena na nestabilnost valute CHF. Pitala je osobnog bankara koja je zapravo razlika između eurskog i CHF kredita, a obzirom da je kod CHF-a kamatna stopa puno niža te mi je isti rekao da je to zapravo isto. Nije izričito zatražila eventualnu promjenu neke ugovorne odredbe. Meni je ugovor prezentiran kao unaprijed sastavljen i nije mi niti nuđena mogućnost pregovaranja oko pojedinih odredbi. Tijekom porasta anuiteta nije posebno pregovarala sa tuženikom jer nije niti znala da može, a imala je ugovor sklopljen na 20 godina. Stan kupljen kreditom nije davala u zakup jedino je prije dvije godine isti iznajmila na godinu dana. Trenutno nije iznajmljen. Društvo Madasu usluge bavilo se prvenstveno prevođenjem i poslovima zastupanja Motorole. Ponavlja da je tvrtka bila registrirana sa sjedištem na adresi stana, ali to je bilo nakon što sam kupila stan dakle, firmu je otvorila 2011. ,a tvrtka nije imala zasebne poslovne prostorije.
23. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim te u skladu sa priloženom dokumentacijom u vezi osnivanja i rada navedenog trgovačkog društva, a iz čega je utvrđeno da novac iz kredita po Ugovoru iz 2006. doista nije iskorišten za poslovne svrhe (društvo je osnovano 2011.), a čime dakle, tuženik nije dokazao da bi tužiteljica kredit iskoristila za poslovnu djelatnost ili samostalno zanimanje. Ujedno iz iskaza tužiteljice proizlazi da ju bankar u predugovornoj fazi nije informirao o rizicima sklapanja ugovora u CHF valuti sa promjenjivom kamatnom stopom, a što je i u skladu sa činjeničnim navodima tužbe. Iskazala je da je dobila "gotov" ugovor čiji sadržaj nije mogla mijenjati . Prema čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetništvu, što znači da svojstvo potrošača ima svaka fizička osoba u svakom ugovoru koji je sa trgovcem sklopljen izvan njezine profesionalne djelatnosti ili poslovne aktivnosti. Ocjenom iskaza tužiteljice i sadržaja ugovora u ukupnosti sud utvrđuje da se tužiteljici, kao korisniku kredita, ne može odreći pravo potrošača jer se pojam potrošača tumači u skladu sa položajem fizičke osobe u ugovoru, u skladu s prirodom i svrhom ugovora i vidljivo je prema vrsti ugovorne transakcije, kako je to obrazložio sud Europske unije u svojoj odluci broj C-774/2019 od 22. listopada 2020. Iz Ugovora o kreditu ne proizlazi da bi tužiteljica ugovor sklopila u vezi sa svojom profesionalnom djelatnosti ili gospodarskom aktivnosti. Osim toga, na tuženiku, kao kreditoru, je teret dokaza činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, a sud smatra da takve posebne okolnosti tuženik nije dokazao (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).
24. Dakle, ovaj sud zaključuje da je tužiteljica potrošač i da je predmetni Ugovor o kreditu potrošački ugovor zbog čega je sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača te da u tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate. Tuženik je na okolnost informiranosti o spornim odredbama ugovora predložio saslušanje osobnog bankara, ali je tijekom postupka odustao od tog saslušanja. Nasuprot tome iz prihvaćenog iskaza tužiteljice, a što je i u skladu sa činjeničnim navodima tužbe, u bitnom, ne proizlazi da joj djelatnik banke objasnio pojam valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, dan joj je "gotov ugovor" čiji sadržaj nije mogla mijenjati, iz njenog iskaza dakle, ne proizlazi da bi joj bili objašnjeni razlozi zbog kojih bi moglo doći do promjene visine kamatne stope i ugovorene visine tečaja CHF za kune.
25. Ovdje valja reći da iz iskaza tužiteljice dakle, ne proizlazi:
- da je tuženik informirao tužiteljicu o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR, pri čemu valja kazati da tuženik nije ni iznosio tvrdnje da je informirao tužiteljicu o spomenutim specifičnim rizicima, kao ni
- da su tužiteljici bili poznati egzaktni parametri i metoda izračuna parametara, a koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, pri čemu valja kazati da oni i nisu mogli biti poznati tužiteljici u trenutku sklapanja Ugovora, jer na taj način nisu navedeni ni u Ugovoru, a ni u drugoj dokumentaciji koju je tuženik dostavio u spis.
26. Imajući u vidu naprijed navedeno, ovaj sud je primjenom utvrđenja iz naprijed navedenih presuda, zaključio da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika i u dijelu u kojemu je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF. Pritom tvrdnja tuženika da se kamatna stopa počevši od 1. siječnja 2013. mijenjala neovisno o izmjeni varijabilnog parametra, a sve s obzirom na zahtjeve predviđene čl. 11.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 127/12.) o čemu da je tuženik uredno obavijestio tužiteljicu obaviješću od 8. siječnja 2013., nije ni od kakvog utjecaja na pravo tužitelja na isplatu razlike zbog jednostrane promjene kamatne stope. Navedeno iz razloga što je tuženikovo ovlaštenje na izmjenu kamatne stope proizlazilo iz ništetne odredbe Ugovora pa ni obavijest od 8. siječnja 2013. koja se odnosi na izmijenjenu kamatnu stopu, a koja tužitelju nije bila poznata u vrijeme sklapanja Ugovora, nije mogla postati valjani sastavni dio predmetnog Ugovora.
27. Valja također nadodati, a vezano za navode tuženika glede informacijama o kreditima u švicarskim francima, koje su objavljivane u novinskim člancima te priložena izlaganja predsjednika upravnog odbora Švicarske narodne banke, da na temelju istih tužiteljica kao potrošač nije mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz ugovornih odredbi kojima se glavnica i otplata kredita veže uz valutu švicarski franak. Slijedom navedenog, sud nije posebno cijenio sadržaj članaka i izlaganja koje je priložio tuženik.
28. Budući da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula , to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, u skladu sa čl. 323. st.1. i čl. 1111. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05- dalje u tekstu ZOO), važećim u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platila na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi te razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjeni valute po srednjem tečaju tuženika te iznosa obračunatom prema početnom tečaju CHF.
29. Radi utvrđenja visine potraživanja sud je cijenio nalaz i mišljenje financijskog vještaka Darka Prpića iz kojeg proizlazi da razlika između kamata prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na kamate prema početnom otplatnom planu, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 27.885,19 kn te da razlika između anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos, iznosi 121.862,40 kn, odnosno ukupna razlika između anuiteta s osnove promjena kamatne stope i s osnova valutne klauzule, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi ukupno 149.747,59 kn (27.885,19 kn + 121.862,40 kn). Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka budući da je sačinjeno stručno i detaljno obrazloženo, a niti su stranke istom prigovarale. Pritom sud nije posebno cijenio po tužiteljici, uz tužbu priložen, izračun preplate budući da je isti sačinjen po privatnom traženju tužiteljice dakle, ne po nalogu suda, sa kojim se tuženik nije usuglasio da se koristi kao dokaz u ovome postupku, a u konačnici je po prijedlogu tužiteljice i provedeno financijsko vještačenje po nalogu suda.
30. Stoga sud utvrđuje da, temeljem prihvaćenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka, ukupna razlika preplaćenih iznosa anuiteta temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznosi 3.701,00 eur (27.885,19 kn) i da temeljem ništetne odredbe o promjeni tečaja iznosi 16.173,92 eur (121.862,40 kn) te je temeljem odredbe čl. 323. st.1. i čl. 1111. st.1. odlučeno kao u toč. I. i II. izreke.
31. U odnosu na prigovor zastare valja reći da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača (od 13. lipnja 2014. za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu), a prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz čl. 225. ZOO, a budući da je tužba podnesena neposredno sudu 22. svibnja 2019. prigovor zastare nije osnovan.
32. Odluka o zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO i ista teče na svaki pojedini anuitet od dana stjecanja (plaćanja) svakog preplaćenog mjesečnog iznosa, a što je vidljivo iz prihvaćenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka, a budući da je tijekom postupka utvrđeno da je tuženikovo postupanje bilo nepošteno čim je isti nepošteni stjecatelj dosuđenih iznosa. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st.2. i 8. ZOO.
33. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.1. u vezi čl. 151. i čl. 155. ZPP i isti je u cijelosti suđen tužiteljici, sastoji se od zastupanja iste po punomoćniku odvjetniku, odmjeren je prema vrijednosti predmeta spora, u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje u tekstu Tarifa) i priloženom troškovniku.
33.1.Tužiteljici je priznat trošak za: sastav tužbe 250 bodova (tbr. 7/1 Tarife), sastav podnesaka od 10. rujna 2019., 29. lipnja 2020.i 1. veljače 2022., svaki po 250 bodova (tbr. 8/1 Tarife), sastav podnesaka od 20. siječnja 2022. i 29. svibnja 2024., svaki po 100 bodova (tbr. 8/3 Tarife), zastupanje na ročištima 2. srpnja 2020., 25. travnja 2022. i 28. studenog 2024., svako po 250 bodova (tbr. 9/1 Tarife) i za zastupanje na ročištu 7. veljače 2022. 50 bodova (tbr. 9/5 Tarife), ukupno 2.000 bodova što primjenom tbr. 54 Tarife iznosi 4.000,00 eur i uz uvećanje za 25% PDV (1.000,00 eur) te uz trošak uplaćenog predujma za vještačenje 398,17 eur, uplaćenu pristojbu na tužbu 251,19 eur te uz trošak uplaćene pristojbe na presudu 245,20 eur, sveukupno iznosi 5.894,56 eur
33.2. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podnesaka od 17. siječnja 2020. i od 24. siječnja 2020. jer isti nisu bili nužni za vođenje postupka niti od 30. studenog 2020. jer su istim dostavljeni podaci koji su trebali biti jasno navedeni već u tužbi.
34. Odluka o zateznoj kamati na trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st.3 ZPP.
U Zagrebu 23. siječnja 2025.
Sudac
Vlatka Toplak
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno
- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.
DNA:
- punom. tužiteljice
- punom. tuženika
