Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1421/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, Milka Samboleka suca izvjestitelja i člana vijeća i Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Matteu Manarinu, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženice Erste & Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupane po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji broj Pn-328/2022-27 od 20. travnja 2023., u sjednici vijeća 23. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji broj Pn-328/2022-27 od 20. travnja 2023.

- preinačuje pod toč. I. izreke na način da se odbija tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: „Utvrđuje se ništetnim dio odredbe članka 2. Ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160/51404627-5102364469 sklopljenog 25. travnja 2005. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a kojom je ugovoreno kako se glavnica kredita veže uz valutu CHF.“

- potvrđuje pod toč. II. i III. izreke te u odluci o troškovima postupka sadržanoj pod toč. IV. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se zahtjev tuženice za izuzeće sudaca ovog drugostupanjskog suda kao nedopušten.

II. Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka.

III. Nepobijana toč. I. izreke rješenja kao sastavnog dijela presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji broj Pn-328/2022-27 od 20. travnja 2023., ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627-5102364469 sklopljenog 25. travnja 2005. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu CHF, pod toč. II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 5.076,20 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno navedene iznose u toj točki izreke, pod toč. III. izreke utvrđeno je da ne postoji tražbina tuženice prema tužitelju u iznosu od 355,57 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno navedene iznose u toj točki izreke, dok je pod toč. IV. izreke naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.787,32 EUR sa zateznom kamatom od 20. travnja 2023. do isplate. Nepobijanim rješenjem kao sastavnim dijelom prvostupanjske presude i rješenja dopuštena je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva učinjena podneskom tužitelja od 17. veljače 2023.

2. Pravovremenom žalbom tuženica pobija navedenu presudu u cijelosti zbog svih zakonskih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, a podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak istom sudu prvog stupnja.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana, djelomično neosnovana, dok je zahtjev za izuzeće sudaca ovog drugostupanjskog suda nedopušten.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnim dio odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu CHF i zahtjev za isplatu iznosa od 5.076,20 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose od naznačenog dana dospjelosti do isplate, a koji iznos predstavlja razliku preplaćenih anuiteta zbog ugovorene ništetne odredbe o vezanosti potraživanja banke uz valutu CHF i to razlike između ugovorenog tečaja CHF na dan isplate kredita i ugovorenog tečaja CHF koji je važio u vrijeme plaćanja anuiteta kredita. Tužbeni zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da je tuženica u Ugovoru o kreditu koristila nedopuštenu i nepoštenu ugovornu odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, pozivajući se pritom na kolektivni spor radi zaštite potrošača, pokrenutog od strane udruge Potrošač protiv osam banaka koje posluju u Republici Hrvatskoj i na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Predmet postupka je i prigovor radi prebijanja, kojim tuženica zahtijeva da prvostupanjski sud stavi u prijeboj tražbinu tužitelja i njezinu tražbinu koju ima prema tužitelju na temelju tzv. negativne razlike.

6. Ocjenjujući osnovanost tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud polazi od presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam banaka pa tako i protiv tuženice kao trećetuženice u tom postupku, kojom je utvrđeno da je tuženica u razdoblju od travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03. i 46/07.; dalje u tekstu: ZZP/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07., 12/05., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09; dalje: ZZP/07) i to odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a koja presuda je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a ova presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.

7. Stoga, a rukovodeći se odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/14 i 110/15.; dalje u tekstu: ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka i odredbe čl. 502.c ZPP kojom je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, odnosno da je sud vezan za utvrđenja da je ništetna odredba tuženice o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica CHF, uz uvažavanje iskaza tužitelja koji je naveo da je kod tuženice tražio kredit u EUR, a ne u CHF, da ga je u banci dočekao već unaprijed napisani i pripremljeni Ugovor o kreditu uz ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, da nije mogao utjecati niti na jednu ugovornu odredbu, da mu je u banci rečeno da je kredit u valutnoj klauzuli u CHF za njega najpovoljniji, da mu nije bilo poznato što znači pojam valutne klauzule, da je Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba za osobne potrebe (pokriće ranijih obveza) pa da se stoga radi o potrošačkom ugovoru, kao i iskaz svjedokinje ĐCT, osobne bankarice tužitelja zaposlene kod tuženice, koja je navela da se sjeća tužitelja, ali ne i detalja koji su prethodili sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu sa tužiteljem, posljedično čemu je ista opisala standardnu proceduru postupanja kod tuženice u razdoblju sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, to je prvostupanjski sud zaključio da banka nije na transparentan način informirala tužitelja da je rizik intervalutnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu EUR, posljedično čemu je sud prvog stupnja ocijenio osnovanim deklaratoran dio tužbenog zahtjeva i odlučio kao pod toč. I. izreke, a ocijenio je osnovanim i tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu s osnova stjecanja bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.; dalje u tekstu: ZOO) i obvezao tuženicu isplatiti tužitelju novčani iznos od 5.076,20 EUR sa zateznom kamatom, koji iznos je utvrdio na temelju provedenog vještačenja po vještakinji financijske struke Goranke Šmer Mraš.

8. Prigovor zastare utužene tražbine prvostupanjski sud ocijenio je neosnovanim jer je pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare temeljem odredbe čl. 241. ZOO te je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela ponovno teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018., pa kako se u ovom konkretnom slučaju radi o stjecanju bez osnove, to se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO.

9. Prvostupanjski sud nije prihvatio dokazni prijedlog tuženice kojim je predlagala saslušanje javnog bilježnika koji je solemnizirao Ugovor o kreditu jer isti nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja CHF obzirom da isti nisu bili navedeni u Ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti pak je imao takve zakonske ovlasti, zbog čega je zaključio da činjenica solemnizacije nema nikakav utjecaj na obaviještenost tužitelja o spornim odredbama Ugovora o kreditu, a isto tako je ocijenio da činjenica što je Ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti nije od utjecaja u smislu odredbe čl. 327. ZOO jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

10. Prigovor radi prebijanja istaknut po tuženici prvostupanjski sud je također ocijenio neosnovanim obzirom da tužitelj nije ništa primio od tuženice već je tuženici izvršio isplatu kako je to ista od njega tražila i obračunala, navodeći da je u utuženom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženice, ali ne i do prijelaza imovine tuženice u imovinu tužitelja, pa da bi zbog toga tuženici pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja primjenom pravila o stjecanju bez osnove.

11. Prije svega valja navesti da tuženica u žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjske presude zahtjeva izuzeće sudaca ovog suda smatrajući – u bitnome – da je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP – da sudac ili njemu bliska osoba ima/ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom/i/ili valutnom klauzulom neovisno da li kod tuženice ili drugih banaka ili da bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu - a u kojem slučaju se izjavljena žalba tuženice ima smatrati u tom dijelu zahtjevom za izuzeće u smislu nastavnih odredbi čl.73. ZPP, time da tuženica istodobno i predlaže postupanje sukladno odredbi čl.72. st. 2. ZPP.

11.1. Međutim, prema odredbi čl. 73. st. 2. toč. 1. ZPP nije dopušten zahtjev za izuzeće kojim se uopćeno traži izuzeće svih sudaca nekog suda ili svih sudaca koji bi mogli suditi u nekom predmetu.

11.2. Razmatrajući stoga činjenični sadržaj zahtjeva, valja navesti da se radi o teoretskoj analizi hipotetske situacije (jer tuženica ne konkretizira ni osobu suca niti konkretnu situaciju) u kojoj se uređujući sudac (ili njemu bliska osoba) mogu nalaziti a čime, kako tvrdi, bi bila uvjetovana njihova pristranost, slijedom čega niti žalbeni prijedlog da se „uređujući suci“ preispitaju u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP i potom postupe u smislu daljnje odredbe čl. 72. st. 2. ZPP, ovaj sud ne smatra obrazloženim zahtjevom za izuzeće. To više što je isti podnesen, kako sama tuženica navodi – uvjetno, ukoliko bi uređujući suci našli da postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost, pa tuženici valja ukazati da pozitivne procesno-pravne odredbe sadržane u Zakonu o parničnom postupku ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće.

11.3. Obzirom da tuženica uopćeno traži izuzeće svih sudaca ovoga suda koji bi mogli suditi u predmetnom žalbenom postupku, to takav njezin zahtjev nije dopušten u smislu odredbe čl. 73. st. 2. toč. 1. ZPP, posljedično čemu je valjalo odlučiti kao pod toč. I. izreke ovoga rješenja, odnosno isti odbaciti temeljem odredbe čl. 73. st. 3. ZPP (istovjetno pravno shvaćanje izraženo je i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-348/2024-2 od 9. listopada 2024.).

12. Pobijajući prvostupanjsku presudu tuženica u žalbi ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer da je sud prvog stupnja propustio dati bilo kakvo obrazloženje zbog čega nije uzeo u obzir navode tuženice o informiranosti tužitelja, pa da stoga odluka suda ne proizlazi iz stanja spisa, posljedično čemu je prvostupanjski sud postupanjem navedenim u žalbi povrijedio načelo ocjene dokaza, načelo materijalne istine i pritom počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. i čl. 338. ZPP.

13. Tuženica dalje u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je prema shvaćanju Suda Europske unije izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti obzirom da je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. ZOO. Navodi da se u obrazloženju pobijane presude sud pozvao samo na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. i primjenom odredbe čl. 502.c ZPP utvrdio da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ništetne, dok je iskaz tužitelja i djelatnice banke samo naveo i ocijenio u skladu s utvrđenjima iz kolektivnog spora. Obzirom da tužitelj Ugovor o kreditu uopće nije ni pročitao, to tuženica smatra da isti u konkretnom slučaju nije primijenio niti nužni stupanj pažnje koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa, odnosno da se nije vodio standardom prosječnog potrošača, pa da ne može uživati potrošačku zaštitu. Tuženica smatra da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF jasna, lako uočljiva i razumljiva, te da tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kn u odnosu na tečaj CHF podložan promjenama, time da su promjene tečaja CHF u odnosu na kn ovisile o budućim događajima koje nije bilo moguće predvidjeti i koje nisu ovisile o volji tuženice, zbog čega se predmetna ugovorna odredba ne može smatrati ništetnom. Tuženica u žalbi osporava stajalište prvostupanjskog suda u dijelu u kojem je odbio prigovor zastare, ističući da je zauzeto stajalište pogrešno i neutemeljeno jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, ali restitucijski zahtjevi s osnove ništetnosti zastarijevaju u konkretnom slučaju u trogodišnjem roku (jer se radi o naknadi štete), sve u smislu odredbi čl. 230. ZOO u vezi čl. 118. ZZP/03., naglašavajući da pokretanje kolektivnog spora nema nikakav utjecaj na zastarne rokove koji su vrijedili za tužitelja. Tuženica osporava i dosuđeni početak tijek zatezne kamate, smatrajući da bi zatezna kamata na pojedinačno navedene iznose trebala početi teći od idućeg dana od dana dospijeća, tj. od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, a ne od dana dospijeća pojedinih iznosa anuiteta, tim više što tuženica u konkretnom slučaju nije nepoštena stjecateljica, pa je sud eventualno mogao dosuditi zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe.

14. Tuženica pobija i odluku prvostupanjskog suda kojom je odbijen njezin prigovor radi prebijanja pod toč. III. izreke presude, smatrajući takvu odluku suda manjkavom, neobrazloženom i paušalnom, posljedično čemu nalazi počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pri tom se poziva na odredbu čl. 323. ZOO kojom je propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, pa slijedom toga i tuženica ima potraživanje prema tužitelju jer je tijekom otplate kredita tužitelj plaćao i anuitete po nižem tečaju od onoga po kojem je kredit bio isplaćen, u kojem slučaju nije potrebno da je stvarno došlo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženice, već je smisao te odredbe vraćanje stranaka na početno ugovorene parametre, odnosno kao da nije bilo ništetne odredbe.

15. Konačno, tuženica pobija i odluku o troškovima postupka očito samo iz razloga zbog kojih pobija i odluku o glavnoj stvari, budući da ne iznosi nikakve razloge pobijanja.

16. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

16.1. Ispitujući pobijanu presudu i stanje spisa koje je prethodilo donošenju iste, utvrđeno je da u prvostupanjskom postupku nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP ovaj sud u žalbenom stadiju postupka pazi po službenoj dužnosti.

16.2. Nije počinjena ni bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju tuženica ukazuje u žalbi, jer pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke, pa niti nedostatke na koje tuženica ukazuje u žalbi jer je prvostupanjski sud u obrazloženju presude naveo jasne, konkretne i uvjerljive razloge u odnosu na sve odlučne činjenice na kojima temelji svoju odluku, pa je presuda prvostupanjskog suda potpuno jasna, razumljiva i u skladu sa sadržajem provedenog dokaznog postupka, zbog čega je žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP neosnovan.

16.3. U prvostupanjskom postupku nisu počinjene niti relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 8. i 338., sve u vezi čl. 354. st. 1. ZPP.

16.4. Prvostupanjski sud je protivno žalbi tuženice, pravilno primijenio odredbu čl. 8. ZPP kojom je propisano da sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svojem uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. U kontekstu te bitne povrede tuženica tvrdi da prvostupanjski sud nije adekvatno vrednovao dokaze koji upućuju na razinu informiranosti tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, kod čega se poziva na iskaz svjedokinje ĐCT. Međutim, imajući u vidu sadržaj iskaza te svjedokinje iz kojeg proizlazi da je sudjelovala u sklapanju Ugovora o kreditu s tužiteljem, ali se ne sjeća okolnosti koje su dovele do sklapanja istog, već je samo načelno i općenito iskazivala o načinu sklapanja ugovora o kreditima s klijentima tuženice, razvidno je da je gore navedena tvrdnja tuženice protivna stanju spisa, posljedično čemu je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da tuženica nije dokazala da je tužitelja prije sklapanja Ugovora o kreditu obavijestila o rizicima sklapanja istog uz ugovorenu valutnu klauzulu u CHF. Nadalje, u vezi tvrdnje tuženice da se prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude nije osvrnuo na brojnu dokumentaciju i materijale koje je tuženice dostavila kako bi dokazala informiranost tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, valja navesti da je točno da sud nije posebno cijenio pisani iskaz ŽC, zaposlenice tuženice, jer ista nije neposredno sudjelovala u pregovorima s tužiteljem, dok je iz reklamnih materijala vidljivo da se u istom objašnjava opći pojam značenja valutne klauzule, a ne sadrži nikakve pojedinosti vezano uz sklapanje ugovora o kreditu vezanog uz valutu CHF. Stoga tuženici valja ukazati da nije dovoljno da je ugovorna odredba samo jasno i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogao donijeti razboritu i formiranu odluku. Kako se tužitelj pozvao na pravno shvaćanje iz presude donesene u kolektivnom sporu, te kako je u tom sporu utvrđeno da su ništetne odredbe svih ugovora koji su zaključeni u određenom vremenskom periodu, a među koje ulazi i konkretan Ugovor, jer su sve banke, pa i tuženica, kredit s valutnom klauzulom u CHF prikazivale na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno da taj rizik nije dovoljno obrazložen, prvostupanjski sud se pravilno pozvao na odredbu čl. 502.c ZPP. Stoga je pravilno utvrdio da je nepoštena odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se tužitelj obvezuje vraćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednost obračunatoj po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja.

16.5. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 338. ZPP kojom je normirana struktura pismeno izrađene presude i sadržaj dijelova strukture presude, a na koju se tuženica poziva reproduciranjem opisa te bitne povrede, bez konkretizacije u čemu se ta povreda sastoji. Prema ocjeni ovoga suda, pobijana presuda sadrži sve propisane dijelove i valjano je obrazložena.

17. Status potrošača tužitelja prvostupanjski sud je utvrdio uvidom u Ugovor o kreditu iz kojeg proizlazi da se radi o kreditu za zatvaranje obveza (iz minusa u plus), te iz iskaza tužitelja koji je naveo da mu je kredit trebao za osobne potrebe jer su njegova djeca u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu studirala, pa da su mu novčana sredstva trebala za tu svrhu. Na temelju navedenog prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj potrošač u smislu članka 3. točka 1. ZZP/03. Osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja po sudu prvog stupnja, tuženica u žalbi navodi da prvostupanjski sud nije pravilno ocijenio iskaz tužitelja jer nije uzeo u obzir navod tužitelja da je Ugovor o kreditu potpisao bez da ga je pročitao, zbog čega tvrdi da tužitelj u konkretnom slučaju nije primijenio niti nužni stupanj pažnje koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa, pa da se sud rukovodio standardom prosječnog potrošača (potrošač koji je uredno informiran te postupa s dužnom pažnjom i razboritošću tijekom cijelog procesa pregovaranja i sklapanja ugovora), tada bi zaključio da tužitelj ne uživa potrošačku zaštitu.

17.1. Imajući u vidu gore izneseno, a vezano uz pojam „prosječnog potrošača”, tuženici valja ukazati na toč. 18. Preambule Direktive 2005/29/EZ i praksu suda Europske unije, prema kojoj prosječan potrošač ne raspolaže stručnim znanjem, ali je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, uzimajući pri tome socijalne, jezične, kulturne i druge faktore. Drugim riječima, potrošač kao slabija i ranjivija strana, na temelju određenih kriterija mora moći predvidjeti ekonomske posljedice koje iz ugovornih odredaba za njega proizlaze, s time da je teret dokazivanja odgovarajućeg obavještavanja prosječnog potrošača na bankama, a teret pažnje i opreza da uzme u obzir dobivene informacije na konkretnom potrošaču. Ovdje ujedno treba napomenuti i to da prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj, u vrijeme kada je sklopljen konkretan Ugovor o kreditu, kao i ostali takvi ugovori, a koji svi sadrže, između ostalog, odredbu kojom se glavnica veže uz valutu CHF, ne samo da nije znao da je uz ovu valutnu klauzulu vezan rizik “valute utočišta”, koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, već isto tako o tom podatku nije bio niti obaviješten, pa je navedeno prema uvjerenju ovoga suda imalo za posljedicu da je ugovorena valutna klauzula za prosječnog potrošača bila nerazumljiva. Ovo posebno kad se ima u vidu iskaz tužitelja koji je naveo da je zatražio kredit u EUR, a ne u CHF, te da mu je u banci rečeno da je za njega povoljnije da uzme kredit uz valutnu klauzulu u CHF, da nije sudjelovao u sastavljanju Ugovora o kreditu, kao i to da tijekom postupka nije bilo sporno da je Ugovor o kreditu unaprijed pripremila tuženica na standardnom obrascu. Prema tome, iz iskaza tužitelja kojeg je prvostupanjski sud interpretirao, ne proizlazi da su tužitelj i zaposlenica tuženice o pojedinim odredbama pregovarali te da ga je tuženica prije sklapanja i u vrijeme sklapanja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, odnosno da ga je informirala o svim rizicima ugovaranja valute obveze vraćanja kredita na način da bi u cijelosti mogao sagledati moguće posljedice ugovaranja takve odredbe na njegove financijske mogućnosti.

18. Pozivajući se na presude Suda Europske unije broj C-81/19 i C-243-20 tuženica u žalbi navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti jer je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. ZOO, pa da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF ništetnom. Međutim, kako se prvostupanjski sud u konkretnom slučaju pozvao na utvrđenja iz presude donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, to u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., pa je i u tom dijelu žalba tuženice neosnovana.

19. Međutim, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, ocjena je ovog suda da sud prvog stupnja prihvaćanjem zahtjeva za utvrđenje ništetnim dijela odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu CHF, time da navedena odredba u cijelosti glasi: „2. IZNOS KREDITA = 32.000,00 CHF (tridesetdvijetisućeCHF) protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.“, izlazi iz okvira pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. s obzirom na to da se navedena odredba odnosi na isplatu (korištenje), a ne na otplatu (vraćanje) kredita, dok iz odluke u kolektivnom sporu proizlazi da odredba kojom se uređuje obveza banke, a ne potrošača, nije u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom. Stoga je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim je ovaj zahtijevao utvrđenje ništetnim dijela odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu, pa je prvostupanjski sud neosnovano prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu pozivom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. Osim toga, odluka suda kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o odobravanju (isplati) kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF proturječna je odluci o isplati sadržanoj u točci II. izreke pobijane presude i razlozima koji su za tu odluku izneseni u obrazloženju pobijane presude, jer su iznosi koje je na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF stvarno platio tužitelj obračunavani upravo u odnosu na tečaj koji je, u skladu s čl. 2. Ugovora o kreditu, bio važeći na dan korištenja kredita. S obzirom na to da je riječ o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženice na isplatu kredita, nije riječ o obvezi koja u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03 može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača. Osim toga, riječ je o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) pa ista ne podliježe testu poštenosti, a isto pravno stajalište zauzeto je na sjednici Građanskog odjela ovoga suda od 1. ožujka 2023. koje glasi: „Ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja nije ništetna.“.

20. Međutim, odredbom čl. 7.3. Ugovora o kreditu ugovoreno je da će se povrat obveza iz tog Ugovora (iznosi kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunati po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke.

20.1. Dakle, gore navedenom odredbom ugovora o kreditu ugovorena je valuta obveze vraćanja kredita u CHF, pa kako je ta odredba identična odredbi koja je toč. II. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2021 od 4. srpnja 2013. utvrđena nepoštenom, to je u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 i ništava, pa se prvostupanjski sud, naloživši tuženici isplatiti tužitelju novčani iznos naveden pod toč. II. izreke pobijane presude utemeljeno pozvao na pravna utvrđenja iz te pravomoćne presude. Sud se može pozvati na pravna utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu jer to potvrđuje i pravno stajalište izraženo u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. prema kojem u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom da temeljem citirane odredbe čl. 502.c ZPP postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz ZZP/03, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

21. Međutim, kako je Ugovor o kreditu sklopljen 25. travnja 2005., to se u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ima primijeniti Zakon o obveznim odnosima koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu objavljen u Narodnim novinama, broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01. - dalje u tekstu: ZOO/91, dok se u odnosu na restitucijski zahtjev primjenjuju odredbe iz čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.

22. Prema odredbi čl. 104. st. 1. ZOO/01 u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Slijedom toga tuženica je, kao stjecateljica novčanog iznosa koji je tužitelj preplatio po osnovi ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, dužna utuženi iznos vratiti tužitelju, kao ovlašteniku prava na povrat stečenog bez osnove.

23. Kako bi utvrdio visinu novčanog iznosa koji tužitelj ima pravo potraživati prema tuženici prvostupanjski sud je proveo financijsko vještačenje po vještaku financijske struke Goranke Šmer Mraš, iz čijeg nalaza i mišljenja proizlazi da je tužitelj s osnova promjene tečaja CHF tijekom ispunjenja kreditne obveze u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita isplatio tuženici iznos od 5.076,20 EUR. Stoga je tužitelj nakon provedenog financijskog vještačenja preinačio tužbu na način da na ime stjecanja bez osnove potražuje umjesto prvobitno zatraženog iznosa od 4.928,96 EUR sa zateznom kamatom, iznos od 5.076,20 EUR sa zateznom kamatom, a koju preinaku tužbe je prvostupanjski sud dopustio rješenjem kao sastavnim dijelom pobijane presude, ocijenivši da je isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama u smislu odredbe čl. 190. st. 1., 2. i 3. ZPP.

24. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništave ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništave odredbe o načinu ispunjenja obveze uz valutnu klauzulu u CHF preplatio tuženici iznos od 5.076,20 EUR, to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene pod toč. II. izreke presude, pravilno utvrdivši da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara tražbine tužitelja.

25. S tim u vezi, valja navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 104. st. 1. ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Također, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev-2245/2017- 2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. te je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje prihvaća i ovaj sud, prema kojem, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Prema tome, opći petogodišnji rok zastare za povrat iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počeo je teći 14. lipnja 2018. (nakon pravomoćno utvrđene ništetnim glavnice vezane uz švicarski franak u kolektivnom sporu koja je utvrđena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17) posljedično čemu je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine budući da je njegova tužba podnesena 26. rujna 2022.

26. Nije u pravu tuženica kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je u konkretnom slučaju bila nesavjesna stjecateljica, posljedično čemu da ju je obvezao na platež zatezne kamate od dana dospijeća pojedinačno navedenih iznosa pod toč. II. izreke do isplate, jer je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženica je kao pravna osoba koja obavlja bankarske poslove morala znati da je sporna odredba ništetna već prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog razloga navedenih u gore spomenutoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, pa je stoga prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je tuženica nepoštena stjecateljica, slijedom čega je žalba tuženice i u tom dijelu neosnovana.

27. Konačno, nije osnovana žalba tuženice niti u dijelu kojim pobija toč. III. izreke kojom je utvrđeno da ne postoji tražbina tuženice prema tužitelju u iznosu od 355,57 EUR, a koji je tuženica potraživala istaknuvši tijekom prvostupanjskog postupka prigovor radi prebijanja, smatrajući da joj pripada novčani iznos koji predstavlja razliku između anuiteta po tečaju po kojem je isplaćen kredit i anuiteta koje je tužitelj plaćao u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit. Protivno žalbi tuženice, prvostupanjski sud je pravilno odbio kao neosnovan navedeni prigovor radi prebijanja jer promjenom tečaja na niže od onog važećeg u trenutku korištenja kredita nije došlo do povrede interesa potrošača niti je tužitelj plaćanjem anuiteta po nižem tečaju na dan dospijeća odnosnog anuiteta bilo što stekao, slijedom čega ne postoji ni obveza vraćanja (ili uračunavanja), a time niti osnova za uračunavanje iznosa tzv. negativne razlike u onaj iznos koji bi tužitelju pripao s naslova stjecanja bez osnove.

28. Imajući u vidu sve gore izneseno, ovaj sud je djelomično odbio žalbu tuženice i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio prvostupanjsku presudu pod toč. II. i III. izreke, dok je djelomično prihvatio žalbu tuženice i temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP preinačio presudu pod toč. I. izreke na način da je odbio tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: „Utvrđuje se ništetnim dio odredbe članka 2. Ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160/51404627-5102364469 sklopljenog 25. travnja 2005. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a kojom je ugovoreno kako se glavnica kredita veže uz valutu CHF.“

29. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, a visina troškova utvrđena je primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.; dalje Tarifa), Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/18.) i Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 53/19. i 92/21.), uz uvećanje za trošak vještačenja, na način da je obvezao tuženicu naknaditi tužitelju trošak u iznosu od 1.787,32 EUR sa zateznom kamatom od 20. travnja 2023. do isplate, za radnje navedene pod toč. 29. obrazloženja.

30. Tuženica žalbom pobija navedenu odluku o troškovima parničnog postupka posljedično pobijanju odluke o glavnoj stvari ne obrazlažući pritom razloge pobijanja.

31. Međutim, kako ovaj sud u žalbenom stadiju postupka ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava kad je u pitanju odluka o troškovima, te kako uspjeh u sporu ocjenjuje neznatnim zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, to je valjalo temeljem odredbe čl. 154. st. 5. u vezi čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti žalbu tuženice i potvrditi odluku o troškovima postupka sadržanu pod toč. IV. izreke.

32. Obzirom da je i uspjeh žalbe neznatan obzirom da je vrijednost predmeta spora utvrđena prema kondemnatornom tužbenom zahtjevu te zbog ukidanja deklaratornog dijela presude pod toč. I. izreke nisu nastali posebni troškovi, to je temeljem odredbe čl. 154. st. 5. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP valjalo odbiti tuženicu sa zahtjevom za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka.

U Varaždinu 23. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun