Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Stalna služba u Opatiji
Maršala Tita 4
51410 Opatija
Poslovni broj P-2693/2023-16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sutkinji Ani Župić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Zvonimir Raić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika 1. Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreb i 2. B2 KAPITAL d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 41, OIB: 57509775367, kojeg zastupa punomoćnik Luka Marok, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 5. prosinca 2024. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja OB, odvjetničkog vježbenika iz Rijeke, zamjenika punomoćnika 1. tuženika EB, odvjetničkog vježbenika iz Zagrebu i punomoćnika 2. tuženika, te objave od 23. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je djelomično ništetna odredba članka 8. stavak 2. Ugovora o dugoročnom kreditu broj 2402006-10312620 /51016607-5103808661 od 29. siječnja 2008. zaključenog između prvotuženika u svojstvu kreditora i zadruge SAN MARINO (zastupane po tužitelju) u svojstvu korisnika kredita, u dijelu koji glasi "... u skladu s važećim odlukama Banke.", dok se odbija tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je nepošten, ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o dugoročnom kreditu broj 2402006- 10312620 /51016607-5103808661 od 29. siječnja 2008. u preostalom dijelu, kao i radi utvrđenja da su nepošteni, ništetni i bez pravnog učinka:
Ugovor o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju broj ES-52/08-1. od 17. siječnja 2008. solemniziran dana 23. siječnja 2008. od strane javnog bilježnika Ankice Šimčić iz Đurđevca, Trg sv.Jurja br.1, pod brojem OV-321/08., te
Ugovor o prijenosu od 13. lipnja 2016. zaključen između prvotuženika i drugotuženika a temeljem kojeg ugovora je drugotuženik ishodio prijenos hipotekarne tražbine odnosno uknjižbu hipoteke u korist drugotuženika glede nekretnine upisane u Zemljišnoknjižnom odjelu Đurđevac Općinskog suda u Koprivnici u zk. ul. br.: [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], zk.c.br.: 2179/3/B, kuća, dvorište i livada u [adresa] površine 600 hvati, i to temeljem rješenja Zemljišnoknjižnog odjela Đurđevac broj Z-5564/2016.
II. Nalaže se tužitelju da tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d. naknadi parnični trošak u iznosu od 1.000,00 eura, u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. za naknadnom parničnog troška odbija kao neosnovan.
II. Nalaže se tužitelju da tuženiku B2 KAPITAL d.o.o. naknadi parnični trošak u iznosu od 600,00 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude odnosno od 23. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke- za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika B2 KAPITAL d.o.o. za naknadnom parničnog troška odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je 17. siječnja 2008. zaključen Ugovor o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju broj ES-52/08-1 između prvotuženika (u svojstvu vjerovnika i predlagatelja osiguranja), zadruge SAN MARINO (u svojstvu dužnika) i tužitelja (u svojstvu protivnika osiguranja).Taj ugovor je solemniziran dana 23. siječnja 2008. od strane javnog bilježnika Ankice Šimčić iz Đurdevca, Trg sv.B br.1, pod brojem OV-321/08.Tim ugovorom je regulirano osiguranje novčane tražbine (u iznosu kunske protuvrijednosti iznosa od 115.000,00 EUR-a) koju prvotuženik ima prema zadruzi SAN MARINO, i to na način da je u korist prvotuženika zasnovana hipoteka glede tužiteljeve nekretnine upisane u zk. ul. br.: [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], zk.c.br.: 2179/3/B. Dana 29. siječnja 2008. zaključen je Ugovor o dugoročnom kreditu broj 2402006- 10312620 /51016607-5103808661 između prvotuženika u svojstvu kreditora i zadruge SAN MARINO (zastupane po tužitelju) u svojstvu korisnika kredita. Tim ugovorom je reguliran kredit u iznosu od 115.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, s rokom povrata od 120 mjeseci računajući od prijenosa kredita u otplatu. Dana 22. prosinca 2010. prvotuženik je zadruzi SAN MARINO i tužitelju, pozivom na (navodno) neuredno ispunjenje obveza po citiranom kreditu, otkazao predmetni kredit. Dana 29. srpnja 2015. prvotuženik je pokrenuo ovrhu na založenoj nekretnini radi naplate novčane tražbine iz citiranog ugovora o kreditu. Navedeni ovršni postupak se vodi pred naslovnim sudom pod brojem Ovr-905/2015 odnosno – sada – pod brojem Ovr- 330/2014. Dana 13. lipnja 2016. zaključena je cesija (nazvana „Ugovor o prijenosu“ između prvotuženika u svojstvu cedenta i drugotuženika u svojstvu cesionara. Tim ugovorom prvotuženik je ustupio i prenio na drugotuženika kao novog vjerovnika (cesionara) sve tražbine i sporedna prava iz naprijed navedenih ugovora. Točkama 2. i 7. citiranog ugovora od 29. siječnja 2008. određeno je kako se tužitelju odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 115.000,00 EUR-a, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Točkom 8. citiranog ugovora određeno je kako će tužitelj prvotuženiku na ugovoreni iznos kredita plaćati kamatu „EURIBOR + 4,25000 postotnih poena godišnje“, s time da se kamata „obračunava primjenom proporcionalne metode na temelju stvarnog broja dana u kamatnom razdoblju i 360 dana u godini“ te se ista obračunava „u visini ugovorene kamatne stope i naplaćuje se tromjesečno i po isteku počeka, u roku od 12 (dvanaest) dana od datuma zaduženja“, dok se „redovna kamata obračunava se i naplaćuje tromjesečno“. Odredbama iste točke navedenog ugovora određeno je kako su ugovore strane „suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke“ ali bez ikakvog detaljnijeg specificiranja načina određivanja iste. Tijekom razdoblja otplate kredita došlo je do znatnih promjena kamatne stope, i to temeljem jednostranih odluka prvotuženika, a sve temeljem citiranih odredbi ugovora koje se odnose na promjenjivost kamatne stope i valutnu klauzulu. Prilikom solemniziranja citiranog ugovora tužitelju nije protumačen sadržaj tog ugovora niti posljedice koje isti ima za tužitelja (npr. svojstvo ovršnosti te isprave, način promjene kamatne stope, mogućnost cediranja tražbina iz predmetnog ugovora bez suglasnosti tužitelja). Usprkos činjenici što je glede predmetnog ugovora nominalno navedeno kako je isti javnobilježnički solemniziran, tužitelju predmetni ugovor nije tumačen a osobito ne na način da je tužitelj bio potpuno i pravilno obaviješten o svim pravnim i ekonomskim aspektima i mogućim posljedicama tog ugovora. Nadalje, postupanje prvotuženika glede promjena kamatne stope koje su se događale tijekom razdoblja otplate spornog kredita, jednako kao i prilikom samog ugovaranja takvih odredbi, bilo je grubo protuzakonito. Neosporivo je kako se s tužiteljem kao potrošačem nije pojedinačno pregovaralo a niti je tužitelj na bilo koji način mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredbi. Tužitelj je, kao slabija strana (pristupnik), doslovce pristupio unaprijed sastavljenom ugovoru kojeg je pripremio prvotuženik. Odredbom cl. 296. st. 1. ZOO-a propisana je ništetnost općih uvjeta ugovora koji, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, pa cak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Odredbom st. 2. citiranog članka zakonodavac je predvidio kako se prilikom ocjene ništetnosti određenih odredbi općih uvjeta ugovora uzimaju u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana. Opisano postupanje tuženika nedvojbeno je prouzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita (tj. potrošača) a što je nedvojbeno suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznopravnim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava te načelu savjesnosti i poštenja. Osobito zbog navedenih razloga tužitelj ovom tužbom traži utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora. Polazeći od nespornih pravila kako se pravo na utvrđenje ništetnosti ne gasi (odredba cl. 328. ZOO-a) te kako je posljedica ništetnosti ugovora ta da je ugovorna strana dužna drugoj strani ugovora vratiti ono što je primila temeljem takvog ugovora (odredba cl. 323. ZOO-a), to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa po navedenim osnovama zajedno s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana isplate svakog pojedinačnog preplaćenog iznosa pa do isplate. Sukladno pravilima obveznog prava, okolnost da su predmetne tražbine prvotuženika cedirane ne predstavlja zapreku za utvrđenje ništetnosti govora. Osobito ugovorne strane ne mogu svojom voljom konvalidirati ništetne odredbe ugovora bilo cesijom bilo nekim drugim pravnim poslom. Slijedom navedenog, predlaže da sud donese presudu sadržaja kao u izreci.
2. Tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. je u odgovoru na tužbu osporio tužbeni zahtjev u cijelosti. U bitnom ističe kako se tuženik ne može pozivati na zaštitu potrošača jer su Okvirni ugovor kao i Ugovor o kreditu zaključila dva poslovna subjekta, tj. Zadruga San Marino i tuženik kao banka. Tužitelj je sudjelovao u sklapanju tih ugovora kao ovlaštena osoba Zadruge San Marino (upravitelj navedene zadruge) i posebno kao fizička osoba, ali u dijelu koji se odnosi samo na osiguranje potraživanja (protivnik osiguranja). Ugovor o kreditu je strogo namjenski ugovor čija sredstva su se koristila za financiranje dovršetka projekta seoskog turizma (investicijski kredit), pri čemu je investicijski elaborat o ulaganju i poslovni plan Zadruga San Marino dostavila uz kreditni zahtjev. U odnosu na članak 8. Ugovora tuženik navodi kako u predmetnom Ugovoru o kreditu ugovornu kamatnu stopu čine zbroj stope EURIBORA i stope marže. Među strankama je nesporno, kao i općepoznato da je EURIBOR kao referentna kamatna stopa promjenjiv i neovisan od volje stranaka (čl. 12. st. 2 predmetnog Ugovora o kreditu). Odredbom čl. 12. predmetnog Ugovora o kreditu propisano je kako je kamatna stopa vezana uz promjenu tromjesečnog EURIBOR-a te kako se visina istog utvrđuje mjesečno dva radna dana prije prvog u mjesecu i vrijedi za tekući mjesec te da se utvrđuje na stranici REUTERS-a. Dakle, iz prethodno navedenog jasno proizlazi kako je u ugovoru ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se odnosi na promjenjivost kamatnih stopa u cijelosti (EURIBOR i stopa marže). Tijekom ugovornog odnosa tuženik je samo jednom promijenio iznos stope marže i to s postojećih 4,25000 na 5,25000 dana 01.04.2009. godine, a što je i bilo unutar okvira Odluke o visini kamatnih stopa i naknada za sektor gospodarstva od 23.01.2008. Tuženik ističe kako je tu promjenu izvršio na temelju objektivnih poslovnih razloga i kretanja na tržištu kredita, a o čemu će biti govora u kasnijem tekstu. Odredbom čl. 319. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO) propisano je da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase (st. 1.). Uzimajući u obzir da je EURIBOR promjenjiva stavka, a da je st. 2. čl. 8. Ugovora o kreditu propisano da se kamate mogu mijenjati sukladno odlukama Banke, nema spora oko značenja te odredbe, tj. jasno je da je tuženik bio ovlašten mijenjati kamatnu stopu sukladno svojim odlukama. Uostalom Zadruga San Marino kao pravna osoba, sukladno temeljnim načelima obveznog i trgovačkog prava, bila je dužna postupati s povećanom pažnjom prilikom sklapanja ugovora, pa se u tom smislu ne može smatrati, da tuženik nije imao ovlaštenje za promjene kamatnih stopa, kada je sama Zadruga potpisom predmetnog ugovora prihvatila takvu obvezu i dala takvo ovlaštenje tuženiku valjanim očitovanjem svoje volje. Po stajalištu tuženika, ako su navedene odredbe jasne, onda jasno proizlazi iz teksta tih odredbi, čitajući ih onako kako glase, da je u ugovoru o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se odnose na promjenjivost kamatnih stopa u cijelosti (EURIBOR i stopa marže). Člankom 26. st. 2 Zakona o obveznim odnosima, određeno je da stopa kamata između trgovaca, odnosno trgovaca i osoba javnog prava ne može biti viša od stope zatezne kamate uvećane za polovinu te stope. Tuženik je prilikom donošenja Odluke o kamatnoj stopi u cijelosti postupio sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima i ograničenjima određenim člankom 26. st. 2 budući da kamatna stopa kao promjenjiva nije tom odlukom iznosila više od stope određene člankom 26. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Pritom tuženik ističe da sam Zakon o obveznim odnosima u članku 26. priznaje i poznaje promjenjive ugovorne kamatne stope na čiju primjenu je Zadruga San Marino izričito pristala potpisom Ugovora o kreditu. Uzgred se napominje da takav način ugovaranja promjenjive ugovorne kamatne stope nije protivan niti jednom prisilnom propisu važećem kako u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, tako i nakon zaključenja, budući da se radi o ugovoru kojeg su stranke zaključile u okviru svojih poslovnih djelatnosti, a stranka koja pristaje na plaćanje promjenjive ugovorne kamatne stope dužna je prilikom zaključenja takve vrste posla voditi računa i uzeti u obzir objektivnu mogućnost povišenja ugovorene kamatne stope. Tuženik je u cijelosti ispunio svoju obvezu preuzetu ugovorom o kreditu, budući da je odobrio i stavio na raspolaganje Zadruzi San Marino ugovoreni iznos kredita. Zadruga je navedeni iznos prihvatila i obvezala se vraćati kredit na način i pod uvjetima određenim ugovorom o kreditu. S obzirom na navedeno, pravni odnos između Zadruge San Marino i tuženika temelji se na odgovarajućoj osnovi, odnosno ugovoru temeljem kojeg se Zadruga obvezala plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, te su sve odredbe ugovora jasne. Tuženik ističe da se tužitelj neosnovano poziva na odredbu čl. 296. ZOO-a. U svezi navedenog ističe da tužitelj u tužbi navodi da se o odredbi da se stopa marže može mijenjati sukladno odlukama Banke nije pojedinačno pregovaralo, međutim ne iznosi nikakve dokaze na tu okolnost, a na tužitelju je teret dokaza te činjenice. Međutim, sve i da se nije pojedinačno pregovaralo, a što se osporava u cijelosti, tuženik ističe da je navedena odredba o načinu promjene stope marže jasna, razumljiva i lako uočljiva i tužitelj ničim ne dovodi u pitanje da ta odredba ne bi imala takve karateristike. Suprotno tome, sve i kada bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da cit. odredba ne bi imala prethodno navedene karakteristike, tuženik ističe da takva odredba nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Naime, kao što je i gore navedeno, tuženik je samo jedanput promijenio stopu kamatne marže i to za 1 postotni poen i takva marža se primjenjivala na ugovorni odnos stranaka do prosinca 2010. godine kad je otkazan kredit, budući da korisnik kredita više od godinu dana nije plaćao dospjele iznose rata na partiju kredita. Kao što je ranije navedenog, razlozi za promjenu stope marže sadržani su u objektivnim poslovnim razlozima i kretanjima na tržištu kredita. Naime, cijena kredita vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu određena je referentnom kamatnom stopom i maržom. Referentnu stopu čini EURIBOR/LIBOR dok maržu određuje Banka ovisno o kreditnom riziku države u kojoj posluje, kreditnom riziku Banke, cijeni izvora kojima raspolaže, regulatornom trošku. Jedan od glavnih tržišnih pokazatelja koji se koristio prilikom određivanja marže je CDS (Credit Default Swap). CDS je financijska izvedenica za kreditni rizik, tj. što je ta izvedenica veća mogućnost bankrota države ili neke tvrtke je veći. Stoga, rastom CDS-a za pojedinu državu, raste i trošak financiranja Banke ili tvrtke te iste države. S obzirom na početak krize u rujnu 2008., koja je zahvatila cijelo tržište, CDS za Republiku Hrvatsku povećao se s vrijednosti 0,91%, koliko je iznosio u kolovozu 2008. godine, do razine 5,16%, koliko je iznosio u veljači 2009. godine. U kasnijim mjesecima CDS se stabilizirao na razini iznad 2%, a do sredine studenoga 2011. godine opet je dosegnuo razinu preko 5,5%. Nastavno na navedeno, razvidno je da je upravo tuženik u velikoj mjeri preuzeo na sebe gotovo cijeli teret odnosno posljedice rasta CDS-a i troškova financiranja, dok je udio tužitelja u navedenom trošku uslijed opisanog rasta, tj. korekcija kamatne marže u tom dijelu zapravo zanemariva. U konačnici, tuženik ističe da sve i da se iz bilo kojeg razloga ima smatrati ništetnom odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu, to nipošto ne bi dovelo do ništetnosti Ugovora o kreditu u cijelosti, a sve budući da takav ugovor može opstati bez te odredbe i između stranaka bi se primjenjivala Kamata: EURIBOR + 4,25000 za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Naime, eventualnim utvrđenjem ništetnosti jednog parametra cijene, ne znači da bi cijena bila ništetna u cijelosti, nego samo u jednom dijelu (načinu određivanja), pa stoga, budući da ne bi bili ništetna cijena, to ne bi bio ništetan i cijeli ugovor o kreditu, jer isti evidentno može opstati bez te odredbe, odnosno unutar samog ugovora postoji sasvim dovoljno parametara, koji opstaju i temeljem kojih se cijena može odrediti. Stoga, budući da su prema odredbi članka 1021. Zakona o obveznim odnosima bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredbe u dijelu u kojem je ugovoren način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nije bitan element ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez nje, ne povlači ništetnost cjelovite odredbe o cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora. Slijedom navedenog, razvidno je da tužiteljeva tužba nema uporišta niti u odredbama zaštite potrošača niti u odredba obveznih odnosa, pa se utoliko ukazuje u cijelosti neosnovanom. Vezano za zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnim u cijelosti Okvirni ugovor i Ugovor o prijenosu, tuženik ističe da su takvi zahtjevi u cijelosti promašeni i imaju za jedini cilj da tužitelj kao protivnik osiguranja na taj način dobije ništetnost i sporazuma o osiguranju te izbjegne ovršni postupak koji se vodi na nekretnini u njegovom vlasništvu, a koja nekretnina je upravo služila kao sredstvo osiguranja po Okvirnom ugovoru. Naime, iz pregleda prometa po partiji kredita, razvidno je da je Zadruga San Marino neuredno izvršavala svoje obveze po ovom kreditu (i prije izmjene kamatne marže), a uz to su i nakon izmjene kamatne marže izvršene samo dvije uplate na partiju kredita. Dakle, očito je da su postojali određeni poslovni razlozi zbog kojih Zadruga nije mogla izvršavati svoje obveze te nemaju nikakve poveznice s ugovornim odnosom tuženika sa Zadrugom. Tužitelj u tužbi ne navodi nijedan razloga ništetnosti Okvirnog ugovora i Ugovora o prijenosu. Također, tužitelj ne problematizira nijednu odredbu tih ugovora. Odredbom čl. 186. ZOO-a propisano je da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak. Tužiteljeva tužba sadrži jedino činjenice vezano za ništetnost ugovora o kreditu, međutim, kao što je i ranije navedeno, ne sadrži nikakve činjenice vezano za ništetnost Okvirnog ugovora i Ugovora o prijenosu. Stoga, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja u tom dijelu (toč. 1.1. i 1.3. zahtjeva). S obzirom na sve navedeno, tuženik ističe da je više nego jasno da tužba tužitelja predstavlja obijesno parničenje te se stoga predlaže naslovnom sudu odbaciti tužbu tužitelja podredno odbiti tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naložiti tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
3. Tuženik B2 KAPITAL d.o.o. u odgovoru na tužbu ističe kako je Ugovor o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju broj ES-52/08-1 od 17.01.2008. solemniziran dana 23.01.2008. od strane javnog bilježnika Ankice Šimcic iz Đurdevca, Trg sv.Jurja br.1, pod brojem OV-321/08 kao dužnik sklopila San Marino zadruga za proizvodnju, posredovanje i poslovne usluge, [adresa] dok je tužitelj u navedenom ugovoru bio založni dužnik te je svoju nekretninu založio kao osiguranje ispunjenja navedenog ugovora. Što se tiče Ugovora o dugoročnom kreditu broj 2402006- 10312620 /51016607-5103808661 od 29.01.2008., isti je kao korisnik kredita sklopila San Marino zadruga za proizvodnju, posredovanje i poslovne usluge, [adresa]. Tuženik se protivi navodima tužitelja kako se radi o potrošačkom kreditu, naprotiv ne da ne radi o potrošačkom kreditu već se radi o trgovačkom ugovoru koji je kao vjerovnik sklopila Erste&Steiermarkische bank d.d., Jadranski Trg 3/a, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320 te San Marino zadruga za proizvodnju, posredovanje i poslovne usluge, [adresa] kao dužnik. S obzirom na sve gore navedeno očito je kako je dužnik po Ugovoru o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju broj ES-52/08-1 od 17.01.2008. solemniziranom dana 23.01.2008. od strane javnog bilježnika Ankice Šimcic iz Đurdevca, Trg sv.Jurja br.1, pod brojem OV-321/08 i Ugovoru o dugoročnom kreditu broj 2402006-10312620 /51016607-5103808661 od 29.01.2008. trgovac koji je predmetne ugovore sklopio s drugim trgovcem – bankom u obavljanju djelatnosti koje čine predmet poslovanja barem jednoga od njih, a ne potrošač. Također, odredbom čl. 3. Ugovora o dugoročnom kreditu broj 2402006- 10312620 /51016607-5103808661 od 29.01.2008., a koji proizlazi iz Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju broj ES-52/08-1 od 17.01.2008. solemniziranom dana 23.01.2008. od strane javnog bilježnika Ankice Šimcic iz Đurdevca, Trg sv.Jurja br.1, pod brojem OV-321/08, propisano je kako je navedeni kredit dan za investicije San Marino zadruga za proizvodnju, posredovanje i poslovne usluge, [adresa], OIB: 55661878293. Tuženik ističe kako je Ugovor o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju broj es-52/08-1 od 17.01.2008. solemniziran dana 23.01.2008. od strane javnog bilježnika Ankice Šimčić iz Đurdevca, Trg Sv.Jurja br.1, pod brojem OV-321/08 potpisan od strane dužnika San marino zadruga za proizvodnju, posredovanje i poslovne usluge, [adresa], OIB: 55661878293 te tužitelja kao založnog dužnika, a isti su svojim potpisom prihvatili ponudu vjerovnika (banke) te pristali na sve uvjete iz ugovora pa tako i na promjenu kamatne stope koja se događala tijekom razdoblja otplate kredita. Tuženik smatra neosnovanim i da se s tužiteljem kao potrošačem nije pregovaralo te da niti na koji način nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredbi, kao što je ranije navedeno, tužitelj ugovor nije potpisao kao dužnik već kao založni dužnik, a dužnik po navedenom ugovoru nije potrošač već trgovac te se radi o trgovačkom ugovoru. Tuženik smatra neosnovanim i da je tužitelj u predmetnom ugovoru bio slabija strana, naime odredbom čl. 3. ZOO-a propisano je kako su svi sudionici u obveznom odnosu ravnopravni. Također, tuženik smatra kako je tužitelj, bilo kao zakonski zastupnik San marino zadruga za proizvodnju, posredovanje i poslovne usluge, [adresa], OIB: 55661878293 ili kao založni dužnik, sukladno odredbi čl. 9. ZOO-a bio dužan ispuniti svoju obvezu te je odgovoran za njezino neispunjenje dok je sukladno odredbi čl. 10. st. 1. ZOO-a u obveznom odnosu bio dužan postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima. Tuženik ističe i kako tužitelj, bilo kao zakonski zastupnik San marino zadruga za proizvodnju, posredovanje i poslovne usluge, [adresa], OIB: 55661878293 ili kao založni dužnik, nije bio dužan prihvatiti ponudu banke niti sklopiti sporne ugovore, jednostavno je mogao otići u drugu banku te u drugoj banci pokušati ostvariti uvjete ugovora koji mu odgovaraju. Naime, trenutno u Republici Hrvatskoj posluje 20 banaka. S obzirom na to da su predmetni ugovori trgovački ugovori, da je dužnik po navedenim ugovorima trgovac, a ne potrošač te da su navedeni ugovori sklopljeni radi financijranja investicija dužnika u okviru njegove poslovne djelatnosti, neosnovana je tvrdnja da su predmetni ugovori ništetni prema odredbi čl. 296. ZOO-a. Tuženik smatra neosnovanim i navode tužitelja kako mu odredbe predmetnih ugovora nisu bile protumačene. Naime, u samom Ugovoru o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju broj ES-52/08-1 od 17.01.2008. solemniziranom dana 23.01.2008. od strane javnog bilježnika Ankice Šimčić iz Đurdevca, Trg Sv.Jurja br.1, pod brojem OV-321/08 jasno stoji kako je javni bilježnik isti strankama pročitao te ih upozorio da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta te da stranke prihvaćaju pravne posljedice koje iz ugovora proizlaze te da isto odgovara njihovoj volji, navedeno su stranke potvrdile i svojim vlastoručnim potpisom. Tuženik smatra nevjerojatnim da trgovac koji sklapa ugovor o kreditu u okviru svoje djelatnosti isti ne bi pročitao te da mu isti ne bi bio jasan, a kako se radi o iznosu kredita od 115.000,00 Eur malo je vjerojatno da dužnik radi razjašnjavanja eventualnih nejasnoća u ugovoru ne bi angažirao kvalificiranog pravnika koji bi mu nejasnoće razjasnio. Tuženik mora istaknuti kako mu je nejasno iz kojeg razloga tužitelj smatra da je Ugovor o prijenosu od 13.06.2016. ništetan s obzirom na to da u niti jednom dijelu tužbe ne obrazlaže iz kojih razloga bi isti bio ništetan. Slijedom navedenoga, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te traži ujedno i trošak parničnog postupka.
4. Dakle, predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja da sud da utvrdi kako su ništetni Ugovor o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju broj ES-52/08-1 od 17. siječnja 2008. solemniziran dana 23. siječnja 2008. od strane javnog bilježnika Ankice Šimčić iz Đurdevca, Trg sv. Jurja br.1, pod brojem OV-321/08, Ugovor o dugoročnom kreditu broj 2402006-10312620 /51016607-5103808661 od 29. siječnja 2008. te Ugovor o prijenosu od 13. lipnja 2016., a svoj odredbom članka 8. Ugovora o dugoročnom kreditu od 29. siječnja 2008. određeno je kako su ugovore strane „suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke“, a da je ugovaranje takve odredbe, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i čiji je sadržaj unaprijed pripremio tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. prouzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita (tj. potrošača), pa je takva odredba ništetna.
5. Među strankama nije sporno da su predmetni pravni poslovni sklopljeni niti je sporan njihov sadržaj, ali je sporno ima li tužitelj status potrošača i uživa li takvu zaštitu, a sporno je i je li odredba članka 8. Ugovora o dugoročnom kreditu od 29. siječnja 2008. u dijelu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. ništetna i povlači li ona ništetnost cijelog tog ugovora, kao i Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju broj ES-52/08-1 od 17. siječnja 2008. te Ugovora o prijenosu od 13. lipnja 2016.
6. Sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju broj ES-52/08-1 od 17. siječnja 2008. solemniziran dana 23. siječnja 2008. od strane javnog bilježnika Ankice Šimčić iz Đurdevca, Trg sv. Jurja br.1, pod brojem OV-321/08, Ugovor o dugoročnom kreditu broj 2402006-10312620 /51016607- 5103808661 od 29. siječnja 2008. te Ugovor o prijenosu od 13. lipnja 2016., u Izvadak iz Kataloga proizvoda Erste & Steiermärkische bank d.d. - Sektor gospodarstva, Investicijski projekt Seoski turizam Bušić iz kolovoza 2007., u povijesni izvadak iz sudskog registra za San Marino, zadruga za proizvodnju, posredovanje i poslovne usluge, saslušani su svjedoci IB i CB te zamolbenim putem tužitelj. 7. Sud nije proveo dokaz uvidom u Izjavu o otkazu kredita, u rješenje o ovrsi poslovnog broja Ovr-905/15, u spis predmeta poslovnog broja Ovr-330/2014, jer te isprave s obzirom na predmet ovog postupka nisu od važnosti. Naime, na pitanje ništetnosti predmetnih ugovora činjenica ni na koji način nema utjecaja okolnost je li otkazan Ugovora o kreditu i vodi li se ovršni postupak radi naplate tražbine iz tih ugovora. Sud nije proveo niti dokaz financijskim vještačenjem i uvidom u knjigovodstvene isprave tuženika, odluke o kamatnim stopama tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. i otplatne planove, jer je predmet ove parnice utvrđenje ništetnosti ugovora, a ne zahtjevi koji se tiču isplata po tim ugovorima. Tu se ističe i to da predmet ovog postupka nije bilo utvrditi je li tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. mijenjao kamatnu stopu tijekom otplate na štetu korisnika kredita i tužitelja (zbog čega nije proveden dokaz uvidom u odluke o kamatnim stopama tog tuženika), nego je li valjana odredba ugovora prema kojoj je mogućnosti promjene kamatne stope prepuštena odluci tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. Nije proveden niti dokaz saslušanjem javne bilježnice koja je solemnizirala Ugovor o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju broj ES-52/08-1 od 17. siječnja 2008. jer se na taj način ne može utvrđivati obaviještenost korisnika kredita niti založnog dužnika prije sklapanja konkretnog ugovora. To zato što javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao stranci ugovora objasniti parametre promjene kamatne stope koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (vidi detaljnije točke 11. - 11.3. rješenja broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021., www.usud.hr, i tamo citiranu praksu).
8. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
9. Kao što je navedeno nije sporno da je između tužitelja, kao založnog dužnika, zadruge San Marino, čiji je upravitelj tužitelj, kao korisnika kredita i tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. zaključen Ugovor o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju broj ES-52/08-1 od 17. siječnja 2008. solemniziran dana 23. siječnja 2008. od strane javnog bilježnika Ankice Šimčić iz Đurdevca, Trg sv. Jurja br.1, pod brojem OV-321/08, kojim se tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. obvezao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos do ukupno 115.000,00 eura, koji iznos se korisnik kredita obvezao vratiti zajedno s ugovorenim kamatama, kamatama korisnika garancije, ugovorenim kamatama za zakašnjenje u plaćanju te naknadama i troškovima prisilne naplate, s time da su stranke ugovorile da će za svaki pojedinačni pravni posao sklopiti poseban ugovor. Tužitelj je, radi osiguranja pravovremenog i urednog izvršavanja obveza iz tog ugovora, dopustio tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d. da na nekretnini kč. [katastarska čestica]/b k. o. [katastarska općina] uknjiži založno pravo.
10. Nije sporno niti da su na temelju navedenog Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranja zadruga San Marino, kao korisnik kredita, i tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. zaključili Ugovor o dugoročnom kreditu broj 2402006- 10312620 /51016607-5103808661 od 29. siječnja 2008., u kojem je ugovorena sporna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., pri čemu je uvidom u predmetni ugovor utvrđeno je da se radi o namjenskom kreditu čija je namjena navedena u članku 3. ugovora, a radi se o kreditu za investicije.
11. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit zaključen radi kupnje strojeva i kamiona radi obavljanja poslova na projektu zadruge San Marino, a djelomično radi podmirenja obveza po kreditima koje je tužitelj imao kod Zagrebačke banke d.d. i Croatia banke d.d.
12. Već na temelju ovih utvrđenja proizlazi da oba ugovora predstavljaju trgovačke ugovore. Naime, predmetni pravni poslovi zaključeni su između pravnih osoba i to korisnika kredita - zadruge (pravne osobe u smislu članka 3. stavak 1. Zakona o zadrugama, "Narodne novine" br. 36/95., 67/01., 12/02., važećeg u vrijeme sklapanja tih ugovora) i banke, i to u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti korisnika kredita. Okolnost što je tužitelj je kao fizička osoba pristao radi osiguranja povrata tražbine iz predmetnih ugovora založiti svoju nekretninu ne daju mu status potrošača. Potrošač je samo ona fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja (članak 3. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, "Narodne novine" 79/07., dalje: ZZP-a, važećeg u vrijeme zaključenja spornih ugovora), pa status potrošača ne može imati sudionik pravnog posla čija je svrha namijenjena poslovnoj djelatnosti, pa tako niti založni dužnik koji je založio svoju stvar radi osiguranja tražbine iz trgovačkog ugovora. Slijedom navedenog, na tužitelja se ne primjenjuju odredbe ZZP-a i on ne uživa isti stupanj zaštite prava kao fizička osoba.
13. Međutim, s obzirom na navode iz tužbe, sud je ispitao je li odredba članka 8. Ugovora o dugoročnom kreditu ništetna u smislu općih pravila obveznog prava i povlači li takva odredba ništetnost tog Ugovora odnosno ostalih ugovora navedenih u tužbenom zahtjevu.
14. Naime, i prema članku 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., dalje ZOO), važećeg u vrijeme zaključenja spornih ugovora u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema članku 269. stavak 2. ZOO-a činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a prema članku 272. činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan (članak 270. stavak 1. ZOO-a).
15. Na te je okolnosti sud analizirao ponajprije iskaze saslušanih svjedoka i tužitelja. Tako je svjedok IB, koji je u vrijeme zaključenja predmetnog kredita bio zaposlen kod tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. na radnom mjestu direktor profitnog centra i u okviru tog radnog u konkretnom slučaju prikupljao svu dokumentaciju i bio zadužen za cijelokupnu obradu i odobrenje ovog kredita, iskazao u bitnom da se kod ovakvih (nepotrošačkih) ugovora pojedinačno pregovara o iznosu kredita, kamati, naknadama i instrumentima osiguranja i ročnosti, pa kada se ugovore te odredbe na temelju istih banka izrađuje finalni sadržaj ugovora. U to vrijeme nije bilo moguće za kredite takve namjene ugovarati fiksnu kamatnu stopu. Odnosno nije bila praksa, moguće je bilo samo iznimno, svjedok se ne sjeća da li se ikada ta iznimka primjenila. Kada se ugovori promjenjiva kamtna stopa banka je ovlaštena tu kamatnu stopu mjenjati u skladu sa tržišnim uvjetima. To se sve iskomunicira s klijentom tijekom pregovora i prilikom samog potpisivanja. Tužitelju je konkretno objašnjeno da je EURIBOR promjenjiv dok je marža također promjenjiva, a ona je ta koja se mijenja u skladu sa tržišnim uvjetima. Tužitelj za vrijeme pregovaranja nije imao primjedbu na takvu odredbu ugovora, odnosno ugovor je prihvatio.
16. Tužitelj je, pak, iskazao da s tužiteljem nije pregovarao o pojedinim odredbama ugovora, da je tekst ugovora tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. unaprijed pripremio i da mu nisu pojašnjeni parametri na temelju kojih će se mijenjati kamatna stopa te da tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. nije tražio suglasnost za promjenu kamatne stope.
17. Konačno, svjedoka CB, koji je u vrijeme zaključenja predmtenog ugovora radio kod tuženika na radnom mjestu višeg ekonomskog analitičara, iskazivao je o metodologiji i razlozima promjene kamatne stope te je naveo da je kamatna stopa formirana dvama elementima –prvo tržišnom kamatnom stopom EURIBOR te maržom banke. Marža banke u konkretnom slučaju je promjenjena zbog okolnosti koje su nastupile uslijed krize 2008. godine. Takva kriza nije bila zabilježena 80 godina ranije i radilo se o izvanrednim ekonomskim okolnostima. Zbog te krize došlo je do dizanja cijene zaduženja svih poslovnih subjekata uključujući i komercijalne banke i to na globalnoj razini. To je dovelo do porasta premije na rizike za sve subjekte. Taj se rizik naziva se „credit default swap“. Radi se o percepciji rizika bankrota države u razdoblju od 1 godine, koji je za Republiku Hrvatski do krize bio manji od 1 %, a nakon nastupa krize došao je do 5 %. Zbog toga je došlo do porasta marže, odnosno taj porast marže je bio uvjetovan skupljim zaduživanjem zbog ekonomske krize. Misli da je porast marže iznosio 1%, čime je banka na klijente ustvari banka „prebacila“ manji dio ekonomskog šoka koji je pretrpjela uslijed krize. Što se tiče drugog parametra koji je utjecao na visinu kamatne stope EURIBOR, on se formira neovisno o odlukama banke, to je tržišna kategorija i pod utjecajem je monetarne politike Europske centralne banke. S obzirom na iste okolnosti gospodarske krize ECB snizila je referentne kamatne stope kako bi potaknula gospodarske aktivnosti, slijedom čega je došlo do sniženja tog parametra s 5 % na 1 %. Zbog toga je ukupno opterećenje kamatnom stopom po kreditima bilo čak i manje u odnosu na početne vrijednosti. Svjedok nije imao saznanja o tome da li je došlo do promjene kamatne stope u konkretnom slučaju.
18. Na temelju ovih iskaza utvrđeno je da tužitelj (tada prvenstveno u svojstvu zakonskog zastupnika korisnika kredita) i tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. nedvojbeno nisu pregovarali o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su ugovor unesene odredbe na temelju kojih bi korisnik kredita već prilikom zaključenja ugovora mogao znati na temelju kojih će se parametara kamatna stopa mijenjati, u dijelu koji se odnosi na maržu banke. Najprije, svjedok IB je iskazao da korisniku kredita uopće nije bio ponuđen ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, a u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope da se ista mogla mijenjati prema odluci banke. Slijedom navedenog, proizlazi da o toj odredbi nije bilo pregovora i korisnik kredita je ugovor s takvom odredbom mogao samo prihvatiti ili ne prihvatiti. Nadalje, i da je korisniku kredita tj. tužitelju predočeno da se marža mijenja u skladu sa tržišnim uvjetima, kako je to iskazao svjedok IB, radi se o širokom i apstraktnom pojmu koji ne sadrži nikakve određene, transparentne, jasne i razumljive kriterije za promjenu kamatne stope. Još važnije, u samom ugovoru uopće nije ni navedeno da su tržišni uvjeti kriterij za promjenu kamatne stope, već "važeće odluke banke", pa je jasno da je po toj ugovornoj odredbi visina kamatne stope ovisi o jednostranoj odluci jedne ugovorne strane.
19. Po stajalištu ovog suda kamatna stopa koja se određuje internim aktima tuženika ne bi bila određena niti odrediva. Kada ugovorna kamata nije određena i odrediva, primjenom odredbe članka 269. stavak 2. i članka 272. ZOO-a, predmetna ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je ništetna, temeljem članka 322. stavak 1. ZOO-a i tada se od tužitelja ne može očekivati povećana pažnja prema odredbi članka 10. stavak 2. ZOO-a, obzirom da ni gospodarstvenik ne može imati saznanja koju visinu kamatne stope će jednostranom odlukom primjenjivati tuženik. Kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ispunjava pretpostavke predviđene čl. 296. ZOO-a i protivna je načelu savjesnosti i poštenja, to je ista odredba ništetna i primjenjuje se na sve vrste građanskopravnih ugovora.
20. Međutim, unatoč tome što je utvrđena djelomična ništetnost članka 8. stavak 2. Ugovora o dugoročnom kreditu, primjenom članka 324. stavak 1. ZOO-a, predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba prema kojima se redovne kamatne stope mijenjanju, između ostalog, sukladno odluci tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. Budući da su prema odredbi članka 1021. ZOO-a bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovoren način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora.
21. Jasno je da, slijedom navedenog, djelomična ništetnost članka 8. stavak 2. Ugovora o dugoročnom kreditu ne povlači ništetnost Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju broj ES-52/08-1 od 17.siječnja 2008. niti Ugovora o prijenosu od 13. lipnja 2016, jer su to zasebni pravni poslovi koji ne sadrže ništetne odredbe niti djelomična ništetnost članka 8. stavak 2. Ugovora o dugoročnom kreditu uzrokuje njihovu ništetnost. U odnosu na ugovor o cesiji ističe se i to da ustupitelj pod pretpostavkama iz članka 86. ZOO-a može odgovarati za postojanje tražbine, ali u tom se slučaju radi isključivo o odnosu između ustupitelja i primatelja tražbine, koji se ne tiče samog dužnika.
22. Konačno se ističe da tužiteljev navod o tome da mu ugovor prilikom solemnizacije nije rastumačen nije prihvatljiv, ponajprije zato što su pojmovi kredita i hipoteke pojmovi poznati gospodarstvenicima, ali i široj javnosti, pa ja sasvim jasno da je tužitelj imao saznanja o svim pravima i obvezama te posljedicama ovih ugovora.
23. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 2. i članka 155. ZPP- a. Najprije se ističe da se u slučaju subjektivne kumulacije, kao što je ovdje slučaj, prilikom odlučivanja o troškovima postupka pretpostavlja da udjeli suparničara u predmetu spora predstavljaju zbroj vrijednosti pojedinih zahtjeva odnosno vrijednost predmeta spora predstavlja zbroj vrijednosti svih zahtjeva. Dakle, za odluku od trošku mjerodavna je ukupna vrijednost predmeta spora (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 2752/11-2) određena raspravnim rješenjem od 11. travnja 2024. u iznosu od 5.000,00 eura.
24. S obzirom na to da tužitelj nije uspio sa zahtjevom radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju broj ES-52/08-1 i Ugovora o prijenosu od 13. lipnja 2016., a djelomično je i to u manjem dijelu uspio sa zahtjevom radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o dugoročnom kreditu broj 2402006-10312620 /51016607-5103808661 od 29. siječnja 2008., sud je ocijenio da je uspjeh tužitelja u ovom sporu 10%, a tuženika 90%. Nakon obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici (od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzet je postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela) proizlazi da je tužitelj dužan tuženicima naknaditi 80 % ukupnih troškova koje su imali u postupku, prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23.).
25. Tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d. priznat je trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife) te trošak za zastupanje na ročištima na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari održanim 12. listopada 2022., 11. travnja 2024., 17. svibnja 2024. i 5. prosinca 2024. u iznosu od 200,00 eura po radnji (Tbr. 9. t. 1. Tarife). Sve navedeno ukupno iznosi 1.000,00 eura, što uvećano za PDV iznosi 1.250,00 eura, a tužitelj mu je dužan naknaditi 80% tog iznosa, odnosno 1.000,00 eura.
26. Tuženiku B2 KAPITAL d.o.o. priznat je trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife) te trošak za zastupanje na ročištima na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari održanim 11. travnja 2024., 17. svibnja 2024. i 5. prosinca 2024. u iznosu od 200,00 eura po radnji (Tbr. 9. t. 1. Tarife). Sve navedeno ukupno iznosi 600,00 eura, što uvećano za PDV iznosi 750,00 eura, a tužitelj mu je dužan naknaditi 80% tog iznosa, odnosno 600,00 eura. Na priznati parnični trošak tuženiku B2 KAPITAL d.o.o. je dosuđena zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a u visini određenoj člankom 29. stavak 2. ZOO-a.
27. Slijedom svega iznijetoga, odlučeno je kao u izreci.
U Opatiji 23. siječnja 2025.
Sutkinja:
Ana Župić
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi sukladno odredbi članku 106.a stavak 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku 1. po punomoćniku
3. Tuženiku 2. po punomoćniku
