Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-718/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Ljiljane Banac predsjednice vijeća, te sutkinje Biserke Trstenjak-Opačak izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Varžić člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DA, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Tea Nikolić Katić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Glamuzina i Grošeta d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 4833/2022-15 od 22. veljače 2024., na sjednici vijeća 23. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

1. Žalba tuženika odbija se kao djelomično neosnovana i uvažava kao djelomično osnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4833/2022-15 od 22. veljače 2024.,

a) potvrđuje u toč. I. i III. izreke.

b) preinačava u toč. II. izreke u odluci o parničnom trošku i sudi:

Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi iznos od 1.038,73 eura, sa zateznom kamatom od 22. veljače 2024. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da isplati tužitelju DA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova preplaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli iznos od 4.016,31 EUR sa zakonskom zateznom kamatom i to:

- na iznos od 12,89 EUR, za razdoblje od 29.11.2008. do isplate

- na iznos od 16,93 EUR, za razdoblje od 28.1.2009. do isplate

- na iznos od 19,84 EUR, za razdoblje od 26.2.2009. do isplate

- na iznos od 21,15 EUR, za razdoblje od 29.3.2009. do isplate

- na iznos od 17,93 EUR, za razdoblje od 5.5.2009. do isplate

- na iznos od 18,64 EUR, za razdoblje od 30.5.2009. do isplate

- na iznos od 12,97 EUR, za razdoblje od 7.7.2009. do isplate

- na iznos od 8,79 EUR, za razdoblje od 29.7.2009. do isplate

- na iznos od 9,90 EUR, za razdoblje od 11.9.2009. do isplate

- na iznos od 12,10 EUR, za razdoblje od 8.10.2009. do isplate

- na iznos od 11,91 EUR, za razdoblje od 11.11.2009. do isplate

- na iznos od 9,69 EUR, za razdoblje od 1.12.2009. do isplate

- na iznos od 13,86 EUR, za razdoblje od 16.12.2009. do isplate

- na iznos od 17,21 EUR, za razdoblje od 17.1.2010. do isplate

- na iznos od 21,97 EUR, za razdoblje od 14.2.2010. do isplate

- na iznos od 20,88 EUR, za razdoblje od 13.3.2010. do isplate

- na iznos od 27,34 EUR, za razdoblje od 17.4.2010. do isplate

- na iznos od 26,12 EUR, za razdoblje od 15.6.2010. do isplate

- na iznos od 28,51 EUR, za razdoblje od 16.7.2010. do isplate

- na iznos od 49,19 EUR, za razdoblje od 8.9.2010. do isplate

- na iznos od 44,93 EUR, za razdoblje od 19.9.2010. do isplate

- na iznos od 57,94 EUR, za razdoblje od 20.10.2010. do isplate

- na iznos od 53,45 EUR, za razdoblje od 9.11.2010. do isplate

- na iznos od 46,22 EUR, za razdoblje od 17.12.2010. do isplate

- na iznos od 61,47 EUR, za razdoblje od 20.1.2011. do isplate

- na iznos od 80,88 EUR, za razdoblje od 15.3.2011. do isplate

- na iznos od 67,14 EUR, za razdoblje od 15.4.2011. do isplate

- na iznos od 71,96 EUR, za razdoblje od 17.5.2011. do isplate

- na iznos od 65,83 EUR, za razdoblje od 11.6.2011. do isplate

- na iznos od 66,93 EUR, za razdoblje od 17.6.2011. do isplate

- na iznos od 92,94 EUR, za razdoblje od 13.7.2011. do isplate

- na iznos od 95,48 EUR, za razdoblje od 10.8.2011. do isplate

- na iznos od 117,21 EUR, za razdoblje od 15.9.2011. do isplate

- na iznos od 106,05 EUR, za razdoblje od 13.10.2011. do isplate

- na iznos od 93,83 EUR, za razdoblje od 16.11.2011. do isplate

- na iznos od 92,01 EUR, za razdoblje od 20.12.2011. do isplate

- na iznos od 91,07 EUR, za razdoblje od 18.1.2012. do isplate

- na iznos od 96,87 EUR, za razdoblje od 12.2.2012. do isplate

- na iznos od 101,93 EUR, za razdoblje od 14.3.2012. do isplate

- na iznos od 102,60 EUR, za razdoblje od 15.4.2012. do isplate

- na iznos od 99,11 EUR, za razdoblje od 12.5.2012. do isplate

- na iznos od 101,47 EUR, za razdoblje od 17.6.2012. do isplate

- na iznos od 103,08 EUR, za razdoblje od 18.7.2012. do isplate

- na iznos od 100,37 EUR, za razdoblje od 15.8.2012. do isplate

- na iznos od 101,08 EUR, za razdoblje od 15.9.2012. do isplate

- na iznos od 99,04 EUR, za razdoblje od 12.10.2012. do isplate

- na iznos od 94,64 EUR, za razdoblje od 14.11.2012. do isplate

- na iznos od 99,33 EUR, za razdoblje od 13.12.2012. do isplate

- na iznos od 101,59 EUR, za razdoblje od 18.1.2013. do isplate

- na iznos od 100,01 EUR, za razdoblje od 13.2.2013. do isplate

- na iznos od 91,15 EUR, za razdoblje od 14.3.2013. do isplate

- na iznos od 98,68 EUR, za razdoblje od 20.4.2013. do isplate

- na iznos od 99,33 EUR, za razdoblje od 10.5.2013. do isplate

- na iznos od 96,38 EUR, za razdoblje od 19.6.2013. do isplate

- na iznos od 87,22 EUR, za razdoblje od 10.7.2013. do isplate

- na iznos od 86,98 EUR za razdoblje od 24.8.2013. do isplate

- na iznos od 89,23 EUR, za razdoblje od 26.9.2013. do isplate

- na iznos od 92,84 EUR, za razdoblje od 7.11.2013. do isplate

- na iznos od 97,85 EUR, za razdoblje od 4.12.2013. do isplate

- na iznos od 95,27 EUR, za razdoblje od 10.1.2014. do isplate

- na iznos od 97,10 EUR, za razdoblje od 8.2.2014. do isplate do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana. 3

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da isplati tužitelju DA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka od 1.082,06 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 22. veljače 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti."

2. Ovu presudu pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik u cijelosti zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. toč. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08, 57/11., 25/13.,89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23; nastavno: ZPP), s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev, odnosno ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje a tužiteljicu obveže da tuženiku naknade parnični trošak uvećan za trošak sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Ispitujući presudu, postupak koji je prethodio i žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, kao što nije utvrđena ni bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP- a, a na koju neosnovano u žabi ukazuje tuženik.

6. Nije sporno da je tuženik kao kreditor s tužiteljem kao korisnikom kredita sklopio ugovor o kreditu broj 178-50-3745134 od 25. listopada 2006. (dalje: Ugovor o kreditu), za kupnju novog vozila u iznosu kredita kunske protuvrijednosti 30. 921,04 CHF, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Nije sporno niti da je kredit otplaćen.

7. Između stranaka je ostala sporna ništetnost ugovorne odredbe i to čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu, zastara tražbine i tijek zakonske zatezne kamate na dosuđenu glavnicu.

8. Prvostupanjski sud je u toč. I. izreke presude prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 4.016,31 euro sa zateznim kamatama, na ime povrata preplaćenog iznosa po Ugovoru o kreditu uz zaključak da su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetne u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03 u daljnjem tekstu: ZZP/03) koji se primjenjivao u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu jer se o istima nije pojedinačno pregovaralo što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a sve u povezanosti sa odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08.,125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO).

9. Ovakvo utvrđenje prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. 10. Prvostupanjski sud je raspravio sva sporna pitanja i ispitao okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene potpuno i valjano utvrdio činjenično stanje (čl. 7. i čl. 8. ZPP-a), sukladno čemu se žalbeni razlog tuženika koji se odnosi na povredu odredbe čl. 338. st. 4. ZPP-a, ukazuje kao neosnovan.

11. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje sa aspekta prava na obrazloženu sudsku odluku, a koje od sudova zahtijeva da za svoju odluku, s obzirom na okolnosti svakog pojedinog slučaja, daju dostatne i relevantne razloge. Naime, pobijana presuda sadrži dostatne i pravno relevantne razloge što strankama pokazuje da je njihov predmet zaista ispitan te jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih tijela javne vlasti. Stoga se ne može govoriti o arbitrarnosti u odlučivanju i povredi prava na pravično suđenje koje mu je zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Međunarodni ugovori“ br.18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.; dalje u tekstu Konvencija).

12. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovara i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81. i čl. 82. ZZP/03.

13. U navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, sudovi su proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostalog i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nije upoznao s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovoru u kojem je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovca (banke), da je banka u vrijeme sklapanja ugovora trebala voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

14. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je u području primjene prava Europske unije regulirano uz ostalo i Direktivom Vijeća 93/13. EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja, a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/12.), te se primjenjuju kao nacionalni propis. Nastavno valja ukazati da je presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 odlučeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13. koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što znači, da su u Ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene visine valute kao i odnos drugim odredbama Ugovora o kreditu, tako da ona na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

14.1. Na ovu okolnost prvostupanjski sud je saslušao tužiteljicu koja je u svom iskazu osporila da su joj prilikom sklapanja ugovora o kreditu dane potrebne obavijesti vezano za posljedice i rizik vezivanja kredita uz tečaj CHF.

15. Nadalje, odredba čl. 502.c. ZPP-a koja se primjenjuje od 1. srpnja 2013. i koja se primjenjivala u vrijeme podnošenja tužbe u predmetu spora, propisuje direktan učinak tužbe za zaštiti kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćnih presuda kojim su prihvaćen zahtjevi postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

15.1. Stoga je sud u kojem pojedini potrošač ostvaruje svoja prava, temeljem odredbe čl. 502.c. ZPP-a, vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obvezan primijeniti već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14., 110/15., 14/19. i 19/22.;dalje u tekstu ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je propisano odredbom čl. 118. ZZP/14.

15.2. Dakle, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu parničnog postupka kada se pozvao na pravna utvrđenja iz odluka donesenih u predmetu vođenom po kolektivnoj tužbi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu.

16. Na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu. Tuženik međutim to u postupku nije dokazao.

17. Neosnovana je tvrdnja tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 326. ZOO-a jer je ugovor ispunjen, a sporni dio odredbi o valutnoj klauzuli sve i kad bi bio ništetan po svojem karakteru u odnosu na cijeli ugovor je manjeg značaja.

17.1. Prema odredbi čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi pa na to pravo ne utječe niti činjenica da je ugovor ispunjen. Ništetnost se ne može isticati samo u slučaju ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja (čl. 326. st. 2. ZOO-a). S obzirom da je presudama donesenim u postupcima kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da su banke, a među ostalima i ovdje tuženik, povrijedile kolektivne interese potrošača tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pa je takva odredba ništavna, te je presudom Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena nedopuštenost valutne klauzule u ugovorima o kreditima, ne može se govoriti o zabrani manjeg značaja s obzirom na opseg i posljedice ništetnosti takvih odredbi. Stoga se može reći da se odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, štiti i javni interes, a na što upućuje i činjenica da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) dana mogućnost konverzije kao načina otklanjanja negativnih učinaka i posljedica kredita u CHF.

18. Tuženik je u obvezi tužiteljici vratiti stečeno bez osnove na temelju ništetne ugovorne odredbe, te je suprotno žalbenim navodima, pravilan zaključak prvostupanjskog suda (iako prvostupanjski sud ne navodi izričito) ali se iz svega navedenog može zaključiti da smatra da je tuženik bio nepošteni stjecatelj tijekom ugovornog odnosa od odobravanja i stavljanja kredita na raspolaganje korisniku kredita, pa do uplate svakog anuiteta. Naime, tuženik je povrijedio prava potrošača ugovarajući korisnicima kredita nepoštene (ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, koji pri zaključenju ugovora nije omogućio pojedinačno pregovaranje o tim odredbama, pa se smatra nepoštenim stjecateljem.

18.1. Budući da je tuženik primitkom uplata svakog anuiteta bio nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO-a,) tužiteljici pripada pravo na isplatu zateznih kamata od uplate svakog anuiteta, jer je s tim danom dolazilo do uvećanja imovine tuženika.

19. Konačno, pravilno je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o prigovoru zastare primijenio odredbu čl. 241. ZOO-a jer prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-33/2022- 2 od 31. siječnja 2022., pokretanje parničnog postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

19.1. Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. zastara je počela teći ispočetka vezano za potraživanje preplaćenih iznosa s osnove ništetnih odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula a kako je u ovom predmetu tužba podnesena 12. rujna 2022., i kako se radi o tražbini koja zastarijeva u petogodišnjem zastarnom roku, to očito nije protekao zastarni rok iz čl. 255. ZOO-a.

20. Suprotno žalbenim navodima tuženika, valja odgovoriti da je prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja troškova tužitelju, pravilno primijenio odredbe čl. 154. st. 5. i čl. 155. st. 1. ZPP-a. Odredbom čl. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23.; u daljnjem tekstu: Tarifa), koja se primjenjuje od 25. studenoga 2023., propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. U vrijeme donošenja pobijane presude kada je sud prvog stupnja odlučivao o trošku postupka na snazi je bila odredba Tbr. 54. Tarife prema kojoj je vrijednost boda iznosila 2,00 eura. Stoga neosnovano tuženik osporava vrijednost boda od 2,00 eura prema kojoj je sud prvog stupnja odmjerio trošak postupka.

21. Međutim, a kako to s pravom u žalbi navodi žalitelj, s obzirom da je tužitelj prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 51/2023.), koji je stupio na snagu 20. svibnja 2023. oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u predmetnoj parnici (prema odredbi čl. 11. st. 1. toč. 20.), to je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je naložio tuženiku da tužiteljici naknadi trošak plaćene sudske pristojbe na presudu u iznosu od 43,33 eura, budući da trošak koji je tužiteljica s navedene osnove podmirila, a kojeg nije bila dužna podmiriti, ne može ići na teret tuženika.

22. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo dosuditi parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.038,73 eura, sa zateznom kamatom, dok je pravilno u toč. III. izreke prvostupanjski sud odbio tuženika sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka, jer isti nije uspio u postupku.

23. Ostalim žalbenim navodima tuženika nisu dovedena u sumnju utvrđenja suda prvog stupnja, jer se oni zapravo svode na ponavljanje razloga općenito korištenih u žalbi, a na koje je odgovoreno kako u prethodnom dijelu obrazloženja ove presude, tako i navođenjem stavova Vrhovnog suda Republike Hrvatske

24. Temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

25. Kako je tuženik sa podnesenom žalbom uspio samo u odnosu na trošak postupka, ovaj sud je stava da je uspio sa neznatnim dijelom zbog čega istome ne pripada pravo na dosudu troškova žalbenog postupka temeljem odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a.

Osijek, 23. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Banac