REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj: P-555/2023-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji Jasmini Božić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice JA, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćnici Đurđici Kos, odvjetnici iz Svetog Ivana Zeline, Trg Ante Starčevića 1, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska Avenija 6, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave, održane 4. prosinca 2024. u prisutnosti tužiteljice, njezine punomoćnice i punomoćnika tuženika, a objavljene 22. siječnja 2025., donio je, objavio je, i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Slavonska avenija 6, 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877, da tužitelju JA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 10.206,48 eur koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak ima vratiti tužitelju sa pripadajućom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počevši od uplate svakog pojedinog iznosa prema kamatnoj stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, sve u roku 15 dana, kako slijedi:

- na iznos od 299,74 eur tekućom od 01.01.2021. do isplate,

- na iznos od 307,46 eur tekućom od 01.02.2021. do isplate,

- na iznos od 295,06 eur tekućom od 02.02.2021. do isplate,

- na iznos od 286,84 eur tekućom od 02.03.2021. do isplate,

- na iznos od 288,40 eur tekućom od 01.05.2021. do isplate,

- na iznos od 288,30 eur tekućom od 01.06.2021. do isplate,

- na iznos od 285,81 eur tekućom od 01.07.2021. do isplate,

- na iznos od 302,28 eur tekućom od 01.08.2021. do isplate,

- na iznos od 297,95 eur tekućom od 01.09.2021. do isplate,

- na iznos od 296,02 eur tekućom od 01.10.2021. do isplate,

- na iznos od 315,29 eur tekućom od 01.11.2021. do isplate,

- na iznos od 330,42 eur tekućom od 01.12.2021. do isplate,

- na iznos od 336,84 eur tekućom od 01.01.2022. do isplate,

- na iznos od 338,19 eur tekućom od 01.02.2022. do isplate,

- na iznos od 341,58 eur tekućom od 01.03.2022. do isplate,

- na iznos od 349,10 eur tekućom od 01.04.2022. do isplate,

- na iznos od 353,23 eur tekućom od 01.05.2022. do isplate,

- na iznos od 347,44 eur tekućom od 01.06.2022. do isplate,

- na iznos od 368,94 eur tekućom od 01.07.2022. do isplate,

- na iznos od 396,00 eur tekućom od 01.08.2022. do isplate,

- na iznos od 393,98 eur tekućom od 01.09.2022. do isplate,

- na iznos od 419,93 eur tekućom od 01.10.2022. do isplate,

- na iznos od 381,15 eur tekućom od 01.11.2022. do isplate,

- na iznos od 388,38 eur tekućom od 01.12.2022. do isplate,

- na iznos od 386,72 eur tekućom od 01.01.2023. do isplate,

- na iznos od 376,43 eur tekućom od 01.02.2023. do isplate,

- na iznos od 365,62 eur tekućom od 01.03.2023. do isplate,

- na iznos od 368,79 eur tekućom od 01.04.2023. do isplate,

- na iznos od 357,24 eur tekućom od 01.05.2023. do isplate,

- na iznos od 343,35 eur tekućom od 01.06.2023. do isplate.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupaka u iznosu od 1.862,50 €, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 22. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je s tuženikom, kao kreditorom, sklopila Ugovor o kreditu broj 106-31/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji je solemniziran kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek u Zagrebu pod brojem OV-3279/07 dana 22. veljače 2007. godine. Ugovorom je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 185.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF banke važeće na dan korištenja kredita, uz uvjete i na način kako je to ugovorom određeno. Namjena kredita je bila kupnja nekretnine temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnine sklopljenim 12. veljače 2007. godine između tužiteljice kao kupca i prodavatelja, založnih dužnika, za iznos od 105.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate, dok se preostali iznos isplatio na račun korisnice kredita. Prije isplate kredita odbili su se i naplatili jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% od iznosa odobrenog kredita. Sredstva osiguranja kredita su založno pravo na nekretnini u korist tuženika, polica osiguranja nekretnine protiv uobičajenih rizika za cijelo vrijeme trajanja ugovora vinkulirana u korist tuženika, bjanko mjenica s klauzulom „bez protesta“ i zadužnice korisnika kredita i sudužnika. Ugovor je zaključen na vrijeme od 26 godina a korisnica kredita dužna je kreditoru vratiti kredit u 312 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 946,95 CHF, plativo u kunama po srednjem tečaju banke važeće na dan plaćanja prema otplatnom planu koji joj je dostavio tuženik. Člankom 3. Ugovora propisano je da se na naprijed navedeni iznos kredita obračunava kamata u visini od 3,88 % dekurzivno godišnje. U članku 6. Ugovora određeno je da se ugovorena kamatna stopa od 3,88% neće mijenjati do 30. lipnja 2007. godine, a od 01. srpnja 2007. godine primjenjivati će se kamatna stopa važeća za „kredite za mlade“, te nakon promjene kamatne stope, ista će se mijenjati sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika ili drugog akta tuženika. Ugovor je sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima strane nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik je, povrijedio interes i prava potrošača, korisnika kredita (tužitelja), jer se u Ugovoru o kreditu koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao potrošača (tužitelja) o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik također postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP. Tuženik je svojim postupanjem u znatnoj mjeri kršio i niz temeljnih načela ZOO-a čime je tužitelju prouzročio štetu dovodeći ga u nepovoljan položaj. Tužitelj upućuje na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda posl. broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF) u kojoj je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita (uključujući i tužitelja), time što je u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapajući ugovore o kreditu (u kojem razdoblju je sklopljen i ugovor koji je predmet ove pravne stvari) koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti. Sve to je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Revizija tuženika je odbijena presudom i rješenjem Vrhovnog suda u Republici Hrvatskoj Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. Presude se temelje na direktivi Vijeća EU 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine. Tuženik kao trgovac nije s tužiteljem kao potrošačem pregovarao niti ju je u cijelosti upoznao sa svim odredbama Ugovora, na što upućuju i presude suda Europske unije u predmetima C-51/17 od 20. rujna 2018. i C-186/16 od 20. rujna 2017. u kojima se navodi da iz sudske prakse Suda, u kontekstu ugovora o kreditu u stranoj valuti, proizlazi da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, da ne može biti ograničena samo na njezinu formalnu i gramatičku razumljivost već da korisnik kredita mora biti jasno obaviješten o činjenici da se sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti izlaže tečajnom riziku koji će gospodarski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak u odnosu na stranu valutu u kojoj je nominiran zajam. U presudama je navedeno da članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da po službenoj dužnosti umjesto potrošača kao tužitelja istakne eventualno nepošteni karakter ugovorne odredbe kada raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima u tu svrhu. Pritom sud napominje da se u oba slučaja radi o potrošačkim kreditima ugovorenim u stranoj valuti a koji se vraćaju u domaćoj valuti i koji uključuju pravo jednostrane izmjene ugovora na jednostrano povećanje kamatne stope ili jednostrano povećanje troškova i provizija pri čemu se ističe da je švicarski franak valuta koja je podložna osjetnim fluktuacijama o čemu potrošači, prosječni građani nisu bili dovoljno i na pravi način informirani. Tužitelj kao prosječni potrošač prilikom zaključenja predmetnog ugovora nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca dok je tuženik kao pravna osoba koja se bavi davanjem kredita i ima službu za makroekonomske analize mogao predvidjeti utjecaj valutne klauzule i djelovanje promjenjive kamatne stope na ukupan trošak kredita, a osobito ako se uzme u obzir da je o tome već postojala informacija kroz izvješće MMF od 04. lipnja 2007. Tuženik je te informacije uskratio tužitelju pri pregovaranju i sklapanju ugovora o kreditu, radi čega ista nije mogao procijeniti ukupne ekonomske rizike i posljedice koje će za njega proizići sklapanjem ugovora. Kako tuženik s tužiteljem o valutnoj klauzuli nije posebno pregovarao niti mu je objasnio značaj valutne klauzule, posebno uz djelovanje promjenjive kamatne stope, na ukupni trošak kredita, došlo je do ugovaranja valutne klauzule CHF, koja odredba je bila jednako uočljiva u ugovoru kao i sve ostale ugovorne odredbe. Cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog Ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavlja nepoštenu poslovnu praksu i na taj način tuženik je stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove. Obzirom da su odredbe članka 2. i 4. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula ništetne, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti, tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi odnosno sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji je plaćen na temelju obračuna valute CHF po srednjem tečaju banke na dan plaćanja i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate kredita. Tužitelj posebno ističe da je pred Naslovom pokrenuo postupak pod poslovnim brojem P-5518/2019 radi utvrđenja ništetnosti odredaba predmetnog ugovora u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika i u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula švicarski franak te isplate preplaćenih iznosa za razdoblje do studenog 2020. Postupak još nije pravomoćno okončan. Unatoč pravomoćnoj presudi Pž-6632/2017 kojom je utvrđena povreda prava potrošača od strane tuženika jer je u ugovorima o kreditu koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovarao valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak i unatoč već pokrenutom postupku, tuženik i nadalje pri otplati kredita tužitelju izračunava anuitet primjenom nepoštenih i ništetnih odredaba. Slijedom svega navedenog, polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanje onog što je primio na osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Stoga tužiteljica temeljem odredbe čl. 323. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima predlaže da sud po provedenom postupku da donese presudu prema preciziranom tužbenom zahtjevu od 27. rujna 2024., uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu, tuženik navodi da se postupak se u ovoj pravnoj stvari vodi radi isplate navodno nastalih iznosa preplate između studenog 2020.g. i svibnja 2023.g., a kao posljedice ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu broj: 106-31/2007 od 20. veljače 2007. Obzirom se u odnosu na pitanje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu broj: 106-31/2007 od 20. veljače 2007.g. te isplate navodno preplaćenih iznosa za razdoblje do studenog 2020.g. između predmetnih stranaka već vodi postupak pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-5518/2019 to tuženik predlaže da se ovaj postupak spoji s navedenim postupkom radi zajedničkog raspravljanja i donošenja zajedničke odluke. Ukoliko Naslovni sud odbije prijedlog tuženika za spajanjem postupaka, tuženik se u nastavku očituje kako slijedi. Tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe Tuženik osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Svojstvo potrošača se ne presumira te je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe. Tužitelj se neosnovano poziva na izravnu primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu kakav je ovaj, tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri se primjenjuje načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja. Načelo zaštite potrošača i njegovih dosega potrebno je promotriti kritički te u konkretnom postupku dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda donesena u kolektivnom sporu pod uvjetom da je ista primjenjiva u ovom postupku. Tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev - 120/2023-2 od 28. veljače 2023.g., cit.: „…stajalište je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja.“ Tužitelj u tužbi navodi da bi odredba Ugovora o kreditu, a kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, bila ništetna te s navedenog osnova traži restituciju onoga što je dao temeljem takve odredbe. Da bi se spomenuta odredba utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003)1 u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo? Tuženik prvenstveno ističe kako sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski); visinu iznosa kredita; valutu uz koju je kredit vezan; rok otplate kredita; način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama); dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno); poček s otplatom kredita; vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna); visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci); instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.). Kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, ugovora uopće ne bi bilo. Sukladno navedenom, razvidno je kako je upravo tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti, a tuženik je isti samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja. Shodno tome, Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor o kreditu te je teret dokaza u smislu nepoštenosti na tužitelju. Tuženik je ozbiljno i potpuno informirao tužitelja o smislu i sadržaju odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF. Tuženik ističe da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, a na koju se okolnost predlaže saslušanje radnika tuženika i tužitelja. Ako se u obzir uzme definicija prosječnog potrošača3, tuženik ističe da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Osim samim potpisivanjem Ugovora i prilikom solemnizacije javni bilježnik je potvrdio da sporna ugovorna odredba predstavlja pravu volju tužitelja, te se uvjerio da tužitelj ima potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i razumije značenje njegovih odredbi. Također, javni bilježnik je prilikom solemnizacije na potvrdi naveo kako je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. U pogledu predmetne odredbe Ugovora o kreditu ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa stoga niti ne može biti riječi o znatnoj neravnoteži kao idućem zahtjevu, u smislu nepoštenosti odredbe, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Upravo je ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena ravnoteža. Uvodno, tuženik ukazuje na neke od rizika koje svaka banka preuzima u dijelu svojeg poslovanja koje se odnosi na plasiranje kredita. Prvenstveno banka preuzima kreditni rizik dužnika koji se očituje u riziku gubitka do kojeg dolazi uslijed neispunjavanja dužnikove obveze prema banci, vjerovniku. Uslijed plasiranja kredita i posljedičnog kreditnog rizika, banke preuzimaju i rizik likvidnosti koji pred banke stavlja zahtjev upravljanja imovinom i obvezama tako da je banka sposobna ispuniti sve svoje dospjele obveze (primjerice prema potrošačima s kojima ima sklopljene ugovore o novčanom pologu – depozitu). Nadalje, banke i danas, ali i u trenutku kada je zaključen Ugovor o kreditu, preuzimaju i moraju upravljati kamatnim, deviznim i ostalim tržišnim rizicima. Tako je Zakonom o bankama (Narodne novine broj 84/2002, 141/2006, 117/2008), u članku 80. bilo određeno kako banka mora na odgovarajući način uskladiti svoju imovinu i obveze na temelju kojih je izložena rizicima gubitaka zbog promjene kamatnih stopa, tečajeva stranih valuta, cijene vrijednosnih papira i ostalih financijskih instrumenata ili zbog ostalih tržišnih rizika. Nadalje, valja istaknuti kako je tužitelj u svakom trenutku imao mogućnost napraviti konverziju u neku drugu valutu, zakonsku mogućnost prijevremeno djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit ili se poslužiti pravnim institutom pravične izmjene ugovora o kreditu radi promijenjenih okolnosti. Naime, tuženik kao niti druge banke, nakon što plasira kredit u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu i njezine posljedice nije imao na raspolaganju mehanizme kojima bi na bilo koji način mogao izravno jednostrano utjecati (intervenirati) u predmetni ugovorni odnos. S druge strane, tužitelj je kao korisnik kredita bio ovlašten u bilo kojem trenutku, pa tako i u trenutku rasta tečaja CHF, zatražiti konverziju kredita u drugu valutu, kojim zahtjevima je tuženik aktivno udovoljavao i odobravao ih, te se vršila konverzija kredita u drugu valutu za koju konverziju nije naplaćivana naknada, a sve sukladno preporuci Vlade Republike Hrvatske. Je li tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja? Postupanje u skladu s načelom savjesnosti i poštenja pretpostavlja postupanje s povjerenjem i obzirima prema osobi i interesima druge strane, suzdržavanje od proturječnog ponašanja prilikom ostvarivanja i ispunjenja ugovorom preuzetih obveza i tomu slično. Kako je o predmetnoj ugovornoj odredbi tužitelj imao mogućnost pregovarati i utjecati na njezin sadržaj, kako je postojala podjednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manje od inicijalno predviđene obveze u kunama, a uslijed promjene tečaja koja može imati obilježja aprecijacije, ali i deprecijacije, ugovaranje predmetne odredbe ne može biti u suprotnosti s spomenutim načelom. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu (ne)poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena jer nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Jasnoća, razumljivost i uočljivost odredbe o valutnoj klauzuli Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) odnosno članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora. Tužitelju je, pod pretpostavkom da je postupao pažnjom koja se zahtjeva od prosječnog potrošača, bilo i moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, konkretno CHF-u. Pritom, tuženik smatra kako u ovom postupku nije moguće primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka, a da pri tome Naslovni sud prethodno ne ispita mogu li se ista primijeniti na konkretna činjenična utvrđenja oko sklapanja Ugovora o kreditu. Takav zaključak proizlazi i iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u kojoj sud navodi da su „pojedini potrošači od banaka mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…“ Prema tome, u kolektivnom postupku su utvrđivane samo činjenice relevantne za kolektivni interes, te se ne može automatizmom zaključiti o nepoštenosti, a time i ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u svakom pojedinom ugovoru o kreditu, već da je prije toga potrebno provesti test poštenosti i utvrditi mogu li se okolnosti pojedinog slučaja podvesti pod pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka. Tuženik ističe i kako je razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli potrebno promatrati u kontekstu njezine učestale primjene u Republici Hrvatskoj (primjerice, štednje u bankama su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti; kupoprodajne cijene i cijene najma stambenih prostora u pravilu se ugovaraju uz valutnu klauzulu, i slično). Tuženik ističe kako je na primjeren način, javno, objavljivao relevantne informacije o valutnoj klauzuli u CHF na temelj koje je svaki potrošač mogao donijeti informiranu odluku te je na taj način razumljivost same odredbe dodatno naglašena. Osim navedenog, guverneri Hrvatske narodne banke su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF. Budući da nisu ispunjenje pretpostavke za utvrđivanje nepoštenosti, i posljedično ništetnosti, predmetne ugovorne odredbe te da ništetnost ne proizlazi ni iz nekog drugog osnova tužbeni zahtjev je neosnovan. Konačno tuženik ističe da bi utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stopi i valutnoj klauzuli na način kako to traži tužitelj dovela do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u kunama, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u švicarskim francima. Prihvaćanje financijskog vještačenja tužitelja i usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga tužitelj predlaže značilo bi zanemarivanje činjenice da je, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u kunama bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF. Navedeno bi dovelo tužitelja u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF. Slijedom navedenog, tuženik smatra da bi pravilnom primjenom materijalnog prava Naslovni sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, što tuženik u cijelosti osporava, na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK. Tuženik stoga predlaže da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a iznosila je 9,39, kao i da se prilikom vještačenja predloženog po tužitelju uzme u obzir i manjak koji je tuženiku nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početno ugovorene. Tuženik ovdje napominje, a premda se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru o kreditu za koji bi tužitelj sklopio Aneks uz Ugovor o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015; dalje u tekstu: ZIDZPK) da je navedenu činjenicu vrednovao i imao u vidu i sam zakonodavac prilikom donošenja spomenutog zakona. Naime, navedenim ZIDZPK, a u slučaju da korisnik kredita prihvati konverziju ugovora o kreditu, kamatna stopa izračunavala se tako da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik napominje da ni sam tužitelj u sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio da se promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zamijeni fiksnom kamatnom stopom već je upravo ustrajao na promjenjivoj kamatnoj stopi, za koju je tražio da se definiraju parametri i metoda izračuna, cit.: „…nalaže se tuženim bankama da u roku od 60 dana izmjene odredbe koje se odnose na pravo banke da jednostrano mijenjaju kamatnu stopu na način da ista bude ugovorena tako da budu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara na temelju kojih banka izračunava i mijenja kamatnu stopu, a da svaki prosječni potrošač može izračunati visinu kamatne stope te njezinu visinu u budućnosti odnosno da visina kamatne stope bude vezana uz varijabilni egzaktno određeni dio čija promjena je transparentno odrediva svakome potrošaču plus fiksni dio koji čini bankarsku maržu, pri čemu formula za izračun kamatne stope ne smije biti nepovoljnija od sličnih kamatnih stopa u novougovorenim kreditima iste vrste….“ U slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, tuženik ističe i prigovor zastare s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Tuženik ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, odnosno podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može se smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku. Zaključno ističe se da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan, što tuženik u cijelosti osporava. U skladu s navedenim je i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH10 cit.: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." Slijedom navedenoga, predlaže se Naslovnom sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbiti te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od petnaest dana od dana donošenja presude do isplate.

3. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja i radi promijene valute, podneskom od 27. rujna 2024. uskladio tužbeni zahtjev (list 246-247 spisa), sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22).

4. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj:106-31/2007 (list 10-16 spisa), Otplatni plan (list 17-24; 203-210; 213-217; 220-224; 227-230 spisa), Obavijest o promjeni kamatne stope po partiji kredita broj 106-31/2007 (list 25; 211; 218 spisa), Specifikacija uplata (list 26-28; 153-162; 191-202 spisa), Obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima (list 29-30 spisa), kamatne stope banka na kunske kredite bez valutne klauzule (list 44-47 spisa), proveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po Darku Prpiću, Stalni sudski vještak za financije iz Darfin d.o.o. iz Zagreba, Ilica 213 (list 143- 146 spisa), pregled prometa za klijenta JA (list 167-190 spisa), obavijest o parametrima kamatne stope (list 225-226 spisa), izračun efektivne kamatne stope za kredite građanstvu (list 231-240 spisa, te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice (list 264-265 spisa).

5. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

6. Između stranaka nije bila sporno:

-da su stranke 20. veljače 2007., zaključile Ugovor o kreditu broj 106-31/2007

-da je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 185.900,00 CHF, uz valutnu klauzulu i promjenjivu redovnu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 3,88% godišnje

-da se tužitelj obvezao navedeni iznos vratiti u 312 mjesečnih anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke na dan plaćanja

- da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao visinu anuiteta po predmetnom kreditu,

7. Među strankama je bila sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja tužitelja, status potrošača tužitelja, te činjenica da li se u ovom postupku mogu primjenjivati odluke donesene u kolektivnom sporu.

8. Saslušana tužiteljica iskazala je da je predmetni kredit uzela radi rješavanja stambenog pitanja. U vrijeme sklapanja kredita nije bila vlasnik obrta niti trgovačkog društva. Radi sklapanja kredita bila je i u Zagrebačkoj banci ali tamo nije mogla dobiti kredit, dok su joj u Addiko banci ponudili kredit samo u CHF. Upoznali su ju da je to stabilna valuta, da se taj tečaj nije mijenjao. Razgovarala je sa službenicima banke, ali nitko ju nije upozorio da bi joj rata kredita mogla biti još jedanput veća od ugovorene – to ju nitko nije upozorio, da je to znala taj kredit ne bi uzela. Predmetni kredit je jedini kredit kojeg je uzimala. Ne sjeća se da li su joj objašnjavali što znači valutna klauzula. Službenice u banci su joj objasnile koliko će joj iznositi rata kredita, koliki je ukupan iznos kredita, ali nije mogla pregovarati o bilo kojoj odredbi kredita. Pripremljeni ugovor o kreditu mogla je ili prihvatiti ili odbiti. Na posebno pitanje pun. tuženika odgovara da je predmetnu nekretninu koristila sa svojom obitelji, a sada u njoj žive njezina kćer i zet. Na posebno pitanje pun. tuženika odgovara da se ne sjeća koliko detaljno je pročitala ugovor. Prije potpisivanja činilo joj se da joj je sve o tom kreditu jasno. Kada je rata kredita narasla, nije znala da je moguće da bi se s bankom moglo pregovarati o visini te rate, odnosno nije to niti pokušala. Konverziju nije potpisala iz razloga što se njezini sudužnici s time nisu složili. Uplate anuiteta kredita sama je izvršavala.

9. Iskaz tužitelja sud u cijelosti prihvaća budući ga ocjenjuje logičnim i uvjerljivim.

10. U konkretnom predmetu uvidom u ugovor o kreditu (list 10-16 spisa) i iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu radi rješavanja stambenog pitanja. Naime u ugovoru je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, tako da je jasno da tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača.

11. Iz iskaza tužiteljice također je utvrđeno da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo o niti jednoj ugovornoj odredbi, pa tako niti o valutnoj klauzuli, da tužiteljici nisu date nikakve obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na njezine novčane obveze, već joj je upravo suprotno kredit u CHF nuđen kao najpovoljniji i siguran kredit.

12. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno čl. 502. C ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

13. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužitelja, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

14. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

15. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takve ugovorne odredbe, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

16. Slijedom navedenoga, utvrđena je obveza tuženika da tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a vrati iznose koje je temeljem takvih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu od nje primio zbog stjecanja bez osnove, a sve iz razloga što su se u konkretnom slučaju tužitelju morali na transparentan način objasniti rizici ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

17. Prigovor zastare nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle za tuženika od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., to do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćanju od 31. siječnja 2022.

18. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je, između ostalog, regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

19. Tužiteljev zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Tužitelj je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

20. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana konačne otplate kredita prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita.

21. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužitelja sud je izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom Darku Prpiću, stalnom sudskom vještaku za financije iz Darfin d.o.o. iz Zagreba

22. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da je ukupna razlika s osnove valutne klauzule za koju je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 10.206,48 EUR. Tijekom otplate kredita manje plaćenih anuiteta nije bilo.

23. Nalazu i mišljenju tužitelj nije prigovarao, dok je tuženik u odnosu na istog imao prigovore pravne prirode, dok matematički izračun nije osporavao.

24. Tuženik, u svojim prigovorima osporava primijenjenu metodologiju izračuna, a ne i matematički izračun. Naime, s obzirom da je predmet ovog tužbenog zahtjeva eventualna pretplata na ime tečajnih razlika, valja reći da kako je u ovom postupku utvrđeno kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF, međutim predmetni ugovor nije ništetan u djelu ugovorenog tečaja CHF na dan isplate kredita, pa tako taj ugovor u smislu odredbe 324 st.1 ZOO-a može opstati i bez ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, tako da se za cijelo trajanje ugovora primjenjuje pravno valjani početno ugovoreni tečaj CHF, kao osnova za obračun razlike više plaćenog tečaja u CHF.

25. Ocjenjujući nalaz i mišljenje financijskog vještaka, valja reći da je sud isti prihvatio, budući je isti izrađen u skladu s pravilima struke, i u skladu s zadatkom koji mu je dao sud, radi čega je odbio prijedlog tuženika da vještak izradi dopunu nalaza i mišljenja.

26. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate primjenjivala otplata bez valutne klauzule.

27. Tužitelj je, kako je već rečeno, tužbeni zahtjev za isplatu precizirao u skladu s nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka i sukladno promijeni valute, te je sud tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim u cijelosti. Tuženik je u odnosu na podnesak od 27. rujna 2024.,naveo da se radi o djelomičnom smanjenju tužbenog zahtjeva, na koje pristaje, ali traži podmirenje razmjerno prouzročenog troška.

28. U odnosu na zahtjev tuženika da se tužbeni zahtjev tužitelja umanji za tzv. negativne razlike, valja reći da tuženik nije istaknuo prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, stoga sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. negativnim tečajnim razlikama.(Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.) Međutim i iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da tijekom otplate kredita, manje plaćenih anuiteta nije bilo.

29. Budući da se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom bez osnove povećala imovina tuženika, jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništavih odredbi, to je tuženik dužan tužitelju vratiti zateznu kamatu koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništavim.

30. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22).

31. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1 ZPP-a, tužitelju je priznat zatraženi trošak sastava tužbe, zastupanja na ročištima održanim 09.7.2024., 04.12.2024., za sastav podnesaka od 29.01.2024., 27.09.2024., 10.10.2024., za svaku radnju naknada u iznosu od 200,00 €, za podnesak od 19.12.2023. naknada u iznosu od 50,00 €, sve u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, sve uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 312,50 €.

Tužitelju je također priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 € ili sveukupno 1.862,50 €, a koji trošak mu je dužan naknaditi tuženik. Tužitelju nije priznat trošak za podnesak od 4.9.2024., trošak podneska od 24.10.2024., budući u istom ponavlja navode iz ranijih podnesaka, te trošak pristupa ročištu za objavu presude, budući se po ocjeni ovog suda ne radi o nužnom i potrebnom trošku.

32. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22) u vezi s čl.151 st. 3 ZPP-a, tekuće od presuđenja do isplate.

33. Tuženiku nije priznat zatražen trošak na ime djelomičnog povlačenja tužbe tužitelja, budući za isto nije nastao neki poseban trošak.

34. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci ove presude pod I. do III.

U Krapini 22. siječnja 2025.

Sutkinja

Jasmina Božić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pisano u tri primjerka. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave.

Dostaviti:

1. Odvj. Đurđica Kos

2. Odvj. Ante Kožul