REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

STALNA SLUŽBA U GRUBIŠNOM POLJU

Grubišno Polje, Kolodvorska 2

Poslovni broj: P-604/2019-58.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Grubišnom Polju, po sucu toga suda Milki Katić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta d.o.o., odvjetnicima iz [adresa], protiv tuženika Addiko bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, Maksimirska 81, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 12. prosinca 2024. godine, u prisutnosti punomoćnika stranaka, temeljem čl. 335 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP), dana 22. siječnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, a koji glasi:

"I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju UA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčanu tražbinu u ukupnom iznosu od 928,96 EUR / 6.999,13 kuna zajedno sa zateznim kamatama, tekućim i to:

na iznos od 17,7 EUR / 133,36 kuna počam od 17.03.08 pa do isplate na iznos od 17,62 EUR / 132,76 kuna počam od 15.04.08 pa do isplate na iznos od 17,54 EUR / 132,12 kuna počam od 21.05.08 pa do isplate na iznos od 17,45 EUR / 131,47 kuna počam od 12.06.08 pa do isplate na iznos od 17,36 EUR / 130,82 kuna počam od 14.07.08 pa do isplate na iznos od 17,28 EUR / 130,18 kuna počam od 18.08.08 pa do isplate na iznos od 17,19 EUR / 129,49 kuna počam od 15.09.08 pa do isplate na iznos od 17,09 EUR / 128,79 kuna počam od 14.10.08 pa do isplate na iznos od 17,01 EUR / 128,15 kuna počam od 12.11.08 pa do isplate na iznos od 16,91 EUR / 127,41 kuna počam od 16.12.08 pa do isplate na iznos od 16,81 EUR / 126,67 kuna počam od 13.01.09 pa do isplate na iznos od 16,72 EUR / 125,98 kuna počam od 16.02.09 pa do isplate na iznos od 16,62 EUR / 125,24 kuna počam od 19.03.09 pa do isplate na iznos od 16,52 EUR / 124,5 kuna počam od 14.04.09 pa do isplate na iznos od 16,43 EUR / 123,81 kuna počam od 25.05.09 pa do isplate na iznos od 16,33 EUR / 123,03 kuna počam od 23.06.09 pa do isplate na iznos od 16,23 EUR / 122,29 kuna počam od 10.09.09 pa do isplate na iznos od 16,13 EUR / 121,51 kuna počam od 05.10.09 pa do isplate na iznos od 16,02 EUR / 120,72 kuna počam od 13.11.09 pa do isplate na iznos od 15,92 EUR / 119,94 kuna počam od 11.12.09 pa do isplate na iznos od 15,81 EUR / 119,11 kuna počam od 13.01.10 pa do isplate na iznos od 15,7 EUR / 118,28 kuna počam od 11.02.10 pa do isplate na iznos od 15,59 EUR / 117,45 kuna počam od 11.03.10 pa do isplate na iznos od 15,48 EUR / 116,62 kuna počam od 09.04.10 pa do isplate na iznos od 15,37 EUR / 115,79 kuna počam od 04.05.10 pa do isplate na iznos od 15,25 EUR / 114,91 kuna počam od 14.06.10 pa do isplate na iznos od 15,13 EUR / 114,03 kuna počam od 19.07.10 pa do isplate na iznos od 15,02 EUR / 113,16 kuna počam od 11.08.10 pa do isplate na iznos od 14,9 EUR / 112,28 kuna počam od 21.09.10 pa do isplate na iznos od 14,79 EUR / 111,4 kuna počam od 18.10.10 pa do isplate na iznos od 14,66 EUR / 110,44 kuna počam od 15.11.10 pa do isplate na iznos od 14,53 EUR / 109,51 kuna počam od 31.12.10 pa do isplate na iznos od 14,41 EUR / 108,59 kuna počam od 12.01.11 pa do isplate na iznos od 14,29 EUR / 107,67 kuna počam od 31.01.11 pa do isplate na iznos od 14,16 EUR / 106,7 kuna počam od 10.02.11 pa do isplate na iznos od 14,03 EUR / 105,73 kuna počam od 15.02.11 pa do isplate na iznos od 13,9 EUR / 104,76 kuna počam od 09.03.11 pa do isplate na iznos od 13,77 EUR / 103,75 kuna počam od 18.03.11 pa do isplate na iznos od 13,63 EUR / 102,73 kuna počam od 11.04.11 pa do isplate na iznos od 13,51 EUR / 101,76 kuna počam od 11.05.11 pa do isplate na iznos od 13,37 EUR / 100,7 kuna počam od 17.05.11 pa do isplate na iznos od 13,23 EUR / 99,69 kuna počam od 09.06.11 pa do isplate na iznos od 13,08 EUR / 98,58 kuna počam od 20.06.11 pa do isplate na iznos od 12,95 EUR / 97,56 kuna počam od 11.07.11 pa do isplate na iznos od 12,81 EUR / 96,5 kuna počam od 12.09.11 pa do isplate na iznos od 12,66 EUR / 95,4 kuna počam od 22.09.11 pa do isplate na iznos od 12,51 EUR / 94,24 kuna počam od 11.10.11 pa do isplate na iznos od 12,36 EUR / 93,14 kuna počam od 09.12.11 pa do isplate na iznos od 12,21 EUR / 92,03 kuna počam od 10.01.12 pa do isplate na iznos od 12,06 EUR / 90,88 kuna počam od 19.01.12 pa do isplate na iznos od 11,91 EUR / 89,72 kuna počam od 20.01.12 pa do isplate na iznos od 11,75 EUR / 88,52 kuna počam od 12.03.12 pa do isplate na iznos od 11,6 EUR / 87,37 kuna počam od 22.03.12 pa do isplate na iznos od 11,44 EUR / 86,17 kuna počam od 19.04.12 pa do isplate na iznos od 11,28 EUR / 84,97 kuna počam od 17.05.12 pa do isplate na iznos od 11,11 EUR / 83,73 kuna počam od 03.07.12 pa do isplate na iznos od 10,95 EUR / 82,53 kuna počam od 16.08.12 pa do isplate na iznos od 10,79 EUR / 81,28 kuna počam od 24.09.12 pa do isplate na iznos od 10,62 EUR / 79,99 kuna počam od 12.10.12 pa do isplate na iznos od 10,45 EUR / 78,7 kuna počam od 24.10.12 pa do isplate na iznos od 10,27 EUR / 77,41 kuna počam od 01.02.13 pa do isplate na iznos od 10,1 EUR / 76,07 kuna počam od 12.02.13 pa do isplate na iznos od 9,93 EUR / 74,78 kuna počam od 18.03.13 pa do isplate na iznos od 9,75 EUR / 73,44 kuna počam od 13.05.13 pa do isplate na iznos od 9,57 EUR / 72,1 kuna počam od 24.09.13 pa do isplate na iznos od 9,39 EUR / 70,72 kuna počam od 23.10.13 pa do isplate sve po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pa sve do isplate sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju UA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčanu tražbinu u ukupnom iznosu od 13.609,02 EUR / 102.537,19 kuna zajedno sa zateznim kamatama, tekućim i to:

na iznos od 7 EUR / 52,71 kuna počam od 13.01.10 pa do isplate na iznos od 41,51 EUR / 312,77 kuna počam od 11.02.10 pa do isplate na iznos od 46,47 EUR / 350,15 kuna počam od 11.03.10 pa do isplate na iznos od 54,58 EUR / 411,27 kuna počam od 09.04.10 pa do isplate na iznos od 59,58 EUR / 448,91 kuna počam od 04.05.10 pa do isplate na iznos od 78,29 EUR / 589,88 kuna počam od 14.06.10 pa do isplate na iznos od 90,24 EUR / 679,93 kuna počam od 19.07.10 pa do isplate na iznos od 76,61 EUR / 577,19 kuna počam od 11.08.10 pa do isplate na iznos od 111,04 EUR / 836,63 kuna počam od 21.09.10 pa do isplate na iznos od 102,43 EUR / 771,77 kuna počam od 18.10.10 pa do isplate na iznos od 87,39 EUR / 658,44 kuna počam od 15.11.10 pa do isplate na iznos od 88,96 EUR / 670,25 kuna počam od 31.12.10 pa do isplate na iznos od 115,8 EUR / 872,52 kuna počam od 12.01.11 pa do isplate na iznos od 102,71 EUR / 773,85 kuna počam od 31.01.11 pa do isplate na iznos od 96,59 EUR / 727,77 kuna počam od 10.02.11 pa do isplate na iznos od 12,36 EUR / 93,09 kuna počam od 15.02.11 pa do isplate na iznos od 127,49 EUR / 960,58 kuna počam od 09.03.11 pa do isplate na iznos od 5,64 EUR / 42,47 kuna počam od 18.03.11 pa do isplate na iznos od 118,42 EUR / 892,26 kuna počam od 11.04.11 pa do isplate na iznos od 141,45 EUR / 1065,76 kuna počam od 11.05.11 pa do isplate na iznos od 14,4 EUR / 108,49 kuna počam od 17.05.11 pa do isplate na iznos od 159,37 EUR / 1200,78 kuna počam od 09.06.11 pa do isplate na iznos od 9,96 EUR / 75,07 kuna počam od 20.06.11 pa do isplate na iznos od 166,72 EUR / 1256,13 kuna počam od 11.07.11 pa do isplate na iznos od 221,81 EUR / 1671,24 kuna počam od 12.09.11 pa do isplate na iznos od 170,92 EUR / 1287,77 kuna počam od 22.09.11 pa do isplate na iznos od 174,3 EUR / 1313,24 kuna počam od 11.10.11 pa do isplate na iznos od 175,63 EUR / 1323,25 kuna počam od 09.12.11 pa do isplate na iznos od 186,6 EUR / 1405,96 kuna počam od 10.01.12 pa do isplate na iznos od 18,83 EUR / 141,85 kuna počam od 19.01.12 pa do isplate na iznos od 199,41 EUR / 1502,49 kuna počam od 20.01.12 pa do isplate na iznos od 193,51 EUR / 1458 kuna počam od 12.03.12 pa do isplate na iznos od 184,18 EUR / 1387,71 kuna počam od 22.03.12 pa do isplate na iznos od 207,79 EUR / 1565,59 kuna počam od 19.04.12 pa do isplate na iznos od 192,97 EUR / 1453,94 kuna počam od 17.05.12 pa do isplate na iznos od 192,78 EUR / 1452,51 kuna počam od 03.07.12 pa do isplate na iznos od 189,19 EUR / 1425,43 kuna počam od 16.08.12 pa do isplate na iznos od 187,08 EUR / 1409,58 kuna počam od 24.09.12 pa do isplate na iznos od 362,62 EUR / 2732,14 kuna počam od 12.10.12 pa do isplate na iznos od 16,13 EUR / 121,55 kuna počam od 24.10.12 pa do isplate na iznos od 156 EUR / 1175,4 kuna počam od 01.02.13 pa do isplate na iznos od 281,68 EUR / 2122,35 kuna počam od 12.02.13 pa do isplate na iznos od 301,82 EUR / 2274,07 kuna počam od 18.03.13 pa do isplate na iznos od 383,47 EUR / 2889,27 kuna počam od 13.05.13 pa do isplate na iznos od 194,89 EUR / 1468,38 kuna počam od 24.09.13 pa do isplate na iznos od 7502,4 EUR / 56526,8 kuna počam od 23.10.13 pa do isplate sve po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove zajedno sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pa sve do isplate, sve u roku 15 dana."

II Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, a koji glasi:

"I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe u članku 6. Ugovora o kreditu broj: 146- 384/2006 koji su dana 12. prosinca 2006. godine sklopili tužitelj SA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditor u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika ili drugom aktu tuženika.

II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 146-384/2006 koji su dana 12. prosinca 2006. godine sklopili tužitelj SA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove zajedno sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana."

III Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 8.750,00€ u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika ovome sudu radi isplate. U tužbi navodi da je s pravnim prednikom tuženika dana 12. prosinca 2006. godine zaključio Ugovor o kreditu broj 146-384/2006 a kojim ugovorom je pravni prednik tuženika kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kredit u iznosu od 77.480,19CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF.

Kredit je zatvoren. Za trajanje otplate kredita po ugovoru kamatna stopa je više puta mijenjana na štetu tužitelja jednostranom odlukom banke i to temeljem ugovorne odredbe a koja odredba je proglašena nepoštenom i ništetnom.

Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4. od 13. lipnja 2014. godine u točki II potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu točke I, II, III, IV, V, VI i VII izreke kojom se utvrđuje da je, među inim, tuženik odnosno njegovi pravni prednici, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a koja je ništetna.

Ista presuda potvrđena je revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Revt-249/2014-02 od 9. travnja 2015. godine.

S obzirom da je pravomoćnom presudom VTSRH utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope, u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008. godine to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, u daljnjem tekstu: ZOO-a) dužan vratiti sve što je primio na temelju takve odredbe ugovora sve to u vezi članka 1111., 1115. te 1046. ZOO-a.

Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13 u daljnjem tekstu: ZPP-a), propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravna utvrđenja iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. istoga zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Slično navodi i članak 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, u daljnjem tekstu: ZZP-a), koji određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Navodi da nije u mogućnosti odrediti tužbeni zahtjev za isplatu u ovom predmetu iz razloga što mu tuženik na njegov zahtjev nije dostavio dokumentaciju a da bi postavio konkretan tužbeni zahtjev za isplatu potreban mu je prvi otplatni plan, knjigovodstvena kartica kredita, sve odluke, obavijesti tuženika i njegovih pravnih prednika o promjeni kamatne stope kao i otplatni planovi koje je tuženik bio dužan izraditi kod svake izmjene kamatne stope.

Osim toga, za određivanje visine tužbenog zahtjeva potrebno je provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje a što tužitelj nije bio u mogućnosti jer nije posjedovao potrebnu dokumentaciju.

Stoga predlaže da sud donese rješenje kojim će naložiti tuženiku da mu dostavi sve odluke i obavijesti o promjeni kamatne stope, knjigovodstvenu karticu, prvi otplatni plan kao i otplatne planove koji su izrađeni kod promjene kamatne stope a sve vezano za kredit broj 146-384/2006 sve u roku 8 dana odnosno da donese presudu kojom će se naložiti tuženiku da tužitelju isplati novčanu tražbinu u domaćoj valuti s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je do 31. prosinca 2007. godine propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate , te nadalje od 1. siječnja 2008. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena te nadalje od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a koja novčana tražbina će se sa pojedinačnim iznosima odrediti kada tuženik tužitelju dostavi podatke iz rješenja tj. odluke i obavijesti o promjeni kamatne stope, knjigovodstvenu karticu, prvi otplatni plan kao i otplatne planove koji su izrađeni kod promjene kamatne stope, a nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja te da naloži tuženiku da mu nadoknadi parnične troškove zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja.

2. Tuženik je dostavio odgovor na tužbu u kojem ističe da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini.

Ističe kako odredbe za koje smatra da su ništetne nisu istovjetne odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje su u kolektivnom sporu P-1401/12 utvrđene ništetnima te da tužitelj pogrešno ističe kako se na predmetni ugovor o kreditu treba primjenjivati pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 odnosno Pž-7129/13 VTSRH.

Odredbom članka 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Navodi da se samo u postupcima za naknadu štete parnična stranka može pozvati na utvrđenja iz presude u kolektivnom sporu, a ovdje je riječ o tužbi radi isplate na temelju stjecanja bez osnove.

Kod vraćanja uslijed ništetnosti ugovornih odredbi primjenjuju se pravila stjecanja bez osnove a kako ovdje nije riječ o naknadi štete ZPP ne propisuje da bi u ovakvim situacijama sud bio vezan presudom u kolektivnom sporu. Pravo tužitelja na pozivanje na presudu u kolektivnom sporu ne znači da tužitelj nije dužan dokazati sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. Tužitelj ne navodi nikakve činjenice niti dokaze da je tužitelju povrijeđeno neko pravo nego se samo paušalno poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 odnosno Pž-7129/13 VTSRH i citira pojedine dijelove tih presuda, međutim, ne znači da je u ovoj konkretnoj situaciji doista povrijeđeno tužiteljevo pravo.

Svrha tzv. individualnih parnica je upravo u tome da se činjenice i utvrđenja iz kolektivnog spora dokažu u konkretnom slučaju, međutim, tužitelj ovdje ne dokazuje. Ističe kako je iz činjeničnog opisa tužbe nejasno koje točno odredbe tužitelj smatra da su ništetne s obzirom da tužitelj samo paušalno ističe da je ništetna odredba čl. 6. o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Tuženik također ističe kako predmetna odredba nije istovjetna odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom pa smatra da se na predmetni ugovor o kreditu ne treba primijeniti pravomoćna presuda VTSRH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine.

Da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. ZZP-a (NN 96/03), i da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da su suprotno načelu savjesnosti i poštenja takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Ističe da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu, ovisno jedino o svojoj slobodnoj volji, mogao izabrati između više opcija ugovora o kreditu i to ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, CHF ili ugovor o kreditu u hrvatskim kunama te također ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom i ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj je samostalno procjenjujući rizike odabrao sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s promjenjivom kamatnom stopom iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužitelja bio najpovoljniji.

Odabir između više predloženih ugovora predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama, budući da klijent banke može samostalno i neovisno odabrati one ugovorne odredbe za koje smatra da mu najviše odgovaraju, životno je i nelogično i u praksi nepredvidivo da svaki klijent s djelatnikom banke osobno pregovara i raspravlja o svakoj pojedinačnoj klauzuli ugovora.

Ističe da tužitelj pogrešno ističe da bi tužitelj postupio nepošteno i nesavjesno ugovaranjem promjenjive kamatne stope bez egzaktnih parametara za promjenu iste i metode izračuna što bi dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Početna stopa određena ugovorom u čl. 3 iznosi 6,50% godišnje, što je znatno ispod kamatnih stopa koje su se ugovarale u to vrijeme. Tuženik je s tužiteljem ugovorio promjenjivu kamatnu stopu u skladu s zakonskim ograničenjima dok je tužitelj samostalni izabrao sklapanje baš kredita sa promjenjivom kamatnom stopom. Stoga se ne može smatrati da bi u ovom konkretnom slučaju bili ispunjeni uvjeti za ništetnost čl. 6. Ugovora o kreditu.

Tuženik ističe i prigovor zastare.

U slučaju ako bi tužitelj isticao pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P-1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužitelja u ovom postupku, tuženik ističe kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a.

Sud ej ovlašten tumačiti zakonske odredbe u slučaju kada iste postoje. Budući da odredba čl. 241. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku razvidno je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciji a s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku jer je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja dok tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu.

Primjenom čl. 241. ZOO-a u ovom kontekstu dovela bi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava a što predstavlja jednu od najviših vrednota Ustavnog poretka Republike Hrvatske. Čak i u situaciji kad bi sud prihvatio stav o prekidu zastare podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, zastara za ona potraživanja koju su već zastarjela prije podnošenja kolektivne tužbe, ne može ponovno početi teći ispočetka. Stoga, predlaže da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz nadoknadu troškova postupka.

Tužitelj je pismenim podneskom od 5. studenog 2019. godine se očitovao na zaprimljeni odgovor na tužbu od strane tuženika, te je predložio da sud donese presudu kojom će se naložiti tuženiku da mu isplati novčanu tražbinu u domaćoj valuti s osnova preplaćenih iznosa s osnove promjenjive kamatne stope kao i primjene valutne klauzule zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, iako u činjeničnom opisu tužbe ne proizlazi da potražuje isplatu po osnovu primjene valutne klauzule.

3. Tuženik je pismenim podneskom od 22. studenog 2019. godine istakao prigovor da tužitelj nije potrošač prema ZZP-u, i smatra da se isti ne može primijeniti na pravni odnos između tužitelja i tuženika s obzirom da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu radi kupnje poljoprivredne mehanizacije a budući da je čl. 3. ZZP/03 izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti pa je razvidno da tužitelj nije potrošač pa smatra da se na ovaj pravni odnos ne mogu primijeniti presude radi zaštite kolektivnih interesa potrošača kako to ističe tužitelj i predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja.

4. Isto tako, tužitelj je podnio i tužbu protiv istog tuženika radi utvrđenja, dana 8. studenog 2021. godine.

U tužbi navodi je sa pravnim prednikom tuženika dana 12. prosinca 2006. godine zaključio Ugovor o kreditu broj 146-384/2006. Tim ugovorom je pravni prednik tuženika, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 77.480,19 CHF i to u kunskoj protuvrijednosti toga iznosa prema srednjem tečaju za CHF. Navedeni potrošački kredit odobren je za kupovinu poljoprivredne mehanizacije. Kredit je zatvoren.

Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, među inim,. tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-02 od 9. travnja 2015.

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632.2017-10 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401.12 od 4.7.2013. u dijelu kojom je utvrđeno da je tuženik razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je sve ista postupila suprotno odredbi čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zašiti potrošača (Narodne novine br. 96.03, u daljnjem tekstu: ZZP) tj. suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221.2018-11od 3.9.2019. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632.2017-10 od 14.6.2018. potvrđena.

Ugovor o kreditu pobliže opisan u točki I. ove tužbe ništetan je i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i primjenu valutne klauzule i to kako na temelju argumentacije koje sadrže obrazloženja odluka iz tzv. kolektivnih sporova tako i temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima.

Naime, odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu ugovorena je na način da je ista suprotna načelu savjesnosti i poštenja te je takvom odredbom prouzročena očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu tužitelja, odnosno ugrozila je postizanje svrhe sklopljenog ugovora i to na način da tuženik može jednostrano izvršiti promjenu visine i način obračuna kamatne stope. Nadalje, predmetna ugovorna odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetna je temeljem članka 322., stavka 1. Zakona o obveznim odnosima budući da ugovorena kamata nije određena i odrediva sukladno članku 269., stavku 2. Zakona o obveznim odnosima i članku 272. Zakona o obveznim odnosima.

Člankom 295. Zakona o obveznim odnosima određeno je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe koje su sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjet ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

Člankom 296. Zakona o obveznim odnosima određeno je da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana.

S obzirom da se o odredbama o načinu promjene kamatnih stopa prije sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo, da tužitelj nije mogao utjecati na njihov sadržaj, da su iste nerazumne, jasno je da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika ništetna.

Isto tako, tuženik je sklapajući ugovore o kreditu koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula vezana za švicarski franak. Postupanje tuženika može se smatrati nepoštenim poslovanjem, a koji je iskoristio neznanje tužitelja o valutnom riziku vezanom za valutu CHF i plasirao tužitelju kredit koji je bio visokorizičan na način da se radi o uobičajenom kreditnom proizvodu, bez ikakvih upozorenja i informacija o rizicima koje predstavlja ugovaranje takve valutne klauzule koja nema nikakve veze s monetarnim sustavom Republike Hrvatske, a niti monetarnim sustavom cijele Europske unije.

Naime, tužitelj je podigao kredit kao fizička osoba, dakle ne radi se o nekakvom ekonomskom društvu ili pravnom društvu ili bilo kojem drugom većem ili manjem društvu koje ima službe za pravne poslove, službe za ekonomske poslove i slično koje bi onda mogle upozoriti tužitelja na rizičnost valutne klauzule CHF. Tuženik je u konkretnom slučaju zlorabio svoju poslovnu poziciju jer je sebe osigurao od rizika rasta tečaja CHF, dok tužitelja kod ugovaranja nije upozorio na sljedeće činjenice koje tužitelj uistinu nije mogao znati jer posao kojim se tužitelj bavi nije niti ekonomske niti pravne naravi, a tuženik ih je znao i morao je na to upozoriti tužitelja prije ugovaranja:

- HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, dok štiti tečaj kune u odnosu na tečaj EURA u granicama svojih mogućnosti, zbog čega je CHF daleko rizičnija valuta kod ugovaranja nego EURO,

- CHF je valuta koja može naglo rasti kada dođe do krize zbog porasta potražnje u cilju zaštite vlastitog kapitala u vrijeme kada nisu moguća veća ulaganja, a koju činjenicu je tuženik znao i o tome je morao obavijestiti tužitelja u vrijeme sklapanja ugovora s time da tužitelj ističe kako tuženik nije mogao znati da će tečaj CHF narasti baš toliko puno, ali je mogao očekivati takvu mogućnost i kao stručni poslovni subjekt morao je voditi računa kod plasiranja takvih kredita i o interesu stranke,

- tuženik je s tužiteljem ugovorio anuitetnu otplatu, a tužitelju nije ponudio otplatu u promjenjivim ratama -> kada se kredit otplaćuje u jednakim anuitetima, onda kod svakog porasta kamatne stope pada udio glavnice u anuitetu zbog čega se znatno usporava otplata, a time se kredit dodatno poskupljuje, dakle, tuženik je zadržavanjem visoke kamatne stope na nezakonit način uz istodobno djelovanje rasta tečaja CHF-a uzrokovao ogromne troškove tužitelju i anuitetnim načinom otplate uzrokova tužitelju svjesno i namjeno usporen pad glavnice.

Valutna klauzula služi tome da se očuva vrijednost realiziranog kredita na način da tuženik ne izgubi vrijednost koju je dao tužitelju, a porast glavnice i anuiteta od 37% zbog rasta tečaja nikako se ne može smatrati očuvanjem vrijednosti, nego se može smatrati samo i jedino nepoštenim poslovanjem tuženika koji je iskoristio neznanje tužitelja o riziku vezanom za valutu CHF i plasirao tužitelju kredit koji je bio visoko rizičan na način da se radi o uobičajenom kreditnom proizvodu bez ikakvih upozorenja i informacija o rizicima koje predstavlja ugovaranje takve valutne klauzule. Člankom 322. Zakona o obveznim odnosima propisano je da ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Kombinacijom samovoljnog određivanja kamatne stope i nekontroliranog rasta tečaja CHF-a i anuitetne otplate tuženik je uzrokovao značajan rizik tužitelju i porast troškova zbog čega je takvo postupanje nepošteno i zbog toga je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i valutna klauzula u CHF ništetna to tužitelj temeljem svega prethodno iznesenoga, predlaže da sud donese presudu kojom se utvrđuje da su ništetne odredbe u članku 6. Ugovora o kreditu broj: 146-384/2006 koji su dana 12. prosinca 2006. godine sklopili tužitelj SA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditor u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika ili drugom aktu tuženika; te kojom se tvrđuje da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 146-384/2006 koji su dana 12. prosinca 2006. godine sklopili tužitelj SA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik Addiko d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, uz nadoknadu troškova postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja do isplate.

Isto tako, tužitelj napominje kako je između stranaka u tijeku postupak za isplatu kod ovoga suda posl. brojem P-604/2019 te s obzirom da će se izvoditi isti dokazi, tužitelj predlaže spajanje predmetnog postupka s postupkom pod posl. brojem P- 604/2019, a sve iz razloga ekonomičnosti.

Osim toga, tužbeni zahtjevi postavljeni u ovoj tužbi u izravnoj su vezi sa kondemnatornim zahtjevom postavljenim u postupku P-604/19.

5. Tužba je dostavljena tuženiku na odgovor te se isti očitovao u pismenom podnesku od 24. siječnja 2022. godine u kojem navodi da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini.

Ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu br. 116-101/2007, 17. svibnja 2007. (dalje: ugovor o kreditu).

Ističe kako tužitelj nije potrošač prema Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP/03) iz kojeg razloga se predmetni zakon ne može primijeniti na pravni odnos između tužitelja i tuženika. Naime, predmetni ugovor je sklopljen radi kupovine poljoprivredne mehanizacije, za obavljanje registrirane poljoprivredne obiteljske djelatnosti, a što je vidljivo iz samog ugovora i to:

- traktor, marke CLAAS, model 557 ATX, tip ARES, boja zelena, broj šasije: [broj šasije], godina proizvodnje 2006.

Budući da je u članku 3. ZZP/03 izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti razvidno je da isti nije potrošač.

Tužitelj je sklopio ugovor o kreditu za obavljanje svoje poslovne aktivnosti. U trenutku sklapanja predmetnog ugovora tužitelj je bio suvlasnik Poljoprivredne zadruge MAŠ registrirane 26.02.2006., što je jasno vidljivo iz kreditnog prijedloga koji tuženik dostavlja uz ovaj odgovor na tužbu.

Tuženik je od Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju (dalje: Agencija) već za potrebe ranije pokrenutog postupka između istih parničnih stranaka koji se pod brojem P-604/209 vodi pred naslovnim sudom u vezi istog ugovora o kreditu, zatražio podatak o tome je li tužitelj upisan u upisnik ili registar Agencije.

Tako je Agencija tuženiku dostavila podatak da je tužitelj evidentiran u Upisniku poljoprivrednika kao nositelj obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva SA **.**.2003., te kao odgovorna osoba u Poljoprivrednoj zadruzi MAŠ Gornja Garešnica od 24.01.2006. godine. koje bi sud mogao zauzeti stav da ugovor nije sklopljen u svrhe namijenjene obavljanju poslovne aktivnosti.

Iz definicije potrošača iz ZZP/07 jasno proizlazi da su dva bitna elementa koja moraju biti kumulativno ispunjena; da se radi o fizičkoj osobi (tzv. personalni kriterij) te da je svrha ugovora izvan profesionalne djelatnosti ili zanimanja te fizičke osobe (tzv. funkcionalni kriterij). Je li u određenom slučaju svrha ugovora osobna potreba korisnika kredita ili je isti sklopljen za potrebe djelatnosti ili zanimanja korisnika kredita, ovisi o konkretnim okolnostima predmeta.

O pravnom pitanju je li tužitelj potrošač u situaciji kada je predmet ugovora o kreditu kupnja poljoprivredne mehanizacije, Županijski sud u Velikoj Gorici u predmetu posl. br. Gž-962/2020 rješenjem od 18. veljače 2021. zauzima sljedeći stav: „Člankom 3. toč. 1. ZZP/03 propisano je da je u smislu navedenog Zakona: Potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz stanja spisa proizlazi kako je svoj prigovor tuženik utemeljio na činjeničnim navodima koji proizlaze iz sadržaja samog ugovora koji je predmet spora iz kojeg jasno proizlazi kako je namjena kredita kupovina poljoprivredne mehanizacije za što mu je odobren kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 67.500,00 CHF (čl. 2.). Nadalje iz ugovora jasno proizlazi kako je iz dijela kreditnih sredstava kupljen traktor te je na Banku preneseno vlasništvo pokretnina Fiducijarnog dužnika (čl. 10.), a kupoprodajna cijena navedenog traktora je bila 43.500,00 Eur što jasno proizlazi iz priležeće ponude (list 21 spisa) koja se odnosila na navedeni traktor, jasno proizlazi kako je riječ o profesionalnom radnom stroju.

U pogledu tereta dokaza odlučne činjenice o statusu tužitelja kao potrošača, valja prije svega ukazati kako tužitelj neosnovano smatra da je u situaciji kada je tuženik osporio taj njegov status i za to naveo jasne razloge za teret dokaza, da tužitelj ne bi bio potrošač, na tuženiku jer tuženik nije dužan dokazivati negativne činjenice, što osnovano ističe u postupku. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev u tužbi temelji upravo na povredi odredaba ZZP/03, pa je stoga u ovome postupku dužan dokazati da je potrošač u smislu ranije definicije čl. 3. toč. 1. ZZP/03, a dokaz te sporne činjenice nije samo status fizičke osobe u spornom ugovornom odnosu kako to neosnovano ističe u odgovoru na žalbu, već sve one okolnosti koje jasno definira citirana odredba ZZP/03.“ Županijski sud u Zagrebu u presudi posl. broj Gž-1840/2021 od 14. srpnja 2021. ističe stav kako je „za posudbu svojstva potrošača je mjerodavan kriterij svrhe za koju je fizička osoba sklopila konkretni ugovor (objektivni kriterij)“.

Tuženik posebno ukazuje i na obrazloženje presude Općinskog suda u Bjelovaru, u predmetu P-346/2019 od 10. travnja 2020., gdje je ocijenio kako je svrha sklapanja ugovora od bitnog značaja za utvrđenje radi li se o potrošaču u smislu ZZP/03, pri čemu nije bitno je li tužitelj sklopio ugovor kao fizička osoba ili kao nositelj OPG-a. Tako sud ističe: „Prema tome, kako je tužiteljica navedeni kredit realizirala za kupnju traktora i prikolice (a što proizlazi i iz namjene kredita navedene u čl. 2. Ugovora), dakle isključivo za svrhu koja je bila namijenjena njezinom zanimanju (i zanimanju njezinog supruga), odnosno njezinoj poslovnoj aktivnosti ili djelatnosti – poljoprivredi, tužiteljica zbog toga nije potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03).

Pri tome je potpuno nebitno s obzirom na svrhu sklapanja ugovora (a koja svrha je od bitnog značaja za utvrđenje radi li se o potrošaču u smislu navedenog Zakona ili ne) što je taj ugovor tužiteljica zaključila u svojstvu fizičke osobe (što tužiteljica pogrešno po uvjerenju ovoga suda smatra, ističući tu činjenicu u nedatiranom podnesku – list 153), odnosno da ga nije zaključila kao nositelj poljoprivrednog gospodarstva ili kao OPG.“

Slijedom navedenog, na ovaj pravni odnos ne mogu se primijeniti presude iz postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, kako to pogrešno ističe tužitelj. Opreza radi, u slučaju da sud ne usvoji ovaj prigovor, tuženik se u odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi očituje kako bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03) i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Tužitelj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu, ovisno jedino o svojoj slobodnoj volji, mogao izabrati između više opcija ugovora o kreditu i to ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, CHF ili ugovor o kreditu u hrvatskim kunama te također ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom i ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj je, samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s promjenjivom kamatnom stopom očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. Odabir između više predloženih ugovora predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da klijent banke može samostalno i neovisno odabrati one ugovorne odredbe za koje smatra da mu najviše odgovaraju. Životno je nelogično i u praksi neprovedivo da svaki klijent s djelatnikom banke osobno pregovara i raspravlja o svakoj pojedinačnoj klauzuli ugovora.

Nadalje, tuženik ističe da tužitelj pogrešno ističe u tužbi da bi tuženik postupio nepošteno i nesavjesno ugovaranjem promjenjive kamatne stope bez egzaktnih parametara za promjenu iste i metode izračuna, a što bi dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja.

Isto zato jer je početna stopa određena ugovorom u čl. 3. i iznosi 6,50 % godišnje, što je znatno ispod kamatnih stopa koje su se ugovarale u to vrijeme. Tuženik je s tužiteljem ugovorio promjenjivu kamatnu stopu u skladu sa zakonskim ograničenjima, dok je tužitelj samostalno izabrao sklapanje baš kredita sa promjenjivom kamatnom stopom.

Stoga se ne može smatrati da bi u ovom konkretnom slučaju bili ispunjeni uvjeti za ništetnost članka 6. ugovora o kreditu.

Tuženik predlaže saslušanje djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu, a na okolnost da su tužitelju bili objašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Također i na okolnost načina pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu.

Prvenstveno, tuženik osporava da bi Ugovor o kreditu bio protivan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva.

Navedeno iz razloga jer je isti sklopljen u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima i to člankom 1065. koji kao lex specialis, regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita.

Navedenim člankom određeno je da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.

Nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena valutna klauzula bila nepoštena i nedopuštena, te u čemu bi se sastojalo tuženikovo propuštanje da tužitelja u cijelosti informira o svim bitnim parametrima.

Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima, pa u tu svrhu prilaže pisani iskaz svjedoka gđe. UAU, a radi utvrđenja navedenih činjenica i okolnosti. Podredno, ako bi sud smatrao da je potrebno provesti predmetni dokaz i na ročištu, tuženik predlaže i saslušanje iste.

Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe.

Predmetnim ugovorom je ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 10 godina. Stoga je jasno da je u trenutku sklapanja ovog ugovora bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 10 godina. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.

Konačno, tuženik se protivi tužiteljevom prijedlogu za spajanje ovog predmeta s postupkom koji se kod naslovnog suda vodi pod brojem P-604/19 u vezi istog ugovora o kreditu, budući da je taj postupak već u fazi glavne rasprave te su određeni dokazi već provedeni (npr. saslušana je i u ovom postupku predložena svjedokinja gđa. VA).

6. Na prijedlog tužitelja sud je izvršio spajanje predmeta ovoga suda P- 952/2021 i predmeta P-604/2019 na način da će se donijeti jedna odluka u predmetu pod poslovnim brojem P-604/2019 svojim rješenjem pod poslovnim brojem P- 604/2019-18. od 24. ožujka 2022. godine.

7. Radi razjašnjenja spornih činjenica sud je izvršio uvid u cjelokupni spis ovoga suda pod poslovnim brojem P-604/2019, tj. uvid u Ugovor o kreditu broj 146- 384/2006 od 12. prosinca 2006. godine (list 5-11, 80-84), u tablicu kamatnih stopa banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (list 28-32), u sudsku praksu (list 33- 42, 100-139, 174-257), u izjavu svjedoka UAU (list 49-52, 137-141) u iskaz svjedoka VA (list 58-59), u zapisnik sa sjednice kreditnog odbora od 11. prosinca 2006. godine (list 93-94), u kreditni prijedlog (list 95-99), u nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka Marijane Matijević (list 152-160), u otplatni plan (list 172-173), u iskaz svjedoka ZA (list 257), TA (list 258), u iskaz tužitelja (list 300-301), u očitovanje financijsko knjigovodstvenog vještaka (list 303- 305), u iskaz vještaka Marijane Matijević (list 306-307).

8. Izvedene dokaze sud je cijenio u smislu čl. 8. ZPP-a.

9. Tužitelj je podnio tužbu u smislu čl. 186.b st. 3. ZPP-a, a nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je postavio određeno tužbeni zahtjev u smislu čl. 186.b st. 3. ZPP-a.

10. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbe u članku 6. Ugovora o kreditu broj: 146-384/2006 koji su dana 12. prosinca 2006. godine sklopili tužitelj SA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditor u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika ili drugom aktu tuženika i u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, kao i isplata preplaćenog iznosa zbog promjenjive kamatne stope u iznosu od 928,96 EUR / 6.999,13 kuna i preplaćenih iznosa temeljem rasta tečaja za valutu CHF-a u odnosu na početni tečaj kakav je važio u trenutku podizanja kredita u ukupnom iznosu od 13.609,02 EUR / 102.537,19 kuna, a prema uređenom tužbenom zahtjevu, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose.

11. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.06.2014. godine presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine, i da li su odredbe Ugovora o kreditu čl. 4. i 6. nepoštene i ništetne i koji iznos pripada tužitelju po osnovu preplaćenog iznosa zbog promjenjive kamatne stope kao i valutne klauzule, kao i da li je osnovan prigovor zastare, te da li tužitelj ima status potrošača.

12. Među strankama nije sporno, a isto proizlazi iz Ugovora o kreditu, da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika kao kreditor, dana 12. prosinca 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 146-384/2006 kojim je pravni prednik tuženika odobrio tužitelju kredit za poljoprivredne mehanizacije u iznosu od 77.480,19 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, rok otplate kredita 10 godina od stavljanja kredita u otplatu sa kamatom, a koja kamata je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana koja na dan sklapanja iznosi 6,50 % (članak 4. i 6.).

13. U članku 4. ugovora o kreditu navedeno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u 120 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 879,77 CHF, obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja te da anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten.

14. U članku 6. ugovora o kreditu navedeno je da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke ili drugog akta banke, da je korisnik kredita svojim potpisom s time suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.

15. U članku 9. ugovora o kreditu navedeni su instrumenti osiguranja naplate kredita i to prijenos vlasništva na pokretnini u korist banke, izjava o zapljeni primanja korisnika kredita, zadužnica korisnika kredita ovjerena kod javnog bilježnika, obična zadužnica Poljoprivredna zadruga MAŠ, [adresa], ovjera potpisa po javnom bilježniku, dostava banci original knjižice vozila i preslik police automobilske odgovornosti (čl. 10. ugovora o kreditu), dok su u članku 13. ugovora navedene i druge obveze koje se odnose na plaćanje premije osiguranja kredita.

16. Nadalje, nije sporno među stranaka da je tijekom trajanja ugovora o kreditu došlo do promjena kamatnih stopa, tako da je od početne ugovorene kamatne stope od 6,50% godišnje, narasla na kamatnu stopu od 6,9900% godišnje od 1. ožujka 2008. godine koja kamatna stopa je bila do kraja otplate kredita, tj. do listopada 2013. godine.

17. Nesporna je činjenica kako je tužitelj otplatio kredit uplatom zadnje rate u 23. listopada 2013. godine te iz dokumentacije se utvrđuje da stranke nisu zaključile Aneks ugovora o kreditu – konverzija iako pogrešno navodi financijsko-knjigovodstveni vještak u svom nalazu i mišljenju.

18. Međutim, sporno je da li se tužitelj može osnovano pozvati na pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17-10 od 14.lipnja 2018. godine te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine, odnosno, da li tužitelj ima status potrošača.

19. Naime, među strankama nije sporno da je pravnik prednik tuženika odobrio kredit tužitelju za kupovinu poljoprivredne mehanizacije kako je to navedeno u čl. 2. Ugovora o kreditu od 12. prosinca 2006. godine.

20. Prema čl. 3. st. 1. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

21. Prema čl. 2. Direktive vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim tom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svog obrta, poduzeća ili profesije.

22. Radi utvrđenja sporne činjenice da li tužitelj ima status potrošača, u postupku je izveden dokaz saslušanjem svjedoka ZA, TA te saslušanjem tužitelja.

23. Iz iskaza svjedoka ZA proizlazi da se tužitelj a njezin suprug bavio uzgojem junica i da su imali OPG i za potrebe tog gospodarstva imali su prvo traktor marke Fiat a kasnije su kupili drugi traktor marke Renault a s vremenom su se prestali baviti poljodjelstvom. Tužitelj je kupio traktor marke Klaas za izradu drva u šumi a drva su koristili za vlastite potrebe za ogrjev svoje obitelji te je za kupovinu tog traktora suprug podigao kredit. Tužitelj se nije kao niti itko iz njihove obitelji bavio prodajom drva a kupljenim traktorom nisu obrađivali zemlju već su istoga koristili isključivo za izvlačenje drva iz šume i dovoz tih drva kući. Tužitelj za obradu poljoprivrednog zemljišta ima poljoprivrednu zadrugu čiji su članovi druge osobe, imaju druge strojeve pa taj traktor suprug nije koristio za obradu zemlje. Kredit za kupovinu traktora je otplaćivan na način da je tužitelj nosio gotov novac u banku a OPG kojeg je nositelj njezin suprug je u sustavu PDV-a a za kupovinu traktora je obračunat PDV a što je s njim učinjeno nije joj poznato.

24. Iz iskaza svjedoka TA proizlazi da ima saznanja da tužitelj obrađuje zemlju kao što i on obrađuje pa si međusobno pomažu, te da ima saznanja da je tužitelj kupio poljoprivredni traktor marke Fiat a kasnije drugi traktor. Poznato mu je da tužitelj ima više poljoprivrednih strojeva i traktora a isto tako da ima u vlasništvu traktor marke Klaas, zelene boje, koji ne koristi za obradu zemlje, jer za obradu zemlje ima druge traktore. Nema saznanja na koji je način tužitelj kupio traktor ali mu je poznato da je isti traktor koristio za izvlačenje drva iz šume a tužitelj ne prodaje drva koja izrađuje u šumi jer ima veliku obitelj.

25. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je tijekom 2006.-2007. godine kupovao traktor za svoje osobne potrebe koji mu je trebao za rušenje i izvlačenje drva iz šume te je radi toga otišao u Hypo Alpe Adria banku interesirati se za podizanje kredita za kupnju traktora. Službenica u banci mu je ponudila kredit u CHF iako je on pitao da li imaju kredit i u eurima te mu je odgovorila da imaju ali da su puno strožiji uvjeti za dobivanje kredita i da postupak duže traje. Službenica mu je objasnila da je kredit vezan uz CHF i da će se mijenjati kamata ali da neće značajno s obzirom da je CHF stabilna valuta kao i euro. Prihvatio je podići kredit u CHF za kupovinu traktora a ugovor je sačinila banka i službenica mu je pročitala taj ugovor ali mu nije detaljno objašnjavala te je on išao ovjeriti ugovor i nakon toga je isplaćen prodavatelj od koga je kupio traktor temeljem tog ugovora. Kupljeni traktor Class Ares 557 koristi za osobne potrebe za odlazak u šumu, izvlačenje drva i za potrebe svoje obitelji i taj traktor nije koristio u druge svrhe jer za druge svrhe ima druge traktore. U banci mu nisu spominjali da HNB ne štiti tečaj CHF a službenica mu je pročitala ugovor o kreditu ali mu nije objašnjavala sve stavke iz ugovora. Ne sjeća se da li je mogao podići kredit sa fiksnom kamatnom stopom a u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu imao je registriran OPG kao i što danas ima a i upravitelj je poljoprivredne zadruge "MAŠ" a koja zadruga se bavi ratarskom proizvodnjom. U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu imao je i zaključen ugovor o prodaji mlijeka trgovačkom društvu "Dukat" a PDV koji je obračunat na temelju računa za predmetni poljoprivredni traktor nije obračunavao kroz pretporez. Iz privatne šume izvlači drva tijekom cijele godine tako da izvuče 30-40 metara za svoje potrebe. Cijena traktora pri kupnji je bila 77.000,00 CHF a usluge za koje koristi kupljeni traktor može platiti trećim osobama ali samo ako takve osobe to rade.

25. Dakle, iz iskaza tužitelja kao i svjedoka ZA i TA proizlazi da je tužitelj kredit podigao za kupovinu poljoprivredne mehanizacije i to traktora marke Claas, model: 557 ATX, zelene boje, broj šasije: [broj šasije], godina proizvodnje: 2006., za svoje osobne potrebne jer mu je traktor trebao za rušenje i izvlačenje drva, te da je u to vrijeme imao registriran OPG i bio je kao i danas upravitelj Poljoprivredne zadruge MAŠ koja se bavi ratarskom proizvodnjom, te da je u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu imao zaključen Ugovor o prodaji mlijeka trgovačkom društvu Dukat, pa onda sud ne može prihvatiti kao vjerodostojan iskaz tužitelja kao i svjedoka da je kredit podigao za kupovinu traktora za namjenu koju navodi – izvlačenje drva, a ne za bavljenje poljoprivrednom proizvodnjom odnosno djelatnošću kojom se bavio, a posebno imajući u vidu visinu kredita koji je tužitelj podigao odnosno vrijednost samog traktora te imajući u vidu da se tužitelj bavio proizvodnjom mlijeka i da je imao zaključen ugovor o prodaji mlijeka sa trgovačkim društvom Dukat.

Naime, iz iskaza tužitelja kao i saslušanih svjedoka još proizlazi da predmetni traktor je koristio samo za svoje osobne potrebe, za izvlačenje drva, i da takve usluge nije vršio trećim osobama, pa doista sud ne prihvaća takav iskaz tužitelja kao i svjedoka kao vjerodostojan, tako da sud smatra da upravo kupovina traktora je bila za svrhu namijenjenu poslovnoj aktivnosti odnosno djelatnosti tužitelja u poljoprivredi, pa stoga u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača tužitelj nema status potrošača s obzirom da je u smislu navedenog članka potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

26. Sud smatra da je neodlučna činjenica to što tužitelj ugovor o kreditu je zaključio kao fizička osoba a ne kao nositelj OPG-a, već je odlučna činjenica što su novčana sredstva ostvarena od kredita služila za kupnju traktora namijenjen poslu kojim se bavi, dakle, njegovoj poslovnoj aktivnosti poljoprivredi.

Isto tako, iako je u članku 2. Ugovora o kreditu navedeno da banka odobrava korisniku kredita potrošački kredit, međutim, kako je tuženik u ovom postupku osporio tužitelju status potrošača a kako je u ovom postupku utvrđeno da tužitelj prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača nema status potrošača, pa onda se ne može niti pozivati na pravna utvrđenja iz navedenih presuda.

27. Tužitelj je u tužbi kao i tijekom postupka se pozivao na utvrđenja iz navedenih presuda te iznosio činjenice na kojima temelji da su ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu i da mu nisu bili poznati parametri na osnovu kojih se kamatna stopa mijenjala i da mu nije dana mogućnost pojedinačnog pregovaranja o uvjetima ugovora.

28. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1041/2012 od 4. srpnja 2013. godine a potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, utvrđeno je kako je, između ostalih banaka i pravni prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima pravnog prednika tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time pravni prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03.) i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbijene su revizije, među kojima i revizija pravnog prednika tuženika. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđeno da je između ostalih, i ovdje pravni prednik tuženika, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditima nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, među ostalim i tuženik, potrošače nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03.) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

29. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijene su revizije, među kojima i revizija pravnog prednika tuženika.

30. Odredbom članka 64. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/09) dodan je čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

31. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15, dalje ZZP/14), koji je na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

32. U smislu odredbe čl. 502.c ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 502.a. st. 1. ZPP, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

33. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. jasno je izrazio stav kako je odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe čl. 502. c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti.

34. U postupku je saslušana kao svjedok VA, zaposlenica tuženika i to na okolnost zaključenja ugovora o kreditu iz čijeg iskaza proizlazi da se ne sjeća konkretnog zaključenja ugovora o kreditu već na temelju dokumentacije koju je pregledala nakon što je zaprimila poziv za ročište ističe da je postupak bio takav da nakon što se zaprimi prijedlog stranke za zaključenje ugovora, sa strankom se vodi razgovor i prikuplja se potrebna dokumentacija za odobravanje kredita. Iz dokumentacije u konkretnom slučaju proizlazi da se radilo o odobravanju kredita za kupnju poljoprivredne mehanizacije te su se u takvim slučajevima prvo dobivale ponude od prodavatelja poljoprivredne mehanizacije kako bi se utvrdilo o kojim iznosima se radi i kako bi mogli pripremiti ponudu i dati je stranci ako se odluči za kredit. Svi ti krediti su bili osigurani kod Croatia osiguranja koja je također trebala dati svoju suglasnost. Nakon što se stranka odlučila koji kredit, u kojoj valuti i kojem iznosu, prikupljala se potrebna dokumentacija i nakon toga je stranka došla na potpisivanje ugovora ako se stranka suglasila s prijedlogom i ponudom banke. Za kupovinu poljoprivredne mehanizacije u to vrijeme mogle su se zaključiti dvije vrste ugovora o kreditu jedan je bio vezan uz valutu CHF a drugi u EUR i stranka je odlučila koji će prihvatiti. Stranka nije mogla u to vrijeme zaključiti ugovor sa fiksnom kamatnom stopom, ali nije posve sigurna. Sa strankom su općenito razgovarali što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa kako za stranku tako i za banku i na isti način su objašnjavani ugovori u eurima i francima. Strankama je objašnjavano na koji način banka može vršiti promjenu kamatne stope ako je to bilo dio propisane procedure. U to vrijeme stranke su se uglavnom opredjeljivale za zaključenje ugovora o kreditu vezanim za CHF iz razloga što je u to vrijeme kamatna stopa bila niža ali ne zna zbog čega je kamatna stopa bila niža u odnosu na druge kredite.

Dakle, iz iskaza navedenog svjedoka se može zaključiti da je banka imala propisanu proceduru zaključenja ugovora o kreditu u CHF i da su općenito samo objašnjavali strankama da će doći do promjene kamatne stope i tečaja valute ali da nisu stranci objašnjavali razloge zbog čega će do toga doći pa čak niti svjedok koja je službenica banke nije imala saznanja zbog čega dolazi do promjene.

35. Međutim, kako je u postupku utvrđeno da tužitelj nema status potrošača, to se onda po mišljenju ovoga suda, ne može pozivati na utvrđenja iz navedenih presuda.

36. Slijedom navedenog, tužitelj nije potrošač u smislu čl. 3. st. 1. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača, niti može ostvariti pravnu zaštitu osiguranu potrošačima, bilo Zakonom o zaštiti potrošača ili Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine, o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

Prema tome, ne može se tužitelj uspješno pozivati na stajališta zauzeta u kolektivnim tužbama, niti praksi suda Europske unije. Stoga se tužitelj neosnovano poziva na utvrđenja iz presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, koje se ne mogu primijeniti na konkretan slučaj, jer se utvrđenja iz navedenih presuda odnose isključivo na potrošače, kao fizičke osobe koje sklapaju pravni posao ili djeluju na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njihovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, kako propisuje čl. 3. st. 1. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

37. Nadalje, odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. U konkretnom slučaju pravni prednik tuženika je tužitelju odobrio kreditna sredstva radi kupnje traktora koji mu je bio potreban za poslove na poljoprivrednom gospodarstvu. Kredit je otplaćen, te nije utvrđeno da bi stranke ugovora postupale protivno načelu savjesnosti i poštenja, budući da tužitelj u tom smjeru ne iznosi nikakve činjenice, niti pravni osnov ništetnosti, osim onih čiju je primjenu sud otklonio. Slijedom navedenog, tužitelj nije potrošač, a osim činjenice da bi čitav ugovor, ili njegove pojedine ugovorne odredbe bile nepoštene, tj. ništetne po Zakonu za zaštitu potrošača, tužitelj ne iznosi druge činjenice iz kojih bi eventualno proizlazila ništetnost odredbe o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi, niti da bi sklopljena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

Dakle, budući da tužitelj nije potrošač, ne može uspješno ostvariti zaštitu osiguranu kolektivnim tužbama za zaštitu potrošača, pa je sud tužbeni zahtjev odbio i odlučio kao pod točkom I izreke presude.

38. Sud je u postupku proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje iz kojeg bi proizlazilo, u slučaju da tužitelj ima status potrošača, da bi s pravom mogao potraživati preplaćene iznose po osnovu promjene tečaja te s osnove preplaćenih iznosa po osnovu promjenjive kamatne stope.

39. Prigovor tuženika o zastari potraživanja ovaj sud smatra da je neosnovan jer temeljem odredbe čl. 215. st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr.) zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a kako je presuda Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu Pž-7129/13-4 donijeta 13. lipnja 2014. godine s kojim datumom je postala i pravomoćna i presuda navedenog Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, od tog dana je tužitelj stekao pravo potraživati razliku više plaćenih kamata a u odnosu na zahtjev na ime valutne klauzule, donošenjem odluke Visokog Trgovačkog suda pod poslovnim brojem Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine, zbog čega nije istekao rok iz čl. 225. ZOO-a jer je tužba u ovom predmetu u odnosu na isplatu zbog promjenjive kamatne stope podnesena 5. lipnja 2019. godine a u odnosu isplatu zbog promjene valutne klauzule 7. studenog 2019. godine, s obzirom da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od pet godina s obzirom da je predmet tužbenog zahtjeva neosnovana isplata preplaćenog iznosa zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja navesti da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 u pogledu promjenjive kamatne stope u odnosu na tuženika postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 13. lipnja 2014. godine. Prema ustaljenoj sudskoj praksi VSRH rok za restituciju kod ništetnog ugovora teče od svake pojedine isplate, a takvo pravno shvaćanje VSRH je izrazio u presudi i rješenju broj Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine kojom je odbio reviziju Zagrebačke banke d.d. Zagreb koja je izjavljena protiv presude i rješenja Županijskog suda u Osijeku Gž- 820/17-3 od 29. lipnja 2017. godine, a predmet koje je bilo utvrđenje ništetnosti i isplate dakle u istovjetnoj pravnoj stvari. Tužba u ovom predmetu je podnesena 5. lipnja 2019. godine u odnosu na isplatu zbog promjenjive kamatne stope a u odnosu isplatu zbog promjene valutne klauzule 7. studenog 2019. godine, to onda svakako nije protekao rok od pet godina koji se računa od 13. lipnja 2014. godine za preplaćene kamate, odnosno od 14. lipnja 2018. godine za valutnu klauzulu.

40. Međutim, sud smatra da se tužitelj neosnovano poziva na Zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je donesen na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine a koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, tj. ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju".

41. Kako je u postupku provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku Marijani Matijević, iz čijeg nalaza i mišljenja proizlazi da je tužitelj kao korisnik kredita zaključio sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu br. 146- 384/2006. od 12. prosinca 2006. godine, u iznosu od 77.480,19 CHF. Početna kamatna stopa je iznosila 6,50%. U nalazu je izračunata razlika više i manje plaćenih iznosa zbog promijene kamatne stope te razlika zbog promijene tečaja CHF u odnosu na početni tečaj CHF na dan sklapanja ugovora o kreditu.

Vještak je u tabeli prikazao razliku kamata po mjesecima i razliku tečaja po mjesecima te prebijane razlike tečaja iz čega proizlazi da je u razdoblju od siječnja mjeseca 2007. godine do otplate kredita u listopadu 2013. godine ukupna razlika zbog promijene kamatne stope iznosi 6.999,13 kn (928,96 €), ukupna prebijena razlika zbog promijene tečaja CHF iznosi 102.537,19 kn (13.609,02 €), što zajedno daje iznos od 109.536,32 kn (14.537,98 €).

42. Na prigovor tuženika vještak se pismeno očitovao u podnesku od 19. prosinca 2023. godine u kojem navodi da su u nalazu i mišljenju od 28. studenog 2022. godine iskazane prebijene razlike, što znači da su negativne razlike zbog promjene tečaja uključene u izračun. Vještak u izračunu nije umanjio iznose uplata za naplaćenu zateznu kamatu i troškove iz razloga što tužitelj, ako se gleda tijek otplate kredita gdje se nije mijenjala početna kamatna stopa i početni tečaj CHF nije imao dugovanja po kojima bi se mogla obračunati zatezna kamata ili troškovi, tj. cijelo vrijeme je bio u preplati.

Vještak je dao rekapitulaciju bez sporne uplate od 23.10.2013. godine izvršena od strane Croatia osiguranja d.d. i isto prikazao u tabeli iz čega proizlazi da je razdoblju od siječnja mjeseca 2007. godine do otplate kredita u listopadu 2013. godine ukupna razlika zbog promijene kamatne stope iznosi 6.928,13 kn (919,57 €), ukupna prebijena razlika zbog promijene tečaja CHF iznosi 46.010,39 kn (6.106,62 €), što zajedno daje iznos od 52.938,80 kn (7.026,19 €).

43. Nakon pisanog očitovanja vještaka, tuženik je isticao prigovore i predložio usmeno saslušanje financijsko knjigovodstvenog vještaka koji je usmeno saslušan na ročištu održanom dana 7. ožujka 2024. godine.

Iz iskaza financijsko knjigovodstvenog vještaka Marijane Matijević proizlazi da ostaje kod pisanog nalaza i mišljenja u kojem je dala točan izračun izvršenih pretplata po osnovi ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope te je izvršila prebijanje tzv. pozitivnih i negativnih razlika i nakon izvršenog prebijanja tj. pozitivnih i negativnih razlika utvrđeno je da je tužitelj tuženiku uplatio po osnovi valutne klauzule veći iznos od 13.609,02 eur, a po osnovi ugovorene promjenjive kamatne stope iznos od 929,96 eur. U dopuni nalaza i mišljenja uzela je u obzir prigovor tuženika da je uplata u iznosu od 223.743,62 kn odnosno 29.695,88 eur dana 23. listopada 2013. godine izvršena od strane Croatia osiguranja d.d. Zagreb pa je izračun sačinila ne uzimajući u obzir navedenu uplatu i nakon izvršenog prebijanja tzv. pozitivnih i negativnih razlika utvrdila je da je tužitelj tuženiku po osnovi ugovorene valutne klauzule platio veći iznos i to 6.106.62 eur, a po osnovi ugovorene promjenjive kamatne stope iznos od 919,57 eur. U izračunu nije umanjen iznos uplata za naplaćenu zateznu kamatu i troškove iz razloga što tužitelj, ako se gleda tijek otplate kredita gdje se nije mijenjala početna kamatna stopa i početni tečaj CHF, nije imao dugovanja po tim osnovama.

44. Nalaz i mišljenje vještaka i dopuna nalaza i mišljenja vještaka temeljeni su na dokumentaciji iz spisa predmeta, pravilima struke i vještine. Vještak je detaljno prikazao za svaku mjesečnu ratu od razdoblja odobrenja kredita do zatvaranja kredita datum dospijeća svake pojedine rate, datum plaćanja svake pojedine rate, kamatnu stopu kroz to razdoblje i visinu kako se mijenjala, obračun plaćenih mjesečnih iznosa prema promijenjenoj kamatnoj stopi i promjeni tečaja, obračun obveze po ugovoru o kreditu prema početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi i primjenom tečaja na dan odobrenja kredita, obračun razlike zbog promjene kamatne stope i obračun razlike zbog promjene tečaja, dakle u cijelosti postupio prema zadacima suda.

45. Međutim, kako je sud našao da tužitelj nema status potrošača, to je onda sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i odlučio kao u izreci.

46. O troškovima parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP.

O troškovima postupka sud je odlučio temeljem članka 154. st. 1. ZPP-a, s obzirom da je tuženik uspio u cijelosti u postupku, to je onda sud naložio tužitelju da mu nadoknadi troškove u cijelosti a koje sud smatra opravdanim i potrebnim. Pri odlučivanju koji će se troškovi priznati tuženiku, sud je u smislu članka 155. st. 1. ZPP-a, priznao samo one troškove koji su bili neophodno potrebni za vođenje ovoga postupka, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora prilikom poduzimanja svake pravne radnje u postupku.

Sud je tuženiku priznao troškove sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika sukladno vrijednosti predmeta spora kao i vrijednosti boda i to koji se odnose na sastav odgovora na tužbu u predmetu P-952/2021 i u predmetu P-604/2019 za svaki dogovor na tužbu 500,00€, za sastav podnesaka 22. studenog 2019., 13. veljače 2023. godine za svaki podnesak 500,00€, za pristup na ročišta 7. rujna 2020., 8. veljače 2021., 2. rujna 2021., 19. listopada 2022., 28. kolovoza 2023., 7. prosinca 2023., 7. ožujka 2024., 30. listopada 2024. i 12. prosinca 2024. godine za svako ročište 500,00€, za pristup na ročište 7. studenog 2019. umjesto traženih 500,00€ sud je priznao 250,00€ odnosno 50% Tarife kao i za ročište 24. ožujka 2022. godine umjesto 500,00€ sud je priznao 250,00€ odnosno 50% od Tarife, budući da se na navedenim ročištima nisu izvodili nikakvi dokazi.

Tuženiku je priznat trošak PDV-a 1.750,00€ ili sveukupno 8.750,00€, pa je naložio tužitelju da tuženiku plati navedeni iznos u roku od 15 dana, bez zakonskih zateznih kamata budući da tuženik u smislu čl. 151. st. 3. ZPP-a, nije postavio takav zahtjev da bi sud o istom odlučio, pa je odlučeno kao u izreci pod točkom III. Tuženiku nije priznat trošak pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 53,09€ s obzirom da navedeni trošak tuženik još nije platio a isto trošak stranku tereti tek nakon pravomoćnosti presude prema uspjehu u parnici.

U Grubišnom Polju, 22. siječnja 2025. godine

S u t k i n j a

Milka Katić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku do 15 dana računajući od dana ročišta za objavu presude tj. od 22. siječnja 2025. godine. Žalba se podnosi u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni sud drugog stupnja.