REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3969/2022-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Goranu Goluži, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Davoru Domijanu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 10. prosinca 2024. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Davora Domijana, odvjetnika iz Zagreba i punomoćnice tuženika Petre Vatavuk, odvjetnice iz Zagreba, dana 22. siječnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.831,83 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 12,45 eur od 01.11.2008. do isplate,

- na iznos od 13,39 eur od 01.01.2009. do isplate,

- na iznos od 15,67 eur od 01.02.2009. do isplate,

- na iznos od 16,66 eur od 01.03.2009. do isplate,

- na iznos od 13,53 eur od 01.04.2009. do isplate,

- na iznos od 14,03 eur od 01.05.2009. do isplate,

- na iznos od 9,95 eur od 01.06.2009. do isplate,

- na iznos od 6,46 eur od 01.07.2009. do isplate,

- na iznos od 7,24 eur od 01.08.2009. do isplate,

- na iznos od 9,25 eur od 01.09.2009. do isplate,

- na iznos od 9,03 eur od 01.10.2009. do isplate,

- na iznos od 7,11 eur od 01.11.2009. do isplate,

- na iznos od 10,69 eur od 01.12.2009. do isplate,

- na iznos od 13,31 eur od 01.01.2010. do isplate,

- na iznos od 17,51 eur od 01.02.2010. do isplate,

- na iznos od 16,42 eur od 01.03.2010. do isplate,

- na iznos od 21,84 eur od 01.04.2010. do isplate,

- na iznos od 20,66 eur od 01.05.2010. do isplate,

- na iznos od 23,13 eur od 01.06.2010. do isplate,

- na iznos od 39,57 eur od 01.07.2010. do isplate,

- na iznos od 36,06 eur od 01.08.2010. do isplate,

- na iznos od 40,00 eur od 01.09.2010. do isplate,

- na iznos od 42,48 eur od 01.10.2010. do isplate,

- na iznos od 36,03 eur od 01.11.2010. do isplate,

- na iznos od 48,50 eur od 01.12.2010. do isplate,

- na iznos od 64,03 eur od 01.01.2011. do isplate,

- na iznos od 53,33 eur od 01.02.2011. do isplate,

- na iznos od 57,21 eur od 01.03.2011. do isplate,

- na iznos od 52,00 eur od 01.04.2011. do isplate,

- na iznos od 73,53 eur od 01.05.2011. do isplate,

- na iznos od 73,53 eur od 01.06.2011. do isplate,

- na iznos od 74,93 eur od 01.07.2011. do isplate,

- na iznos od 92,84 eur od 01.08.2011. do isplate,

- na iznos od 84,16 eur od 01.09.2011. do isplate,

- na iznos od 73,39 eur od 01.10.2011. do isplate,

- na iznos od 73,39 eur od 01.11.2011. do isplate,

- na iznos od 72,54 eur od 01.12.2011. do isplate,

- na iznos od 80,75 eur od 01.01.2012. do isplate,

- na iznos od 81,42 eur od 01.02.2012. do isplate,

- na iznos od 81,50 eur od 01.03.2012. do isplate,

- na iznos od 78,54 eur od 01.04.2012. do isplate,

- na iznos od 80,01 eur od 01.05.2012. do isplate,

- na iznos od 81,39 eur od 01.06.2012. do isplate,

- na iznos od 79,19 eur od 01.07.2012. do isplate,

- na iznos od 80,08 eur od 01.08.2012. do isplate,

- na iznos od 78,69 eur od 01.09.2012. do isplate,

- na iznos od 75,54 eur od 01.10.2012. do isplate,

- na iznos od 78,87 eur od 01.11.2012. do isplate,

- na iznos od 80,70 eur od 01.12.2012. do isplate,

- na iznos od 80,06 eur od 01.01.2013. do isplate,

- na iznos od 72,94 eur od 01.02.2013. do isplate,

- na iznos od 79,01 eur od 01.03.2013. do isplate,

- na iznos od 79,30 eur od 01.04.2013. do isplate,

- na iznos od 76,75 eur od 01.05.2013. do isplate,

- na iznos od 69,95 eur od 01.06.2013. do isplate,

- na iznos od 71,29 eur od 07.06.2013. do isplate, sve po stopi koja se do 31.12.2007. određuje po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1.1.2008. do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.286,08 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. siječnja 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

IV. Odbija zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 14.07.2022. godine navodi da je dana 06.06.2006. godine s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 9011494641, u svrhu kupnje vozila. Točkom 1. Ugovora određen je iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 28.306,82 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Točkom 6. Ugovora određeno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Na dan puštanja kredita u otplatu (30.06.2006.) srednji tečaj tuženika u odnosu na CHF je bio 4,645791 kn, međutim tečaj švicarskog franka je u odnosu na hrvatsku kunu brzo porastao te je konstantno povećan sve do otplate kredita, a što je tužitelju u velikoj mjeri otežalo plaćanje kredita, koji je tužitelj ipak uredno plaćao sve do konačne otplate kredita. Nadalje, tužitelj ističe da su gore navedeni ugovor o kreditu parnične stranke sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, na koji način je doveo tužitelja kao financijskom poslovanju neuku i nestručnu osobu, u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Nadalje, tužitelj navodi da je tuženik i prije i u vrijeme zaključenja ugovora namjerno propustio obavijestiti tužitelja o općem riziku koji ugovor o kreditu nosi za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak bio neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, kao i da tužitelju nije objašnjeno da središnja banka provodi politiku stabilnog tečaja kune prema euru, ali ne i prema drugim valutama. Nadalje, tužitelj navodi da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, br. Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. godine u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj se u tužbi stoga poziva na pravna utvrđenja iz gore navedenih presuda, sve temeljem čl. 502.c ZPP-a u pogledu proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti presude te relevantne odredbe Zakona o zaštiti potrošača po tom pitanju. Stoga tužitelj ističe da su nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, pa su po mišljenju tužitelja ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora (čl. 322. ZOO/05) kao i čl. 87/ZZP/03, a time kao posljedica ništetnosti i dužnost tuženika da vrati tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO/05). Slijedom navedenog, tužitelj tužbom traži isplatu iznosa od 2.772,18 eur / 20.887,00 kn zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate, kao i da naloži tuženiku da isplati tužitelju trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate. Međutim, nakon provedenog financijskog vještačenja, u podnesku od 6. lipnja 2023. (list 69-71 spisa), tužitelj je preinačio tužbu, tako da konačno potražuje isplatu iznosa od 2.831,83 eur / 21.336,47 kn zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate, kao i da naloži tuženiku da isplati tužitelju trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Naime, cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite je preventivne prirode, a što je vidljivo iz samih zakonskih formulacija, a ne ostvarivanje individualnih parnica u kojima se zahtjeva isplata. Ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Isto proizlazi i iz stava VTSRH-a izraženog u presudi poslovni broj Pž- 6632/17. Presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Sukladno tome, u kolektivnom sporu utvrđivana je apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača" o kakvom se potrošaču, kao apstraktnoj osobi raspravljalo u kolektivnom sporu. Tužitelj ističe da je ugovor o kreditu u potpunosti konzumiran i isplaćen čime je predmetni ugovorni odnos prestao. Odredbom članka 131. Zakona o zaštiti potrošača {ZZP) iz 2009., određeno je da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP-a. Sukladno tome, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač odnose se na ugovorne odnose koji su na snazi. U odnosu na navode tužitelja o odredbama ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, tuženik ističe da je odredbom članka 22. ZOO-a propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Nadalje, odredbom članka 81. st. 1. ZZP-a iz 2003., propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, sukladno odredbi članka 1. Ugovora o kreditu, banka, ovdje tuženik, se obvezuje korisniku kredita, ovdje tužitelju staviti na raspolaganje 28.306,82 CHF. Nadalje, odredbom članka 11.9. Ugovora o kreditu određeno je da potpisom ugovora korisnik kredita, odnosno tužitelj i protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka, odnosno tuženik, informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Navedene odredbe su nedvojbeno jasne te unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima Ugovora o kreditu. U odnosu na razumljivost značaja valutne klauzule i konkretno valutne klauzule u CHF, tuženik ukazuje da je tužitelj poslovno sposobna osoba, pa je bio upoznat s time da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak te je nelogično i neživotno da tužitelj nije znao za rizik. Također, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja životno prilično značajnu obvezu, primarno novčanu, te se takva odluka ne može donijeti bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke, ovdje tuženika, tako i iz ostalih sredstava informiranja o kreditnoj zaduženosti, valutama i ostalim stavkama bitnima za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu. Također, prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Osim od strane zaposlenika tuženika prije samog zaključenja ugovora o kreditu, tužitelj je s mogućim oscilacijama tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke. Naime, tužitelju prije svega nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Tuženik ističe da takva općepoznata činjenica nije mogla ostati nepoznata tužitelju. Dapače, Hrvatska narodna banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju HRK prema tečaju CHF još 2006., pa je tužitelj imao saznanja o postojanju mogućnosti jačanja tečaja CHF u odnosu na HRK. Nadalje, VTSRH je presudom Pž-6632/17 obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude, a kako je u odgovoru na tužbu gore u tekstu citirano, kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se isto temelji. Odredbom članka 84. ZZP-a iz 2003. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. S obzirom da je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, ocjena poštenosti odredaba o valutnoj klauzuli nije dopuštena. Unatoč tome da je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik navodi okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Tuženik ističe i da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Osim toga predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Tuženik ističe da je tužitelju bilo razumljivo da isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Tuženik je već istaknuo da u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecali na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tužitelj je mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Nesporno je i utvrđeno u kolektivnom sporu da tuženik ne ostvaruje extra profit temeljem valutne klauzule u CHF, s obzirom da je i sam zadužen u predmetnoj valuti. Zaključno, tuženik ističe da je valutna klauzula izričito dopuštena zakonom te je tuženik tužitelja informirao o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelost te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu (list 7-12 spisa), u Otplatnu tablicu (list 13-14 spisa), u plan otplate (list 15-16 spisa), u pregled uplata po kreditu na dan 5.11.2021. (list 17-19 spisa), u knjigovodstvenu karticu (list 20-33 spisa), u Pojašnjenje analize rizika od strane HNB-a (list 49 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o., (list 58-64 spisa), te je saslušan tužitelj kao stranka (list 113-114 spisa).

4. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP). Naime, tuženik nije imao nikakvih personalnih dokaznih prijedloga.

5. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je tužitelj dana 06.06.2006. godine s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 9011494641, u svrhu kupnje vozila, da je točkom 1. Ugovora određen iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 28.306,82 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, da je točkom 6. Ugovora određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora te da je na dan puštanja kredita u otplatu (30.06.2006.) srednji tečaj tuženika u odnosu na CHF bio 4,645791 kn, da je citiranim Ugovorom ugovoren rok otplate kredita u trajanju od 84 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 374,92 CHF, da je preuzetu obvezu prema tuženiku tužitelj u cijelosti ispunio, kao i da je čl. 6. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu određeno da se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja.

7. Sporno je pitanje osnovanosti prigovora zastare, pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, te s tim u vezi i osnovanost, visina i tijek kamata konačno postavljenog tužbenog zahtjeva.

8. Prvenstveno valja reći da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništava. Dakle iz navedenih odluka proizlazi da je tuženik kamatne stope mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, na način da se o promjenama nije pojedinačno pregovaralo, pa je time došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, odnosno korisnika kredita, zbog čega su navedene odredbe nepoštene, odnosno ništetne.

9. Isto tako presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno je da je tuženik od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključivanja i u vrijeme zaključivanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Iz izreke navedenih presuda, razvidno je da se odnose na ugovore o potrošačkom kreditiranju, dakle i na predmetni Ugovor o kreditu.

10. Ovdje valja još reći da je navedenim presudama pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita koristeći nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, međutim, takva odluka ne isključuje primjenu odredbi Zakona o obveznim odnosima, te tužitelj kao ugovorna strana ima pravo tražiti utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi sukladno odredbi čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO) u svezi odredbe čl. 322. ZOO-a. Ovo tim više što je tuženik u konkretnom slučaju osporio da bi sporna ugovorna odredba o valuti bila ništetna, pa je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

11. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S tim u vezi valja napomenuti da se pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenje iz gore navedenih presuda.

12. Nadalje, sukladno odredbi čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

13. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

14. Prema odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, ("Narodne novine" br. 35/05., - u daljnjem tekstu: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Odredbom čl. 272. ZOO-a određeno je da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Nadalje, odredbom čl. 270. st. 1. ZOO-a propisano je da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

15. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim su ugovorene nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Naime, ni iz iskaza tužitelja kojeg sud prihvaća kao logičan i uvjerljiv, budući da je u suglasju i s drugim izvedenim dokazima, ne proizlazi ništa protivno. 16. Budući da je ovaj sud utvrdio ništetnim odredbu Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, to tužitelj sukladno odredbama čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05 i 41/08 - u daljnjem tekstu: ZOO/91) ima pravo na isplatu razlike između iznosa koji bi platio po osnovi tečaja CHF na dan sklapanja ugovora i iznosa koji je platio tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, djelomično nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

17. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića iz Darfin d.o.o. (list 58-64 spisa), jer je isti stručan, jasan i argumentiran, tim više što nijedna stranka nije imala primjedbi na matematički izračun vještaka, niti je u tom pravcu stavljala daljnje dokazne prijedloge. Ovdje valja reći da je sud prilikom odlučivanja uzeo u obzir izračun vještaka koji se odnosi samo na preplate izvršene od strane tužitelja (pozitivna razlika) s obzirom na činjenicu da u konkretnom slučaju tuženik nije podnio protutužbu, niti je istaknuo prigovor radi prebijanja, pa stoga tražbina tuženika prema tužitelju ne postoji. Pritom valja napomenuti da, na taj način (eventualno plaćajući manji iznos za vrijeme pada kamatne stope, kojeg razdoblja očito nije ni bilo), nije došlo do povrede interesa potrošača, niti je time narušena ravnoteža u njihovom ugovornom odnosu, da bi dovela do ništetnosti Ugovora. S tim u vezi valja reći da je vještak u svom osnovnom nalazu i mišljenju zaključio da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju Banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju Banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 21.336,47 kn / 2.831,83 eur.

18. Nalazu i mišljenju vještaka Prpića prigovarao je tuženik u podnesku od 20.06.2023. godine (list 72-78 spisa).

19. Kao što je i navedeno, sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Prpića, budući da se po mišljenju suda radi o korektnom i objektivnom nalazu i mišljenju, na koji matematički izračun ni tuženik nije imao prigovora, dok se ostali prigovori odnose na pitanja koja je tuženik isticao i tijekom postupka, a koja su već detaljno obrazložena u ovoj presudi.

20. Na temelju tako izvedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj na temelju ništetnih ugovornih odredbi zbog promjene tečaja valute CHF u utuženom razdoblju preplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od 2.831,83 eur te je stoga tuženiku naloženo isti iznos isplatiti tužitelju. Na tako dosuđeni iznos tužitelju su dosuđene zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku, sukladno Tabeli nalaza i mišljenja vještaka, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a.

21. Glede prigovora zastare, valja reći da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu za zaštitu kolektivnih prava (koja tužba je podnesena 4. travnja 2012., kako to proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. dostupne na službenim internetskim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a stranke ni ne tvrde drugačije) u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a prekinut tijek zastare, pa je zastara počela teći ispočetka pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u pogledu ništetnosti valutne klauzule. Slijedom navedenog, kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 14.07.2022. godine, tako je razvidno da nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a u pogledu valutne klauzule.

22. Nadalje, valja reći da je tužitelj tužbom potraživao iznos od 2.772,18 eur / 20.887,00 kn zajedno sa zateznom kamatom, da bi nakon provedenog financijskog vještačenja, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, u podnesku od 6.06.2023. godine (list 69-71 spisa), preinačio tužbu na iznos od 21.336,47 kn / 2.831,83 eur zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. Navedenoj preinaci tuženik se nije protivio, pa je sud preinaku dopustio sukladno čl. 190. i 191. ZPP-a, budući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama (iako o preinaci nije izrijekom odlučivao), Naime, to je i stav VSRH glede preinake tužbe nakon provedenog vještačenja. Isto tako stav je i VSRH da se zastara prekida već podnošenjem tužbe u ovom postupku, odnosno da do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, pa je i u tom smislu istaknuti prigovor zastare neosnovan.

23. Nadalje, odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovor o kreditu, ali i iz iskaza tužitelja, kojeg sud prihvaća kao logičan i uvjerljiv, utvrđeno da je kredit namijenjen za kupnju automobila kojega je tužitelj koristio za osobne potrebe, dok tuženik ne tvrdi niti dokazuje nešto suprotno. 24. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja svake pojedine radnje, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i priloženom troškovniku tužitelja. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe od 14.07.2022. godine 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1. OT), za sastav podneska od 16.10.2022. godine od 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 15.02.2023. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za sastav podnesaka od 6.06.2023. godine 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), za sastav podneska od 7.12.2024. godine 25 bodova (Tbr. 8. toč. 3. OT), te za zastupanje na ročištu dana 10.12.2024. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), što ukupno čini 525 bodova, a pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eur ukupno iznosi 1.050,00 eur. Kada se ovom iznosu doda trošak sudske pristojbe na tužbu od 37,00 eur, a koliko je i platio tužitelj, te trošak nužnog financijskog vještačenja od 199,08 eur, dobije se iznos od 1.286,08 eur, a koliko je i dosuđeno tužitelju pod točkom II. izreke presude.

25. Na tako dosuđen parnični trošak tužitelju je temeljem čl. 29. st. 2. Ovršnog zakona dosuđena i zatezna kamata koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate, kako je i tražio.

26. Budući je tuženik u cijelosti izgubio ovaj spor, temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a odbijen je i njegov zahtjev za naknadu parničnog troška.

27. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 22. siječnja 2025. godine

Sudac:

Goran Goluža

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, pismeno u četiri istovjetna primjerka.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku