Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-10428/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tomislava Tomašića kao predsjednika vijeća, te Maria Soljačića i Marjane Rajić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika-specijalist Željka Kudrića kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv okrivljene pravne osobe Zanestra, Trgovina in ribištvo d.o.o. i odgovorne osobe ŠE, oboje zastupani po braniteljici Lidiji Gepert, odvjetnici iz VUKMIR I SURADNICI odvjetničkom društvu d.o.o. iz Zagreba, zbog prekršaja iz članka 77. stavka 1. točke 5. stavka 3. i stavka 2. iz članka 78. stavak 1. točka 3. i stavka 2. Zakona o morskom ribarstvu (NN 62/17,14/19, 30/23), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnijetoj protiv presude Općinskog suda u Pazinu, od 31. listopada 2024., broj: Pp-335/2024-14, u sjednici vijeća održanoj 22. siječanja 2025.,

p r e s u d i o j e:

I Odbija se kao neosnovana žalba okrivljene pravne osobe Zanestra, Trgovina in ribištvo d.o.o. i odgovorne osobe ŠE i potvrđuje prvostupanjska presuda.

II Na temelju odredbe članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22), okrivljenici su obvezni naknaditi paušalni iznos troškova ovog drugostupanjskog prekršajnog postupka u iznosu uz svaki od po 150,00 eura, u roku od 30 (trideset) dana od dana primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okrivljenici su proglašen krivim i kažnjeni ukupnom novčanom kaznom u iznosu prvookrivljena pravna osoba od 5.300,00 eura,, a drugookrivljena odgovorna osoba od 2.620,00 eura zbog dva prekršaja iz članka 77. stavka 1. točke 5. i stavka 2. i dva prekršaja iz članka 78. stavak 1. točka 3. i stavka 2. Zakona o morskom ribarstvu, opisanih u izreci.

2. Istom presudom okrivljenici su obvezani na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu svaki od po 70,00 (sedamdeset) eura.

3. Protiv prvostupanjske presude okrivljenici su putem branitelja pravodobno podnijeli žalbu zbog bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka, te podredno iz ostalih žalbenih razloga sukladno čl. 194. st. 1. Prekršajnog zakona.

4. Žalitelji predlažu da se iz razloga navedenih u žalbi, ista prihvati.

5. Žalba je neosnovana.

6. Odlučujući o žalbi te ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22), uz ocjenu navoda žalbe, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je utvrdio da nisu na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava i da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, a na što Sud pazi po službenoj dužnosti, te je našao da je Općinski sud u Pazinu točno utvrdio činjenično stanje i na temelju utvrđenog činjeničnog stanja pravilno pravno označio djela.

7. Žalitelji u žalbi ističu da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6. i 7. Prekršajnog zakona, obrazlažući svoj stav time da su radnje koje je tužitelj kvalificirao kao prekršaj počinjene na teritoriju Republike Slovenije, uslijed čega prvostupanjski sud nije stvarno nadležan postupati u predmetnom postupku, kao i da, s obzirom na mjesto počinjenja prekršaja, optužni prijedlog nije izdao ovlašteni tužitelj, uslijed čega se hrvatsko prekršajno pravo primjenjuje nezakonito i ekstrateritorijalno, te se prvostupanjski sud bio dužan proglasiti nenadležnim i odbiti optužbu.

8. Naime, na bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6. i 7. Prekršajnog zakona ovaj sud pazi po službenoj dužnosti te nije utvrdio da bi iste bile počinjene, slijedom čega taj žalbeni navod nije prihvaćen.

1. Točno je, kako se to u žalbi ističe, da je odredbom članka 12. Prekršajnog zakona propisana primjena prekršajnog prava Republike Hrvatske za prekršaje počinjene na području Republike Hrvatske, njezinom brodu ili zrakoplovu, te se prekršajno zakonodavstvo Republike Hrvatske primjenjuje na svakoga tko počini prekršaj na njezinom području, međutim, iz provedenih dokaza proizlazi da je prekršaj počinjen na teritoriju Republike Hrvatske, tako da je prekršajni nalog izdalo stvarno nadležno tijelo, a prekršajni postupak po prigovoru okrivljenika zbog poricanja prekršaja proveo nadležan sud.

9. Žalitelji, nadalje, ističu bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona, navodeći da je presuda nerazumljiva, proturječna sama sebi, da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno isti da su nejasni i u znatnoj mjeri proturječni.

2. Suprotno stavu žalitelja, po ocjeni ovog suda nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka koja se ističe, već je pobijana presuda razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama te su isti jasni i nisu proturječni razlozima presude.

10. Nadalje, žalitelji ističu i povredu odredaba prekršajnog materijalnog prava te iznosi svoje viđenje i tumačenje propisa o tome da je u konkretnom predmetu trebalo primijeniti odluku Arbitražnog suda, kao i koje je pravo relevantno, međutim obrazloženje prvostupanjskog suda je u skladu s odredbama Prekršajnog zakona, Zakona o morskom ribarstvu, propisima međunarodnog prava i praksom Visokog prekršajnog suda.

3. Naime, odredbom članka 2. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora, čije su potpisnice i Republika Hrvatska i Republika Slovenija, propisano je da se suverenost obalne države proteže izvan njezinoga kopnenog područja i njezinih unutrašnjih voda i, ako se radi o arhipelaškoj državi, njezinih arhipelaških voda na susjedni pojas mora, koji se naziva teritorijalnim morem, te da se suverenost proteže na zračni prostor iznad teritorijalnog mora i na njegovo dno i podzemlje, a suverenost nad teritorijalnim morem ostvaruje se prema odredbama te Konvencije i prema drugim pravilima međunarodnog prava. U smislu odredbe članka 10. Konvencije u svrhe iste, zaljev je jasno istaknuta uvala koja zadire u kopno u takvu omjeru prema širini svog ulaza da sadržava vode zatvorene kopnom, a nije samo obična krivina obale. Uvala se neće smatrati zaljevom ako njezina površina nije jednaka ili veća od površine polukruga kojemu je promjer crta povučena preko ulaza u tu uvalu. U svrhu mjerenja, površinom uvale smatra se površina obuhvaćena između crte niske vode uzduž obale uvale i crte povučene između crte niske vode na njenim prirodnim ulaznim točkama. Ako, zbog postojanja otoka, uvala ima više od jednog ulaza, polukrug se povlači tako da se kao promjer uzme ukupna duljina crta koje zatvaraju pojedine ulaze. Površina otoka unutar uvale računa se kao dio morske površine uvale, te ako razmak između crta niske vode na prirodnim ulaznim točkama zaljeva nije veći od 24 morske milje, može se povući granična crta između tih dviju crta niske vode, a vode koje su njome zatvorene smatraju se unutrašnjim vodama, a ako je razmak između crta niske vode na prirodnim ulaznim točkama zaljeva veći od 24 morske milje, povlači se ravna polazna crta od 24 morske milje unutar zaljeva, tako da se crtom te duljine zatvori najveća moguća površina vode. Člankom 300. Konvencije propisano je: „Države stranke u dobroj vjeri ispunjavaju obveze preuzete ovom Konvencijom i ostvaruju prava, jurisdikciju i slobode priznate u Konvenciji na način koji ne dopušta zloupotrebu prava.“.

4. Pravilnikom o granicama u ribolovnom moru Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 5/11), donijetom na temelju članka 7. Zakona o morskom ribarstvu („Narodne novine“ broj 56/10 i 127/10), koji preuzima i novi Zakon o morskom ribarstvu („Narodne novine“ broj 62/17 i 14/19), propisane su granice ribolovnog mora Republike Hrvatske odnosno morski prostor nad kojim se prostire suverenitet Republike Hrvatske, te je odredbom članka 5. Pravilnika propisano da se ribolovna zona A nalazi u unutarnjem ribolovnom moru i vanjskom ribolovnom moru Republike Hrvatske, a obuhvaća teritorijalno more Republike Hrvatske koje u sjevernom dijelu utvrđuje graničnu crtu između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, koja granična crta je detaljno opisana, čime je podzakonskim aktom Republike Hrvatske utvrđen prolazak državne granice na moru između Republike Hrvatske i Republike Slovenije.

5. Slijedom navedenoga, teritorijalno more Republike Slovenije, prema Konvenciji, budući da nije postignut dogovor između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, završava na crti sredine u Savudrijskoj vali i na crti sredine u Tršćanskom zaljevu, a kako slovensko teritorijalno more uopće ne dolazi do otvorenoga mora, to jest međunarodnih voda u Jadranu, nikakvim izmjenama svoga Pomorskog zakonika Republika Slovenija ne može steći ono što joj ne dopušta međunarodno pravo mora. Republika Slovenija svojim teritorijalnim vodama ne izlazi na otvoreno more, tako da prema međunarodnom pravu nema svoj epikontinentalni pojas, pa ni pravo na gospodarski ili bilo koji drugi pojas.

6. Nadalje, žalitelji pogrešno presudu Europskog arbitražnog suda iz lipnja 2017. implementiraju u pravni sustav Republike Hrvatske, budući da je Vlada Republike Hrvatske na 241. sjednici 30. srpnja 2015. pokrenula postupak izlaska iz arbitražnog sporazuma sa Slovenijom, čime je provela odluku Sabora o izlasku iz arbitraže i pokrenula postupak za prestanak Sporazuma o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije potpisan 4. studenoga 2009. u Stockholmu, a koji je na snazi od 29. studenoga 2010., zbog povrede odredaba Sporazuma iz točke I. te Odluke od strane Republike Slovenije, koje su bitne za ostvarenje predmeta i svrhe spomenutog Sporazuma, čime su se stekli uvjeti za njegov prestanak, sukladno pravilima međunarodnog prava te od datuma upućivanja spomenute note Republika Hrvatska prestaje primjenjivati Sporazum iz točke I. te Odluke, koja Odluka Vlade obvezuje i ovaj sud.

7. Zbog navedenih razloga, a kako je opće poznata činjenica da je Republika Hrvatska izašla iz arbitražnog sporazuma, neosnovano navodi žalitelji da nisu odgovorni za terećeni prekršaj zbog postojanje okolnosti koje ga ispričavaju krivnje, već je isti u smislu članka 29. stavka 3. Prekršajnog zakona počinitelj koji je s obzirom na svoje zvanje, zanimanje ili službu bio dužan upoznati se s odgovarajućim propisom te je kao osoba koja obavlja gospodarsku djelatnost ribolova trebao s posebnom pažnjom voditi računa da prilikom obavljanja iste neovlašteno ne ulazi u teritorijalno more Republike Hrvatske, pa neutemeljeno žalitelji ističu da bi kritične zgode postupali u zabludi, što je prvostupanjski sud pravilno obrazložio. Stoga su okrivljenici, kao vlasnici brodice kojom se obavlja gospodarski ribolov, morali biti svjestni navedene problematike i činjenice da prelaskom preko središnje crte u Savudrijskoj vali ulazi u teritorijalno more Republike Hrvatske. Osim toga, okrivljenici su imali pratnju patrolnog broda policijskih službenika Republike Slovenije, čega ne bi bilo da je okrivljenici doista bili u zabludi o protupravnosti prekršaja, a upozoravan je od strane policijskih službenika Republike Hrvatske da se nalazi u teritorijalnom moru Republike Hrvatske.

11. Nadalje, prvostupanjski sud detaljno je obrazložio činjenično stanje koje je utvrđeno analizom i ocjenom svih u postupku provedenih dokaza i argumentirano odgovorio na sve prigovore okrivljenika iznesene u pisanoj obrani.

8. Analizom provedenog postupka utvrđeno je da je prvostupanjski sud ispitao u svojstvu svjedoka policijskog službenika GE, izvršio uvid u kartografske ispise iz satelitske snimke, izvršio uvid u izvadak iz Poslovnog registra Republike Slovenije, uvid u izvadak iz registra plovila Republike Slovenije, reproducirane su video snimke na CD-ima koji prileži spisu i druge materijalne dokaze.

9. Za svoj zaključak o krivnji okrivljenika za terećeno djelo prvostupanjski sud dao je dostatne i relevantne razloge, budući da je uvidom u e-izvadak iz Sudskog/Poslovnog registra Republike Slovenije utvrđeno da je 2. okrivljenica direktor okrivljene pravne osobe koju zastupa samostalno, uvidom u dozvolu za gospodarski ribolov Republike Slovenije potvrđena je i da su okrivljenici koristili plovilo oznake 117-KP naziva „Andrea“, kao i da isti nije imao povlasticu u skladu s propisima Republike Hrvatske, koje okolnosti okrivljenici ne osporavaju, dakle, a kritične je zgode u okviru poslovanja okrivljenika obavljana djelatnost gospodarskog ribolova, što je utvrđeno u tijeku prvostupanjskog postupka, te odgovaraju za obavljanje takve djelatnosti bez propisane povlastice u teritorijalnom moru Republike Hrvatske, neovisno o tome je li je li policija utvrdila identitet osoba na tom plovilu. Naime, s obzirom da Prekršajni zakon, kao i Zakon o morskom ribarstvu, predviđa kao počinitelja prekršaja pravnu i odgovornu osobu, to je za zakonitost obavljanja gospodarskog ribolova, koji se obavlja u okviru djelatnosti pravne osobe odgovorna je odgovorna osoba, pa je irelevantna okolnost da policijski službenici nisu utvrdili identitet osoba na plovilu.

10. Jednako tako nisu prihvaćeni niti žalbeni navodi okrivljenika da prilikom obavljanja nadzora nisu poduzete sve potrebne moguće radnje za utvrđivanje identiteta osoba koje su počinile prekršaj, jer iz iskaza svjedoka proizlazi jasno i određeno postupanje u nadzoru državne granice na moru u Savudrijskoj vali, a jednako tako iz kartografskih ispisa utvrđeno je da je plovilo oznake 117-KP naziva „Andrea“, sa zastavom Republike Slovenije, prešlo crtu razgraničenja u Savudrijskoj vali, kako to proizlazi iz vjerodostojne izjave svjedoka.

12. Slijedom navedenog, činjenično stanje u prvostupanjskom postupku u potpunosti je i pravilno utvrđeno, te je prvostupanjski sud provedbom i analizom dokaza navedenih u obrazloženju prvostupanjske odluke pravilno zaključio da su se u ponašanju okrivljenika stekla sva zakonska obilježja prekršaja iz primijenjenog propisa, a navodi žalbe nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost odluke prvostupanjskog suda.

13. Razmatrajući odluku o kazni te imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i pravnu oznaku djela, ovaj sud utvrdio je da je izrečena novčana kazna okrivljenicima za navedene prekršaje u granicama zakona i da je primjerena težini djela, stupnju odgovornosti okrivljenika i u skladu s ostalim okolnostima odlučnim za odmjeravanje kazne, te da ista nije prestroga, budući da je za pravnu osobu kao počinitelja prekršaja iz članka 77. stavka 1. točke 5. tada važećeg Zakona o morskom ribarstvu bila propisana novčana kazna u rasponu od 15.000,00 kn do 50.000,00 kn, a za odgovornu osobu je bila propisana novčana kazna u iznosu od 7.000,00 kn do 15.000,00 kn, dok je za prekršaj članka 78. stavka 1. točke 3. bila propisana novčana kazna za pravnu osobu od 5.000,00 kn do 30.000,00 kn, a za odgovornu osobu od 3.000,00 kn do 10.000,00 kn. Dana 23. ožujka 2023. stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopuni Zakona o morskom ribarstvu (NN 30/2023) koji je blaži za okrivljenike jer u čl.4.st.1. propisuje novčanu kaznu od 1.990,00 eura do 6.630,00 eura (14.993,66 kuna do 49.953,74 kuna), a u čl.5.st.1. novčanu kaznu od 660,00 eura do 3.980,00 eura (4.972,77 kuna do 29.987,31 kuna) za pravnu osobu, te od 390,00 eura do 1.320,00 eura (2.938,46 kuna do 9.945,54 kuna) za odgovornu osobu u pravoj osobi. Pravilno je stoga sukladno čl.3.st.2. Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/2022) prvostupanjski sud primijenio novi propis koji je povoljniji za okrivljenike, pa kako u postupku nisu utvrđene naročito olakotne okolnosti na strani okrivljenika, kao niti otegotne okolnosti, to nema zakonske osnove za ublažavanje izrečene novčane kazne.

11. Odluku o visini izrečene novčane kazne prvostupanjski sud valjano je obrazložio te naveo odgovarajuće razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

14. Kako je odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona propisano da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, to su na temelju članka 139. stavka 3. i 5. Prekršajnog zakona, okrivljenici obvezani na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

15. Iz navedenih razloga, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, valjalo je žalbu okrivljenika odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi.

U Zagrebu 22. siječanja 2025.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Željko Kudrić, v.r.

Tomislav Tomašević, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Pazinu u 6 otpravaka: za spis, okrivljenike, branitelja i tužitelja.