Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-81/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Arijane Bolanča predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sande Crljen Ivančić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Igoru Beliću, odvjetniku iz Pule, protiv prvotuženika Triglav osiguranja d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 29743547503, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Pavlak & partneri j.t.d., sa sjedištem u [adresa], drugotuženika Istarskih domova zdravlja, sa sjedištem u Puli, Flanatička 27, OIB: 99092064857, zastupanog po punomoćniku Miodragu Klibi, odvjetniku iz Pule i trećetuženika Opće bolnice Pula, sa sjedištem u [adresa], OIB: 16089706543, zastupanog po punomoćnici Tei Tončić, odvjetnici iz Pule, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Uniqa osiguranje d.d. sa sjedištem u Zagrebu, Planinska ulica 13A, OIB: 75665455333, zastupanog po punomoćniku Damiru Cibraliću, odvjetniku iz Pule, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pn-127/2020-236 od 30. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 22. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e :

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pn-127/2020-236 od 30. listopada 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, kojom su u cijelosti odbijeni tužbeni zahtjevi tužitelja, kao što se potvrđuje i pod točkama II., III., IV. i V. izreke, kojim je tužitelju naloženo da prvotuženiku Triglav osiguranju d.d., drugotuženiku Istarskim domovima zdravlja, trećetuženiku Općoj bolnici Pula i umješaču Uniqa osiguranju d.d. naknadi troškove postupka, a potvrđuje se i pod točkom VI. izreke, kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka.

II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i prvotuženika Triglav osiguranja d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijeni su u cijelosti tužbeni zahtjevi tužitelja kojima je tražio da se obvežu tuženici solidarno nadoknaditi mu štetu isplatom iznosa od kuna 523.102,80, zajedno sa zateznom kamatom koja teče na iznose koji su pobliže navedeni u izreci presude od dospijeća do isplate, kao i da su mu dužni plaćati mjesečni iznos od kuna 2.499,690, svakoga petnaestoga u mjesecu, počevši od 15. veljače 2017. pa nadalje, dok za to budu postojali razlozi, zajedno sa zateznom kamatom u slučaju zakašnjenja. Istom presudom odbijen je i zahtjev tužitelja da mu je prvotuženik dužan povrh toga, nadokanditi štetu isplatom iznosa od kuna 380.114,98 zajedno sa zateznom kamatom koja teče na iznose koji su navedeni u izreci presude od dospijeća do isplate, kao i nadalje mu plaćati mjesečni iznos od kuna 1.666,40, svakoga petnaestoga u mjesecu, počevši od 15. veljače 2017. pa nadalje, dok za to budu postojali razlozi, zajedno sa zateznom kamatom u slučaju zakašnjenja (točka I. izreke).

1.1. Odlukama o troškovima postupka sadržanim u prvostupanjskoj presudi naloženo je tužitelju da naknadi prvotuženiku Triglav osiguranju d.d. parnični trošak u iznosu od 29.222,26 €, dok je u preostalom djelu zahtjev odbijen (točka II. izreke), drugotuženiku Istarskim domovima zdravlja u iznosu od 26.071,10 €, dok je u preostalom djelu zahtjev odbijen (točka III. izreke), .trećetuženiku Općoj bolnici Pula u iznosu od 22.141,10 €, dok je u preostalom djelu zahtjev odbijen (točka IV. izreke) i umješaču Uniqa osiguranje d.d. u iznosu od 12.294,30 €, dok je u preostalom djelu zahtjev odbijen (točka V. izreke), a u cijelosti je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška (točka VI. izreke). .

2. Protiv navedene presude žali tužitelj pobijajući je u dijelu pod točkom I. izreke, kojim su u cijelosti odbijeni njegovi tužbeni zahtjevi, kao što pobija i točke II., III., IV., V. i VI. izreke, kojima mu je naloženo da tuženicima naknadi troškove postupka i kojom je odbijen njegov zahtjev za naknadom troškova, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. – Odluka USRH, 123/08. – ispra., 57/11., 148/11-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.), s prijedlogom da se postupi prema žalbeni navodima.

2.1. Prvostuženik je odgovorio na žalbu tužitelja na način što je osporio sve žalbene navode kao neosnovane, te je predlažio da se žalba tužitelja kao takva odbije, a ostale stranke nisu podnijele odgovore na žalbe.

2.2. Žalba nije osnovana.

3. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

3.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tužitelj jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

3.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tužitelja pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje.

4. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete prema prvotuženiku, nastale prema tvrdnji tužitelja kao posljedica prometne nesreće koja se dogodila 27. siječnja 2007., i zahtjev prema drugotuženiku i trećetuženici, koju su prema tužiteljevoj tvrdnji propustili pravodobnim dijagnozama i terapijama u skladu s pravilima struke učiniti da šteta iz te nesreće bude veća nego što je to trebala biti.

5. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka u bitnom utvrdio sljedeće:

- da iz iskaza svjedoka CĆ sina tužitelja, ŠĆ zeta tužitelja, TĆ nećaka tužitelja i HĆ supruge tužitelja, proizlazi da nitko od njih nije vidio na koji način je tužitelj pao, već da je samo ŠĆ vidio tužitelja da sjedi na podu,

- da je sam tužitelj na dva različita načina iskazivao o načinu nastanka nesreće, pa je tako na ročištu od 8. ožujka 2011. naveo da je bio vani s obje noge i da je držao vrata kako bi ih zatvorio, pa da to nije bio neki strašan pad, i da je više pao zbog toga što je krivo stao nego što je vozač krenuo s vozilom, da bi potom na uviđaju i pokazivanju vještacima prometne i sudskomedicinske struke o načinu nastanka nesreće tvrdio drugačije, i to da je samo s jednom nogom stalo na asfalt, a drugom da je bio na stepenicama vozila, pa kako je vozilo krenulo da se zarotirao i pao na stražnjicu,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka ing. Antona Radolovića i spec. sudske medicine dr. sc. IĆ, koji su cijenili samo iskaz tužitelja dan prilikom uviđaja proizlazi da bi kod tužitelja tada došlo do razvoja jake mehaničke sile tupotvrde površine koja je djelovala smjerom uzdužne osi kralješnice, a najjače djelovanje je bilo u donjem dijelu leđa, pri čemu bi došlo do puknuća diskusa između trećeg i četvrtog slabinskog kralješka s posljedičnim akutnim pritiskom na živce donjeg dijela leđne moždine i nastankom djelomične oduzetosti uz zadržavanje stolice i mokraće, a koji pritisak na živce donjeg dijela leđne moždine predstavlja indikaciju kirurškog zahvata koji je izvršen 1. veljače 2007., zbog čega je zaključeno da je diskus hernija slabinske kralješnice tužitelja traumatske prirode i da bi se nalazio u direktnoj uzročno-posljedičnoj vezi s predmetnim štetnim događajem od 27. siječnja 2007.,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka prometno-tehničkog vještaka Srećka Hlišća proizlazi prema jednoj varijanti, kada bi tužitelj izašao iz kabine i bio s obje noge na tlu i kada je htio zatvoriti vrata držeći ih s vanjske strane i kada je teretno vozilo krenulo, da bi on posljedično pao, odnosno sjeo na tlo, pa u ovom bi slučaju tužitelj s obje noge bio na tlu, a za vrata se držao s vanjske strane, najvjerojatnije desnom ako je unatraške izlazio iz kabine, pri čemu se ne govori da bi se čvrsto držao za vrata, kao što je slučaj kada se šakom čvrsto drži za ručicu vrata i biti zato povučen, da samo pokretanje teretnog vozila iz mjesta ne bi dovelo do destabilizacije i pada povlačenjem prema naprijed, najvjerojatnije desne ruke kojom se tužitelj držao s vanjske strane vrata, te njegovog pada prema naprijed, već bi pad bio uzrokovan iz razloga što je tužitelj pri zatvaranju vrata „krivo stao“, dakle, zbog njegove nespretnosti,

- da iz nalaza i mišljenja istog vještaka proizlazi, samo ako bi se tužitelj rukom čvrsto držao za vrata, tada da bi gornji dio tijela za najvjerojatnije desnom rukom bio povučen prema naprijed, ali uz istovremenu pojavu rotacije trupa oko okomite osi u smjeru suprotnom od kazaljke na satu trenutno u odnosu na noge, što u nastavku prijenosom zakretnog momenta može dovesti do pada bilo desno bočno i više leđno na stražnjicu,

- da je prema drugoj varijanti naznačenog vještaka, ako je tužitelj izlazio iz kabine unazad, te mu je desna noga već bila na tlu, a lijeva na stepenici, s time da se lijevom rukom držao za sanduk teretnog prostora, a desnom za rukohvat vrata, kada je teretno vozilo krenulo da bi pao unatrag na stražnjicu, jer se pokušao odmaknuti od teretnog vozila u strahu od pregaženja njegovim stražnjim dijelom, a u ovakvom slučaju pokretanjem teretnog vozila lijeva bi noga bila povučena prema naprijed u odnosu na desnu stojnu nogu na tlu, što dovodi do destabilizacije rotacijom trupa oko okomite osi u smjeru kazaljke na satu i pada tužitelja natraške,

- da iz nalaza i mišljenja sudsko-medicinskog vještaka dr. Petra Škavića proizlazi, ako je doista jedna od varijanti odigravanja događaja kako to navodi tužitelj točna, tada su utvrđena ozljeda i posljedice rezultat istovremenog djelovanja dva, podjednako bitna, čimbenika I to od prije postojećeg patološkog stanja organizma – degenerativne promjene slabinsko-križne kralješnice, i traumatskog događaja – pada; ako bi se radilo o traumatskoj ozljedi, da ista u pravilu nastaje indirektnim djelovanjem sile uslijed aksijalnog opterećenja (prijenosa sile duž osovine kralješnice od stražnjice prema gore) i tipično je za mehanizam nastanka padom i udarcem stražnjice o tupotvrdu podlogu; ako bi ozljeda nastala padom prema jednoj od dvije verzije odigravanja događaja kako to navodi tužitelj, tada je za nastanak utvrđene ozljede dovoljno djelovanje težine vlastitoga tijela; da o razlogu pada, temeljem ozljede, sa sudskomedicinskog stajališta nije moguće zaključivati, jer bi ozljeda izgledala jednako u slučaju da se radilo o tzv. jednostavnom padu pri kojemu osoba pada bez djelovanja izvanjske sile npr. uslijed pokliznuća, posrtanja, itd., ali isto tako u padu koji je posljedica djelovanja izvanjske sile na osobu npr. uslijed odguravanja, povlačenja, itd.,

- da dalje iz nalaza i mišljenja istoga vještaka proizlazi ako se ozljeđivanje dogodilo na jedan od dva načina opisanih u verzijama tužitelja, moglo se raditi o padu u razini pri kojemu je neposredno prije stajao s obje noge na podlozi i držao se za vrata vozila u trenutku kada je vozilo krenulo ili o padu u razini pri kojemu je s jednom nogom bio na podlozi, a drugom na stepenici teretnog vozila te se držao rukama za vozilo u trenutku kada je vozilo krenulo, a da kretanje – pomicanje vozila u oba slučaja predstavlja mogući razlog gubitka ravnoteže tužitelja i njegov posljedični pad pri kojemu je zadobio utvrđenu ozljedu,

- da tužitelj prilikom davanja anamnestičkih podataka nigdje ne spominje događaj iz predmetne tužbe, a opis nastanka pada u ovom postupku dva puta mijenja.

5.1. Nadalje je prvostupanjski sud, osim utvrđenja da je tužitelj mijenjao iskaz u pogledu nastanka štetnog događaja, utvrdio i da je tužitelj prilikom medicinskih preglede davao različite anamnestičke podatke (podatci koje liječniku daje osobno pacijent), pa je tako utvrdio i sljedeće:

- da tužitelj na pregledu kod drugotuženika 27. siječnja 2007. (za kada tvrdi da se desio pad) anamnestički ne spominje traumatski događaj već se žali na od ranije postojeće tegobe koje su se unatrag 15 dana pogoršale, a u prilog tome je nalaz Thalassotherapije Opatija od 2. siječnja 2007. gdje je obavljao stacionarnu fizikalnu terapiju za vrtnu i slabinsku kralježnicu,

- da je tužitelj sljedeći dan 28. siječnja 2007. primljen kod trećetuženika OB Pula radi akutne boli u križima i da nigdje ne spominje sporni pad odnosno događaj iz ove tužbe, a to ne spominje niti 30. siječnja 2007. kada mu je učinjen MR LS kralježnice,

- da tužitelj tek 31. ožujka 2007. u otpusnom pismu neurologa prvi put spominje da se ozlijedio na način da se naginjao i potom pao s visine (s vozila) na leđa, da bi potom u otpusnom pismu Specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju Varaždinske toplice dao podatak da je 26. siječnja 2007. (dan prije spornog pada) osjetio bol u leđima.

6. S obzirom na utvrđenje prvostupanjskog suda koje se temelji na nalazu i mišljenju sudsko-medicinskog vještaka dr. Petra Škavića, da je dijagnoza natučenja leđa postavljena temeljem subjektivnih tegoba i izjave tužitelja, ali bez objektivno utvrđenog i opisanog izvana vidljivog znaka ozljede, i da to ne predstavlja ozljedu u sudskomedicinskom smislu, a uopćeno govoreći dijagnoze da se postavljaju temeljem anamnestičkih podataka (podatci koje daje sam pacijent) i kliničkog nalaza utvrđenog pregledom, što u konkretnoj pravnoj stvari nedostaje jer nema vidljivih znakova ozljede izvana na tijelu tužitelja, to je pravilno prvostupanjski sud na temelju svih izvedenih dokaza utvrdio da nema nijednog traga ili zapisa o spornoj prometnoj nesreći koja bi se desila 27. siječnja 2007., sve do dana podnošenja tužbe 28. siječnja 2010., pri čemu je naveo i to da nitko od tuženika više od tri godine nije imao nikakvih saznanja o bilo kakvoj prometnoj nesreći sve do primitka tužbe na odgovor.

6. Pritom je prvostupanjski sud pravilno naveo da, ono što ukazuje na nedosljednost u iskazu tužitelja je da u nalazu s Hitne medicinske pomoći od 27. siječnja 2007. u kojem se pod Anamneza i status navodi "Ukočio se ponovno. Zadnji puta prije 15 dana. Bol na dodir lumbalno sa širenjem u obje noge. Dijagnoza M54 Dorsalgia (bol u leđima). Terapija Voltaren amp, Apaurin amp i.m. Kontrola.", dovodi do zaključka da iz sadržaja navedenog nalaza proizlazi kako se tužitelj ponovno ukočio i da je to bilo zadnji put prije 15 dana, kao i do zaključka da, tužitelj ni nitko od njegovi pratitelja (supruga ni sin) nisu kod prijema kod drugotuženika navedenog dana spomenuli prometnu nesreću i tužiteljev pad, odnosno da se tužitelj ozlijedio prilikom izlaska iz vozila, i to u trenutku kada bi sporni događaj još bio „svjež“ i bilo bi logično i životno da su liječniku spomenuli i taj događaj.

6.2. Također je prvostupanjski sud pravilno istakao i to, kako je opće poznato da prilikom prijema na Hitnoj medicinskoj pomoći, a kada pacijent kaže da je doživio prometnu nesreću, da ta služba, odmah po službenoj dužnosti o toj nesreći obavještava nadležnu policijsku postaju, koja izlazi na lice mjesta te utvrđuje sve činjenice vezane za istu i o tome sačinjava zapisnika, ako već nije imala saznanja o nesreći.

6.3. Kako, tužitelj niti njegovi pratitelji nisu kod drugotuženika spomenuli prometnu nesreću i pad na leđa, odnosno stražnjicu, a kako iz citiranog nalaza od 27. siječnja 2007. proizlazi da je kazano da se "ponovo ukočio i da je zadnji put to bilo prije 15 dana", a dijagnoza je bol u leđima", za što mu je propisana odgovarajuća terapija, to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužitelj nije dokazao da bi šteta koju trpi bila posljedica nesreće od 27. siječnja 2007., odnosno da nije dokazao da bi se ista uopće dogodila. Tim više, što se na tom pregledu kod drugotuženika nigdje ne spominje da ne može stajati, hodati, niti da ne može mokriti, pa je pravilno prvostupanjski sud naveo kako nije jasno na temelju čega je drugotuženik mogao zaključiti da je tužitelja bilo potrebno hitno uputiti na hitni bolnički prijem, a ne na kućno liječenje, a posebno imajući na umu da se i ranije znao "ukočiti" i da je imao zdravstvenih problema s kralježnicom.

6.4. U odnosu na odgovornost trećetuženika,prvostupanjski je sud na temelju vještačenja obavljenog po Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu utvrdio da je tužitelj u roku od osam sati od ozljeđivanja operiran, odnosno da su dijagnostika i operacijsko uklanjanje ekstrudiranog diska u tužitelja učinjeni unutar osam sati nakon ekstrozije da bi se moglo pretpostaviti da bi smanjena životna aktivnost iznosila oko 20% (utvrđeno 50%) i da bi ostali vidovi štete bili manji ili lakši, pa kako je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj u trećetuženika OB Pula došao 28. siječnja 2007. protekom osam sati i da 27. siječnja 2007. na pregledu kod drugotuženika Hitnoj medicinskoj pomoći nije opisao sporni pad već je samo kazao u bitnom da se ponovo ukočio, to je pravilno sud zaključio da nije ni mogao biti unutar osam sati operiran kod trećetuženika.

7. Imajući u vidu sve navedeno, pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako na temelju izvedenih dokaza nije moguće nedvojbeno utvrditi odlučno činjenično stanje vezano za odgovornosti svih tuženika za štetu koju tužitelj potražuje jer tužiteljem izvedenih dokaza nije to dokazao.

7.1. To što se nakon proteka više od mjesec dana u otpusnom pismu Odjela za neurokirurgiju od 1. ožujka 2007. drugotuženika, navodi da se od bolesnika doznaje, kako se naginjao i potom pao s visine (s vozila) na leđa, a u otpusnom pismu Specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju Varaždinske Toplice, navodi se da je 26. siječnja 2007. (znači, dan prije prometne nesreće) osjetio bol u leđima i tijekom

24. sata slabost u nogama, što sve ukazuje na pravilan zaključak prvostupanjskog suda da nije dokazano da se prometna nesreća zaista dogodila, niti da se dogodila na bilo koji od opisanih načina, zbog čega je pravilno prvostupanjski sud zaključio se odgovornost tuženika ne može se temeljiti na pretpostavkama.

7.2. Dakle, iz navedenog proizlazi da u ovom slučaju nije utvrđeno postojanje uzročno posljedične veze, odnosno nije utvrđena štetna radnja štetnika, šteta, uzročna veza i protupravnost, a time ni postojanje obveznopravnog odnosa odgovornosti za utuženu štetu tužitelju od strane svih tuženika, a što su sve opći uvjeti za postojanje odgovornosti za štetu prema Zakonu o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.), to je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

8. Za istaći je da prema odredbi članka 220. stavka 1. ZPP-a, dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, odnosno koje su odlučne za primjenu mjerodavnih pravila, pa to štio prvostupanjski sud kod postojanja ostalih dokaza važnih za donošenje pravilne odluke u ovom slučaju nije cijenio i sudsku odluku koju je dostavio tužitelj u spis (koja se temelji na drugoj činjeničnoj osnovi), nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

9. Na pravilnost pobijane odluke ne utječu ni žalbeni navodi tužitelja kojima tvrdi da se u ovom slučaju ne radi o nekoj strašnoj prometnoj nesreći i da je logično i životno da se nije obraćao policiji, niti da je pridavao pažnju toj nesreći kao uzroku kasnijih tegoba, kada iz prethodno navedenog proizlazi upravo suprotno, jer je životno i logično da je tužitelj 27. siječnja 2007. kada se obratio drugotuženiku (Hitnoj medicinskoj pomoći), kazao da je taj dan pao i time se ozlijedio, uz navod u nalazu, "..da se ponovno ukočio, kao i zadnji put prije 15 dana…", kao što nije naveo ni da ne može stajati, hodati, niti da ne može mokriti, pa je pravilno prvostupanjski sud zaključio da nije jasno na temelju čega je drugotuženik mogao zaključiti da je tužitelja bilo potrebno hitno uputiti na hitni bolnički prijem, a ne na kućno liječenje, a posebno imajući na umu da je očito da se i ranije znao "ukočiti", zbog čega neosnovano tužitelj tvrdi da postoji odgovornost drugotuženika koja bi se sastojala u propustu liječenja.

9.1. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da iz iskaza svjedoka CĆ sina tužitelja, ŠĆ zeta tužitelja, TĆ nećaka tužitelja i HĆ supruge tužitelja, proizlazi da nitko od njih nije vidio je li i na koji način tužitelj pao, pa neosnovano tužitelj u žalbi prigovora ocjeni iskaza tih svjedoka od strane suda.

9.2. Za istaći je da se u otpusnom pismu Specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju Varaždinske Toplice, navodi se da je tužitelj 26. siječnja 2007. (znači, dan prije prometne nesreće) osjetio bol u leđima i tijekom 24. sata slabost u nogama, što sve ukazuje na pravilan zaključak prvostupanjskog suda da nije dokazano da se prometna nesreća zaista dogodila 27. siječnja 2007., niti da se dogodila na bilo koji od opisanih načina, pri čemu je pravilno taj sud naveo da se odgovornost tuženika ne može se temeljiti na pretpostavkama, pa kako nije utvrđeno postojanje uzročno posljedične veze, pravilno je postupio kada je tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan, što se ponovno ističe.

9.3. Inače, ni ostalim žalbenim navodima tužitelj nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude.

10. Odluke o troškovima postupka su zakonite i pravilne jer se temelje na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 123/23..), s time što ih ni tužitelj posebnim žalbenim razlozima ne pobija.

11. Odlučujući o zahtjevu tužitelja i prvotuženika za naknadom troškova žalbenog postupka ovaj ih je sud odbio, iz razloga što tužitelj nije uspio sa žalbom pa mu ne pripada trošak, dok radnja sastavljanja odgovora na žalbu prvotuženika prema mišljenju ovoga suda nije bila potrebna za parnicu u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a.

12. S obzirom na navedeno trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP- a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Splitu 22. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Arijana Bolanča