Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2928/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, te Marijana Miletića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Mireli Hajdarević, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Kneževič & Partneri d.o.o., u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnim i isplate, odlučujući o žalbi tuženika i o žalbi tužitelja, protiv presude Općinskog suda u Rijeci, pod poslovnim brojem P-2083/2021-28 od 29. rujna 2023., u sjednici vijeća, održanoj 22. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se uvažava kao osnovana žalba tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d., dok se žalba tužitelja GO odbija kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Rijeci, pod poslovnim brojem P-2083/2021-28 od 29. rujna 2023. se:

a) potvrđuje u pobijanom dijelu kojim je točkama I., II., III., IV., V. i VI. usvojen tužbeni zahtjev tužitelja,

b) preinačuje u pobijanom dijelu kojim je točkom VII. izreke presude odlučeno o troškovima postupka, na način da ista presuda u tom dijelu glasi:

„Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.470,18 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. rujna 2023. godine do 30 prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, dok se zahtjev tužitelja za daljnji trošak u iznosu od 184,10 EUR-a odbija kao neosnovan.“

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5102758761 od 12.12.2005. g. koji su sklopili tužitelj GO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i kredita i tuženik ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 kao kreditor, u dijelu čl. 7 kojim je ugovorena je tzv. VALUTNA KLAUZULA a koji glasi:

„VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) će se obračunati po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 da tužitelju GO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 11.401,59 EUR / 85.905,46 kn sa zakonskom zateznom kamatom i to:

7,44 € / 56,05 kn od 4.11.2008 godine do isplate,

10,76 € / 81,07kn od 2.1.2009 godine do isplate,

12,11 € / 91,26 kn od 3.2.2009 godine do isplate,

13,48 € / 101,56 kn od 3.3.2009 godine do isplate,

9,40 € / 70,85kn od 2.4.2009 godine do isplate,

9,65 € / 72,7kn od 5.5.2009 godine do isplate,

5,53 € / 41,7 kn od 3.6.2009 godine do isplate,

1,21 € / 9,14 kn od 4.7.2009 godine do isplate,

1,69 € / 12,73 kn od 4.8.2009 godine do isplate,

4,98 € / 37,51 kn od 4.9.2009 godine do isplate,

0,87 € / 6,57kn od 3.10.2009 godine do isplate,

1,42 € / 10,71 kn od 5.11.2009 godine do isplate,

6,04 € / 45,54 kn od 2.12.2009 godine do isplate,

9,76 € / 73,51 kn od 5.1.2010 godine do isplate,

14,61 € / 110,09 kn od 2.2.2010 godine do isplate,

13,44 € / 101,25 kn od 2.3.2010 godine do isplate,

24,76 € / 186,55kn od 3.4.2010 godine do isplate,

19,98 € / 150,55 kn od 4.5.2010 godine do isplate,

24,59 € / 185,28 kn od 5.6.2010 godine do isplate,

46,43 € / 349,81 kn od 3.7.2010 godine do isplate,

39,27 € / 295,9 kn od 3.8.2010 godine do isplate,

57,86 € / 435,94 kn od 3.9.2010 godine do isplate,

48,39 € / 364,61 kn od 2.10.2010 godine do isplate,

43,69 € / 329,17 kn od 7.11.2010 godine do isplate,

58,30 € / 439,27kn od 3.12.2010 godine do isplate,

76,25 € / 574,52 kn od 13.1.2011 godine do isplate,

66,74 € / 502,88kn od 2.2.2011 godine do isplate,

69,46 € / 523,38 od 2.3.2011 godine do isplate,

62,07 € / 467,7 kn od 2.4.2011 godine do isplate,

62,89 € / 473,88 kn od 3.5.2011 godine do isplate,

86,33 € / 650,45 kn od 2.6.2011 godine do isplate,

90,21 € / 679,68 od 2.7.2011 godine do isplate,

116,90 € / 880,78kn od 2.8.2011 godine do isplate,

113,12 € / 852,34 kn od 2.9.2011 godine do isplate,

92,17 € / 694,48 kn od 4.10.2011 godine do isplate,

90,06 € / 678,59 kn od 3.11.2011 godine do isplate,

88,62 € / 667,73 kn od 2.12.2011 godine do isplate,

93,59 € / 705,12 kn od 4.1.2012 godine do isplate,

99,90 € / 752,69 kn od 2.2.2012 godine do isplate,

100,04 € / 753,73 kn od 2.3.2012 godine do isplate,

96,32 € / 725,73 kn od 3.4.2012 godine do isplate,

97,54 € / 734,93 kn od 2.5.2012 godine do isplate,

99,83 € / 752,2 kn od 2.6.2012 godine do isplate,

97,66 € / 735,79 kn od 3.7.2012 godine do isplate,

97,82 € / 737,02 kn od 2.2.2012 godine do isplate,

95,73 € / 721,25 kn od 2.3.2012 godine do isplate,

91,58 € / 690,02 kn od 3.4.2012 godine do isplate,

96,35 € / 725,96 kn od 2.5.2012 godine do isplate,

97,48 € / 734,44 kn od 2.6.2012 godine do isplate,

98,16 € / 739,55 kn od 3.7.2012 godine do isplate,

90,91 € / 684,99 kn od 2.2.2013 godine do isplate,

95,36 € / 718,47 kn od 2.3.2013 godine do isplate,

96,56 € / 727,53 kn od 2.4.2013 godine do isplate,

93,90 € / 707,46 kn od 3.5.2013 godine do isplate,

86,41 € / 651,06 kn od 2.6.2013 godine do isplate,

83,46 € / 628,8 kn od 2.7.2013 godine do isplate,

87,14 € / 656,55 kn od 2.8.2013 godine do isplate,

89,68 € / 675,67 kn od 2.9.2013 godine do isplate,

96,15 € / 724,47 kn od 2.10.2013 godine do isplate,

92,59 € / 697,6 kn od 2.11.2013 godine do isplate,

7.726,95 € / 58.218,70 kn od 30.11.2013 godine do isplate,

do 31. srpnja 2015. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. do 31.12.2022. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5102758761 od 12.12.2005. g. koji su sklopili tužitelj GO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 kao kreditor, iz čl. 10. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena je tzv. NAKNADA, a koji glasi:

„NAKNADA. Na obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 02,500 % (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK, obračunate s datumom plasman. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. Za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama banke.“

IV. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 da tužitelju GO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 860,27 EUR /6.481,69 HRK sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od 15.12.2005. g. do 31. prosinca 2007. g. po stopi od 15 % iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, zatim od 01. siječnja 2008. g. do 31. srpnja 2015. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. pa do 31.12.2022. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 da tužitelju GO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 331,02 EUR / 2.494,08 HRK sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od 28.11.2013. g. do 31. srpnja 2015. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. pa do 31.12.2022. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VI. Utvrđuje se da nije osnovana tražbina tuženika kojom od tužitelja potražuje iznos

od 3.820,97 KN/ 507,13 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- kn 0,66 / EUR 0,09 od 02.01.2006. pa do isplate,

- kn 28,31 / EUR 3,76 od 02.02.2006. pa do isplate,

- kn 56,96 / EUR 7,56 od 02.03.2006. pa do isplate,

- kn 71,38 / EUR 9,47 od 02.04.2006. pa do isplate,

- kn 65,94 / EUR 8,75 od 02.05.2006. pa do isplate,

- kn 60,64 / EUR 8,05 od 02.06.2006. pa do isplate,

- kn 71,14 / EUR 9,44 od 02.07.2006. pa do isplate,

- kn 74,39 / EUR 9,87 od 02.08.2006. pa do isplate,

- kn 55,96 / EUR 7,43 od 02.09.2006. pa do isplate,

- kn 61,97 / EUR 8,22 od 02.10.2006. pa do isplate,

- kn 60,92 / EUR 8,09 od 02.11.2006. pa do isplate,

- kn 69,47 / EUR 9,22 od 02.12.2006. pa do isplate,

- kn 93,80 / EUR 12,45 od 02.01.2007. pa do isplate,

- kn 110,15 / EUR 14,62 od 02.02.2007. pa do isplate,

- kn 102,56 / EUR 13,61 od 02.03.2007. pa do isplate,

- kn 106,99 / EUR 14,20 od 02.04.2007. pa do isplate,

- kn 159,09 / EUR 21,11 od 02.05.2007. pa do isplate,

- kn 168,02 / EUR 22,30 od 02.06.2007. pa do isplate,

- kn 171,98 / EUR 22,83 od 02.07.2007. pa do isplate,

- kn 171,88 / EUR 22,81 od 02.08.2007. pa do isplate,

- kn 157,51 / EUR 20,91 od 02.09.2007. pa do isplate,

- kn 180,86 / EUR 24,00 od 02.10.2007. pa do isplate,

- kn 173,98 / EUR 23,09 od 02.11.2007. pa do isplate,

- kn 154,07 / EUR 20,45 od 02.12.2007. pa do isplate,

- kn 156,18 / EUR 20,73 od 02.01.2008. pa do isplate,

- kn 123,33 / EUR 16,37 od 02.02.2008. pa do isplate,

- kn 96,06 / EUR 12,75 od 02.03.2008. pa do isplate,

- kn 69,14 / EUR 9,18 od 02.04.2008. pa do isplate,

- kn 132,30 / EUR 17,56 od 02.05.2008. pa do isplate,

- kn 149,84 / EUR 19,89 od 02.06.2008. pa do isplate,

- kn 130,68 / EUR 17,34 od 02.07.2008. pa do isplate,

- kn 168,88 / EUR 22,41 od 02.08.2008. pa do isplate,

- kn 160,29 / EUR 21,27 od 02.09.2008. pa do isplate,

- kn 125,81 / EUR 16,70 od 02.10.2008. pa do isplate,

- kn 79,83 / EUR 10,60 od 02.12.2008. pa do isplate,

do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. stv. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od 1. siječnja 2023 do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena u roku od 15 dana.

VII. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 da tužitelju GO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak ovog postupka u visini od 3.654,28 EUR/ 27.533,17 KN uvećan za zakonsku zateznu kamatu od 29. rujna2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, umjesto dosadašnjih pet postotnih poena, u roku od 15 dana."

2. Žali se tuženik, pobijajući prvostupanjsku presudu, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda preinači, na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, uz obvezu tužitelja da tuženiku naknadi parnični trošak, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Žali se i tužitelj, pobijajući prvostupanjsku presudu, u dijelu kojim je točkom VII. izreke presude odlučeno o troškovima postupka (rješenje), zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. točke 1. i 3. u svezi članka 381. sve ZPP-a, predlažući da se ista presuda u tom dijelu preinači, na način da se tuženika obveže da tužitelju naknadi troškove postupka prema troškovniku dostavljenom u prvostupanjskom postupku.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tuženika djelomično je osnovana.

6. Žalba tužitelja nije osnovana.

7. Predmet ovog postupka je deklaratorni zahtjev tužitelja na utvrđenje, da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652- 5102758761, sklopljenog 12. prosinca 2005. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao banke, a kojim odredbama Ugovora o kreditu da je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF), naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita, te kondemnatorni zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu iz osnova tih ništetnih odredbi.

8. Nije u pravu tuženik, kada prvostupanjsku presudu, u dijelu kojim je točkama I., II., III., IV., V. i VI. izreke presude usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

9. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika, u obrazloženju prvostupanjske presude navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama, jer je sud prvog stupnja obrazložio koje činjenice važne za odluku smatra istinitim i na čemu temelji tu svoju ocjenu, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

10. Budući, da prvostupanjska presuda u ovom pobijanom dijelu po žalbi tuženika nije donesena uz bitnu postupovnu povredu, koju ističe tuženik, niti uz neke druge povrede iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnost, to je žalba zbog tog žalbenog razloga neosnovana.

11. Nije u pravu tuženik, niti, kada navodi da se prvostupanjska presuda, u dijelu kojim je točkama I., II., III., IV., V. i VI. izreke presude usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je točkama I., II., III., IV., V. i VI. izreke presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.

12. Naime, prvostupanjski sud, ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih, na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP-a), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

13. Tako, iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, da je sud prvog stupnja, po provedenom dokaznom postupku, a na temelju činjenica utvrđenih temeljem kompletne raspravne građe, ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- tužitelj i tuženik da su dana 12. prosinca 2005 sklopili Ugovor o kreditu, kojim tuženik da je stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 54.380,00 CHF protuvrijednosti u kunama, a koji iznos tužitelj da se obvezao vratiti za 216 mjeseci, te u članku 7. Ugovora o kreditu da je ugovoreno, da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosu od 477,45 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, a isti kredit da je isplaćen po srednjem tečaju tuženika za CHF, te predmetni kredit da je prijevremeno otplaćen i to 28. studenog 2013.;

- tužitelj da je potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN96/03 ), jer predmetni pravni posao tužitelj da je sklopio kao fizička osoba, u svrhu koja da nije namijenjen njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a dobiveni kredit da je od strane tužitelja utrošen na uređenje trošne kuće za potrebe stanovanja njega i njegove obitelji;

- iz iskaza tužitelja, kada da je došao u banku i rekao za što da mu je potreban kredit, da su mu ponudili kredit u valuti CHF, te da mu ništa nije objašnjeno o ulaznoj naknadi, izlaznoj naknadi, o specifičnosti valute CHF, te na pojedine odredbe Ugovora o kreditu da nije mogao utjecati i da je pročitao Ugovor, ali odredbe o ulaznoj i izlaznoj naknadi da nije uočio, te da nije shvaćao da mu mjesečni anuitet može varirati ovisno o kretanju tečaja CHF u odnosu na kune;

- u odnosu na utvrđenje ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, koja da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana u članku 7., da treba uzeti u obzir utvrđenja iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., u kojoj presudi da je utvrđeno, da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 31.12.2008. suprotno odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.);

- tužitelju da glede specifičnosti sklapanja Ugovora o kreditu u valuti CHF nije ukazano, te Ugovor o kreditu da je potpisan automatizmom, a tužitelj da nije na transparentan način informiran kao potrošač, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći, u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR;

- odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. točke 1. ZZP-a, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona, da obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja da mu je uzrokovana postupanjem tuženika, kako to da je propisano odredbom članka 118. ZZP-a, te tužitelj da se poziva na utvrđenja iz presuda, kojom da su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a;

- navedene odredbe ZPP-a i ZZP-a da propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude, kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a;

- tužitelju da nije ništa objašnjeno o stanju tržišta za valutu CHF, odnosno o rizicima navedene valute, da nije informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti;

- tuženik da nije dokazao da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu bile razumljive za potrošača i da se, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, o spornim ugovornim odredbama pregovaralo, odnosno da su tužitelju dane sve potrebne informacije o elementima koji utječu na promjenu stope redovne kamate, te o rizicima ugovaranja valutne klauzule;

- da se ne može govoriti o odgovornosti javnog bilježnika vezano za negativne posljedice, koje da su proizašle iz predmetnog ovjerenog Ugovora o kreditu;

- u odnosu na prigovor zastare, pravo tužitelja za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli da zastarijeva 15. lipnja 2023., obzirom da je presuda Visokog trgovačkog suda pod poslovnim brojem Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018., pa kako tužba da je podnesena 21. prosinca 2021. dakle unutar petogodišnjeg zastarnog roka, to prigovor zastare da nije osnovan;

- iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Marimar fin d.o.o., preplate koje da su nastale kao posljedica promjene početnog tečaja tuženika važećeg na dan korištenja kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, ukupno da iznose 11.401,59 EUR-a / 85.905,28 kuna, dok visina naknade za obradu kredita, koja da je tužitelju naplaćena, da iznosi 6.481,70 kuna / 860,27 EUR-a i da ja naplaćena 15. prosinca 2005, dok visina naknade za prijevremenu otplatu kredita da iznosi 2.492,07 kuna / 331,02 EUR-a i da je naplaćena 29. studenog 2013.;

- u odnosu na eventualno potraživanja tuženika spram tužitelja, istaknutog u prigovoru radi prijeboja, s osnove iznosa istaknutih u prigovoru radi prijeboja tražbina za period kada je tužitelj plaćao anuitete po povlaštenom tečaju, to potraživanje da nije osnovano, a koje tuženik da je postavio u iznosu od 3.820,97 kuna / 507,13 EUR-a, jer plaćanjem tih anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj da nije primio, niti stekao bez osnove, ništa, jer da je čitavu uplatu primio tuženik, pa da niti ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio, pa zato da ne postoji niti tražbina tuženika;

- u odnosu na zahtjeva tužitelja, kojim traži utvrđenje ništetnim odredbe iz članka 10. Ugovora o kreditu, kojim da je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, te naknade za prijevremenu otplatu kredita, tuženik, koji da je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, da nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što da rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača;

- da se radi o Ugovoru o kreditu, koji da je prethodno pripremio tuženik, te da se o odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, niti da se moglo pojedinačno pregovarati, pa stoga odredba članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu da predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, u smislu članka 81. stavka 1. ZZP-a, koja da je prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna;

- odredba o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,50% od iznosa kredita da je prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer navedena odredba, o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, da je bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj da nije imao utjecaj na njen sadržaj, te tuženik da je povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer da je u potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu, kojom da je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 2,50 % od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi da se nije pojedinačno pregovaralo, a koja da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te ta ugovorna odredba da je nepoštena, a time i ništetna;

- glede prigovora zastare navedenog potraživanja, Vrhovni sud Republike Hrvatske da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020, održanoj dana 30. siječnja 2020. godine, za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora, zauzeo pravno shvaćanje, da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora. kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora. počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa prema tome, zastara restitucijskog zahtjeva da još nije ni počela teći, nego da će početi teći tek pravomoćnošću ove presude, u kojoj da je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe, pa stoga tuženik da je dužan vratiti tužitelju, temeljem odredbe članka 1111 ZOO-a, iznos naknade koja da je naplaćena u visini od 860,27 EUR-a / 6.481,70 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od dana njene naplate, 15. prosinca 2005 pa do isplate, sve sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a;

- u odnosu na utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe također iz članka 10 Ugovora o kreditu, kojom da je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita i koja tužitelju da je naplaćena 29. studenog 2013. u visini od 2.494,07 kn / 331,02 EUR-a, da je na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenoga 2020. broj Su IV-308/2020, donesen zaključak da "Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo";

- u ovom konkretnom slučaju, banka da nije dokazala da je s tužiteljem kao potrošačem, u pogledu tog dijela članka 10 Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, pojedinačno pregovara, a tužitelj da je stavljen u poziciju da mora platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, na koju uopće da ne može utjecati, posebno ne na njezinu visinu, za koju se prema spornoj odredbi i ne može zaključiti kako se formira, te od čega ovisi;

- prigovor zastare, niti za vraćanje ove naknade, da nije osnovan, a kako da je već obrazloženo u odnosu na naknadu za obradu kredita;

14. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja je utvrdio, da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF), naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, te naknada za prijevremenu otplatu kredita, pa je naložio tuženiku, a pozivom na odredbe članaka 323. stavka 1. i 1111. stavka 1. sve Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO/05), da isplati tužitelju temeljem preplate radi promjene tečaja CHF ukupan iznos od 11.401,59 EUR-a / 85.905,46 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom na pojedinačne mjesečne iznose koje teku od dana stjecanja svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate, kao i da tužitelju isplati iznose koje je tužitelj platio na temelju naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, te naknade za prijevremenu otplatu kredita, sve presuđujući na način, kako je to pobliže opisano točkama I., II., III., IV., V. i VI. izreke prvostupanjske presude.

15. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

16. Stoga, žalbenim navodima tuženika – kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja i zaključaka, suprotnu od ispravnih zaključaka po sudu prvog stupnja na temelju valjano utvrđenog činjeničnog stanja, te prigovara i pravilnosti primijene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkama I., II., III., IV., V. i VI. izreke svoje presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja – ničim se ne dovodi u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka po prvostupanjskom sudu i na toj osnovi pravilnost primjene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkama I., II., III., IV., V. i VI. izreke svoje presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, pa se tuženik, a kako bi se izbjeglo suvišno i nepotrebno ponavljanje, upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude, kojim obrazloženjem je sud prvog stupnja dao jasne i valjane razloge o tome zašto je točkama I., II., III., IV., V. i VI. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, a koje razloge kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

17. Tuženiku je, a u odnosu na njegove žalbene navode, kojima isti u biti smatra da je potrebno razmotriti postoje li okolnosti za izuzeće suca/člana vijeća drugostupanjskog suda u smislu odredbe članka 71. stavka 7. ZPP-a, za navesti, da bi se odlučivalo o zahtjevu za izuzeće suca/člana vijeća drugostupanjskog suda nije dovoljno da se zahtjev za izuzeče podnese općenito u odnosu suca/člana vijeća drugostupanjskog suda, već je potrebno da se zahtjev za izuzeče podnese u odnosu na poimenično određenog suca/člana vijeća drugostupanjskog suda, a koji zahtjev za izuzeće na taj način tuženik nije podnio svojom žalbom.

18. Nadalje, tuženiku je, a u odnosu na njegove žalbene navode, i za odgovoriti, da on tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužitelja kao potrošača, odnosno da se radi potrošačkom ugovoru, a, imajući u vidu okolnost sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je isti Ugovor o kreditu tužitelj sklopio s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika, te da tužitelj nije utjecao, niti je mogao utjecati na sadržaj odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a suprotno tome, tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazao.

19. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu,broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018, koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalog i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno je pod točkom 3. izreke, da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

20. Odredbom članka 81. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je, kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz članka 87. ZZP/03;

21. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba članka 138.a ZZP/07 propisuje, da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

22. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe članka 502.c ZPP-a, koja propisuje, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

23. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 3. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da je predmetna ugovorna odredba ništetna, a suprotno navedenim utvrđenjima i zaključcima suda prvog stupnja, tuženik, kako to proizlazi iz stanja spisa premeta i obrazloženja prvostupanjske presude, sudu nije dokazao.

24. ZZP/03 niti ZOO/05 ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano u odredbi članka 4. ZOO/05, kojom odredbom je propisano, da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

25. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

- Direktiva 93/13 EEZ propisuje, da je nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili posebni, pojedinačni pregovori, ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora;

26. Nadalje, tuženiku je i za navesti, da prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO/05, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO/05.

27. Slijedom toga, u konkretnom slučaju, kod utvrđenja ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu temeljem te ništetne odredbe.

28. U odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja u odnosu na restitucijski zahtjev tužitelja iz osnova ništene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, valja ukazati, da je sud prvog stupnja u dijelu kojim je usvojio kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja ispravno utvrdio da isti prigovor nije osnovan. Naime, Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu članka 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, te će sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem članka 502.a. stavak 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim promjenjivim kamatnim stopama i valutnim klauzulama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem članka 241. ZOO-a.

29. Nadalje, za predmet postupka su bitne dvije okolnosti. Prva, prema kojoj je prekinuta zastara (podnošenjem tužbe 4. travnja 2012. u kolektivnom sporu), te druga prema kojoj je rok za restitucijski zahtjev tužitelja iz osnova ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak počeo teći 14. lipnja 2018. godine.

30. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske, presudom i rješenjem, pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20. ožujka 2017., izrazio je pravni stav, da je pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača da počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., u odnosu na ništetnost valutne klauzule, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pod poslovnim brojem Pž-6632/17, to rok za restitucijski zahtjev tužitelja da je počeo teći 14. lipnja 2018. godine.

31. Prema tome, tužitelj je podnošenjem tužbe 21. prosinca 2021. (tužba – stranice od 1 do 8 spisa) istu podnio unutar pet godina računajući od 14. lipnja 2018., kao datuma od kojeg je zastara individualnih zahtjeva iz osnova ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak počela teći iznova.

32. Žalitelju je i za navesti, da je sud prvog stupnja pravilno postupio, kada je tužitelju na dosuđene mjesečne iznose priznao pripadajuće zakonske zatezne kamate, jer je isto ispravno utemeljeno na odredbi članka 29. stavka 2. ZOO/05., te suviše, tuženiku je i za navesti, da je sud prvog stupnja i ispravno postupio, kada je naložio tuženiku da tužitelju plati pripadajuće zatezne kamate na pojedinačne mjesečne iznose koji teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, jer je tuženik u konkretnom slučaju nesavjestan stjecatelj.

33. Nadalje, žalitelju je i za navesti, da se, a prema rezultatima dokaznog postupka, s tužiteljem nije pregovaralo oko naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, te naknade za prijevremenu otplatu kredita, jer su u pitanju unaprijed formulirane odredbe Ugovora o kreditu, to očito tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj navedenih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita, a suprotno tome, tuženik u prvostupanjskom postupku nije dokazao.

34. Iako je zasigurno tuženik imao određene troškove kod obrade kredita, a isto se naplaćuje u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom određenom iznosu, kao stvarni trošak, to i prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja pravilno zaključuje da je ništetan predmetna odredba Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, kao i što je pravilno zaključio da je ništetna odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita.

35. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993, određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

36. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014., u predmetu broj C- 26/13, navodi se, da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

37. Obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita obradu kredita, to su očito ništetne te ugovorne odredba.

38. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti naveden sporne odredbu Ugovora o kreditu, kako bi isti mogao predvidjeti posljedice, koje iz toga Ugora o kreditu proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe Ugovora o kreditu, o kojoj tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja.

39. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači, da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

40. Pitanje zastare, sud prvog stupnja je razjasnio i u potpunosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud. Tako je za prigovor zastare sud prvog stupnja utvrdio, da je isti neosnovan, navodeći, da je pod poslovnim brojem Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje, da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi, da zastara restitucijskog zahtjeva iz osnova ništetnosti ovih ugovorenih odredbi kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, te naknada za prijevremenu otplatu kredita, još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću prvostupanjske presude u kojoj je odlučeno o predmetnoj ništetnosti.

41. Obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe, kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita, o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja - potrošača, to su stoga te ugovorne odredba nepoštene, a time i ništetne, te rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje tih ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni stjecatelj, zbog čega, sukladno odredbi članka 1115. ZOO/05, tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja tih naknada.

42. Žalbeni navodi tuženika, koji se odnose na, po sudu prvog stupnja, utvrđenu ništetnost spornih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu, nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer je tužitelju kao potrošaču onemogućeno pregovaranje o visini istih naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, a o kojim odredbama se nije pregovaralo, što u kontekstu predmetnog slučaja također ukazuje na pravilan zaključak suda prvog stupnja, a koji i prihvaća ovaj žalbeni sud.

43. Isto tako, tuženiku je, a u odnosu na njegove daljnje žalbene prigovore i za navesti, da, suprotno njegovim žalbenim navodima, tužitelju nisu trebali biti umanjeni predmetni preplaćeni iznosi za iznose koje je uplatio manje zbog smanjenja tečaja valute CHF, jer plaćanjem anuiteta u manjim iznosima nikakav dio imovine tuženika nije prešao u imovinu tužitelja, kako je to ispravno i zaključio sud prvog stupnja obrazloženjem svoje presude.

44. Prema tome, žalba tuženika protiv prvostupanjske presude, u dijelu kojim je točkama I., II., III., IV., V. i VI. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, izjavljena zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, nije mogla biti uvažena.

45. Budući, da na izloženi način u ovom pobijanom dijelu po žalbi tuženika, kojim je točkama I., II., III., IV., V. i VI. izreke prvostupanjske presude usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom u ovom pobijanom dijelu, kao niti postupkom koji joj je prethodio, nije počinjena, kako žalbom istaknuta, tako ni niti bilo koja od ostalih bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, dok je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i u ovom pobijanom dijelu, kojim je točkama I., II., III., IV., V. i VI. izreke prvostupanjske presude usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je odlučeno kao pod I.a) izreke (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

46. Međutim, osnovano tuženik pobija prvostupanjsku presudu, u dijelu kojim je točkom VII. izreke presude odlučeno o troškovima postupka.

47. Naime, tuženik ispravno prigovara da je sud prvog stupnja pogrešno postupio, kada je tužitelju priznao troškove sudske pristojbe za tužbu u visini od 97,96 EUR-a, kao i sudske pristojbe za presudu u iznosu od 185,68 EUR-a.

48. To stoga, što je člankom 11. stavkom 1. točkom 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18 i 51/23) propisano, od plaćanja pristojbe oslobođeni su potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

49. Isto tako, s pravom i tužitelj pobija prvostupanjsku odluku, u dijelu kojim izrekom presude tužitelju nije priznat trošak za pristup na ročište za objavu presude.

50. To stoga, što je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, kada tužitelju nije priznao trošak za pristup na ročište za objavu presude.

51. Naime, trošak pristupa na ročište na kojem se presuda objavljuje predstavlja trošak koji je potreban za vođenje parnice, u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a, jer svakako je potrebno da se stranka upozna sa sadržajem presude, pa tužitelj, za radnje svog punomoćnika i to za pristup na ročište za objavu presude, na koje ročište je i pozvan od strane suda, a što je i njegovo zakonsko pravo, ima pravo na naknadu tog troška, te je takav trošak tuženik dužan nadoknaditi tužitelju.

52. Dakle, tužitelju koji je bio putem svog punomoćnika nazočan na ročištu za objavu presude, održanom 29. rujna 2023 (stranice 498 do 503 spisa), temeljem odredbe članka 154. stavka 1. i odredbe članak 155. sve ZPP-a, pripada, a temeljem troškovnika tužitelja (listovi 469 i 470 spisa), pravo na trošak za pristup na tom ročištu, a koji trošak, temeljem Tbr. 9. točke 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 – dalje: Tarifa), a u skladu sa zahtijevanim troškovima, iznosi 99,54 EUR-a, pa je taj iznos na ime troška postupka tuženik dužan naknaditi tužitelju.

53. Prema tome, kada se od ostalog, po sud prvog stupnja, pravilno obračunatog troška, tužitelju oduzmu priznati troškovi sudske pristojbe za tužbu u visini od 97,96 EUR-a, a za presudu u iznosu od 185,68 EUR-a, to proizlazi da trošak tužitelja iznosi 3.370,64 EUR-a, a kojem iznosu kada se doda trošak tužitelja za pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 99,54 EUR-a, to proizlazi da ukupni trošak tužitelja, koji mu je dužan naknaditi tuženik, iznosi ukupno 3.470,18 EUR-a, dok je zahtjev tužitelja za više tražene troškove u iznosu od 184,10 EUR-a valjalo odbiti, slijedom čega je odlučeno kao pod I.b) izreke (članak 380. točka 3. ZPP-a).

54. Tuženiku nisu priznati troškovi žalbenog postupka, obzirom da je on svojom žalbom uspio samo u sporednom potraživanju (troškovima postupka), slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke.

55. Slijedom svega navedenog, presuđeno je kao u izreci.

Split, 22. siječnja 2025.

PREDSJEDNCA VIJEĆA

Tihana Pivac