REPUBLIKA HRVATSKA
P-3443/2023-14
Trgovački sud u Zagrebu
Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11, Zagreb
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Sandi Jeromeli, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: Grad Kraljevica, Kraljevica, Frankopanska 1A, OIB: 41878841251, kojeg zastupa punomoćnik Dejan Španović, odvjetnik u Zagrebu, Trnjanska cesta 59, protiv tuženika: Hrvatski Telekom d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560, kojeg zastupa punomoćnica Jelena Sušilović Barić, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Bogdanović, Dolički & Partneri, Zagreb, Miramarska 24, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 18. prosinca 2024., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tuženika, danom objave 22. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
„Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 12.211,75 EUR / 92.009,43 HRK zajedno sa zateznom kamatom tekućom na:
- 2.230,07 EUR / 16.802,43 HRK od 1. siječnja 2018. pa do isplate,
- 2.230,07 EUR / 16.802,43 HRK od 1. siječnja 2019. pa do isplate,
- 2.230,07 EUR / 16.802,43 HRK od 1. siječnja 2020. pa do isplate,
- 2.230,07 EUR / 16.802,43 HRK od 1. siječnja 2021. pa do isplate,
- 2.230,07 EUR / 16.802,43 HRK od 1. siječnja 2022. pa do isplate,
- 1.061,40 EUR / 7.997,12 HRK od 1. siječnja 2023. pa do isplate, sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate po stopi iz članka 29. stavka 2. i 8. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 78/15.) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 114/22.) koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za osam postotnih poena, u roku od 15 dana.“
II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 812,50 EUR, u roku od 15 dana.
III. Odbija se tuženik sa preostalim zatraženim parničnim troškom u iznosu od 187,50 EUR, kao neosnovanim.
Obrazloženje
1. Dana 28. prosinca 2023. tužitelj je podnio tužbu radi isplate i naknade štete u iznosu od 12.211,75 EUR sa zateznim kamatama. U tužbi je naveo da na, ispod i iznad nekretnina u vlasništvu tužitelja, pomorskom dobru kojima upravlja tužitelj, tuženik ima izgrađenu elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu i njome se koristi za pružanje elektroničkih komunikacijskih usluga.. Prema svojoj izjavi br. 862/2022 od 9. kolovoza 2022. nekretnine koristi bez sudskog spora u razdoblju više od 3 godine od njezinog početka korištenja. Tuženiku je stjecanjem prava puta na nekretninama u vlasništvu tužitelja nastala obveza plaćanja naknade ali mu u utuženom razdoblju nije plaćao naknadu pa tuženik potražuje naknadu za pravo puta. Pravo puta je zakonom (ZEK) u interesu Republike Hrvatske određeno ograničenje prava vlasništva onih vlasnika na čijim je nekretninama infrastrukturni operator izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu, a koje u njegovu korist nastaje ispunjenjem tim zakonom određenih pretpostavki (članak 2. stavak 1. točke 52. i 21., članak 3. i članak 28. stavak 1. podstavci 1. i 2. ZEK). U okviru ustavnog načela nepovredivosti vlasništva (članak 3. Ustava Republike Hrvatske, „Narodne novine“ 56/90. do 5/14., dalje: Ustav), ustavnog jamstva prava vlasništva (48. stavak 1. Ustava) i ustavnog pravila o naknadi vlasniku kojemu je zakonom u interesu Republike Hrvatske vlasništvo ograničeno (oduzeto) (članak 50. stavak 1. Ustava) i zakonskog pravila o pravu vlasnika na naknadu u tim slučajevima miješanja države u vlasništvo (članak 33. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, „Narodne novine“ 81/15. i 94/17. - pročišćeni tekst), u ostvarenju jednakosti i koncepta socijalne države (i socijalne pravde) (članak 1., članak 3. Ustava) te države vladavine prava (članak 3. Ustava) u kojoj vladaju pravo i pravednost (poštuju načela i pravila pravnog poretka), korisnik zakonskog ograničenja prava vlasništva u obvezi je vlasniku kojemu je vlasništvo ograničeno platiti naknadu za to ograničenje. Tako je tuženik kao infrastrukturni operator elektroničke komunikacijske infrastrukture koju je izgradio na nekretninama u vlasništvu tužitelja i imatelj prava puta (korisnik zakonskog ograničenja prava vlasništva) na tim nekretninama u obvezi njemu platiti naknadu za to ograničenje (naknadu za pravo puta). Stoga je tužbeni zahtjev u svom sadržaju zahtjev za isplatu naknade za zakonsko ograničenje prava vlasništva. Tuženik je u smislu članka 3. stavka 1. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ 152/11. do 95/17.) bio u obvezi Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti (dalje: Agencija) podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta (članak 3. stavak 1. Pravilnika). Ranije je to bio Pravilnik o potvrdi i naknadi za pravo puta - „Narodne novine“ 31/09. i 89/10.). Zbog toga što takav zahtjev nije podnio, nije utvrđena njegova obveza da tužitelju plaća naknadu za pravo puta pa je štetnik čije postupanje ima obilježje štetne (protupravne) radnje kojom je spriječeno povećanje imovine tužitelja (članak 1045. i 1046. Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ 35/05. do 29/18., dalje: ZOO). Tužitelj subordinirano zahtijeva da mu tuženik plati dobitak - naknadu za pravo puta - koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari: da je tuženik podnio zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta (članak 1089. stavci 1. i 3. u vezi s člankom 1085. stavak 3. ZOO). U povodu zahtjeva tužitelja od 24. lipnja 2022. (dalje: zahtjev tužitelja) Agencija je u upravnom postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta donijela rješenje klasa: UP/I-344-03/22-11/312, urbroj: 376-05-3-23-10 od 17. svibnja 2023. (dalje: rješenje Agencije), koje je pravomoćno (izvršno) od 2. lipnja 2023., kojim je utvrđeno pravo tužitelja na naknadu za pravo puta (komplementarno: utvrđena je obveza tuženika da tužitelju plaća naknadu za pravo puta; točka 3. ove tužbe). U ispunjavanju svoje obveze iz rješenja tuženik je obračunao godišnju naknadu za pravo puta u iznosu 2.230,07 EUR / 16.802,43 HRK i plaća ju tužitelju od 24. lipnja 2022. Stoga zahtijeva isplatu naknade za pravo puta u razdoblju 2017. -2021., a i za 174 dana 2022. (do 24. lipnja 2022.)
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava u cijelosti tužbeni zahtjev po svim osnovama i po visini, navodi da se radi o plaćanju naknade za pravo puta, isplatu novčane dobiti (vrijednosti) zbog neosnovanog obogaćenja uštedom, naknadu zbog zakonskog ograničenja prava vlasništva i naknadu štete u razdoblju od 2017. do 2022. te stavlja prigovor zastare. Navodi da su stranke sklopile 05.03.2015. Ugovor br. T4.4.2-83/2015 o osnivanju prava služnosti na javnim površinama i Aneks 1. Ugovoru o osnivanju prava služnosti broj T4.4.2- 83/2015 od 06.11.2015. temeljem kojega tuženik isplaćuje tužitelju sve ugovoreno. Što se tiče rješenja HAKOM-a KLASA: UP/I-344-03/22-11/312, URBROJ: 376-05-3-23-10 od 17. svibnja 2023. navodi da se odnosi na čestice koje nisu obuhvaćene Ugovorom. Odredbe ZEK-a od njegovog donošenja 2008. pa sve do danas, važećeg ZEK-a, kao i Pravilnika za njegovu provedbu od njegova donošenja do danas važećeg sadrže koncept supsidijarnosti i dispozitivnosti, što potvrđuje i Ministarstvo pravosuđa u svom mišljenju koje je citirao Ustavni sud u svojoj odluci Us-l-3024/2022 i dr. od 20. prosinca 2022. Primjena prava puta i nastanak obveze naknade za pravo puta, je moguća isključivo ako se stranke nisu sporazumjele drukčije, tj. ako nisu drugačije disponirale svojim pravima i, kumulativno, ako, i od trenutka kada se valjano zatraži javnopravna intervencija u vidu primjene prava puta i naknade za pravo puta, a pod pretpostavkom da drukčije disponiranje (sporazum) nema više učinaka na odnos stranaka. U tom pogledu postoji ujednačena sudska praksa. Odredbe ZEK-a i Pravilnika kojima se uređuju prava i obveze koje proizlaze iz prava puta kao zakonskog ograničenja vlasništva su po svojoj pravnoj naravi dispozitivne pravne norme i one se primjenjuju u onoj mjeri u kojoj stranke svoj međusobni odnos nisu uredile na drugi dopušteni način. Naime, iz dispozitivnih odredbi ZEK-a i Pravilnika proizlazi da one pretpostavljaju mogućnost uređenja međusobnih odnosa između infrastrukturnog operatora i upravitelja i/ili vlasnika zemljišta na obveznopravnoj razini sklapanjem ugovora. Pri tome je zakonodavac ostavio na volju strankama da u okviru zakona odaberu oblik pravnog odnosa kojim će urediti međusobni odnos. Nepodnošenje zahtjeva od strane tužitelja se ima tumačiti izjavom volje da ne želi i nije želio plaćanje naknade prije nego što je podnio zahtjev HAKOM-u. Tužitelj je mogao po načelu autonomije volje podnijeti zahtjev HAKOM-u od 2011. sukladno čl. 28 st. 6 Zakona o elektroničkim komunikacijama (primjenom načela da je svakome poznato pravo – neoboriva presumpcija). Tužitelj je prvo sklopio ugovor za dio čestica 2015. te dodatni aneks 2015. a zahtjev HAKOM-u podnio 24. lipnja 2022. ZEK sadrži opća pravila kojima određuje pravni odnos prava puta kao zakonsku služnost, pri čemu temeljem tih općih pravnih pravila ne proizlaze konkretna subjektivna prava pojedinom subjektu, pa tako ni subjektivno pravo potraživanja naknade konkretnom vlasniku cestovnog zemljišta, a isto tako ne proizlazi niti konkretna obveza plaćanja naknade pojedinom konkretnom subjektu. Konkretno potraživanje i konkretna obveza u odnosu na pojedine konkretne subjekte vezano za prava i obveze prava puta kao zakonske služnosti nastaju tek kada se na temelju općih pravila provede postupak koji je ZEK-om propisan za određivanje naknade, odnosno potraživanja i to na način kako je odredio da će biti određeno u postupku propisanim Pravilnikom o naknadi za pravo puta. Stoga obveza nastaje tek nakon provedenog postupka u kojem će nadležno tijelo HAKOM rješenjem kao upravnim aktom utvrditi postojanje konkretnog odnosa prava puta između konkretnih subjekata te utvrditi konkretnu obvezu pri čemu će kao posljedica donošenja tog rješenja tek nastati građansko-pravni odnos iz kojeg izvire obveza plaćanja naknade. Stoga građansko-pravni odnos (obveza) nastaje tek donošenjem rješenja HAKOM-a, koja izvire iz općih pravila s kojima mora biti u skladu, a pod uvjetom da stranke u okviru zakonom omogućene dispozitivnosti nisu ugovorile međusobni odnos, odnosno pod uvjetom da to nisu ugovorile da je jedna od njih pokrenula postupak pred HAKOM-om. Temeljem samog ZEK-a i Pravilnika kao podzakonskog akta za njegovu provedbu ne nastaje konkretan građansko- pravni odnos, a tim niti obveza HT-a u ovoj pravnoj stvari temeljem samog zakona. Tuženik nije bio u obvezi ni po jednom zakonu pokrenuti pred HAKOM-om postupak. Sve do donošenja Zakona o cestama iz 2011. nekretnine koje su predmet ovakvih sporova bile su opće dobro u smislu čl. 2 Zakona o cestama iz 1996. na kojima nije bilo dopušteno stjecanje bilo kojeg stvarnog prava. Pravo zakonske služnosti po ZEK-u se odnosi na pravo korištenja na nekretninama u statusu općeg dobra do 2011. a nakon 2011. pa nadalje u javnom vlasništvu. Izvršavanjem ovlasti koje tuženiku proizlaze iz zakonske služnosti korištenja nekretnina kao općim i javnim dobrom nije oštećen ni tužitelj ni bilo koja druga jedinica lokalne samouprave, jer su to i tako nekretnine u javnoj uporabi. Stoga primjenom ZEK-a i Pravilnika, odnosno odredbe čl. 35. u vezi s čl. 185. i 388. ZV-a, mjerodavnih odredbi sadašnjeg ZOC-a (Zakona o cestama) te povijesnih propisa o telekomunikacijama i cestovnom zemljištu, tužitelj nema pravo na naknadu odnosno tuženik nema obvezu plaćanja naknade za korištenje cestovnog zemljišta sve dok HAKOM pravomoćnim rješenjem ne utvrdi konačnu takvu obvezu. Nerazvrstane ceste su javna dobra u općoj uporabi u vlasništvu jedinice lokalne samouprave na čijem području se nalaze. Međutim, to je javno i neotuđivo vlasništvo na koje se primjenjuju pravila o općim dobrima, ne mogu biti predmetom pravnog prometa, nemaju tržišnu vrijednost niti se onda bilo kakvim postupanjem tuženika njihova tržišna vrijednost mogla umanjiti. Kod nerazvrstanih cesta radi se o vlasništvu koje se ne štiti Ustavom i čl. 1. st. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Protokol) iz razloga što se tu radi o vlasništvu na stvarima koje su namijenjene za uporabu svih – javnom dobru u općoj uporabi, na koje se na odgovarajući način primjenjuju pravila koja vrijede za opća dobra, a sve u smislu čl. 35. st. 8. i 4., a u vezi s čl. 3. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje: ZV) koja se primjenjuju kao opći propisi u onoj mjeri u kojoj nisu u suprotnosti s posebnim pravnim uređenjem kao što je to ZEK i Zakon o cestama, a sve u smislu čl. 1. st. 5. ZV-a. Čl. 101. st. 2. Zakona o cestama ujedno propisano je da se nerazvrstana cesta ne može otuđiti iz vlasništva jedinica lokalne samouprave, niti se na njoj mogu stjecati stvarna prava, osim prava služnosti i prava građenja. Tužitelj kao jedinica lokalne samouprave ne može biti nositelj ustavnih prava niti je riječ o obavljanju poslova tužitelja iz njegova samoupravnog djelokruga. HAKOM kao nadležno tijelo odlučuje o naknadi koju je dužna plaćati konkretna osoba na ime naknade za pravo puta i tek kad donese rješenje obveza nastaje. Rješenje HAKOM-a predstavlja u konstitutivnom smislu nastanak obveze za tuženika i to za razdoblje kako je utvrđeno, ali ne i za vrijeme prije. Osporava da bi se radilo o šteti niti ima protupravnosti. Trgovački sud u Zagrebu u 60-ak sličnih predmeta donio presude kojima je u cijelosti odbio tužbene zahtjeve tužitelja (jedinica lokalnih samouprava), dok je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske do sada u 40-ak predmeta odbio žalbe tužitelja (jedinica lokalnih samouprava) i potvrdio prvostupanjske presude a neke od tih odluka dostavlja.
3. Podneskom od 22. listopada 2024. tužitelj se očitovao na navode iz odgovora na tužbu na način je prigovor zastare neosnovan jer prema članku 215. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” 35/05., 41/08., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, naknada za pravo puta dospijeva godišnje, u smislu članka 215. ZOO zastara zahtjeva zbog stjecanja imovinske koristi neplaćanjem ove naknade (obogaćenja uštedom) počela teći za svaku godinu prvog dana poslije dana kada se imovina tuženika (stjecatelja/obogaćenog) povećala, odnosno danom kojim je vjerovnik (tužitelj) imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze (1. siječnja)., te prema članku 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare (opći rok zastare). Za tražbinu stečenog bez osnove zakonom nije određen rok zastare pa ta tražbina zastarijeva za pet godina (u općem roku zastare). Prema članku 216. ZOO zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena. Prva godina utuženog razdoblja je 2017. i imovina tuženika neplaćanjem naknade za pravo puta za ovu godinu povećala se istekom posljednjeg dana 2017. (31. prosinca 2017.), odnosno tužitelj je imao pravo zahtijevati njezino ispunjenje 1. siječnja 2018. pa bi zastara za ovu tražbinu nastupala posljednji dan petogodišnjeg razdoblja (1. siječnja 2023.). Međutim, prema članku 241. ZOO zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Zahtjev tužitelja od 24. lipnja 2022. Hrvatskoj regulatornog agenciji za mrežne djelatnosti druga je vjerovnika radnja poduzeta protiv tuženika kao dužnika pred tim tijelom kao nadležnim tijelom radi utvrđivanja tražbine naknade za pravo puta pa je njime prekinuta zastara ove tražbine iz 2017., a i tražbine iz svih drugih godina utuženog razdoblja. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan niti s aspekta ustavnog načela razmjernosti u skladu s kojim se treba tumačiti institut zastare. Tužitelj zahtijeva da mu tuženik ispuni tražbinu naknade za pravo puta za čiji je opseg tužitelj saznao rješenjem Agencije klasa: UP/I-344-03/22-11/312, urbroj: 376- 05-3-23-10 od 17. svibnja 2023. u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta. Zastara tražbine iz ovog rješenja nije počela teći sve dok tužitelj nije saznao za njezin opseg, sve dok ova tražbina nije utvrđena rješenjem Agencije. Rješenjem Agencije (i elaboratom za pravo puta koji je sastavni dio tog rješenja) utvrđuje se na kojim je nekretninama u vlasništvu tužitelja, tuženik kao infrastrukturni operator izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i ima pravo puta (od 1. srpnja 2008.) i koje je vrste i količine ove infrastrukture na njima izgradio, odnosno koju površinu ta infrastruktura na tim nekretninama zauzima i koji je opseg obveze tuženika (opseg tražbine tužitelja) utvrđen prema tim podacima (vrstama i količini infrastrukture, odnosno površini koju ta infrastruktura zauzima). Tako je zastara tražbine naknade za pravo puta utvrđena rješenjem počela teći 1. siječnja 2024. Ovakvo tumačenje instituta zastare u skladu je s načelom razmjernosti iz članka 16. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine” 56/90. do 5/14., dalje: Ustav). Načelo razmjernosti je zadovoljeno samo ako za interferenciju (miješanje) prava puta u pravo vlasništva vlasnik ima pravo na „ozbiljnu” kompenzaciju (novčanu naknadu) od trenutka kada mu je pravo vlasništva ograničeno (od trenutka kojim je infrastrukturni operator stekao pravo puta). Takvo tumačenje instituta zastare u skladu je s ustavnim zahtjevom razmjernosti u ograničavanju vlasničkih prava (članak 16. i 50. stavak 1. Ustava); vlasniku (tužitelju) nije nerazmjerno ograničeno pravo na pristup sudu odnosno pravo na „rješavanje spora“ (članak 29. stavak 1. Ustava) i njega se ne opterećuje preko mjere koja bi bila ustavnopravno dopuštena. Ovo je i pravedno jer je tuženik u tom razdoblju (od 1. srpnja 2008. i prije) koristio nekretnine u vlasništvu tužitelja i time stjecao dobit na tržištu elektroničkih komunikacijskih usluga. Zasad, do odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske o pravnom pitanju zlouporabljuje li tuženik prigovor zastare koji je tuženik istaknuo u sličnim okolnostima u objektivno identičnom predmetu, tužitelj tužbom zahtijeva da sud naloži tuženiku da mu plati naknadu za pravo puta za razdoblje 2017.-2021., a i za 174 dana 2022. Pravo puta infrastrukturnog operatora nastaje po samom zakonu ispunjenjem zakonskih pretpostavki iz članka 28. stavka 1. podstavka 1. ili podstavka 2. Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ 73/08. do 72/17., dalje: ZEK). Pravo puta zakonsko je ograničenje vlasništva. Nastankom prava puta nastaje i obveza infrastrukturnog operatora da vlasniku plati naknadu za pravo puta (članak 28. stavak 4. ZEK). Pravo puta je zakonsko ograničenje prava vlasništva poduzeto u interesu Republike Hrvatske (općem interesu) iz članka 50. stavka 1. Ustava jer je poduzeto u cilju ostvarenja općeg dobra, ostvarenja prednosti digitalnog društva. Pravo puta nije nužna mjera poduzeta u javnom interesu radi zaštite Ustavom konstituiranih zajedničkih vrijednosti društvene zajednice iz članka 16. Ustava (slobode i prava drugih ljudi, pravnog poretka, javnog morala i zdravlja), odnosno radi zaštite zajedničkih vrijednosti iz članka 50. stavka 2. Ustava zbog kojih se vlasništvo može ograničiti (interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi) u kojem slučaju Ustav vlasniku ne jamči pravo na naknadu (za ograničenje vlasničkih prava). Cilj prava puta (olakšano pružanje djelatnosti elektroničkih komunikacijskih mreža/usluga i ostvarenje prednosti digitalnog društva) zakonodavac je mogao ostvariti (i ostvario je) blažom mjerom - ograničavanjem prava vlasništva u smislu članka 50. stavka 1. Ustava, manje intenzivnim miješanjem u vlasnička prava (miješanjem u vlasništvo u manjem stupnju). Odredba članka 50. stavka 1. Ustava ne propisuje mjerila određivanja naknade tržišne vrijednosti. Županijski sud u Bjelovaru u svom rješenju broj: Gž-707/2016-2 od 30. svibnja 2019. iznio je stav da je naknada za pravo puta - naknada za ograničenje prava vlasništva (pravo puta) - i da su iznosi ove naknade određeni Pravilnikom o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ 152/11., 151/14.) koji se primjenjuju kod utvrđivanja odlučne činjenice koja je visina naknade odgovarajuća za ograničenje prava vlasništva u slučaju ograničenja prava vlasništva gradnjom i korištenjem elektroničke komunikacijske infrastrukture. Stoga je opravdano zaključiti da objektivno pravo puta (članak 28. ZEK) zahtijeva da vlasnik ima pravo na propisanu naknadu za pravo puta od trenutka od kojeg je infrastrukturni operator na vlasnikovim nekretninama stekao pravo puta. U ovom slučaju tuženik je na nekretninama tužitelja stekao pravo puta stupanjem na snagu ZEK/08 (1.srpnja 2008.) korištenjem elektroničke komunikacijske infrastrukture izgrađene na tim nekretninama bez sudskog spora s tužiteljem u razdoblju od najmanje tri godine od početka njezina korištenja (ispunjenjem pretpostavke iz članka 28. stavak 1. podstavka 2. ZEK/08) pa je od tog trenutka bio u obvezi plaćati tužitelju naknadu za pravo puta. Tako je pravo puta nedvojbeno pravna osnova infrastrukturnom operatoru da uporabi tu nekretninu (pravno dobro u imovini vlasnika) pa je novčana dobit (korist) koju je njezinom uporabom stekao opravdana (osnovana) odnosno opravdano (osnovano) je povećanje njegove imovine (stvarno obogaćenje) u tom aspektu. Međutim, infrastrukturni operator je za to svoje stečeno pravo puta u obvezi platiti vlasniku nekretnine naknadu (naknadu za pravo puta) od trenutka kada je to pravo puta stekao (članak 28. stavak 4. ZEK; članak 50. stavak 1. Ustava; članak 33. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima - „Narodne novine“ 91/96. do 94/17., dalje: ZV); tako toj njegovoj obvezi korespondira zaštićeno subjektivno pravo vlasnika na naknadu za pravo puta (ovlaštenje da zahtijeva naknadu i interes da primi njezinu novčanu vrijednost). Nema pravne osnove da infrastrukturni operator svoju obvezu ne ispuni odnosno da vlasniku njegovo zaštićeno subjektivno pravo (interes) ne bude ostvareno. Tako, ako infrastrukturni operator tu svoju obvezu (nastalu ex lege) vlasniku nije ispunio, novčana dobit koju je time stekao (neplaćanjem naknade) je neopravdana (neosnovana) odnosno neopravdano (neosnovano) je povećanje (sprečavanje umanjenja) njegove imovine (obogaćenje uštedom) u tom aspektu. Ovo obogaćenje (novčanu dobit) tužitelj tužbenim zahtjevom i ne zahtijeva. Međutim, tuženik svoju obvezu plaćanja naknade za to stečeno pravo puta (nastalu ex lege) (članak 28. stavak 4. ZEK; članak 50. stavak 1. Ustava; članak 33. stavak 1. ZV) tužitelju nije ispunio pa novčana dobit koju je time stekao (neplaćanjem naknade) je neopravdana (neosnovana) odnosno neopravdano (neosnovano) je povećanje / sprečavanje umanjenja njegove imovine (obogaćenje uštedom) u tom aspektu (+ O je neosnovano/neopravdano); neosnovano je njegovo zadiranje u pravnu vlast (imovinu) tužitelja povredom njegovog pravno zaštićenog interesa (prava na naknadu za pravo puta). Na ovo obogaćenje primjenjuje se opće pravilo o stjecanju bez osnove (članak 1111. ZOO) odnosno tuženik je u obvezi tužitelju platiti neopravdano stečenu novčanu dobit. Stoga tužitelj tužbenim zahtjevom u ovom postupku osnovano zahtijeva isplatu novčane dobiti koju je tuženik stekao neplaćanjem naknade za pravo puta; vrijednost za koju se imovina tuženika neopravdano povećala; spriječilo njezino umanjenje.
4. Odredbom čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje - ZPP), dalje: ZPP) propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojim temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode ili dokaze protivnika.
5. Sukladno članku 8. ZPP-a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.
6. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu.
7. Sud je odbio tužiteljeve dokazne prijedloge za provođenjem vještačenja po vještaku geodetske struke na okolnost utvrđenja vrsta i ukupne količine elektroničke komunikacijske infrastrukture koju je tuženik izgradio na nekretninama u vlasništvu tužitelja, kao i financijsko vještačenje na okolnost utvrđenja cijene odnosno visine naknade za pravo puta u utuženom razdoblju jer je navedeno suprotno načelu ekonomičnosti postupka obzirom na ocjenu suda da tužitelj nije dokazao osnovanost svog potraživanja.
8. Predmet spora jest naplata naknade koristi stečene korištenjem nekretnina u vlasništvu ili pod upravom tužitelja, izvršavanjem ovlasti prava puta, bez pravne osnove, prema cijenama za određivanje naknade za pravo puta, a podredno isplata tog istog iznosa po osnovi naknade štete, koju je tuženik prouzrokovao tužitelju protupravnim nepodnošenjem zahtjeva za izdavanje potvrde o pravu puta čime je spriječio da se njegova imovina poveća za iznos naknade za pravo puta koju bi inače bio dužan plaćati.
9. Među strankama je sporna osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.
10. Tuženik ne osporava da na određenim nekretninama koje se nalaze unutar administrativnog područja tužitelja ima pravo puta, s obzirom da bez spora s vlasnicima tih nekretnina odnosno upraviteljem općeg dobra koristi elektroničku komunikacijsku infrastrukturu koja se na tim nekretninama nalazi dulje od tri godine. Osim toga, tvrdi da sve nekretnine u odnosu na koje tužitelj zahtijeva plaćanje koristi stečene bez pravne osnove odnosno naknadu štete koristi ne samo temeljem zakonom uspostavljenog prava puta, već i temeljem ugovora o služnosti koje je sklopio s tužiteljem, a odredbom čl. 8. st. 3. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta (Narodne novine, broj: 152/11, 151/14, 95/17) određeno je da obveza plaćanja naknade za pravo puta prestaje ako na nekretnini postoji koje drugo pravo temeljem kojeg infrastrukturni operator plaća naknadu za korištenje općeg dobra ili nekretnine, a sadržajno slična bila je i odredba čl. 8. st. 1. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta (Narodne novine, broj: 31/09, 89/10).
11. Prema odredbi čl. 2. t. 52. Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj: 73/08., 90/11., 133/12., 80/13., 71/14., 72/17., 76/22. – dalje: ZEK) koji je bio na snazi u utuženom razdoblju pravo puta je pravo pristupa, postavljanja, korištenja, popravljanja i održavanja elektroničke komunikacijske mreže i elektroničke komunikacijske infrastrukture i druge povezane opreme, što obuhvaća i kabelsku kanalizaciju, kao i druga s tim povezana prava koja čine teret na nekretnini na kojoj je izgrađena elektronička komunikacijska infrastruktura i druga povezana oprema.
12. Prema odredbi čl. 27. st. 1. ZEK-a operatori javnih komunikacijskih mreža imaju prava infrastrukturnog operatora na cijelom području Republike Hrvatske, što obuhvaća gradnju, održavanje, razvoj i korištenje elektroničke komunikacijske mreže i elektroničke komunikacijske infrastrukture na općem dobru, na nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te na nekretninama u vlasništvu drugih pravnih i fizičkih osoba, u skladu s ovim Zakonom i posebnim propisima.
13. Prema odredbi čl. 28. st. 1. ZEK-a smatra se da infrastrukturni operator ima pravo puta ako je izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu na općem dobru ili na nekretninama iz čl. 27. st. 1. toga Zakona, uz ispunjavanje bilo kojeg od sljedećih uvjeta: da posjeduje uporabnu dozvolu izdanu na svoje ime ili na ime svojih univerzalnih ili pojedinačnih pravnih prednika, da se koristi elektroničkom komunikacijskom infrastrukturom i drugom povezanom opremom bez sudskog spora s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine na kojoj je izgrađena ta infrastruktura, u razdoblju od najmanje tri godine od početka njezina korištenja.
14. Kako je nesporno da je tuženik izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu na općem dobru kojim upravlja tužitelj, kao i na nekretninama u vlasništvu tužitelja, te da se već prije stupanja na snagu ZEK-a (1. srpnja 2008. prema čl. 135. tog zakona) koristi elektroničkom komunikacijskom infrastrukturom i drugom povezanom opremom bez sudskog spora s tužiteljem, u razdoblju od najmanje tri godine od početka njezina korištenja, to je tuženik već stupanjem na snagu ZEK-a stekao pravo puta sukladno odredbi čl. 28. st. 1. ZEK-a na nekretninama za čije korištenje tužitelj potražuje naknadu u ovom postupku.
15. Odredbe ZEK-a daju infrastrukturnom operatoru po samom zakonu pravo puta, odnosno pravo da se na određeni način služi stvari u vlasništvu druge osobe, što po svojoj pravnoj prirodi predstavlja zakonsko ograničenje prava vlasništva vlasnika nekretnine u smislu odredbe čl. 185. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014, 81/2015). Elektronička komunikacijska infrastruktura, obavljanje djelatnosti elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga, prostorno planiranje, gradnja, održavanje, razvoj i korištenje elektroničkih komunikacijskih mreža, elektroničke komunikacijske infrastrukture i druge povezane opreme te upravljanje i uporaba radiofrekvencijskog spektra, adresnog i brojevnog prostora, kao prirodno ograničenih općih dobara, od interesa su za Republiku Hrvatsku sukladno odredbi čl. 3. ZEK-a, a odredbom čl. 50. st. 2. Ustava Republike Hrvatske određeno je da se vlasnička prava iznimno mogu ograničiti zakonom, između ostalog, radi zaštite interesa Republike Hrvatske.
16. Odredbom čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje; ZOO) propisano je da kad je netko tuđu stvar uporabio u svoju korist, vlasnik može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe. Korist od uporabe u smislu ove odredbe predstavlja poseban slučaj stjecanja bez osnove pa se stoga u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a mora raditi o korištenju tužiteljeve stvari bez pravne osnove, odnosno da to korištenje nema osnovu u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu.
17. O tome se u ovoj situaciji ne radi jer pravnu osnovu korištenja predstavlja odredba čl. 28. st. 1. ZEK-a prema kojoj tuženik ima pravo puta na predmetnim nekretninama. Dakle, korištenje predmetnih nekretnina od strane tuženika ima osnovu u zakonu pa ne postoji obveza tuženika nadoknađivati korist od upotrebe budući da se ne radi o upotrebi bez pravne osnove.
18. Pogrešno tužitelj smatra da je tuženik koristio nekretninu bez pravne osnove time što u utuženom razdoblju nije plaćao naknadu za pravo puta. Pretpostavke za stjecanje prava puta propisane su odredbom čl. 28. st. 1. ZEK-a te nije sporno između stranaka da su pretpostavke koje su propisane tom odredbom ispunjenje, dakle da je tužitelj izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i da ju je do stupanja na snagu ZEK-a koristio duže od tri godine bez spora s tužiteljem. Odredbom čl. 28. st. 1. ZEK-a nije propisano da samo stjecanje prava puta ovisi o plaćanju naknade, odnosno da bi plaćanje naknade bilo jedna od kumulativno postavljenih pretpostavki za stjecanje prava puta.
19. Slijedom navedenog, tuženikovo korištenje tužiteljevih nekretnina na način da je na njima imao elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu ima osnovu u odredbi čl. 28. st. 1. ZEK-a i čl. 2. t. 47. ZEK-a pa nisu ispunjenje pretpostavke iz čl. 1120. ZOO-a zbog čega je tužbeni zahtjev za naknadu koristi od upotrebe neosnovan.
20. Pogrešno tužitelj smatra da je tuženikova obveza plaćanja naknade za pravo puta nastala po samom zakonu istovremeno sa stjecanjem prava puta.
21. Rješenjem HAKOM-a, Klasa: UP/I-344-03/22-11/312, URBROJ: 376-05-3-23- 10 od 17.05.2023. (list 507-513 spisa), utvrđeno je da je Hrvatski Telekom d.d. infrastrukturni operator i ima pravo puta na nekretninama koje se na dan donošenja tog rješenja nalaze u vlasništvu/suvlasništvu Grada Kraljevice, na nerazvrstanim cestama na području Grada Kraljevice, a koje su nerazvrstane ceste vlasništvo Grada Kraljevice, na nekretninama na području Grada Kraljevice-komunalna infrastruktura te na nekretninama na području Grada Kraljevice – pomorskom dobru u općoj uporabi, sve prema Potvrdama koje su sastavni dio istog rješenja, utvrđena je godišnja naknada za pravo puta za korištenje tih nekretnina i utvrđeno je da Grad Kraljevica ima pravo na godišnju naknadu za pravo puta za nekretnine iz tog rješenja od 24. lipnja 2022. odnosno od dana uknjižbe prava vlasništva/suvlasništva na predmetnim nekretninama u korist Grada Kraljevice ukoliko je ista nastupila nakon 24. lipnja 2022. te da se Hrvatski Telekom d.d. obvezuje u roku od 10 dana od primitka rješenja platiti Gradu Kraljevici naknadu za pravo puta iz tog rješenja za prvu godinu, a svaka sljedeća godišnja naknada plaća se u roku od 8 dana po isteku razdoblja za koje je naknada plaćena. Citiranim rješenjem HAKOM-a utvrđeno je pravo tužitelja na naknadu za pravo puta od dana podnošenja zahtjeva tužitelja HAKOM-u (24. lipnja 2022.), pri čemu je HAKOM čestice u odnosu na koje su sklopljeni Ugovori o pravu služnosti na javnom površinama dakle na kojima je osnovano pravo služnosti na javnoj površini u vlasništvu Grada Kraljevice u korist HT-a, izuzeo iz ovog rješenja u dijelu u kojem se utvrđuje visina naknade za pravo puta i obveze plaćanja navedene naknade.
22. U Zakonu o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj: 73/08 – dalje u tekstu: ZEK/08) koji je stupio na snagu 1. srpnja 2008., bilo je određeno da se za pravo puta na općem dobru i na nekretninama u vlasništvu osoba različitih od infrastrukturnog operatera plaća naknada na temelju izdane potvrde o pravu puta iz čl. 27. ili 28. toga zakona, a izračun i visina naknade te način plaćanja naknade propisuju se pravilnikom koji donosi Vijeće Agencije (HAKOM-a), pri čemu visina naknade ne može predstavljati nerazmjeran teret za pružanje elektroničkih komunikacijskih usluga i razvoj tržišta elektroničkih komunikacija (čl. 29. st. 1. Zakona).
23. Navedena odredba bila je na snazi do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj: 90/11 – dalje u tekstu: ZIDZEK/11), 10. kolovoza 2011., kojim je izmijenjen čl. 29. st. 1. ZEK/08 na način da glasi da se za pravo puta na općem dobru i na nekretninama iz čl. 27. st. 1. tog zakona plaća naknada na temelju izdane potvrde o pravu puta iz čl. 28. tog zakona, a izračun i visina naknade te način plaćanja naknade propisuju se pravilnikom koji donosi Vijeće Agencije (HAKOM-a), pri čemu visina naknade mora predstavljati pravičan razmjer između prava vlasnika nekretnina i interesa operatora elektroničkih komunikacijskih usluga te javnog interesa za razvoj tržišta elektroničkih komunikacija (čl. 29. ZIDZEK/11).Navedena odredba bila je na snazi do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj: 72/17), 22. srpnja 2017., kojim je izmijenjen čl. 29. st. 1. na način da se riječi ''naknada na temelju izdane potvrde o pravu puta'' zamjenjuju riječima ''naknada za pravo puta'' (čl. 15. ZIDZEK/17). Dakle, sve do 22. srpnja 2017. ZEK je propisivao da je infrastrukturni operater dužan plaćati naknadu za pravo puta na temelju izdane potvrde o pravu puta, iz čega slijedi da prije izdavanja takve potvrde naknadu za pravo puta nije bio dužan plaćati, što je i logično jer se tek potvrdom o pravu puta infrastrukturni operator upoznao s visinom svoje novčane obveze.
24. Odredbom čl. 6. st. 5. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ broj: 31/09 i 89/10) određeno je da obaveza plaćanja naknade za pravo puta započinje danom izdavanja potvrde o pravu puta te da se naknada mora isplatiti u roku petnaest dana od dana zaprimanja potvrde.
25. Navedena odredba bila je na snazi do stupanja na snagu novog Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine", broj: 152/2011.), 4. siječnja 2011., koji je odredbom čl. 6. st 7. propisao da obveza plaćanja naknade za pravo puta započinje danom stjecanja prava puta, odnosno stupanjem na snagu Zakona o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine", broj: 73/2008.).
26. Odredba čl. 6. st. 7. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta iz 2011. bila je u protivnosti s tadašnjom odredbom čl. 29. st. 1. ZEK-a, s obzirom da je ZEK tada propisivao da se naknada za pravo puta plaća tek na temelju izdane potvrde o pravu puta pa nije jasno kako je podzakonskim propisom moglo biti propisano da obveza plaćanja predmetne naknade nastaje ranije, u trenutku dok još nije poznata njena visina.
27. Kada postoji kolizija zakonske i podzakonske norme, valja neposredno primijeniti zakon (arg. iz čl. 35. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske /"Narodne novine", broj: 99/1999., 29/2002./).
28. Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine", broj: 151/2014.), koji je stupio na snagu 27. prosinca 2014., brisana je navedena odredba čl. 6. st. 7. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta iz 2011. te je izmijenjena odredba čl. 4. st. 4. istog na način da st. 4. postaje st. 3., jer je nekadašnji st. 3. brisan, te da isti glasi da infrastrukturni operator mora vlasniku nekretnine, odnosno upravitelju općeg dobra dostaviti presliku potvrde o pravu puta i izvadak iz Tablice 1 koji se na njega odnosi u roku od 30 dana od zaprimanja potvrde te početi plaćati naknadu utvrđenu u Tablici 1. te se određuje da se obveza plaćanja računa od dana izdavanja potvrde o pravu puta.
29. Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine", broj: 95/2017.), koji je stupio na snagu 2. listopada 2017., izmijenjena je odredba čl. 4. st. 3. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta na način da se određuje da je infrastrukturni operator obvezan bez odgode obavijestiti vlasnika nekretnine, odnosno upravitelja općeg dobra o izdanoj potvrdi o pravu puta i obvezi plaćanja naknade te započeti plaćati naknadu za pravo puta te je u cijelosti izmijenjen čl. 5. predmetnog pravilnika, koji uređuje postupak utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta po zahtjevu upravitelja općeg dobra ili vlasnika nekretnine, tako da je u čl. 5. st. 4. određeno da će HAKOM će za razdoblje od zaprimanja zahtjeva, rješenjem utvrditi infrastrukturnog operatora, količinu i vrstu elektroničke komunikacijske infrastrukture koja je izgrađena na nekretninama iz st. 1. te visinu godišnje naknade za pravo puta.
30. Odredbom čl. 9. st. 2. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta iz 2017. određeno je da će se postupci koji su započeti po ranijem Pravilniku o potvrdi i naknadi za pravo puta dovršiti prema odredbama predmetnog, novog pravilnika.
31. Dakle, od stupanja na snagu ZEK-a, 1. siječnja 2008., pa sve do stupanja na snagu ZIDZEK-a/17, 22. srpnja 2017., ZEK-om je bilo određeno da se naknada za pravo puta plaća tek temeljem, dakle, nakon izdavanja potvrde o pravu puta, dok ZIDZEK-a/17 o tome više ne sadrži nikakvu odredbu, već određuje da se naknada za pravo puta plaća prema Pravilniku o potvrdi i naknadi za pravo puta.
32. Svi pravilnici o potvrdi i naknadi za pravo puta do pravilnika koji je stupio na snagu 4. siječnja 2011. propisivali su obvezu plaćanja naknade za pravo puta suglasno ZEK-u, dakle, da ta obveza nastaje u trenutku izdavanja/zaprimanja potvrde o pravu puta od strane infrastrukturnog operatora, osim navedenog pravilnika iz 2011. koji je propisivao, protivno ZEK-u, da obveza plaćanja predmetne naknade nastaje od dana stjecanja prava puta, što je u odnosu na postojeću elektroničku komunikacijsku infrastrukturu najčešće dan stupanja na snagu ZEK-a, 1. siječnja 2008., da bi takva odredba bila brisana pravilnikom koji je stupio na snagu 27. prosinca 2014.
33. Stoga je jasna volja zakonodavca da infrastrukturni operater nije dužan plaćati naknadu za pravo puta prije nego li je imao priliku upoznati se s njenom visinom, u slučaju kada je on pokrenuo postupak izdavanja potvrde o pravu puta, od primitka potvrde o pravu puta, a u slučaju kada je vlasnik odnosno upravitelj općeg dobra pokrenuo postupak utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta, od trenutka kada je HAKOM zaprimio takav zahtjev.
34. Iako je tuženik bio ovlašten temeljem svih pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta podnijeti HAKOM-u zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta, u kojoj bi se utvrdila i visina naknade za pravo puta, a izdavanjem/primitkom te potvrde za tuženika bi nastala obveza plaćanja naknade za pravo puta tužitelju, tuženik nije bio dužan podnijeti takav zahtjev pa se nepodnošenje istog ne može smatrati protupravnim, a kako u postupanju tuženika nema protupravnosti, što je jedan od konstitutivnih elemenata odgovornosti za štetu, to tuženik ne može naknadu u visini nenaplaćene naknade za pravo puta u utuženom razdoblju dugovati tužitelju niti po osnovi naknade štete.
35. Odredbom čl. 3. st. 1. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ broj: 31/09) propisano je da u svrhu izdavanja potvrde o pravu puta, u slučajevima propisanim tim pravilnikom, infrastrukturni operator dostavlja agenciji zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta. Isto je propisano i čl. 3. st 1. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ broj: 152/11).
36. Odredbom čl. 28. st. 6. ZIDZEK/11 koji je stupio na snagu 10. kolovoza 2011. propisano je da upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine može od agencije tražiti utvrđivanje infrastrukturnog operatora za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu koja je izgrađena na općem dobru ili na nekretninama iz čl. 27. st. 1. tog zakona te utvrđivanje visine naknade za pravo puta.
37. Tuženik je u utuženom razdoblju bio ovlašten dostaviti HAKOM-u zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta sukladno navedenoj odredbi Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta, isto kao što je i sam tužitelj bio ovlašten podnijeti HAKOM-u zahtjev za utvrđenjem infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta.
38. Odredbom čl. 3. st. 1. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta nije propisana dužnost tuženika pokrenuti upravni postupak za izdavanje potvrde o pravu puta, niti je propisan bilo kakav rok u kojem bi tuženik podnosio takav zahtjev, već ovlaštenje da u svrhu izdavanja potvrde o pravu puta dostavi zahtjev agenciji. Stoga, nepodnošenje tog zahtjeva nije protupravna štetna radnja pa nisu ispunjenje pretpostavke odgovornosti za štetu.
39. Nadalje, tužitelj je u utuženom razdoblju sukladno odredbi čl. 28. st. 6. ZIDZEK/11 sam mogao podnijeti zahtjev HAKOM-u za utvrđivanjem infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta, što nije učinio. Činjenica što tuženik nije podnio zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta nije sprječavala tužitelja da podnese zahtjev iz čl. 28. st. 6. ZIDZEK/11 u kojem slučaju bi HAKOM donio odluku kojom utvrđuje infrastrukturnog operatora i visinu naknade. Tužitelj je takav zahtjev podnio 18. lipnja 2021. Stoga između tuženikovog nepodnošenja zahtjeva za izdavanje potvrde o pravu puta i tužiteljeve štete u vidu propuštene naknade za pravo puta prije nego što je podnio zahtjev ne postoji niti uzročna veza jer tuženikov propust nije onemogućio utvrđivanje infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta u utuženom razdoblju kada je sam tužitelj mogao u bilo kojem trenutku podnijeti takav zahtjev HAKOM-u neovisno o radnjama tuženika.
40. Dakle, tuženik je u utuženom razdoblju imao u zakonu osnovu za korištenje tužiteljevih nekretnina, dok obveza plaćanja naknade nije nastala po samom zakonu stjecanjem prava puta, već nastaje izdavanjem potvrde o pravu puta slijedom čega nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu pa je tužbeni zahtjev neosnovan.
41. Iako prema ocjeni ovog suda ne postoji pravna osnova utuženog potraživanja (i po institutu stečenom bez osnove i po institutu naknade štete) vezano uz prigovor zastare valja reći da se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO-a. Kako se najstarije utuženo razdoblje odnosi na 2017., koje potraživanje dospijeva krajem 2017., zaključno s 31.12.2017., to je do podnošenja tužbe 28.12.2023. protekao petogodišnji zastarni rok u odnosu na potraživanje koje se odnosi na 2017. godinu, slijedom čega je u tom dijelu tuženikov prigovor zastare osnovan, dok u preostalom dijelu (za potraživanja dospjela 31.12.2018. i kasnije) zastarni rok od pet godina nije protekao, slijedom čega u tom dijelu prigovor zastare nije osnovan.
42. Slijedom svega navedenog, tužbeni zahtjev odbijen je, kao neosnovan te je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.
43. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 164. st. 2. ZPP-a. Tuženik je uspio u parnici pa su mu priznati parnični troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22., 126/22. i 138/23; dalje: Tarifa), – dalje: Tarifa), sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8./1 Tarife), sastava podneska od 30. studenog 2024. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8/4 Tarife) te trošak zastupanja na ročištima 30. listopada 2024. i 18. prosinca 2024. u iznosu od po 200,00 EUR (Tbr. 9/1 Tarife), što uvećano za PDV od 25% iznosi 812,50 EUR, te je slijedom navedenog odlučeno kao pod točkom II. i III. izreke presude.
U Zagrebu, 22. siječnja 2025.
Sudac:
Sanda Jeromela
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ove odluke stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dostave pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi ovom sudu a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.
DNA:
1. Tužitelju po odvj. uz nalog o sudskoj pristojbi na presudu u iznosu od 168,57 EUR 2. Tuženiku po odvj.
