Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: Gž-361/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Dujmović, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DŠN, [adresa], iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Dominiku Musulinu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Musulin i suradnici d.o.o. Zagreb, Palmotičćeva 37/I, protiv tuženice ABC [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kallay & partneri d.o.o. Zagreb, Ilica 1A/III, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6926/2021-24 od 31. kolovoza 2023. i žalbi tuženice protiv dopunskog rješenja istog prvostupanjskog suda poslovni broj P-6926/2021-30 od 21. veljače 2024., u sjednici održanoj 22. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

Odbijaju se kao neosnovane žalbe tuženice ABC [adresa] te potvrđuju presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 6926/2021-24 od 31. kolovoza 2023. i dopunsko rješenje istog suda poslovni broj P- 6926/2021-30 od 21. veljače 2024.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom odlučeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 2. stavka 1. Ugovora o kreditu broj 188-50-4434604 kojeg su tužiteljica DŠN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnica kredita i tuženik ABC, [adresa], [osobni identifikacijski broj] kao kreditor sklopili 1.10.2007.g., ovjeren kod javnog bilježnika Ivan Maleković iz Velike Gorice, dana 3.10.2007.g. pod poslovnim brojem OV-20652/07, koji glasi:

„…promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“

II. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 1. Ugovora o kreditu broj 188- 50-4434604 kojeg su tužiteljica DŠN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnica kredita i tuženik ABC, [adresa], [osobni identifikacijski broj] kao kreditor sklopili 1.10.2007.g., ovjeren kod javnog bilježnika Ivan Maleković iz Velike Gorice, dana 3.10.2007.g. pod poslovnim brojem OV-20652/07, koji glasi:

„Kunska protuvrijednost…po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja“.

III. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 7. stavka 1. točke 1. Ugovora o kreditu broj 188-50-4434604 kojeg su tužiteljica DŠN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnica kredita i tuženik ABC, [adresa], [osobni identifikacijski broj] kao kreditor sklopili 1.10.2007.g., ovjeren kod javnog bilježnika Ivan Maleković iz Velike Gorice, dana 3.10.2007.g. pod poslovnim brojem OV-20652/07, koji glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…“

„...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…“

IV. Nalaže se tuženiku ABC, [adresa], [osobni identifikacijski broj] da tužiteljici DŠN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 6.309,85 EUR / 47.541,61 kn zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose kako slijedi:

– Iznos od 2,63 EUR / 19,83 kn od dana 30.11.2007.g.;

– Iznos od 1,53 EUR / 11,55 kn od dana 31.12.2007.g.;

– Iznos od 5,36 EUR / 40,41 kn od dana 31.1.2008.g.;

– Iznos od 7,46 EUR / 56,28 kn od dana 29.2.2008.g.;

– Iznos od 11,07 EUR / 83,47 kn od dana 31.3.2008.g.;

– Iznos od 5,65 EUR / 42,61 kn od dana 30.4.2008.g.;

– Iznos od 3,50 EUR / 26,44 kn od dana 31.5.2008.g.;

– Iznos od 6,15 EUR / 46,35 kn od dana 30.6.2008.g.;

– Iznos od 2,27 EUR / 17,13 kn od dana 31.7.2008.g.;

– Iznos od 2,46 EUR / 18,58 kn od dana 31.8.2008.g.;

– Iznos od 4,76 EUR / 35,90 kn od dana 30.9.2008.g.;

– Iznos od 22,17 EUR / 167,09 kn od dana 31.10.2008.g.;

– Iznos od 10,48 EUR / 79,02 kn od dana 2.12.2008.g.;

– Iznos od 25,33 EUR / 190,92 kn od dana 31.12.2008.g.;

– Iznos od 27,61 EUR / 208,09 kn od dana 31.1.2009.g.;

– Iznos od 28,63 EUR / 215,86 kn od dana 28.2.2009.g.;

– Iznos od 25,81 EUR / 194,48 kn od dana 31.3.2009.g.;

– Iznos od 26,35 EUR / 198,56 kn od dana 30.4.2009.g.;

– Iznos od 22,01 EUR / 165,85 kn od dana 31.5.2009.g.;

– Iznos od 18,81 EUR /141,77 kn od dana 30.6.2009.g.;

– Iznos od 19,66 EUR / 148,18 kn od dana 31.7.2009.g.;

– Iznos od 21,35 EUR / 160,87 kn od dana 31.8.2009.g.;

– Iznos od 21,20 EUR / 159,76 kn od dana 30.9.2009.g.;

– Iznos od 19,50 EUR / 146,93 kn od dana 30.10.2009.g.;

– Iznos od 22,69 EUR / 171,01 kn od dana 30.11.2009.g.;

– Iznos od 25,25 EUR / 190,32 kn od dana 5.1.2010.g.;

– Iznos od 28,90 EUR / 217,78 kn od dana 2.2.2010.g.;

– Iznos od 28,06 EUR / 211,48 kn od dana 2.3.2010.g.;

– Iznos od 33,01 EUR / 248,75 kn od dana 2.4.2010.g.;

– Iznos od 32,07 EUR / 241,68 kn od dana 4.5.2010.g.;

– Iznos od 33,90 EUR / 255,45 kn od dana 3.6.2010.g.;

– Iznos od 49,73 EUR / 374,73 kn od dana 3.7.2010.g.;

– Iznos od 46,47 EUR / 350,17 kn od dana 3.8.2010.g.;

– Iznos od 56,43 EUR / 425,18 kn od dana 18.9.2010.g.;

– Iznos od 52,99 EUR / 399,27 kn od dana 5.10.2010.g.;

– Iznos od 47,45 EUR / 357,58 kn od dana 31.10.2010.g.;

– Iznos od 59,13 EUR / 445,53 kn od dana 14.12.2010.g.;

– Iznos od 73,98 EUR / 557,43 kn od dana 31.12.2010.g.;

– Iznos od 63,46 EUR / 478,20 kn od dana 15.2.2011.g.;

– Iznos od 67,15 EUR / 505,98 kn od dana 3.3.2011.g.;

– Iznos od 62,46 EUR / 470,64 kn od dana 8.4.2011.g.;

– Iznos od 63,30 EUR / 476,99 kn od dana 14.5.2011.g.;

– Iznos od 83,21 EUR / 626,99 kn od dana 3.6.2011.g.;

– Iznos od 85,15 EUR / 641,60 kn od dana 4.7.2011.g.;

– Iznos od 101,78 EUR / 766,92 kn od dana 2.8.2011.g.;

– Iznos od 93,24 EUR / 702,55 kn od dana 3.9.2011.g.;

– Iznos od 83,89 EUR / 632,08 kn od dana 4.10.2011.g.;

– Iznos od 82,88 EUR / 624,52 kn od dana 2.11.2011.g.;

– Iznos od 82,16 EUR / 619,09 kn od dana 14.12.2011.g.;

– Iznos od 86,62 EUR / 652,70 kn od dana 3.1.2012.g.;

– Iznos od 90,51 EUR / 682,00 kn od dana 16.2.2012.g.;

– Iznos od 91,03 EUR / 685,93 kn od dana 3.3.2012.g.;

– Iznos od 88,34 EUR / 665,66 kn od dana 4.4.2012.g.;

– Iznos od 90,16 EUR / 679,34 kn od dana 19.5.2012.g.;

– Iznos od 91,40 EUR / 688,71 kn od dana 14.6.2012.g.;

– Iznos od 89,31 EUR / 672,96 kn od dana 14.7.2012.g.;

– Iznos od 89,86 EUR / 677,10 kn od dana 18.8.2012.g.;

– Iznos od 88,29 EUR / 665,29 kn od dana 17.9.2012.g.;

– Iznos od 84,91 EUR / 639,76 kn od dana 2.10.2012.g.;

– Iznos od 88,52 EUR / 666,97 kn od dana 15.11.2012.g.;

– Iznos od 90,25 EUR / 680,03 kn od dana 15.12.2012.g.;

– Iznos od 89,04 EUR / 670,88 kn od dana 18.1.2013.g.;

– Iznos od 82,22 EUR / 619,55 kn od dana 4.2.2013.g.;

– Iznos od 3.268,52 EUR / 24.626,70 kn od dana 22.2.2013.g.;

pa sve do isplate, do 31.12.2007.g. po kamatnoj stopi iz članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008.g. do 31.7.2015.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tnih poena, a od 1.1.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku ABC, [adresa], [osobni identifikacijski broj] da tužiteljici DŠN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.296,47 Eura / 17.302,75 kn, sa zateznom kamatom tekućom od dana 31. kolovoza 2023. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.“

2. Dopunskim rješenjem suda prvog stupnja od 21. veljače 2024. odlučeno je:

„Nalaže se tuženiku ABC [adresa], [osobni identifikacijski broj] isplatiti tužiteljici DŠN, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], daljnji iznos parničnog troška u iznosu od 100,00 eura, u roku od 15 dana.“

3. Protiv navedene presude i dopunskog rješenja žalbe je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijane odluke preinače, podredno ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

3.1. U žalbama ističe da je naslovni sud pogrešno utvrdio kako tužiteljica ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe i smatra da je u situaciji kada je tužiteljica dio tužbenog zahtjeva po kojem je potraživala isplatu preplaćenih iznosa na temelju promjenjive kamatne stope povukla podneskom od 15. srpnja 2022. kako u tom dijelu tužiteljica nema pravnog interesa radi čega je tužbu trebalo odbaciti i time je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 288. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Smatra da je prvostupanjski sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje jer je svoju odluku temeljio na odlukama u kolektivnom sporu što predstavlja apstraktnu i općenitu razinu pravne zaštite. Ističe da svaka odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nije protivna načelu savjesnosti i poštenja i da je sud u svakom pojedinom slučaju to dužan utvrditi. To što su predmetne odredbe unesene u tekst na inicijativu tuženice ne čini te odredbe nepoštenim. Prvostupanjski sud primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača a da niti u jednom dijelu ne navodi da bi tužiteljica bila potrošač što je sporna činjenica pa je na taj način prvostupanjski sud počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer o toj odlučnoj činjenici nisu navedeni nikakvi razlozi. Ugovor o kreditu zaključen je 1. listopada 2007. pa se primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. koji uopće ne poznaje pravni institut kolektivne tužbe već je prvostupanjski sud svoju odluku temeljio na Zakonu o zaštiti potrošača iz 2014. koji je stupio na snagu sedam godina nakon zaključenja spornog Ugovora o kreditu. Što se tiče visine dosuđenih iznosa smatra da je prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir manje plaćeni iznos na temelju smanjenja tečaja chf što sud nije uzeo u obzir. Stoga da je trebalo utvrditi koliko je iznos tužiteljica stvarno preplatila. Neosnovano prvostupanjski sud zaključuje da zastara nastupa protekom roka od pet godina od dana pravomoćnosti odluke donesene u postupku kolektivne zaštite jer takav navod nema uporišta u niti jednoj odredbi materijalnog prava. Tuženica se protivi stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018.. Stoga da je u tom dijelu prvostupanjski pogrešno primijenio materijalno pravo, kao i odredbu čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima određujući da je tuženica dužna tužiteljici naknaditi zakonsku zateznu kamatu od dana stjecanja, a ne od dana podnošenja zahtjeva. U žalbi protiv dopunskog rješenja tuženica ističe da je prvostupanjski sud trebao odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje postupka, a trošak ročišta radi objave presude od 31. kolovoza 2023. to nije jer ne predstavlja nužni trošak. Predlaže da joj se obistini parnični trošak sastava obje žalbe.

4. Na žalbe nije odgovoreno.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. Suprotno navodima tuženice prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11

– pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP), a koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 80/22), budući da pobijana presuda i dopunsko rješenje imaju razloge o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima odluka navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se iste mogu ispitati.

7. Prvostupanjski sud, nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

8. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi koji se odnose na promjenjivu kamatu i valutnu klauzulu, kao i isplata na ime preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule.

9. Dakle, iz navedenog proizlazi da tužiteljica ne traži isplatu na ime preplaćenih iznosa glede promjenjive kamate.

10. Tužiteljica svoj zahtjev temelji na činjenici kako je kamata mijenjana jednostranom odlukom tuženika, da tuženica nije tražila suglasnost tužiteljice i da na kamatu koja je postala promjenjiv element nije mogla utjecati, zatim da sporna odredba Ugovora ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatu stopu, niti preciziran način utvrđivanja promjene kamatne stope pa kao takva nije razumljiva prosječnom potrošaču. Također, da se isto odnosi i na ugovornu odredbu glede valutne klauzule.

11. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice s obrazloženjem da sukladno odredbi čl. 502.a st. 1., 502.b, i 502.c ZPP te čl. 81. , čl. 82. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03 – dalje ZZP/03) zaključuje da je dio koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan, jer je nerazumljiv, kao i ugovorna odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu. Prema tome, da tužiteljici pripada pravo da joj tuženica vrati ono što je na temelju takvog ugovora odnosno dijela ugovora primila, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 73/91, 111/93,3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje ZOO) i to iznos utvrđen provedenim financijsko knjigovodstvenim vještačenjem. Prigovor zastare ocijenjen je neosnovanim.

12. I u ovoj fazi postupka ostalo je sporno da li pravomoćne presude u kolektivnom sporu imaju direktni učinak na predmetni postupak što tuženica dovodi u pitanje tvrdnjom kako su u parničnom postupku koji se vodio povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača krediti bili u chf i da u konkretnom slučaju nije moglo doći ni do prekida ni do zastoja zastare podnošenjem kolektivne tužbe. Također je ostalo sporno je li se o spornoj ugovornoj odredbi pregovaralo i uzrokuje li suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da li je tuženica temeljem ništetnih odredbi stekla nešto što joj ne pripada, prigovor zastare i visina zahtjeva.

13. Iz spisa predmeta proizlazi da je između tuženice i tužiteljice kao korisnika kredita sklopljen Ugovor o kreditu od 1. listopada 2007.

14. Za ocjenu ništetnosti spornih odredbi (predmetni Ugovor sklopljen je 1. listopada 2007.) nisu mjerodavne odredbe čl. 81. i čl. 87. ZZP/03, kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud, međutim, pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 96. i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 - dalje ZZP/07) te odredbi ZOO valjalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

15. Odredbom čl. 96. st. 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

16. Prema odredbi članka 102. st. 1. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništava.

17. Citirane odredbe, prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju moraju se tumačiti u skladu s Direktivom 93/13 EEZ. Ovdje je navesti da je hrvatsko zakonodavstvo na području zaštite kolektivnih interesa potrošača bilo sukladno onom Europske unije i prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, jer su odredbe nacionalnog zakona na tom području već tada sadržavale zakonska rješenja predviđena Direktivom 93/13, a koja je naknadno i formalno implementirana u nacionalno zakonodavstvo na temelju odredbe čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštititi potrošača (Narodne novine broj 78/12.).

18. Direktiva 93/13 EEZ pitanje pojedinačnog pregovaranja određuje u čl. 3. st. 2. koji glasi:

„Uvijek će se smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora“.

19. U ovoj fazi postupka nije sporno da su odredbe u Ugovoru sklopljenim između tuženice, kao trgovca, i tužiteljice, kao potrošača, a koje su se odnosile na promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu bile vidno istaknute u ugovoru odnosno lako uočljive niti da je u odredbama Ugovora koje su se odnosile na ugovorenu kamatnu stopu bilo jasno naznačeno da je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.

20. Međutim, sporno je jesu li ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile razumljive tužiteljici, kao potrošaču, u smislu odredbe čl. 101. st. 1. ZZP/07.

21. Po ocjeni ovog suda, temeljem sadržaja Ugovora, a polazeći od naravi usluge koja predstavlja predmet ugovora te sadržaja ostalih ugovornih odredbi tipičnih za unaprijed formulirane standardne ugovore radi se o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale. Suprotno ovaj sud ne zaključuje niti ocjenom iskaza same tužiteljice. Ugovor je sklopljen kao standardni ugovor o potrošačkom kreditu, sastavni dio kojeg su bile izmjene kamatne stope te valutna klauzula, a u kojem su bila sadržane i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, kao i odredba o valutnoj klauzuli a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica i tužiteljica, kao korisnica kreditnih usluga, nisu pojedinačno pregovarale i ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate te o odredbi o valutnoj klauzuli, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i jednostranoj primjeni valutne klauzule.

22. Dakle, zaključiti je da tužiteljica nije raspolagala osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju uz primjenu valutne klauzule.

23. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja te načelo zabrane zlouporabe prava.

24. Polazeći od navedenog kao i činjenice da je u ugovor unesena potpuno neodređena formulacija glede promjenljive kamatne stope i valutne klauzule i da tužiteljici niti nije ponuđena mogućnost da u svezi izmjena kamatne stope i valutne klauzule eventualno zaključi posebni aneks ugovoru, suprotno je navedenim načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, tužiteljica kao potrošač dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, budući da je formulacija spornih ugovornih odredbi bila takva da za buduće kreditno razdoblje kamatna stopa, ugovorena kao promjenjiva, niti je bila određena, a niti odrediva što se odnosi i na primjenu valutne klauzule.

25. Prema tome, radi se o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio, niti je mogao biti razumljiv.

26. Tuženica kao financijska institucija bila je dužna u odobravanju kredita maksimalno odgovorno pristupiti i informirati tužiteljicu o smislu i sadržaju prijepornih odredbi i skrenuti joj pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije na valjani način učinila u konkretnom slučaju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koje su kao takve tužiteljici ostale potpuno nerazumljive.

27. Kako su, dakle, sporne ugovorne odredba nepoštene to su u smislu odredbe čl. 102. ZZP/07 ništetne.

28. U pogledu nastupa zastare potraživanja navesti je da je u konkretnom slučaju došlo do prekida zastare podnošenjem kolektivne tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu te je glede valutne klauzule presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pa zastara nastupa 15. lipnja 2023.

29. Kako je u ovom konkretnom slučaju tužba podnesena 2. rujna 2021. to znači da u trenutku podnošenja iste glede kondemnatornog dijela zahtjeva (preplata zbog primjene valutne klauzule) nije nastupila.

30. U odnosu na tvrdnje tuženice kako tijekom postupka nije dokazano svojstvo potrošača tužiteljice istoj je ukazati da je u Ugovoru o kreditu od 1. listopada 2007. kao korisnik kredita navedena tužiteljica kao fizička osoba uz napomenu da je zaposlena kod ..., dok iz iskaza tužiteljice na ročištu od 3. svibnja 2023. (list spisa 139) proizlazi da je namjena kredita bila kupnja osobnog vozila u privatne svrhe jer da radi na Žitnjaku tako da joj je auto bio neophodan radi dolaska na posao i da je kredit zaključila kao potrošač.

31. Prema tome, tužiteljica je u smislu odredbe čl. 3. ZZP/07 potrošač jer je kao fizička osoba sklopila pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

32. Žalbeni navodi istaknuti u pogledu visine zahtjeva nisu doveli u pitanje pravilnost pobijane presude budući da je sud prvog stupnja pravilno odluku utemeljio na nalazu i mišljenju vještakinje Petre Blašković iz kojeg nalaza proizlazi da je zbog primjene valutne klauzule tužiteljica platila veći iznos od ukupno 47.541,61 kn/6.309,85 eura a koji nalaz i mišljenje nije doveden u pitanje prigovorom tuženice te je, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, isti nalaz sačinjen po pravilima struke, bez proturječnosti i nedostataka odnosno nije se pojavila osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja tako da je pravilno prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu navedenog iznosa.

33. U odnosu na tzv. negativnu razliku pravilno je stajalište da je taj prigovor tuženice neutemeljen jer ista nije svoje eventualno potraživanje stavila u prijeboj niti istaknula kao protutužbu.

34. Naime, glede prigovora tuženice u pogledu negativnih razlika ukazati je da u konkretnom slučaju ista nije postavila protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prijeboja već je samo istakla prigovor da je prilikom obračuna više primljenog zbog kasnije utvrđene ništetnosti dijela ugovorne odredbe o načinu primjene valutne klauzule potrebno uzeti u obzir stvarni iznos više plaćenog.

35. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. zauzeto je slijedeće pravno shvaćanje, a koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, koje glasi:

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita".

35. Stoga je neosnovan i navod tuženice koji se odnosi na negativne razlike.

36. Dakle, iz navedenog proizlazi da je tuženica primjenom odredbe čl. 1111. ZOO obvezna vrati tužiteljici stečeni sporni iznos s time što se neosnovanim nalaze i žalbeni navodi u pogledu dosuđene zakonske zatezne kamate ovo s obzirom da prema odredbi čl. 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

37. Kako se radi o povratu onog što je tuženica stekla temeljem ništetnih ugovornih odredbi po jednostranoj odluci tuženice zaključuje se da tuženica nije postupala u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja prilikom ugovaranja kredita sa tužiteljicom i da je nesavjestan stjecatelj te da je stoga, temeljem čl. 1115. ZOO dužna tužiteljici platiti zakonske zatezne kamate na svaki iznos preplate i to od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta.

38. Konačno, u odnosu na dopunsko rješenje prvostupanjskog suda od 21. veljače 2024. kojom je naloženo tuženici da tužiteljici isplati daljnji iznos parničnog troška u visini od 100,00 eura, a koji se odnosi na trošak pristupa na ročište za objavu presude tuženica se upućuje na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Rev-1121/2022 od 12. rujna 2023. tj. da tužiteljica ima pravo za trošak pristupa na ročište za objavu presude pa su stoga neutemeljeni navodi tuženice kojima osporava pravilnost i zakonitost pobijanog dopunskog rješenja.

39. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 2. i čl. 380. toč. 2. ZPP (jer se odluka o troškovima postupka sadržana u presudi smatra rješenjem-čl. 129. st. 5. istog Zakona) odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu i dopunsko rješenje.

Zadar, 22. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Dujmović