Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: Gž-356/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Dujmović, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mirku Budiću, odvjetnik iz Splita, Bihaćka 2, protiv tuženice ABC [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnicima- odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović iz Zagreba, Radnička cesta 47, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1457/2021 od 8. veljače 2024. i i žalbi tužitelja protiv dopunske presude istog prvostupanjskog suda poslovni broj P-1457/2021 od 13. veljače 2021., u sjednici držanoj 22. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja SL i tuženice ABC [adresa] te potvrđuju presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P- 1457/2021 od 8. veljače 2024. i dopunska presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj poslovni broj P-1457/2021 od 13. veljače 2021.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom odlučeno je:

„I. Utvrđuju se ništetnima odredbe članka 2., članka 3. i članka 4. Ugovora o kreditu broj 216-769/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, »U Splitu, 18.12.2006.«, solemniziran po javnom bilježniku mr. Zoji Puljiz iz Splita, pod brojem OU-1081/06 dana 20. prosinca 2006. i to, u dijelu u kojem je u tim odredbama ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (CHF).

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 6. Ugovora o kreditu br. 216-068/2007 od 22.02.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da je banka ovlaštena za cijelo vrijeme otplate kredita promjeniti kamatnu stopu u komercijalnu, promijeniti na kamatnu stopu važeću za „kredit za mlade“, odnosno promijeniti kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke i da korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.

II. Nalaže se tuženiku da u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 9.421,70 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 18,18 EUR/ 136,94 kn od 01.06.2009. do isplate;

- 20,15 EUR / 151,83 kn od 01.07.2009. do isplate;

- 22,46 EUR / 169,23 kn od 31.07.2009. do isplate;

- 26,16 EUR / 197,11 kn od 31.08.2009. do isplate;

- 25,84 EUR / 194,70 kn od 30.09.2009. do isplate;

- 22,10 EUR / 166,50 kn od 02.11.2009. do isplate;

- 29,12 EUR / 219,40 kn od 30.11.2009. do isplate;

- 34,75 EUR / 261,83 kn od 31.12.2009. do isplate;

- 42,76 EUR / 322,17 kn od 01.02.2010. do isplate;

- 40,92 EUR / 308,33 kn od 01.03.2010. do isplate;

- 51,79 EUR / 390,24 kn od 31.03.2010. do isplate;

- 49,73 EUR / 374,69 kn od 30.04.2010. do isplate;

- 55,40 EUR / 417,42 kn od 01.06.2010. do isplate;

- 88,53 EUR / 667,04 kn od 30.06.2010. do isplate;

- 81,37 EUR / 613,08 kn od 02.08.2010. do isplate;

- 103,25 EUR / 777,92 kn od 31.08.2010. do isplate;

- 95,69 EUR / 720,97 kn od 30.09.2010. do isplate;

- 83,53 EUR / 629,36 kn od 02.11.2010. do isplate;

- 109,18 EUR / 822,63 kn od 30.11.2010. do isplate;

- 141,81 EUR / 1.068,50 kn od 31.12.2010. do isplate;

- 119,08 EUR / 897,21 kn od 31.01.2011. do isplate;

- 127,77 EUR / 962,66 kn od 28.02.2011. do isplate;

- 117,28 EUR / 883,64 kn od 31.03.2011. do isplate;

- 119,04 EUR / 896,89 kn od 03.05.2011. do isplate;

- 159,22 EUR / 1.199,67 kn od 02.06.2011. do isplate;

- 161,91 EUR / 1.219,88 kn od 01.07.2011. do isplate;

- 203,57 EUR / 1.533,78 kn od 01.08.2011. do isplate;

- 191,62 EUR / 1.443,79 kn od 01.09.2011. do isplate;

- 163,81 EUR / 1.234,21 kn od 03.10.2011. do isplate;

- 162,37 EUR / 1.223,39 kn od 31.10.2011. do isplate;

- 160,63 EUR / 1.209,50 kn od 30.11.2011. do isplate;

- 170,31 EUR / 1.283,23 kn od 31.12.2011. do isplate;

- 178,85 EUR / 1.347,51 kn od 31.01.2012. do isplate;

- 179,99 EUR / 1.356,13 kn od 29.02.2012. do isplate;

- 174,09 EUR / 1.311,66 kn od 31.03.2012. do isplate;

- 178,07 EUR / 1.341,68 kn od 30.04.2012. do isplate;

- 180,80 EUR / 1.362,22 kn od 31.05.2012. do isplate;

- 176,21 EUR / 1.327,67 kn od 30.06.2012. do isplate;

- 177,42 EUR / 1.336,75 kn od 31.07.2012. do isplate;

- 173,98 EUR / 1.310,84 kn od 31.08.2012. do isplate;

- 166,65 EUR / 1.255,64 kn od 01.10.2012. do isplate;

- 174,57 EUR / 1.315,33 kn od 31.10.2012. do isplate;

- 178,38 EUR / 1.343,97 kn od 30.11.2012. do isplate;

- 175,61 EUR / 1.323,10 kn od 31.12.2012. do isplate;

- 160,63 EUR / 1.210,23 kn od 31.01.2013. do isplate;

- 173,36 EUR / 1.306,17 kn od 28.02.2013. do isplate;

- 174,47 EUR / 1.314,52 kn od 02.04.2013. do isplate;

- 169,49 EUR / 1.277,03 kn od 30.04.2013. do isplate;

- 154,02 EUR / 1.160,43 kn od 31.05.2013. do isplate;

- 153,62 EUR / 1.157,47 kn od 01.07.2013. do isplate;

- 157,42 EUR / 1.186,10 kn od 31.07.2013. do isplate;

- 163,52 EUR / 1.232,02 kn od 31.08.2013. do isplate;

- 171,96 EUR / 1.295,61 kn od 30.09.2013. do isplate;

- 167,60 EUR / 1.262,81 kn od 31.10.2013. do isplate;

- 170,69 EUR / 1.286,04 kn od 30.11.2013. do isplate;

- 174,05 EUR / 1.311,38 kn od 31.12.2013. do isplate;

- 176,35 EUR / 1.328,74 kn od 31.01.2014. do isplate;

- 180,95 EUR / 1.363,36 kn od 28.02.2014. do isplate;

- 179,45 EUR / 1.352,03 kn od 31.03.2014. do isplate;

- 174,36 EUR / 1.313,72 kn od 30.04.2014. do isplate;

- 172,73 EUR / 1.301,44 kn od 31.05.2014. do isplate;

- 173,47 EUR / 1.306,99 kn od 30.06.2014. do isplate;

- 179,24 EUR / 1.350,47 kn od 31.07.2014. do isplate;

- 213,47 EUR / 1.608,42 kn od 01.09.2014. do isplate;

- 212,42 EUR / 1.600,49 kn od 30.09.2014. do isplate;

- 216,81 EUR / 1.633,54 kn od 31.10.2014. do isplate;

- 219,79 EUR / 1.656,00 kn od 02.12.2014. do isplate;

- 218,01 EUR / 1.642,57 kn od 31.12.2014. do isplate;

a koje zakonske zatezne kamate se obračunavaju, u razdoblju od 1. lipnja 2009. do 31. srpnja 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a u razdoblju od 1. siječnja 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.672,06 eura sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja, a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena.“

2. Dopunskom presudom poslovni broj P-1457/2021. od 13. veljače 2024. odlučeno je: „Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 3.437,13 eura, kao neosnovan.“

3. Protiv navedene presude žalbu je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3.1. U žalbi ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer je tuženica na ročištu za glavnu raspravu od 16. studenog 2022. ustrajala da se izvede dokaz saslušanjem svjedoka BL dok je prvostupanjski sud odustao od izvođenja tog dokaza. Ističe da takva procesno-pravna dispozicija suda uopće nije predviđena Zakonom o parničnom postupku pa je stoga nejasno i ne može se ispitati te isto predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka. U ovom slučaju ne postoji procesna odredba koja svjedoku daje pravo na to da se oslobodi obveze davanja usmenog iskaza tj. da isti iznese u pisanom obliku. Poziva se i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Nadalje počinjena je i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku zbog automatskog pozivanja prvostupanjskog suda na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu. Smatra i da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, kao i da je pogrešno odlučio o visini tražbine tužitelja i time doveo do neravnoteže među ugovornim stranama na štetu tuženice te je odbijanjem provođenja dopunskog nalaza i mišljenja glede kunske kamatne stope počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Što se tiče učinka kolektivnih presuda ističe kako u takvoj situaciji sud nije oslobođen dužnosti da utvrdi i obrazloži zašto bi određena odredba ugovora bila nepoštena. Pogrešna primjena materijalnog prava ogleda se u tome što se ne bi mogla primijeniti početno ugovorena kamatna stopa i tečaj već bi uspostava ravnoteže među ugovornim stranama imala za posljedicu primjenu kamatne stope koja je vrijedila za kredite u kunama. Obveza vraćanja danog na temelju ništetne odredbe dospijeva u trenutku postojanja ništetnosti pa kako je Ugovor o kreditu zaključen 2006. a tužba podnesena 2021. smatra da je osnovan prigovor zastare. Ističe kako nije nepoštena stjecateljica pa da tužitelju ne pripada pravo zahtijevati isplatu zateznih kamata od dana stjecanje što znači da je u tom dijelu prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. U odnosu na troškove postupka smatra da mu donošenjem drugačije odluke i ta odluka bila suprotna onome što je prvostupanjski sud presudio. Predlaže da joj se obistini trošak sastava žalbe.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Protiv dopunske presude od 13. veljače 2022. žalbu je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana presuda preinači.

5.1. U žalbi ističe da je tužitelj u tužbi odredio vrijednost predmeta spora sukladno odredbi čl. 40. Zakona o parničnom postupku u iznosu od 101.000,00 kuna tj. sada 13.405,00 eura vodeći računa da postoje dva zahtjeva i to jedan nenovčani i jedan novčani. Tuženica nije prigovarala na vrijednost predmeta spora određen u tužbi radi čega je u konkretnom slučaju tužitelju valjalo obistiniti 250 bodova po radnji a ne po 100 bodova kako je to napravio prvostupanjski sud. Tužitelj je u postupku uspio u cijelosti pa mu je stoga tuženica u obvezi sukladno odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku obistiniti i cjelokupni parnični trošak. Predlaže da mu se obistini trošak sastava žalbe.

6. Na žalbu nije odgovoreno.

7. Žalbe nisu osnovane.

8. Tuženica u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11

– pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, i 70/19 - dalje ZPP) time što nije saslušao svjedoka BL.

9. Nije prijeporno da je tuženica predložila saslušanje svjedoka BL na okolnost pregovora između tužitelja i tuženice glede zaključenja prijepornog Ugovora o kreditu, kao i da je Ustavni sud Republike Hrvatske zauzeo stajalište, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, kako je u takvoj situaciji nužno saslušati osobnog bankara glede tih odlučnih činjenica.

10. Međutim, tuženica gubi iz vida činjenicu da je na ročištu od 18. listopada 2022. (list spisa 238) tužitelj po punomoćniku u odnosu na predloženo saslušanje svjedoka BL naveo kako je taj svjedok u parnici između istih stranaka povodom istog Ugovora o kreditu, a predmetom kojeg spora je bila ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, koji se pred prvostupanjskim sudom vodio pod poslovnim brojem Po- 113/2014, saslušan kao svjedok pri čemu je iskazao da se ne može sjetiti predmetnog kredita i da kada je vidio tužitelja na ročištu da mu je gospodin poznat ali da ništa konkretno o kreditu ne može kazati.

11. S obzirom na činjenicu da tuženica u žalbi ne osporava te tvrdnje tužitelja to ovaj drugostupanjski sud nalazi da u ovakvim okolnostima konkretnog slučaja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP budući da iz prethodno navedenog nedvojbeno proizlazi kako predloženi svjedok nema relevantnih saznanja o odlučnim činjenicama glede ovog spora.

12. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju u žalbi ukazuje tuženica, budući da presuda ima razloge o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega se ista presuda može ispitati.

13. Posljedično svemu iznesenom, a kako je preinaka tužbe opravdano dopuštena, nije u pravu tuženica ni kada tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP.

14. Prvostupanjski sud, nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

15. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnim dijelovi odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu od 18. prosinca 2006. koji se odnose na valutnu klauzulu, kao i isplata iznosa od 9.421,70 eura, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

16. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, ocijenivši neosnovanim po tuženici istaknuti prigovor zastare potraživanja, utvrdio ništetnost dijela ugovornih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula u Ugovoru o kreditu koji je tuženica zaključila sa tužiteljem, pozivom na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

17. Što se tiče prigovora zastare, navesti je kako je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje koje glasi:

„4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

18. U kolektivnom sporu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je u odnosu na tuženicu utvrđena ništetnost ugovorene valutne klauzule. Kako je tužba u predmetnom postupku podnesena 15. travnja 2021., dakle, prije isteka petogodišnjeg roka u kojem nastupa zastara u konkretnom slučaju, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare.

19. Osim toga, valja imati u vidu i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. koje glasi:

„U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

20. Nadalje, kako je način ugovaranja valutne klauzule bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja valutne klauzule utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnov zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

21. Naime, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev 2221/18-11 odbijena je revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03 – dalje ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13- dalje ZZP/07). Stoga je i postupanje tuženice po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako tuženica nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za eur. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za chf već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom da tuženica kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za chf kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

22. Odredbe čl. 502.c ZPP i ZZP/03 propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

23. Naime, svrha čl. 88. ZZP/03, odnosno čl. 138.a ZZP/07 te čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19) je da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača obligatorno primjeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava, pa je i stav ovog suda da je volja zakonodavca bila da i u parničnom postupku kao što je ovaj, a u kojem se suštinski traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, obvezuje odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača (u prilog tome govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete).

24. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženice da bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP, jer i po ocjeni ovog suda, odluka iz postupka za zaštitu potrošača u smislu prethodno navedenih zakonskih odredbi obvezuje i u ovom postupku. Da je tome tako proizlazi iz odredbe čl. 502.c ZPP kojom je propisano da u slučaju da se fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozovu na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi i da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

25. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

26. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

27. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

28. Kako je u konkretnom slučaju do tuženičinog stjecanja došlo na temelju po njoj sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, ona ima položaj nesavjesnog stjecatelja te je na stečeni novčani iznos po čl. 1115. ZOO dužna tužitelju platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja tj. dana isplate anuiteta.

29. Na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka JUT d.o.o. kojeg je prvostupanjski sud pravilno prihvatio kao stručan i objektivan prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj zbog primjene valutne klauzule tijekom otplate kredita platio veći iznos od ukupno 9.421,70 eura pa mu je taj iznos pravilno dosuđen zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa anuiteta, a u visini zakonske zatezne kamate sukladno čl. 29. ZOO.

30. Konačno, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23 - dalje Tarifa) kod odluke o troškovima postupka kada je naložio tuženici da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.672,06 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja jer je prilikom odlučivanja o troškovima postupka sud prvog stupnja vodio računa, suprotno paušalnim navodima tuženice, o tome koji su troškovi bili nužni za vođenje ovog spora.

31. S tim u vezi, a u odnosu na žalbu tužitelja protiv dopunske presude, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je u navedenom dijelu prvostupanjski sud pravilno primijenio Tarifu, kao i Zakon o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj 118/18 i 51/23 - dalje: ZSP) kada je odbio kao neosnovan dio zahtjeva tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 3.437,13 eura.

32. Prvenstveno valja istaći da je prvostupanjski sud sukladno odredbi čl. 11. st. 1. toč. 20. ZSP odbio zahtjev tužitelja da mu se prizna zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu budući da je tužitelj oslobođen plaćanja iste.

33. Nadalje, što se tiče vrijednosti predmeta spora valja imati u vidu da se tužbeni zahtjev tužitelja sastoji od nenovčanog i novčanog dijela.

34. Nenovčani dio tužbenog zahtjeva odnosi se na deklaratorni zahtjev koji je istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu.

35. Kako takav deklaratorni zahtjev u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu to se isti ne uzima u obzir pri utvrđenju vrijednosti predmeta spora (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-721/2007-2 od 19. studenoga 2018.), a koje stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, pa su posljedično tome neosnovani žalbeni navodi tužitelja da mu je prvostupanjski sud (s obzirom na vrijednost predmeta spora navedenu u tužbi) pogrešno odredio da mu na ime zastupanja po punomoćniku iz redova odvjetnika za svaku radnju poduzetu po istom pripada samo 100 bodova.

36. Slijedom iznesenog valjalo je, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP (jer se odluka o troškovima postupka sadržana u presudi smatra rješenjem - čl. 129. st. 5. istog Zakona), odbiti kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženice te potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu i dopunsku presudu.

Zadar, 22. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Dujmović