REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

STALNA SLUŽBA U GRUBIŠNOM POLJU

Grubišno Polje, Kolodvorska 2

Poslovni broj: P-684/2024-51.

(Raniji broj: P-929/2020)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Grubišnom Polju, po sucu toga suda Milki Katić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Župan, Babić i Antunović, odvjetnicima iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Branimiru Ivekoviću, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 11. prosinca 2024. godine, u prisutnosti tužitelja uz punomoćnika i punomoćnika tuženika, temeljem čl. 335 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP), dana 22. siječnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju IT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati ukupan iznos od 3.485,24 EUR / 26.259,49 kuna sa zateznim kamatama po stopi koja je od 01. siječnja 2008. godine propisana čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to:

- na iznos od 0,43 EUR / 3,24 kn tekućim od 01. ožujka 2008. godine do isplate,

- na iznos od 2,37 EUR / 17,89 kn tekućim od 01. travnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 8,47 EUR / 63,80 kn tekućim od 01. studenoga 2008. godine do isplate,

(Raniji broj: P-929/2020)

- na iznos od 2,10 EUR / 15,80 kn tekućim od 01. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 10,20 EUR / 76,82 kn tekućim od 01. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 11,44 EUR / 86,20 kn tekućim od 01. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 12,00 EUR / 90,43 kn tekućim od 01. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 10,88 EUR / 81,97 kn tekućim od 01. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 11,19 EUR / 84,29 kn tekućim od 01. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 8,72 EUR / 65,70 kn tekućim od 01. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 6,90 EUR / 52,01 kn tekućim od 01. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 7,39 EUR / 55,65 kn tekućim od 01. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 8,34 EUR / 62,87 kn tekućim od 01. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 8,26 EUR / 62,24 kn tekućim od 01. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 7,29 EUR / 54,95 kn tekućim od 01. studenoga 2009. godine do isplate,

- na iznos od 9,11 EUR / 68,63 kn tekućim od 01. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 10,57 EUR / 79,61 kn tekućim od 01. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 12,64 EUR / 95,22 kn tekućim od 01. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 12,16 EUR / 91,64 kn tekućim od 01. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 14,97 EUR / 112,82 kn tekućim od 01. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 14,44 EUR / 108,80 kn tekućim od 01. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 15,48 EUR / 116,64 kn tekućim od 01. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 24,48 EUR / 184,44 kn tekućim od 01. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 22,63 EUR / 170,48 kn tekućim od 01. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 28,29 EUR / 213,12 kn tekućim od 01. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 26,33 EUR / 198,38 kn tekućim od 01. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 23,19 EUR / 174,69 kn tekućim od 01. studenoga 2010. godine do isplate,

- na iznos od 29,82 EUR / 224,69 kn tekućim od 01. prosinca 2010. godine do isplate,

(Raniji broj: P-929/2020)

- na iznos od 38,26 EUR / 288,29 kn tekućim od 01. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 32,29 EUR / 243,25 kn tekućim od 01. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 34,38 EUR / 259,05 kn tekućim od 01. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 31,72 EUR / 238,96 kn tekućim od 01. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 32,19 EUR / 242,57 kn tekućim od 01. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 43,51 EUR / 327,83 kn tekućim od 01. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 44,61 EUR / 336,14 kn tekućim od 01. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 54,64 EUR / 411,71 kn tekućim od 01. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 49,90 EUR / 375,99 kn tekućim od 01. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 44,36 EUR / 334,24 kn tekućim od 01. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 41,97 EUR / 316,24 kn tekućim od 01. studenoga 2011. godine do isplate,

- na iznos od 41,58 EUR / 313,25 kn tekućim od 01. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 44,03 EUR / 331,76 kn tekućim od 01. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 46,17 EUR / 347,90 kn tekućim od 01. veljače 2012. godine do isplate,

- na iznos od 46,46 EUR / 350,06 kn tekućim od 01. ožujka 2012. godine do isplate,

- na iznos od 44,98 EUR / 338,90 kn tekućim od 01. travnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 45,98 EUR / 346,43 kn tekućim od 01. svibnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 46,66 EUR / 351,59 kn tekućim od 01. lipnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 45,51 EUR / 342,91 kn tekućim od 01. srpnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 45,82 EUR / 345,20 kn tekućim od 01. kolovoza 2012. godine do isplate,

- na iznos od 44,95 EUR / 338,69 kn tekućim od 01. rujna 2012. godine do isplate,

- na iznos od 43,09 EUR / 324,64 kn tekućim od 01. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 45,08 EUR / 339,62 kn tekućim od 01. studenoga 2012. godine do isplate,

- na iznos od 46,03 EUR / 346,81 kn tekućim od 01. prosinca 2012. godine do isplate,

(Raniji broj: P-929/2020)

- na iznos od 45,36 EUR / 341,77 kn tekućim od 01. siječnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 41,61 EUR / 313,50 kn tekućim od 01. veljače 2013. godine do isplate,

- na iznos od 44,80 EUR / 337,52 kn tekućim od 01. ožujka 2013. godine do isplate,

- na iznos od 45,07 EUR / 339,62 kn tekućim od 01. travnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 43,83 EUR / 330,20 kn tekućim od 01. svibnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 39,94 EUR / 300,93 kn tekućim od 01. lipnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 39,84 EUR / 300,19 kn tekućim od 01. srpnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 40,80 EUR / 307,37 kn tekućim od 01. kolovoza 2013. godine do isplate,

- na iznos od 42,33 EUR / 318,90 kn tekućim od 01. rujna 2013. godine do isplate,

- na iznos od 44,44 EUR / 334,87 kn tekućim od 01. listopada 2013. godine do isplate,

- na iznos od 43,35 EUR / 326,63 kn tekućim od 01. studenoga 2013. godine do isplate,

- na iznos od 44,13 EUR / 332,46 kn tekućim od 01. prosinca 2013. godine do isplate,

- na iznos od 45,00 EUR / 339,08 kn tekućim od 01. siječnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 45,55 EUR / 343,18 kn tekućim od 01. veljače 2014. godine do isplate,

- na iznos od 46,70 EUR / 351,88 kn tekućim od 01. ožujka 2014. godine do isplate,

- na iznos od 46,30 EUR / 348,83 kn tekućim od 01. travnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 45,02 EUR / 339,22 kn tekućim od 01. svibnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 44,61 EUR / 336,13 kn tekućim od 01. lipnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 44,80 EUR / 337,53 kn tekućim od 01. srpnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 46,06 EUR / 347,02 kn tekućim od 01. kolovoza 2014. godine do isplate,

- na iznos od 47,46 EUR / 357,62 kn tekućim od 01. rujna 2014. godine do isplate,

- na iznos od 47,21 EUR / 355,72 kn tekućim od 01. listopada 2014. godine do isplate,

- na iznos od 48,27 EUR / 363,66 kn tekućim od 01. studenoga 2014. godine do isplate,

- na iznos od 48,98 EUR / 369,05 kn tekućim od 01. prosinca 2014. godine do isplate,

(Raniji broj: P-929/2020)

- na iznos od 48,56 EUR / 365,87 kn tekućim od 01. siječnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 49,14 EUR / 370,21 kn tekućim od 01. veljače 2015. godine do isplate,

- na iznos od 921,82 EUR / 6.945,48 kn tekućim od 01. veljače 2015. godine do isplate, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju IT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 3.065,65 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana

III Odbija se tuženikov prigovor prijeboja kao neosnovan.

IV O zahtjevu tužitelja za naknadom troškova za pristup na ročište za donošenje, objavu i uručenje presude, sud će odlučiti posebnim rješenjem nakon održanog ročišta.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika ovome sudu radi isplate. U tužbi navodi da je sa tuženikom 15. siječnja 2008. godine sklopio Ugovor o kreditu br. 718-50-4641019 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu).

Navedenim ugovorom o kreditu je tuženik kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 15.444,72 CHF, sve u protuvrijednosti u kunama.

Navedenim Ugovorom o kreditu ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseci ( 7 godina), te je istim ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora tuženik tužitelja nije informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke u svezi sklapanja ugovora o kreditu.

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je sve ista postupila suprotno odredbi

(Raniji broj: P-929/2020)

čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zašiti potrošača ( Narodne novine br. 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP ), tj. suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Rev- 2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine potvrđena.

Dakle, iz navedenih presuda vidljivo je da su ovi sudovi utvrdili kako ugovorne odredbe: - kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakve kriterije.

Iz navedenoga proizlazi ništetnost dijela odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

S obzirom da je navedenim presudama utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklopljeni u razdoblju između 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, to je tuženik sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, a sve to u svezi i s odredbom čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO. Tužitelj je putem izračuna vještaka procijenio da razlike između iznosa koje je tužitelj tuženiku uplatio na ime porasta tečaja CHF u odnosu na kn tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj platilo da je tečaj CHF u odnosu na kn ostao onakav kakav je bio na dan sklapanja ugovora o kreditu iznose 26.259,64 kuna. Dakle, temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi ugovora o kreditu tužitelj je tuženiku ukupno preplatio naprijed navedeni iznos. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 i 25/13, dalje: ZPP) propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. istoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07, 125/07 i 79/09, dalje: ZZP) koji određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Stoga, predlaže da sud nakon provedenog postupka naloži tuženiku da mu isplati iznos od 26.259,64 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća na pojedine iznose pa do isplate s osnova primjene valutne klauzule kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, sve u roku od 15 dana.

(Raniji broj: P-929/2020)

2. Tijekom postupka, a nakon provedenog financijsko-računovodstvenog vještačenja, tužitelj je postavio tužbeni zahtjev kao u izreci pismenim podneskom od 24. srpnja 2023. godine a kojim je neznatno smanjio tužbeni zahtjev.

3. Tuženik je dostavio odgovor na tužbu u pismenom podnesku od 26. listopada 2020. godine, u kojem ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, te ističe da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 718-50-4641019 (dalje: "Ugovor o kreditu"). Ugovor o kreditu u članku 12. navodi da je u slučaju spora nadležan sud mjesta sjedišta Kreditora, što je u konkretnom slučaju Općinski građanski sud u Zagrebu. Nastavno na ovdje izneseno, Tuženik predlaže da se predmetni postupak uputi na Općinski građanski sud u Zagrebu.

Tuženik posebno navodi kako u konkretnom slučaju nema nikakve osnove po kojoj bi se derogirao sporazum o nadležnosti, budući da se isti može derogirati isključivo u slučaju isključive nadležnosti Naslovnog suda koje u konkretnom slučaju naprosto nema.

Tuženik se protivi tužbenom zahtjevu iz tužbe u cijelosti te osporava tužiteljeve navode iz tužbe.

Tuženik se protivi i osnovi i visini tužbenog zahtjeva, te ističe kako su iznosi koje u tužbi navodi tužitelj u potpunosti neprecizni i sačinjeni od nestručne osobe, slijedom čega isti ne mogu biti uzeti u obzir.

Potpuno je neosnovana tvrdnja tužitelja kako se presuda P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu dijela koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule sama po sebi ima primijeniti na sve ugovore koji su sklapani od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine. Štoviše, takav stav tužitelja je u najmanju ruku apsurdan, budući da je u konkretnom slučaju potrebno utvrditi pojedinosti u svrhu utvrđivanja je li strankama bilo poznato značenje valutne klauzule i njenih učinaka.

Tuženik ovim putem ističe kako je tužitelj u potpunosti svjesno odabrao kredit denominiran u CHF, te mu je u svakom slučaju moralo biti jasno da se će se isplata vršiti u protuvrijednosti te valute, budući da se radi o u cijelosti jasnoj i odredbi koja sama po sebi ne može biti preciznija. Tuženik ističe kako je tužitelj mogao odabrati i druge valute, pa i fiksnu kamatnu stopu, ali je odabrao predmetni kreditno aranžman upravo iz razloga jer je isti bio za njega najpovoljniji. Tuženik ističe kako je Ugovor o kreditu solemniziorana isprava, koja je kao takva bila jasno istumačena tužitelju od strane javnog bilježnika, slijedom čega je nesporno kako je tužitelj bio upoznat s činjenicom da će se ta klauzula primjenjivati.

Valutna klauzula je u Ugovoru o kreditu ugovorena kao dvostrana klauzula koja ima učinak na način da prati kretanje CHF u odnosu na HRK u situacijama kada raste tečaj CHF, ali i u situacijama kada taj tečaj pada, slijedom čega se u konkretnom slučaju nikako ne može smatrati kako je ugovaranje te klauzule prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. U konkretnom slučaju se uslijed više nepredvidivih faktora, na koje nije mogao utjecati tuženik i koji su bili neočekivani za mnogo veće gospodarske subjekte, dogodio rast CHF u odnosu na HRK, ali se moglo dogoditi i suprotno te bi u tom slučaju rata kredita bila umanjena. Presuda P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu izričito navodi kako se ista primjenjuje na određene kradite koji su rizični iz razloga što imaju dva skupna faktora, promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF. Predmetni tužbeni zahtjev je usmjeren na utvrđivanje ništetnosti obaju navedenih faktora iz čega proizlazi kako bi usvajanje jednog dijela predmetnog tužbenog zahtjeva samo po sebi rezultiralo upravo (Raniji broj: P-929/2020)

nemogućnošću usvajanja drugog po navedenoj presudi P-1401/12 jer bi se otklonio jedan od rizičnih faktora čime bi drugi prestao biti ništetan.

Tuženik isto tako ovim putem naglašava kako je tužitelju stavio na znanje promotivne uvjete zaduženja te kako je Tužitelj bio u mogućnosti podizanja kredita i u drugim valutama.

Sam tužitelj niti ne predlaže dokaze nit navodi činjenice na kojima temelji svoju tvrdnju o ništetnosti valutne klauzule i njegovom navodnom nerazumijevanju iste, a u konkretnom slučaju je na njemu teret dokazivanja činjenica koje na kojem temelji svoj tužbeni zahtjev.

Tuženik predlaže da se prilikom izrade vještačkog nalaza i mišljena, vještaku naloži da uzme u obzir i eventualna razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od onog u trenutku isplate kreditnog iznosa. Tuženik ovim putem podredno i opreza radi ističe uvjetni prijeboj eventualne gore navedene razlike s zahtjevom koji u ovom postupku ističe tužitelj.

Tužitelj u svom tužbenom zahtjevu traži isplatu u cijelosti paušalnog iznosa. Tužitelj ne dostavlja nikakve isprave na temelju kojih bi se mogla utvrditi visina i osnova predmetnog tužbenog zahtjeva niti na pravilan način specificira visinu istog. Tužitelj cijeli svoj tužbeni zahtjev iz tužbe temelji isključivo na utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13, s time da u isto vrijeme propušta predložiti sve potrebne dokaze i činjenice koji su po samoj toj presudi bitni da bi se takav zahtjev mogao usvojiti. Navedeno se, između ostalog, odnosi na utvrđenje razloga povećanja rate kredita kako je to gore opisano. Sam Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž-7129/13 jasno navodi kako je ovdje "(...) riječ o apstraktnoj zaštiti kolektivnog interesa i prava svih potencijalnih potrošača koja nema kompenzacijski karakter, a ne o zaštiti pojedinačnog interesa pojedinog potrošača. Te činjenice ispitivat će se u postupku kojeg potrošač može osobno pokrenuti radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem banke (...)".

Tužitelj u konkretnom slučaju uopće niti ne dostavlja podatak o uplatama koje je vršio tuženiku i na kojima temelji predmetni tužbeni zahtjev, što je u cijelosti neprimjereno s obzirom na pravilo o teretu dokazivanja. Dakle, teret dokaza u pogledu visine tužbenog zahtjeva je u cijelosti na tužitelju, a isti to u konkretnom slučaju propušta dokazati.

Tuženik ovim putem, opreza radi, ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja u dijelu koji se odnosi na razdoblje prije 3 godina od podnošenja predmetne Tužbe.

Sukladno odredbi iz čl. 230. st. 1. ZOO-a, tražbine s osnove naknade štete zastarijevaju u roku od tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je tu štetu počinila.

Budući da se u konkretnom slučaju tužiteljev zahtjev referira na presude koje se odnose na zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pa stoga isti predstavlja zahtjev za naknadu štete prema prethodno navedenoj odredbi čl. 138.a ZZP, nesporno je da je gore navedeni dio potraživanja u zastari, slijedom čega tuženik predlaže da sud odbije tužbu u tom dijelu.

Podredno, tuženik ističe i prigovor zastare po općem zastarnom roku na dio potraživanja koji se odnosi na razdoblje prije 5 godina od podnošenja predmetne Tužbe.

(Raniji broj: P-929/2020)

Tuženik isto tako ističe te da nema mjesta određivanju zakonske zatezne kamate na utužena potraživanja budući da tuženik nije povrijedio nikakav zakon ili propis koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu te je cijelo vrijeme postupao po uputama HNB-a. Obzirom da je tuženik u trenutku potpisivanja ugovora o kreditu bio u dobroj vjeri te nije imao namjeru oštetiti tužitelja, nema mjesta kažnjavanju istog u pogledu zatezne kamate od dana isplate svake rate kako to predlaže tužitelj (prema čl. 1115. ZOO).

Stoga, predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove postupka.

4. Radi razjašnjenja spornih činjenica sud je izvršio uvid u cjelokupni spis ovoga suda pod poslovnim brojem P-929/2020, tj. uvid u Ugovor o kreditu broj 718- 50-4641019 od 15. siječnja 2008. godine (list 8-11), u otplatnu tablicu – informativni izračun (list 13-15), u pregled promjena kamatnih stopa (list 16), u otplatni plan (list 17- 20), u sudsku praksu (list 66-91), u promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 1. siječnja do 31. siječnja 2008. godine (list 103-105), nalaz i mišljenje sudskog vještaka knjigovodstveno-financijske struke Josipa Rašića iz Rašić računovodstvo i revizija d.o.o. od 14. srpnja 2023. godine (list 123-134).

Izveo dokaz saslušanjem tužitelja (list 154-155), te dopunskim saslušanjem tužitelja (list 217).

5. O istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti ovoga suda po tuženiku, ovaj sud je odlučio svojim rješenjem P-929/2020-6. od 1. veljače 2022. godine na način da je isti odbio kao neosnovan, a koje rješenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Rijeci pod poslovnim brojem Gž-700/2022-2. od 24. studenog 2022. godine.

6. Izvedene dokaze sud je cijenio u smislu čl. 8. ZPP-a.

7. U gornjoj pravnoj stvari, sud je donio presudu pod poslovnim brojem P- 929/2020-39. od 9. svibnja 2024. godine kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.815,35 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, a na koju presudu je tuženik uložio žalbu, te je Županijski sud u Puli prihvatio žalbu tuženika te je ukinuo presudu ovoga suda pod poslovnom brojem P-929/2020-39. od 9. svibnja 2024. godine i predmet vratio na ponovno suđenje svojim rješenjem pod poslovnim brojem Gž-906/2024-2. od 5. srpnja 2024. godine.

8. U ponovljenom postupku, a s obzirom na navode iz ukidnog rješenja Županijskog suda u Puli, iz kojeg proizlazi da u prvostupanjskom postupku činjenično stanje nije potpuno utvrđeno posebno u odnosu na činjenicu da li tužitelj ima status potrošača s obzirom da je tuženik isto osporavao pa s obzirom na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje je došlo do pogrešnog materijalno pravnog stava pa je presudu ukinuo i vratio na ponovno suđenje, pri čemu prema uputi županijskog suda bilo je nužno ispitati namjenu odnosno svrhu predmetnog ugovora, te je sud zakazao ročište za glavnu raspravu za dan 11. prosinca 2024. godine na kojem ročištu je dopunski saslušan tužitelj na okolnost namjene i svrhe zaključenja ugovora o kreditu.

(Raniji broj: P-929/2020)

9. Predmet spora je isplata preplaćenog iznosa temeljem rasta tečaja za valutu CHF-a u odnosu na početni tečaj kakav je važio u trenutku podizanja kredita u iznosu od 3.485,24 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose, a prema uređenom tužbenom zahtjevu od 24. srpnja 2023. godine a nakon što je isti postavljen sukladno nalazu i mišljenju financijsko-knjigovodstvenog vještaka.

10. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.06.2014. godine presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine, i da li su odredbe Ugovora o kreditu u kojima je ugovorena otplata kredita uz primjenu valutne klauzule (čl. 7.) nepoštene i ništetne i koji iznos pripada tužitelju po osnovu valutne klauzule, kao i da li je osnovan prigovor zastare kao i visine potraživanja.

11. Među strankama nije sporno, a isto proizlazi iz Ugovora o kreditu, da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, dana 15. siječnja 2008. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 718-50-4641019 kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit za kupnju vozila u iznosu od 15.444,72 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, rok otplate kredita 84 mjeseca sa kamatom, a koja kamata je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana koja na dan sklapanja iznosi 6,45 % (članak 2.).

Isto tako u članku 1. istoga Ugovora stranke su ugovorile iznos kredita od 15.444,72 CHF u protuvrijednosti kuna a prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.

Stranke su u čl. 7. ugovorile da dio glavnice kredita u iznosu od 11.730,38 CHF se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važeći na dan dospijeća a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, te da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu i da prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31. svibnja 2008. godine. U iznos anuiteta uračunata je redovna mjesečna kamata na preostali dio glavnice kredita a preostali dio glavnice kredita u iznosu od 3.714,34 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važeći na dan dospijeća dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu ugovorenog roka otplate kredita zajedno sa zadnjim anuitetom otplate kredita.

Također su stranke u čl. 2. Ugovora, ugovorile redovnu kamatu 6,45% godišnje, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama, te su u istom članku ugovorile da u slučaju zakašnjenja da se obračunava zakonska zatezna kamata na sve dospjele a neplaćene iznose koje korisnik kredita duguje temeljem ugovora.

Iz istog Ugovora proizlazi da su stranke ugovorile i osiguranje vraćanja kredita u točki 8., otkaz Ugovora o kreditu u točki 10., te nadležnost suda u slučaju spora u točki 12.

12. Iz otplatne tablice – informativni izračun, utvrđuje se da je prva otplatna rata bila 29. veljače 2008. godine, a da je otplata kredita bila 31. siječnja 2015. godine.

(Raniji broj: P-929/2020)

13. Uvidom u otplatni plan od 21. siječnja 2008. godine, utvrđuje se da je tuženik sačinio otplatni plan i isti predao tužitelju s obzirom na mjesečnu visinu anuiteta.

14. Uvidom u pregled promjena kamatne stope po kreditu broj 18-50-4641019 zaključenog 21. siječnja 2008. godine s konačnom otplatom 18. veljače 2015. godine, proizlazi da je promjena kamatnih stopa bila 21. siječnja 2008. prilikom korištenja kredita 6,45%, 1. svibnja 2008. godine 6,75%, 1. ožujka 2009. godine 7,75%, 1. srpnja 2011. godine 7,50%, 1. listopada 2011. godine 6,75% i 1. ožujka 2014. godine 6,72%.

15. Uvidom u promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 1. siječnja do 31. siječnja 2008. godine, utvrđuje se da su u istim uvjetima navedeni osnovni uvjeti kredita tako da je naveden iznos kredita od do izražen u kunama kao i u CHF te u eurima, da je navedeno u kunskoj protuvrijednosti i da se obračunava po srednjem tečaju kreditora za CHF/EUR važećem na dan korištenja kredita. Navedeno je da u iznos kredita mogu se uključiti troškovi obrade i osiguranje kredita. Također je naveden rok otplate kredita kao i kamatna stopa kod novih automobila kao i kod rabljenih automobila gdje je navedeno da je kamatna stopa promjenjiva uz valutnu klauzulu u CHF kao i valutnu klauzulu u EUR. Naveden je i trošak obrade i osiguranja kredita, korištenje kredita, način otplate kredita kao i modeli osiguranja povrata kredita. Isto tako, izračunate su i visine mjesečnog anuiteta prema navedenim kamatnim stopama za godine otplate te je naveden primjer usporedbe modela otplate kredita.

16. Nesporno je da je Visoki trgovački sud RH u presudi pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje Raiffeisenbank Austria d.d. i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrdio u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

Nadalje nesporno je da je Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine odbio revizije tuženika od 1-7 među kojima i Raiffeisenbank Austria d.d. a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

Dakle, u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine, i Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine, pravomoćno je utvrđeno da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih

(Raniji broj: P-929/2020)

interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s osnove promjenjive kamatne stope u skladu sa člankom 502.c a u svezi članka 502.a ZPP-a. Promjenom kamatne stope, koja je s vremenom mijenjana na štetu tužitelja, došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

Nadalje, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine, potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike broj Gž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine kojom je potvrđeno da je između ostalih i tužena u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarskih franaka a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je tuženik postupio suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 6. kolovoza 2007. godine, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine suprotno odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.

Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., temeljem odredbe čl.. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetnih odredaba čl. 7. Ugovora o kreditu od 15. siječnja 2008. godine, u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

Utoliko što je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužitelj u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.

(Raniji broj: P-929/2020)

17. U odnosu na odredbu čl. 7. Ugovora o kreditu od 15. siječnja 2008. godine, u dijelu u kojem je otplata anuiteta vezana uz valutu švicarski franak, sud zaključuje da tuženik nije na transparentan način informirao tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

Dakle, proizlazi da se o ugovorenoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, odnosno, da je navedena odredba ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koju tužitelj nije imao mogućnost utjecaja, te tuženik koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, nije tužitelja informirao o mogućim posljedicama sklapanja navedenog ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno.

Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara valutnu klauzulu, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba o valutnoj klauzuli i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju kretanja kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

Dakle, temeljem svega navedenog sud zaključuje da su odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu od 15. siječnja 2008. godine, u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bile sastavni dio ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj utjecao na sadržaj istih, čime je tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, te da su takve odredbe nepoštene sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetne, sukladno odredbama čl. 102. ZZP/07.

18. U odgovoru na tužbu, tuženik je istakao prigovor savjesnosti postupanja tužitelja prilikom zaključenja ugovora o kreditu, te je na te okolnosti u postupku izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

Iz iskaza tužitelja IT proizlazi da je 2008. godine htio kupiti novi auto te je radi toga otišao u auto kuću Rajković u [adresa] interesirati se o uvjetima. S obzirom na svoje financijske mogućnosti koje je mogao otplaćivati uzeo je automobil marke Chevrolet, negdje oko 68.000,00 kuna, te su mu u auto kući Rajković rekli da imaju sa Raiffeisenbank Austria d.d. dogovoreno kreditiranje za kupovinu automobila, sve je to dobio u auto kući, sve informacije o kreditu, te mu je rečeno da kredit diže u CHF, a nisu mu ponudili ništa drugo a vjerojatno je auto kuća imala sa bankom tako dogovoreno da se daje kredit samo u CHF. Cjelokupno dogovaranja uvjeta kredita kao

(Raniji broj: P-929/2020)

i zaključenje kredita sve je obavljeno sa zaposlenikom auto kuće Rajković, u banku uopće nije išao. Nakon što je podnio zahtjev i nakon što je prikupljena sva dokumentacija, potpisao je ugovor koji je sačinjen u banci a koji je on dobio u auto kući, u banku nije išao, već je u auto kući potpisao. Rečeno mu je da će se kredit otplaćivati u ratama mjesečno, a dobio je otplatni plan s tim da je on plaćao prema tečaju na dan plaćanja i tako mu je rečeno da će tako biti plaćanje, da će visina rate ovisiti o visini tečaja. Plaćanje je vršio u banci u kunama u protuvrijednosti CHF prema tečaju na dan plaćanja. U početku je rata bila 900 i nešto kuna a kasnije rasla tako da je bila negdje 1.250,00 kuna a to je bio najveći iznos. O promjeni kamata je dobivao obavijest a za tečaj nije, i dobio je obavijest da je kredit otplaćen. Kredit je uredno otplaćen. Išao je kod bilježnika ovjeravati ugovor u [adresa] i nešto mu je bilježnica objašnjavala, a ne sjeća se da li mu je objašnjavala što znači valutna klauzula i otplata rate vezano za tečaj na dan plaćanja. Kada je podizao kredit nije imao strah da će rata kredita tako porasti. Nije očekivao da će baš tako tečaj narasti za CHF, imao je povjerenje u tu banku i taj tečaj. Nije mu bilo ponuđeno da podigne kredit u nekoj drugoj valuti. Otplatu rata je redovito plaćao i povećana mu nije predstavljala teret s obzirom da je vodio brigu da otplati redovno kredit iako je plaću imao oko 3.500,00 kuna jer je htio da prvo otplati kredit a za drugo što ostane. Automobil je kupio za svoje potrebe i isti je tako i koristio. U auto kući je potpisao ugovor a zaposlenik auto kuće I je to nosio u banku, ugovor o kreditu, i sve rješavao dalje. Otplatu rata je vršio u Raiffeisenbank Austria d.d. u [adresa] jer je imao otplatni plan gdje je bila navedena rata u CHF i onda je preračunavan tečaj na dan kad je plaćao a plaću prima u ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka i onda je nosio novac i plaćao u Raiffeisenbank Austria d.d..

Na uvjete zaključenja ugovora nije mogao utjecati već je mogao samo potpisati ponuđeni ugovor. Ne zna što znači sama riječ valutna klauzula, jer mu je to bio prvi kredit, a vrijednost automobila je utvrđena u kunama i to 68.000,00 kuna s tim da je on morao vraćati u protuvrijednosti CHF tako da je dobio u auto kući koliko je CHF a iznos kredita je bio nešto više od 15.000,00 CHF. Po zanimanju je mesar. Nije mu bilo poznato da će promjenom tečaja CHF doći do promjene visine anuiteta kredita. Prilikom plaćanja anuiteta pitao je u banci službenicu banke zašto dolazi do promjene visine anuiteta ali mu ona nije znala objasniti a nije se raspitivao kod drugih banaka za uvjete kreditiranja.

Dakle, cijeneći iskaz tužitelja, sud utvrđuje da tuženik prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužitelju nije posebno objašnjavao što točno znači zaključenje ugovora sa valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom, već mu je ponuđen ugovor u valuti CHF i tada joj je rečeno da je najpovoljniji, pa sud nalazi da se tužitelj u navedenom pravnom poslu ponašao savjesno.

19. Tužitelj je dopunski saslušan na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 11. prosinca 2024. godine iz čijeg iskaza proizlazi da je kredit podigao za kupovinu novog automobila za svoje potrebe i potrebe svoje obitelji a ne u svrhu svog zanimanja jer nije obrtnik već zaposlenik i radi kod jednog privatnika i u to vrijeme nije imao nikakvu firmu a niti obrt a niti netko od članova njegove obitelji. Po zanimanju je mesar i radi kao pomoćni ranik u tvrtki Sirela u [adresa], te da ostaje u cijelosti kod ranijeg iskaza koji je dao kod ovoga suda.

(Raniji broj: P-929/2020)

20. Tuženik je u odgovoru na tužbu predlagao kao dokaz da se sasluša javni bilježnik kao i zaposlenik tuženika i to na okolnost da je tužitelj tuženiku prilikom zaključenja ugovora objasnio sve odredbe ugovora i da je iste učinio tako jasnim i razumljivim pa tako i značenje valutne klauzule. Međutim, tijekom postupka tuženik je odustao od dokaznog prijedloga da se sasluša zaposlenik tuženika, dok je ostao kod prijedloga da se sasluša javni bilježnik a koji prijedlog je sud u početku odbio a kasnije je prihvatio i pozivao javnog bilježnika na ročište, međutim, isti se nije odazivao niti je pristupio na ročište, međutim, ovaj sud smatra da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrditi obaviještenost potrošača prije sklapanja ugovora jer javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizika fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu, pa stoga sud smatra da takav dokaz nije bio niti potreban a koji stav je izražen u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. godine.

21. U odnosu na prigovor tuženika o zastari potraživanja ovaj sud smatra da je prigovor neosnovan jer temeljem odredbe čl. 215. st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr.) zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a kako je presuda Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu Pž-7129/13-4 donijeta 13. lipnja 2014. godine s kojim datumom je postala i pravomoćna i presuda navedenog Trgovačkog suda u Zagrebu, od tog dana je tužitelj stekao pravo potraživati razliku više plaćenih kamata a u odnosu na zahtjev na ime valutne klauzule, donošenjem odluke Visokog Trgovačkog suda pod poslovnim brojem Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine, zbog čega nije istekao rok iz čl. 225. ZOO-a jer je tužba u ovom predmetu podnesena 28. rujna 2020. godine, s obzirom da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od pet godina s obzirom da je predmet tužbenog zahtjeva neosnovana isplata preplaćenog iznosa zbog valutne klauzule.

Isto tako, u odnosu na istaknuti prigovor zastare valja navesti da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 u pogledu promjenjive kamatne stope u odnosu na tuženika postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda pod poslovnim brojem Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi VSRH rok za restituciju kod ništetnog ugovora teče od svake pojedine isplate, a takvo pravno shvaćanje VSRH je izrazio u presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine kojom je odbio reviziju Zagrebačke banke d.d. Zagreb koja je izjavljena protiv presude i rješenja Županijskog suda u Osijeku Gž-820/17-3 od 29. lipnja 2017. godine, a predmet koje je bilo utvrđenje ništetnosti i isplate dakle u istovjetnoj pravnoj stvari. Tužba u ovom predmetu je podnesena 28. rujna 2020. godine, to onda svakako nije protekao rok od pet godina koji se računa od 14. lipnja 2018. godine za valutnu klauzulu.

22. Neosnovano tuženik osporava tužitelju status potrošača i primjenu odluka donesenih u kolektivnom sporu. To stoga što se presude iz kolektivnog spora

(Raniji broj: P-929/2020)

naprijed citirane direktno odnose na tužitelja kao potrošača, što je već naprijed navedeno, te se tužitelj ima pravo pozivati na iste odluke. Tužitelj je ugovor o kreditu sklopio kao potrošački ugovor na što se tuženik i poziva tijekom postupka da se radi o potrošačkom ugovoru, te je ugovor o kreditu sklopio radi kupnje automobila, a temeljem provedenih dokaza sud zaključuje da je tužitelj kupio automobil za svoje potrebe i potrebe svoje obitelji, te je upravo iz razloga što se radi o potrošačkom ugovoru, ugovor o kreditu i sklopljen pod uvjetima navedenim u ugovoru o kreditu, te se tužitelj smatra potrošačem u smislu odredbe čl. 5. točke 15. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113,09, 78/12, 56/13, 41/14).

23. Da tužitelj ima status potrošača te da je kredit realizirao u svrhu kupnje automobila, proizlazi iz iskaza tužitelja kao i uvidom u ugovor o kreditu, točku 6. iz kojeg proizlazi da je namjena kredita za kupnju novog vozila – Chevrlolet. Isto tako, iz iskaza tužitelja kao i dopunskog iskaza tužitelja proizlazi da je namjena zaključenja ugovora o kreditu bila kupovina vozila i to novog automobila za svoje potrebe i potrebe svoje obitelji a ne za svrhu njegovog zanimanja jer nije obrtnik niti ima tvrtku već je zaposlenik i radi u Sireli u [adresa] kao pomoćni radnik, a isto tako proizlazi da nitko niti od njegove obitelji nije obrtnik niti ima tvrtku u vlasništvu. Stoga sud smatra da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu kao potrošač u smislu Zakona o zaštiti potrošača i da je djelovao na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, što tuženik, iako je osporio tužitelju svojstvo potrošača, nije dokazao da tužitelj taj status nema.

24. U ovom postupku tužitelj potražuje isplatu preplaćenog iznosa po osnovi promjene tečaja valute CHF u odnosu na početni tečaj kako je važio u trenutku podizanja kredita.

25. Budući da je među strankama bila sporna i visina tužbenog zahtjeva, na prijedlog tužitelja sud je odredio knjigovodstveno-financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku Josipu Rašiću koji je sačinio nalaz i mišljenje od 14. srpnja 2023. godine.

26. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj sa tuženikom zaključio ugovor o kreditu o kupnji motornog vozila broj 718-50-4641019 od 15. siječnja 2008. godine sa bitnim obračunskim elementima:

- Ugovoreni iznos: 15.444,72 CHF

- Ugovorena kamatna stopa: 6,45 % (godišnje)

- Rok otplate: 84 mjeseci

- Način otplate:

a) dio glavnice od 11.730,38 CHF u jednakim mjesečnim anuitetima (84 anuiteta) plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan dospijeća.

b) Preostali dio glavnice kredita u iznosu 3.714,34 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan dospijeća, a isti dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu ugovorenog roka otplate kredita zajedno sa zadnjim anuitetom.

(Raniji broj: P-929/2020)

Isto tako, vještak je u svom nalazu prikazao tijek obračunatog i plaćenog kredita i tijek kredita bez primjene ugovorenih odredbi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u periodu za vrijeme otplate kredita te je prikazao utvrđenje pozitivnih razlika između iznosa koji je tužitelj uplatio na ime porasta tečaja CHF u odnosu na kn tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj platio da je tečaj CHF u odnosu na kn ostao onakav kakav je bio na dan sklapanja ugovora o kreditu izraženo u kunama i po mjesecima

Na temelju podataka iz Tablice 1. utvrđivanje utjecaja promjene tečaja izvršeno je kao iznalaženje razlike između stvarne uplate kamate i glavnice u valuti po tekućem tečaju (na dan uplate anuiteta) i stvarne uplate kamate i glavnice u valuti po početnom tečaju (na dan ugovaranja kredita 15.01.2008. godine).

Tako je na prikazani način utvrđen preplaćeni iznos kreditne obveze tužitelja s temelja tečajnih razlika u obliku pozitivnih razlika u razdoblju otplate kredita, u iznosu 26.259,49 kuna iskazano prema mjesecima otplate kredita. Preplaćeni iznosi s temelja tečajnih razlika prikazani su u stupcu 9. tablice 2. ovog nalaza, i nastali su radi rasta tečaja na dan plaćanja u odnosu na početni tečaj na dan odobrenja kredita. Iste razlike iskazane prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK iznose 3.485,24 EUR (stupac 10. tablice 2.)

U zadatku vještaku je naznačeno da vještak uzme u obzir kretanje tečaja u oba smjera, pa je tako u stupcu 11. tablice 3. nalaza naznačio negativne iznose tečajnih razlika u periodu otplate kredita koji su nastali u mjesecima otplate u kojima je tečaj plaćanja dospjele kreditne obveze bio niži od tečaja na dan odobrenja kredita, a isti iznose 62,52 kuna.

Ukoliko bi kod izračuna ukupnih tečajnih razlika uzeli u obzir (prijeboj) negativne iznose tečajnih razlika tada bi ukupne tečajne razlike iznosile 26.196,97 kuna, a iste su iskazane u stupcu 12. tablice 2.

Tako iskazane neto tečajne razlike prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK iznose 3.476,94 EUR (iskazno prema mjesecima otplate kredita u stupcu 13. tablice 2.)

Iz mišljenja vještaka proizlazi da je u razdoblju povrata kreditne obveze utvrđen preplaćeni iznos kreditne obveze tužitelja s temelja tečajnih razlika u obliku pozitivnih razlika u iznosu 26.259,49 kuna. Preplaćeni iznosi s temelja tečajnih razlika prikazani su u stupcu 9. tablice 2. ovog nalaza, i nastali su radi rasta tečaja na dan plaćanja u odnosu na početni tečaj na dan odobrenja kredita.

U zadatku vještaku je naznačeno da vještak uzme u obzir kretanje tečaja u oba smjera, pa su tako u stupcu 11. tablice 3. ovog nalaza naznačeni negativni iznosi tečajnih razlika u periodu otplate kredita koji su nastali u mjesecima otplate u kojima je tečaj plaćanja dospjele kreditne obveze bio niži od tečaja na dan odobrenja kredita, a iste iznose 62,52 kuna.

Ukoliko bi kod izračuna ukupnih tečajnih razlika uzeli u obzir (prijeboj) negativne iznose tečajnih razlika, tada bi tečajne razlike ukupno iznosile 26.196,97 kuna, a iste su iskazane u stupcu 12. tablice 2.

Tako iskazane neto tečajne razlike prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK iznose 3.476,94 EUR (iskazno prema mjesecima otplate kredita u stupcu 13. tablice 2.)

27. Nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka dostavljen je strankama na očitovanje te se tužitelj očitovao da nema primjedbi na nalaz te je

(Raniji broj: P-929/2020)

postavio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju financijsko-knjigovodstvenog vještaka tako da potražuje iznos od 3.485,24 eura s osnova preplaćenih iznosa po osnovi razlika u tečaju, dok se tuženik nije posebno očitovao na nalaz i mišljenje vještaka.

28. Sud je nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka Josipa Rašića u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan, i s obzirom da je isti vještak odgovorio na sve zadatke suda, a i stranke nisu istome prigovarale.

29. Tužitelj je pismenim podneskom od 24. srpnja 2023. godine postavio tužbeni zahtjev na iznos od 3.485,24 eura, sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose, a kojim zahtjevom je neznatno smanjio tužbeni zahtjev pa nije došlo do preinake tužbe, sukladno nalazu vještaka, pa je onda sud u cijelosti prihvatio tako postavljeni tužbeni zahtjev jer je postavljen u skladu sa vještačkim nalazom. Imajući u vidu navedeno sud je naložio tuženiku da tužitelju isplati na ime preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule iznos od 3.485,24 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose, te odlučio kao u izreci temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a, a odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18).

Shodno navedenom, a u skladu s odredbom čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) valjalo je prihvatiti i zahtjev da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznos koji je primio temeljem rasta tečaja valute CHF.

30. Sud je ocijenio neosnovanim istaknut prigovor tuženika radi prebijanja iznosa preplaćenog u utuženom vremenskom razdoblju sa eventualnom razlikom iznosa, kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog.

Naime, sud smatra da nije bilo osnove da se umanjuje zahtjev tužitelja za iznose anuiteta kada je tečaj bio manji od početno ugovorenog iz razloga što se ovaj postupak vodi temeljem Zakona o zaštiti potrošača, a banka nije potrošač i ne uživa tu zaštitu i u odnosu na nju vrijedi ugovor kakav je zaključila i u situaciji kada je tečaj bio povoljniji za tužitelja od početno ugovorenog, budući da tužitelj plaćanjem anuiteta po nižem tečaju na dan plaćanja ništa nije stekao, a takav stav je izražen i u odluci Županijskog suda u Varaždinu pod poslovnim brojem Gž-579/2023-2. od 14. lipnja 2023. godine.

31. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 164. ZPP-a.

O troškovima postupka sud je odlučio temeljem članka 154. st. 1. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj uspio u cijelosti u postupku, to je onda sud naložio tuženiku da mu nadoknadi troškove u cijelosti a koje sud smatra opravdanim i potrebnim. Pri odlučivanju koji će se troškovi priznati tužitelju, sud je u smislu članka 155. st. 1. ZPP-a, priznao samo one troškove koji su bili neophodno potrebni za vođenje ovoga postupka, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora.

Sud je tužitelju priznao troškove sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika sukladno vrijednosti predmeta spora kao i vrijednosti boda a koji iznosi 2,00€ i to za sastav tužbe 100 bodova, za sastav podnesaka od 4. studenog 2020. godine, 17. veljače 2023. godine, 7. ožujka 2023. godine, 20. srpnja 2023. godine, za svaki podnesak 100,00 bodova; za zastupanje na ročištima 21. veljače 2023. godine, 4. travnja 2023. godine, 5. prosinca 2023. godine, 26. ožujka 2024.

(Raniji broj: P-929/2020)

godine, 11. prosinca 2024. godine, za svako ročište 100 bodova; za zastupanje na ročištu 25. siječnja 2024. godine 50 bodova umjesto traženih 100 bodova tj. 50% s obzirom da je isto ročište odgođeno ili ukupno 1050 bodova odnosno 2.100,00€. Tužitelju je priznat trošak PDV-a u iznosu 525,00 eura te trošak sudskih pristojbi na tužbu 40,65 eura umjesto traženih 163,25 eura; trošak predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 eura ili sveukupno iznos od 3.065,65 eura, pa je naložio tuženiku da tužitelju plati navedeni iznos zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u roku od 15 dana, te je odlučio kao u izreci pod točkom II.

Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu 81,30 eura budući da je tužitelj oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi temeljem čl. 6. st. 1. toč. 5. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (NN51/23), te trošak izrade preliminarnog nalaza i mišljenja u iznosu od 82,95 eura budući da tužitelj nije dostavo račun da je plaćen takav trošak.

O zahtjevu tužitelja za naknadom troškova za pristup na ročište za donošenje, objavu i uručenje presude, sud će odlučiti posebnim rješenjem nakon održanog ročišta

U Grubišnom Polju, 22. siječnja 2025. godine

S u t k i n j a

Milka Katić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku do 15 dana računajući od dana ročišta za objavu presude tj. od 22. siječnja 2025. godine. Žalba se podnosi u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni sud drugog stupnja.