REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1637/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Nevenke Marković, predsjednice vijeća, Tatjane Kujundžić Novak, sutkinje izvjestiteljice i Mirne Maržić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zadru, protiv tuženice OPĆINA RAŽANAC, OIB: 08842442553, Ražanac, Ulica XVII 61, koju zastupa punomoćnica Ivana Bosotina, odvjetnica u Zadru, radi ispravka upisa prava vlasništva na nekretnini, odlučujući o tužiteljičinoj žalbi protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-201/2023-22 od 15. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 22. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-201/2023-22 od 15. ožujka 2024. i sudi:

Ispravlja se zemljišnoknjižno stanje u odnosu na kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] iste k.o., površine 1458 m2 u naravi pašnjak Jovići te se nalaže Općinskom sudu u Zadru, Zemljišnoknjižnom odjelu ispraviti upis prava vlasništva na predmetnoj nekretnini na način da izbriše to pravo u korist tuženice Općine Ražanac uz istovremeni upis tog prava vlasništva u korist tužiteljice Republike Hrvatske sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Uvažava se tužiteljičina žalba, preinačuje rješenje Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-201/2023-22 od 15. ožujka 2024. i rješava:

Nalaže se tuženici Općini Ražanac naknaditi tužiteljici Republici Hrvatskoj troškove parničnog postupka u iznosu od 4.480,44 EUR u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi na ispravak upisa prava vlasništva na nekretnini kčbr. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] (izreka presude), te je naloženo tužiteljici da tuženici naknadi parnični trošak u iznosu od 9.062,50 EUR (izreka rješenja).

2. Sud je tako odlučio jer je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio da je u konkretnom slučaju ipak došlo do izdvajanja sporne nekretnine, odnosno njezina dijela iz šumskogospodarske osnove pa se tako na nju i na vlasnički režim u povodu nje ne bi mogla primijeniti zakonska presumpcija iz odredbe čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine“ broj 41/90 i 52/90; dalje: ZID ZŠ). Stoga da tužiteljica nikako ne može biti vlasnica predmetne čestice u cijelosti, a budući da ona nije predložila provođenje vještačenja po vještaku geodetske struke radi izrade parcelacijskog elaborata sa svrhom utvrđivanja prava suvlasništva na realnom dijelu nekretnine. Odluku o trošku sud je donio na temelju čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP).

3. Protiv pobijane presude tužiteljica je podnijela žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom ovom sudu da presudu preinači i u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev. Traži trošak sastava žalbe u iznosu od 832,00 EUR. U žalbi u bitnome navodi da je pogrešno stajalište prvostupanjskog suda da je predmetna nekretnina izdvojena iz šumsko gospodarske osnove. Iz činjeničnog stanja proizlazi da predmetna nekretnina nije izdvojena iz šumsko gospodarske osnove na način kako je to bilo propisano čl. 17. Zakona o šumama. Navodi da stupanjem na snagu prostornog plana kojim se šuma ili šumsko zemljište predviđa za gradnju takvo zemljište još uvijek ne stječe status građevinskog zemljišta jer je prostorni plan samo pretpostavka za provedbu postupka izdvajanja. Tek s pravomoćnošću rješenja o izdvajanju nekretnine u šumskogospodarskoj osnovi i nakon plaćanja naknade za izdvojenu šumu ili šumsko zemljište takva nekretnina stječe status građevinskog zemljišta. Budući da za predmetnu nekretninu nije proveden postupak izdvajanja sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o šumama navodi da je takva nekretnina po samom Zakonu postala vlasništvo Republike Hrvatske pa stoga upis prava vlasništva proveden u novoj zemljišnoj knjizi nije zakonit. Navodi da pogrešno sud smatra da je Odlukom Vlade Republike Hrvatske predmetna nekretnina izdvojena iz šumskogospodarske osnove. Također navodi da Odlukom Vlade Republike Hrvatske predmetna nekretnina nije izdvojena iz šumskogospodarske osnove. Ta odluka nije od pravne važnosti i ne predstavlja akt, rješenje, kojim se neke nekretnine izdvajaju iz šumsko gospodarske osnove. Radi se o podzakonskom aktu koji je donesen nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama, te je u trenutku donošenja te Odluke nekretnina predstavljala vlasništvo tužiteljice, a ne neraspoređenu imovinu bivše općine. Navodi da bez obzira na to tko je do tada bio upisan kao nositelj prava korištenja, Odlukom komisije Vlade Republike Hrvatske kojom je raspoređena imovina bivše Općine na novonastale jedinice nije se moglo disponirati sa šumskim zemljištem koje je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama postalo vlasništvo tužiteljice.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je osnovana.

6. Ispitavši prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9.,13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj drugostupanjski sud nalazi da pobijana presuda nije pravilna i osnovana na zakonu jer je donesena na temelju pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na koje je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za ispravak upisa prava vlasništva tuženice na kčbr. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] koji je proveden na temelju rješenja Općinskog suda u Zadru poslovni broj Z-25165/19 od 25. listopada 2019. i to brisanjem toga prava u korist tuženice uz istovremeni njegov upis u korist tužiteljice. Tužiteljica smatra da je stekla pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini na temelju Zakona o šumama jer da se nekretnina na dan 16. listopada 1990. nalazila u šumskogospodarskoj osnovi.

8. Uvidom u isprave pobliže navedene u obrazloženju pobijane presude kao utvrđene proizlaze sljedeće odlučne činjenice:

- da se prije podnošenja predmetne tužbe, pred Općinskim sudom u Zadru (dalje: zemljišnoknjižni sud) vodio postupak obnove zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] radi ispravka zemljišnoknjižnog upisa u odnosu na nekretninu oznake čest. zem. [katastarska čestica] upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (dalje: predmetna nekretnina) na ime tuženice za cijelo i u kojem je doneseno rješenje o uknjižbi prava vlasništva predmetne nekretnine u korist tuženice kojeg tužiteljica pobija predmetnom tužbom (dalje: pobijani upis), a čime je dotadašnji upis prava vlasništva nekretnine u zemljišnoj knjizi za k. o. [katastarska općina] ostao neizmijenjen,

- da je tužiteljica u pravodobno podnesenom prigovoru broj: Ip-DO-228/16 od 17. siječnja 2018. koji je kod nadležnog zemljišnoknjižnog suda zaprimljen istog dana pod poslovnim brojem Z-1361/18, osporila valjanost, pravilnost i zakonitost navedenog upisa iz jednakih razloga i na temelju istovjetnih isprava kao i u ovom postupku uz prijedlog da se predmetna nekretnina upiše kao njezino vlasništvo na temelju Zakona o šumama,

- da je zemljišnoknjižni sud na raspravi za ispravak od 25. listopada 2019. donio rješenje kojim je odbio kao neosnovan navedeni prigovor predlagateljice, ovdje tužiteljice od 17. siječnja 2018. i odredio da dotadašnja uknjižba prava vlasništva predmetne nekretnine u korist tuženice ostaje neizmijenjena, sve na temelju odredbe čl. 195. st. 3. ZZK/96 te da je prilikom donošenja rješenja o određivanju pobijanog upisa uzeo u obzir isprave koje su stranke priložile i u ovom postupku,

- da je predmetna nekretnina oznake kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] izmjere nastala od matičnih nekretnina oznaka kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] stare izmjere,

- da je matična nekretnina oznake kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] stare izmjere bila obuhvaćena Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištima zadarskog užeg područja za razdoblje 1982. -1991. godine. Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša Split iz studenog 1982. godine (dalje: Program gospodarenja šumama) odnosno na dan 16. listopada 1990. kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o šumama (l.s. 124.-125.),

- da je nekretnina oznake kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] stare izmjere od koje je nastala predmetna nekretnina, nastala parcelacijom od matične čestice 72/1 k. o. [katastarska općina] stare izmjere temeljem prijavnog lista i rješenja nadležnog katastarskog tijela, Klasa: 1197/1987 od 8. lipnja 1987. (l.s. 124. -125.), dakle, nakon donošenja Programa gospodarenja šumama,

- da su naprijed navedene nekretnine, pa i predmetna, prije stupanja na snagu Zakona o šumama predstavljale društveno vlasništvo, a prije toga vlasništvo Šumarskog gospodarstva Zadar (sada Hrvatske šume d.o.o.),

- da se veći dio predmetne nekretnine nalazio unutar građevinske zone na dane 24. srpnja 1991., 1. siječnja 1993. i 24. srpnja 1991. te

- da je predmetna nekretnina u zemljišnoj knjizi i to zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] upisana kao pašnjak površine 1458 m² na ime tuženice, za cijelo.

9. Između stranaka je sporna činjenica je li predmetna nekretnina predstavljala šumu i šumsko zemljište u trenutku nastupanja zakonskih pretpostavki za stjecanje prava vlasništva od strane tužiteljice po posebnom zakonu, odnosno činjenica je li bila obuhvaćena Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištem, a o kojima ovisi ocjena valjanosti i pravilnosti samog pobijanog upisa, kao i osnovanost tužbenog zahtjeva. Sporno je i je li za predmetnu nekretninu proveden postupak izdvajanja iz šumskogospodarske osnove na način kako je to propisano odredbama Zakona o šumama i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama.

10. Prema shvaćanju ovoga suda, za ocjenu navedenih okolnosti bitno je utvrditi odlučnu činjenicu je li predmetna nekretnina oznake kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na dan 16. listopada 1990. kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine“ broj 41/90 i 52/90), bila upisana u zemljišne knjige kao društveno vlasništvo i je li kao takva bila obuhvaćena Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske. S obzirom na to da upravo 16. listopada 1990. predstavlja datum odlučan za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, to u ovom postupku nije bitno utvrditi sadašnju kulturu predmetne nekretnine, kako onu upisanu u zemljišnim knjigama, tako i onu na terenu jer je mjerodavan isključivo status odnosno stanje na dan stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama.

11. Prije svega, odredbom čl. 18. Zakona o šumama („Narodne novine“ broj: 54/83, 5/84, 31/86, 32/87, 47/89 i 41/90; dalje: ZŠ) koji je izmijenjen na temelju odredbe čl. 6. ZID ZŠ-a, izričito je određeno da su šume i šumska zemljišta na teritoriju Republike Hrvatske u državnome vlasništvu Republike Hrvatske, osim ako nisu u privatnome vlasništvu. Pri tumačenju citirane zakonske odredbe, tužiteljica pravilno navodi da su stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama od 16. listopada 1990., šume i šumsko zemljište na teritoriju Republike Hrvatske, bez obzira jesu li se nalazile u zoni građevinskog zemljišta ili izvan njega, na temelju samog zakona postale vlasništvo Republike Hrvatske (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-450/11 od 11. siječnja 2012.) Niti donošenjem Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi iz 1992. godine na kojeg upire tuženica tijekom ovog postupka, nije se otvorio put kojim bi se mogao mijenjati vlasnički status nekretnina, tj. šume i šumskoga zemljišta jer niti jednom odredbom predmetnoga zakona nije bilo određeno da bi šume i šumsko zemljište unutar granica građevinskoga područja postale vlasništvo jedinice lokalne samouprave, u konkretnom slučaju tuženice. Upravo zbog navedenog, za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva nije od utjecaja činjenica da se predmetna nekretnina na dane 16. listopada 1990., 24. srpnja 1991. i 1. siječnja 1993. kad su stupili na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o šumama, Zakon o poljoprivrednom zemljištu i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o građevinskom zemljištu, u većem dijelu nalazila unutar građevinskog područja, a koju tuženica ističe kao pravno relevantnu činjenicu tijekom cijelog postupka i na kojoj između ostalog temelji svoje pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini.

12. Naime, čak i u slučaju da je istinit navod tuženice da se predmetna nekretnina nalazila unutar granica građevinskog područja nad kojom je pravo korištenja imao pravni prednik tuženice, tuženica niti prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o građevinskom zemljištu („Narodne novine” broj 53/90) niti prema bilo kojem drugom zakonskom propisu nije mogla postati vlasnikom predmetne nekretnine. Ovo iz razloga jer, premda je čl. 7. tog Zakona, koji je stupio na snagu 6. prosinca 1990., dakle, nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama izmijenjena odredba čl. 9. st. 1. Zakona o građevinskom zemljištu, ta zakonska odredba ne predstavlja valjanu pravnu osnovu za tuženikovo stjecanje vlasništva nekretnina. Tom je odredbom Zakona o građevinskom zemljištu određeno da građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu upravljaju općine na čijem se području nalazi zemljište, osim ako tim zemljištem na temelju Ustava i Zakona nisu upravljale druge društveno političke zajednice ili druge društvenopravne osobe. Međutim, pravo upravljanja koje su imale općine u skladu s odredbom čl. 9. Zakona o građevinskom zemljištu nije jedno od prava koje čine društveno vlasništvo (pravo raspolaganja, korištenja i upravljanja), već je riječ o pravu na gospodarenje tim zemljištem do rješavanja pitanja titulara prava vlasništva, a u konkretnom slučaju titular prava vlasništva je „riješen” prije stupanja na snagu izmijenjene odredbe čl. 9. Zakona o građevinskom zemljištu i to stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama.

13. Nadalje, kako je to i naprijed navedeno, između stranaka nije sporna činjenica da je predmetna nekretnina kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] izmjere nastala od matičnih nekretnina oznaka kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] stare izmjere te da se matična nekretnina kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] vodila kao šumsko zemljište koje je bilo obuhvaćeno Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištem zadarskog užeg područja krša za razdoblje od 1982. do 1991. godine, a kako to proizlazi iz potvrde Hrvatskih šuma od 25. siječnja 2018. o uključenosti čestice u šumskogospodarski plan, uvjerenja Područnog ureda za katastar Zadar od 19. veljače 2018., navedenog Programa gospodarenja šumama te povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka za predmetnu nekretninu. Također, iz naprijed navedene bitne činjenice da je nekretnina oznake kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] nastala parcelacijom upravo od matične nekretnine oznake kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] stare izmjere na temelju prijavnog lista i rješenja nadležnog katastarskog tijela od 8. lipnja 1987., zaključuje se da je ona nastala nakon donošenja navedenog Programa gospodarenja šumama donesenog za razdoblje od 1982. do 1991. godine, a s obzirom na to da datira još iz studenog 1982. godine. Kako je matična nekretnina kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] od koje je nastala predmetna nekretnina, kao šumsko zemljište bila obuhvaćena navedenim Programom gospodarenja šumama, tako se i nekretnina oznake kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] stare izmjere, jednako kao i matična kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] od koje je nastala, smatra šumom i šumskim zemljištem koje je bilo obuhvaćeno istim Programom. Zbog navedenog, predmetna nekretnina je upravo kao dio navedene matične nekretnine, također bila uvrštena u Program gospodarenja šumama i šumskim zemljištem, te se stoga jednako kao i matična čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] smatra šumom i šumskim zemljištem koje se na dan 16. listopada 1990. nalazilo u šumskogospodarskoj osnovi i koja predstavlja isključivo vlasništvo tužiteljice kojeg je stekla na temelju samog zakona (ex lege) i to odredbe čl. 6. ZID ZIŠ-a, a s obzirom na to da je prije njegovog stupanja na snagu bila upisana kao društveno vlasništvo.

14. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je tužiteljica pravo vlasništva predmetne nekretnine stekla na temelju zakona i to odredbe čl. 6. ZID ZŠ-a koji je stupio na snagu 16. listopada 1990. i to bez obzira na to tko je u tom trenutku u zemljišnoj knjizi bio upisan kao nositelj prava upravljanja ili korištenja pa su irelevantni navodi tuženice u pravcu da je pravo vlasništva nekretnine stekla od tada upisanog zk. vlasnika te odlukom nadležnog tijela. Naime, predmetna nekretnina je u vrijeme donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama koje je prema stajalištu ovog suda jedino mjerodavno za razrješenje pitanja izmjene zemljišnoknjižnoga upisa, bila šuma i šumsko zemljište te je stoga samim zakonom prešla u vlasništvo Republike Hrvatske, ovdje tužiteljice. Slijedom navedenog, svaka daljnja protupravna izmjena statusa predmetne nekretnine koja je uslijedila nakon stupanja na snagu mjerodavnog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama, nije od značaja za predmetni spor.

15. Osim toga, odredbom čl. 51. st. 2. ZŠ-a izričito je propisano da se na šumama i šumskom zemljištu u državnom vlasništvu ne može steći pravo vlasništva dosjelošću iz čega proizlazi da i u slučaju da je nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama tuženica ili tko drugi na predmetnoj čestici gradio na predmetnoj nekretnini ili vršio vlasnička prava na njoj kao tuđem zemljištu, ova okolnost ne bi utjecala na ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

16. Suprotno stajalištu prvostupanjskog suda za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva nije od važnosti ni Odluka Komisije Vlade Republike Hrvatske za rješavanje sporova o pravima općina, gradova i županija donesena 1. srpnja 1996. na koju se poziva tuženica tijekom postupka, a kojom ispravom je između ostalog utvrđeno da matična nekretnina oznake kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] stare izmjere čini neraspoređenu imovinu bivše Općine Zadar te da su na temelju ove odluke stranke u postupku ovlaštene u zemljišnim knjigama ishoditi uknjižbu prava vlasništva na toj nekretnini. Vlada nije mogla spornom odlukom odlučiti o vlasništvu predmetne nekretnine tim više što je predmetna nekretnina na temelju samog zakona, šest godina prije donošenja sporne isprave, postala vlasništvo tužiteljice u smislu odredbe čl. 114. st. 1. i čl. 129. ZV-a. Kako predmetna nekretnina u vrijeme donošenja sporne odluke nije ni predstavljala neraspoređenu imovinu bivše Općine Zadar, već vlasništvo tužiteljice, tako Komisija Vlade Republike Hrvatske nije bila ni ovlaštena za donošenje ove odluke pa ona ne predstavlja „odluku nadležne vlasti“ u smislu odredbe čl. 114. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/2006, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje: ZV) na temelju koje bi tuženica mogla steći pravo vlasništva predmetne nekretnine. Prema odredbi čl. 3. st. 2. Zakona o Vladi Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 29/94/) Vlada ili od nje ovlašteno ministarstvo upravlja imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske. Niti Uredbom o Komisiji Vlade Republike Hrvatske za rješavanje sporova o pravima općina, gradova i županije („Narodne novine“ broj 37/94) niti Poslovnikom o radu Komisije („Narodne novine“ broj 9/95) nije dana niti je mogla biti dana ovlast Komisiji protivno Zakonu o Vladi da daje u vlasništvo nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske. Stoga navedena odluka nije mogla biti valjani pravni temelj za stjecanje prava vlasništva predmetne nekretnine od strane tuženice.

17. Također, u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene ni pretpostavke za stjecanje prava vlasništva predmetne nekretnine od strane tuženice iz čl. 87. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi („Narodne novine“ broj: 90/92, 94/93 i 117/97) na kojeg se također tuženica poziva tijekom postupka. Naime, tom odredbom nije propisana pretvorba nekadašnjih prava društvenog vlasništva u pravo vlasništva preuzimatelja, u konkretnom slučaju tuženice, već su novoosnovane jedinice lokalne tj. regionalne samouprave samo preuzele od svog prednika prava na nekretninama u onom obliku i opsegu kakva su bila kod prednika.

18. Također, osnovano tužiteljica navodi da nije pravilan niti proizlazi iz isprava u spisu zaključak suda da je u predmetnom postupku proveden poseban postupak izdvajanja iz šumskogospodarskog područja propisan odredbom čl. 17. ZŠ-a za predmetnu nekretninu. Prije svega tuženica je na ročištu od 12. listopada 2021. priznala odlučnu činjenicu da za predmetnu nekretninu, kao i za matične nekretnine od kojih je ona nastala, nije nikada proveden poseban postupak izdvajanja iz šumskogospodarskog područja propisan odredbom čl. 17. ZŠ-a u koje prema odredbama čl. 14. st. 2. tada važećeg ZŠ-a spadaju šume i šumska zemljišta navedena u Popisu šuma i šumskih zemljišta koji je objavljen uz ovaj zakon i koji je njegov sastavni dio. Tako iz točke II. Popisa šuma i šumskog zemljišta na području krša koji čini prilog i sastavni dio navedenog zakona, jasno proizlazi da su u državnom vlasništvu one šume i šumska zemljišta kojima gospodari Poduzeće za šume i na području Ražanca pa se citirane odredbe s obzirom na sve naprijed navedeno, imaju primijeniti i u ovom slučaju. Također, iz povijesnog izvatka za matične nekretnine oznaka kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] proizlazi da su one još prije stupanja na snagu mjerodavnog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama predstavljale društveno vlasništvo odnosno vlasništvo šumarskog gospodarstva Zadar zbog čega je njihov pravni slijednik na temelju odredbi čl. čl. 362. st. 3. ZV-a u vezi s čl. 114. i čl. 129. ZV-a upravo tužiteljica.

19. Osnovano tužiteljica u žalbi navodi da stupanjem na snagu prostornog plana kojim se neka šuma ili šumsko zemljište predviđaju za gradnju, takvo zemljište još uvijek ne stječe status građevinskog zemljišta jer je prostorni plan samo pretpostavka za provedbu navedenog postupka izdvajanja nekretnine iz šumskogospodarske osnove. Tek s pravomoćnošću rješenja o izdvajanju nekretnine iz šumskogospodarske osnove i nakon plaćanja naknade za izdvojenu šumu ili šumsko zemljište, takva nekretnina stječe status građevinskog zemljišta. Dakle, prostornim planom se ni u kojem slučaju ne može mijenjati pravni status šume i šumskog zemljišta, kao ni titular prava vlasništva na njima, tim više što važećim Zakonom o šumama kao specijalnim propisom, navedeno nije ni predviđeno kao temelj za stjecanje prava vlasništva, odnosno za promjenu pravnog statusa zemljišta. S obzirom na to da je odredbom čl. 51. prijelaznih i završnih odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama bilo propisano da će se i nakon njegovog stupanja na snagu i dalje primjenjivati već postojeće šumskogospodarske osnove i programi za gospodarenje šumama šumskokrških područja doneseni po ranijim odredbama čl. 24. i čl. 25. dotadašnjeg ZŠ-a, to je za zaključiti da je predmetni Program gospodarenja šumama i šumskim zemljištima donesen u studenom 1982. godine na rok od deset godina, bio važeći i na dan 16. listopada 1990. kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o šumama. Kako je predmetna nekretnina nastala tek u postupku nove izmjere za k. o. [katastarska općina] tj. nakon donošenja predmetnog Programa i to cijepanjem od naprijed navedenih matičnih nekretnina koje su predstavljale šumu i šumsko zemljište i koje su kao takve bila obuhvaćene navedenim Programom, tako je i predmetna nekretnina, upravo kao dio matičnih nekretnina, bila uvrštena u navedeni Program te se stoga smatra šumom i šumskim zemljištem koja se na dan 16. listopada 1990. nalazila u šumskogospodarskoj osnovi i koja predstavlja isključivo vlasništvo tužiteljice.

20. Pri tome je za naglasiti da rješenje o razgraničenju poljoprivrednog i šumskog zemljišta za područje današnje k. o. [katastarska općina] koje je prema tvrdnjama tuženice navodno doneseno 1985. godine kada ona nije niti postojala i od pribavljanja kojeg je tuženica odustala tijekom postupka, također nije od utjecaja na donošenje odluke u ovom postupku. Potonje iz razloga jer ova isprava, sve i da je tuženica dokazala njeno postojanje, ne bi predstavlja valjanu pravnu osnovu na temelju koje bi se određena nekretnina prema važećim propisima mogla izdvojiti iz šumskogospodarske osnove, već isključivo osnovu za diobu matičnih nekretnina, a kako to jasno proizlazi i iz povijesti posjedovanja nadležnog katastarskog tijela od 28. rujna 2020. kojeg je tuženica podnijela u spis. S obzirom na to da tuženica tijekom postupka nije dokazala ni ovlaštenog titulara izdavanja ove isprave, to je za pretpostaviti da je tu ispravu kao privatnu, a ne javnu ispravu, donijela upravo tuženica u svrhu parcelacije matičnih nekretnina koja nipošto ne utječe na ovlaštenog nositelja prava vlasništva na nekretninama, u konkretnom slučaju prava vlasništva tužiteljice na predmetnoj nekretnini.

21. Dakle, šuma i šumsko zemljište imaju se smatrati vlasništvom tužiteljice bez obzira na to nalaze li se u građevinskoj zoni ako nije provedeno izdvajanje iz šumskogospodarske zone u skladu s odredbama tada važećeg Zakona o šumama (u kojem tek trenutku dolazi do promjene stvarnopravnog ovlaštenika), uz općepoznatu činjenicu da su 16. listopada 1990., kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o šumama, sve šume i šumska zemljišta (osim privatnih), kao dobra od općeg interesa, preneseni u državno vlasništvo (bez obzira na to tko je u tom trenutku bio upisan kao nositelj prava raspolaganja ili korištenja), pa tako i ovdje sporna nekretnina. Stoga je tužiteljica pravo vlasništva predmetne nekretnine stekla upravo na temelju samog zakona i to odredbe čl. 6. ZID ZŠ-a.

22. Slijedom svega navedenog, ovaj sud smatra da sporni upis prava vlasništva predmetne nekretnine u korist tuženice određen i proveden u ispravnom postupku nije valjan i ispravan stoga je pobijanu presudu valjalo preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev pod točkom I. izreke ove presude na temelju odredbe čl. 373. ZPP-a.

23. S obzirom na to da se uslijed preinačenja presude promijenio uspjeh stranaka u sporu, to je valjalo na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o troškovima parničnog postupka. Tužiteljica je u ovom postupku uspjela u cijelosti s tužbenim zahtjevom pa joj pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154., čl. 154.a, čl. 155. i čl. 163. ZPP-a, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: Tarifa). Tako su tužiteljici zastupanoj po državnoj odvjetnici koja je u cijelosti uspjela sa svojim zahtjevom u ovom postupku priznati nastali troškovi parničnog postupka i to za sastav tužbe (Tbr. 7. Tarife), za zastupanje na ročištima od 12. listopada 2021. i 24. studenog 2021. (Tbr. 9. Tarife) te za sastav obrazloženog podneska od 30. rujna 2021. (Tbr. 8. Tarife), za svaku radnju zatraženi iznos od po 663,61 EUR, zatim za zastupanje na ročištu zatraženi iznos od 994,00 EUR, te za sastav žalbe zatraženi iznos od 832,00 EUR, što sveukupno iznosi 4.480,44 EUR.

Zagreb, 22. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Nevenka Marković