REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-358/2022-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola, Građansko-upravnom odjelu, protiv tuženika ĆČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ani Brbić Valković, odvjetnici u Puli, radi stjecanja bez osnove, nakon glavne rasprave zaključene 17. siječnja 2024. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 22. siječnja 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku ĆČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], da tužiteljici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, isplati iznos od 28.691,09 eura sa zateznim kamatama od 10. srpnja 2017. do isplate, i to do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem od tuženika potražuje isplatu iznosa od 9.293,20 eura sa zateznim kamatama od 10. srpnja 2017. do isplate, kao neosnovan.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.846,00 eura, sa zateznim kamatama od 23. siječnja 2025. do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

V Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi kako se prije podnošenja tužbe obratila tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora na temelju čl. 186.a Zakona o parničnom postupku, a na koji se tuženik očitovao navodeći kako je zahtjev preuranjen.

1.1. Pravomoćnom presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 628/09 od 29. svibnja 2013. naloženo je tuženici Republici Hrvatskoj da tužitelju ĆČ isplati ukupan bruto iznos od 171.792,27 kuna s pripadajućim zateznim kamatama te da mu isplati parnične troškove u iznosu 20.562,50 kuna. Navedena presuda potvrđena je presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1265/16 od 4. veljače 2014. Tuženik je prisilnim putem, u postupku izravne naplate, na temelju navedene pravomoćne presude, pljenidbom i prijenosom sa računa Republike Hrvatske naplatio ukupan iznos od 286.192,63 kuna. Povodom izjavljene revizije tužiteljice, spomenute presude Općinskog radnog suda u Zagrebu i Županijskog suda u Zagrebu su ukinute odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-541/14 od 25. siječnja 2017. te je predmet vraćen na ponovno suđenje. Budući da iz navedene odluke Vrhovnog suda, a koje su se nižestupanjski sudovi dužni pridržavati, proizlazi da tuženiku ne može kao prekovremeni rad biti priznato vrijeme nazočnosti na radnom mjestu, a koje je izvan stvarno odrađenih sati, proizlazi da mu je dosuđen veći iznos od onoga što mu pripada. Naznačenim postupanjem, tuženik je iznos od 286.192,63 kuna primio na temelju osnove koja je kasnije otpala te je u smislu čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima dužan utuženi iznos vratiti tužiteljici zajedno sa zateznim kamatama od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora. Slijedom navedenog, na temelju čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, tužiteljica predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom se nalaže tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 286.192,63 kuna sa zateznim kamatama od 10. srpnja 2017. do isplate, uvećano za troškove postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe da je još u odgovoru na zahtjev za mirno rješenje spora istaknuo da je zahtjev tužiteljice za povrat plaćenog novčanog iznosa preuranjen, jer ponovljeni parnični postupak između parničnih stranaka, koji se sada vodi pred Općinskim radnim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem Pr-485/17, nije pravomoćno okončan. Napominje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske ukinuo presudu kojom je naloženo ovdje tužiteljici da ovdje tuženiku isplati razliku plaće, jer je smatrao spornom visinu dosuđenog iznosa, dok je osnovanost osnove u predmetnom postupku nesporna. Nesporno da je ovdje tužiteljica dužna isplatiti tuženiku naknadu plaće za prekovremeni rad, rad noću, subotom,nedjeljom i blagdanima u utuženom periodu od prosinca 2005. do prosinca 2008., što znači da tuženik ima nesporno dospjelo potraživanje prema tužiteljici u zasad neutvrđenom iznosu. Za sada nije poznato hoće li se u ponovljenom postupku utvrditi da je ovdje tuženiku ranijom presudom dosuđen veći iznos od onog koji mu pripada, pa je nepoznata i visina iznosa kojeg bi tuženik po okončanju predmetnog postupka eventualno trebao vratiti tužiteljici, jer će se navedeno utvrditi tek po pravomoćnom okončanju postupka koji se pred Općinskim radnim sudom u Zagrebu vodi pod poslovnim brojem Pr-485/17. S obzirom na to da tuženik prema tužiteljici ima nespornu dospjelu obvezu na ime naknade plaće za period od prosinca 2005. do prosinca 2008. u neutvrđenom iznosu, ističe pravo retencije isplaćenog mu iznosa od 286.192,63 kuna do okončanja postupka Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-485/17 u kojem će biti utvrđeno je li tuženik uopće dužan vratiti tužiteljici primljeni iznos i u kojoj visini. Slijedom navedenog, a u svrhu ekonomičnosti i efikasnosti postupanja, predlaže prekid postupka u ovoj pravnoj stvari do okončanja postupka koji se vodi pred Općinskim radnim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem Pr-485/17.

3. Ovosudnim rješenjem poslovni broj: P-1567/207-7 od 9. svibnja 2018. određen je prekid postupka do pravomoćnog okončanja spora u predmetu Pr-485/2017 koji se vodi kod Općinskog radnog suda u Zagrebu. Po pravomoćnom okončanju navedenog postupka, ovaj je postupak nastavljen rješenjem poslovni broj P- 1567/2020-9 od 16. prosinca 2020.

4. U dokaznom postupku pročitana je dokumentacija sadržana u spisu te je pročitan spis Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-485/2017.

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 286.192,63 kuna / sada 37.984,29 eura koji je tužiteljica isplatila tuženiku na temelju pravomoćne presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-629/2008 od 29. svibnja 2013., potvrđene presudom Županijskog suda Zagrebu poslovni broj Gžr-1265/2016 od 4. veljače 2014., budući su navedene presude ukinute rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 541/2014 od 25. siječnja 2017., pa da je otpala osnova za isplatu utuženog iznosa.

7. Pritom, među strankama nije sporno:

- da je presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 629/2008-48 od 29. svibnja 2013. (list 416-425 priloženog spisa), potvrđenom presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1265/2013-2 od 4. veljače 2014. (list 433-436 priloženog spisa), naloženo Republici Hrvatskoj da tamo tužitelju ĆČ (na ime naknade plaće za prekovremeni rad, za rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom u periodu od 10. prosinca 2005. do 10. prosinca 2008.) isplati ukupan iznos od 171.792,27 kuna bruto s pripadajućim zateznim kamatama te da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 20.562,50 kuna sa zateznim kamatama od 29. svibnja 2013. do isplate;

- da je ovdje tuženik ĆČ na temelju navedene pravomoćne presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-629/2008-48 od 29. svibnja 2013. pokrenuo postupak izravne naplate novčane tražbine kod Financijske agencije i u tome postupku u cijelosti naplatio tražbinu po spomenutoj presudi (što proizlazi iz dopisa Ministarstva obrane, Uprave za proračun, financije i informacijske sustave, Sektora za financije i računovodstvo, Službe za operativne financijske poslove Klasa: 402-01/12-01/745, Urbroj: 512M4-020405-14-4 od 18. kolovoza 2014. i uz taj dopis priloženog izvješća Financijske agencije - list 6-8 spisa te dopisa Financijske agencije od 9. rujna 2022. sa Specifikacijom izvršenja osnove za plaćanje – list 116-121 spisa);

- da je ovdje tužiteljica 19. ožujka 2014. podnijela reviziju protiv spomenute presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1265/2013-2 od 4. veljače 2014., koju je punomoćnik ovdje tuženika primio 27. ožujka 2014. (list 437-440 priloženog spisa);

- da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 541/2014-2 od 25. siječnja 2017. prihvaćena revizija Republike Hrvatske te su ukinute presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1265/2013-2 od 4. veljače 2014. i Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-629/2008-48 od 29. svibnja 2013. te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje;

- da je u ponovljenom postupku presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj: Pr-485/2017-106 od 17. rujna 2018. naloženo Republici Hrvatskoj da ovdje tuženiku (tamo tužitelju) ĆČ isplati bruto iznos od 128.332,29 kuna / sada 17.032,62 eura, s pripadajućim zateznim kamatama i parnični trošak u iznosu od 15.313,50 kuna / sada 2.032,45 eura (list 623-630 priloženog spisa), a koja presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R- 1567/2018-2 od 3. lipnja 2020. (list 643-647 priloženog spisa).

8. Tužiteljica je u tijeku postupka, opreza radi, predlagala provođenje financijskog vještačenja na okolnost visine ustegnutog iznosa, međutim sud navedeni dokaz nije izveo jer tuženik nije osporio visinu ustegnutog iznosa, a osim toga ista je utvrđena na temelju isprava sadržanih u spisu, točnije dopisa Financijske agencije Klasa: 160- 01/22-07/2 od 9. rujna 2022. sa Specifikacijom izvršenja osnove za plaćanje (list 116- 121 spisa).

8.1. Pritom valja ukazati da, iako je tužiteljica navela da je s njenog računa u postupku izravne naplate u korist tuženika ustegnut iznos od 286.192,63 kuna / sada 37.984,29 eura, iz Specifikacije izvršenja osnove za plaćanje proizlazi da je u korist tuženika ustegnut veći iznos, točnije iznos od 66.257,50 kuna / sada 8.793,88 eura na ime doprinosa za mirovinsko osiguranje sa zateznim kamatama, iznos od 37.621,08 kuna / sada 4.993,18 eura na ime poreza i prireza na dohodak od nesamostalnog rada, iznos od 23.435,62 kuna / sada 3.110,44 eura na ime parničnog troška sa zateznim kamatama te iznos od 192.737,43 kuna / sada 25.580,65 eura na ime neto plaće sa zateznim kamatama. Navedeno se iznosi samo pojašnjenja radi, uz napomenu da je sud u parničnom postupku vezan tužbenim zahtjevom i odlučuje samo u granicama postavljenog zahtjeva, a tužiteljica je prema tuženiku postavila zahtjev za isplatu iznosa od 286.192,63 kuna / sada 37.984,29 eura.

9. Osnovanost, odnosno postojanje tražbine tužiteljice prema tuženiku proizlazi iz čl. 1111. st. 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO/05) prema kojemu kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

10. U trenutku kada je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj: Revr 541/2014-2 od 25. siječnja 2017. ukinuo prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu te predmet vratio na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, otpala je pravna osnova po kojoj je ovdje tuženiku isplaćen utuženi iznos, stoga je tuženik primljeni iznos dužan vratiti tužiteljici, odnosno tužiteljica ga ima pravo tražiti natrag.

11. Međutim, tužiteljica pogrešno smatra da je tuženik dužan vratiti cjelokupni iznos naplaćen u postupku izravne naplate, jer dio ustegnutog iznosa nije prešao u imovinu tuženika već je s računa tužiteljice, kao što je predočeno u gornjem tekstu, isplaćen na ime poreza i prireza na dohodak te doprinosa za mirovinsko osiguranje.

11.1. U vezi s navedenim valja ukazati da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/23) koja je održana 27. veljače 2023. (Broj: Su-IV-101/2023-2) zauzeto sljedeće pravno shvaćanje:

"Nakon što je ukinuta ili preinačena presuda na osnovi koje je radniku isplaćena naknada plaće dosuđena u bruto iznosu, pored obveze vraćanja poslodavcu uplaćenih mu neto iznosa naknade plaće i zakonskih zateznih kamata na temelju pravila o stjecanju bez osnove iz čl. 1111. st. 3. ZOO/05, radnik nije istodobno pasivno legitimiran još i na vraćanje obveznih doprinosa, poreza i prireza koje nije neposredno primio, već su iz bruto plaće ustegnuti u korist države ili državnih tijela i ustanova, odnosno jedinica lokalne samouprave."

11.2. Također, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u rješenju poslovni broj Rev- 1308/2021-2 od 4. listopada 2022. naveo da je poslodavac koji isplaćuje plaću (u konkretnom slučaju Republika Hrvatska) obveznik obračunavanja i plaćanja svih doprinosa (čl. 19. st. 2. Zakona o doprinosima – "Narodne novine" broj 84/08., 152/08., 94/09., 18/11., 22/12., 144/12., 148/13., 41/14., 143/14., 115/16., 106/18., 33/23.), odnosno on je obveznik uplate poreza na dohodak od nesamostalnog rada (čl. 45. Zakona o porezu na dohodak - ''Narodne novine'' broj 177/04., 73/08., 70/10., 114/11., 22/12., 144/12., 120/13., 125/13., 148/13., 183/14., 143/14. i 136/15.). Stoga, poslodavac nije ovlašten u slučaju plaćanja poreza, prireza i doprinosa po osnovi koja je kasnije otpala, zahtijevati od radnika povrat plaćenih iznosa. Navedene zakonske odredbe ovlašćuju poslodavca da plaćene iznose zahtijeva od primatelja tih uplata, a ne od radnika koji te uplate nije ni primio.

12. Slijedom navedenog, primjenom pravila o stjecanju bez osnove, tuženik je u obvezi tužiteljici vratiti iznos od 216.173,05 kuna / sada 28.691,09 eura, koji iznos je uplaćen na račun punomoćnika tuženika na ime parničnog troška s kamatama (23.435,62 kuna / sada 3.110,44 eura) te neto plaće sa zateznim kamatama (192.737,43 kuna / sada 25.580,65 eura), sve prema dokumentaciji na listovima 7 i 116-121 spisa.

12.1. Pritom, za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva nije relevantan navod tuženika istaknut na glavnoj raspravi 2. rujna 2022. da je na svoj račun primio iznos od 178.048,05 kuna, koji iznos mu je uplatio njegov punomoćnik, očito zadržavši za sebe dio iznosa naplaćenog po presudi. Takvi navodi tiču se internog odnosa tuženika i njegovog tadašnjeg punomoćnika, odvjetnika Franje Valjka, koji je u ime tuženika i na temelju punomoći za zastupanje pokrenuo postupak izravne naplate i zatražio da se ustegnuti iznos uz odbitak javnih davanja isplati na njegov račun (list 9 spisa). To međutim ne utječe na pasivnu legitimaciju tuženika, odnosno njegovu obvezu da tužiteljici vrati iznos koji mu je (putem njegovog punomoćnika) isplaćen na temelju osnove koja je nastavno otpala. Eventualni povrat razlike koju je tadašnji punomoćnik tuženika zadržao za sebe, tuženik je ovlašten isticati prema svom tadašnjem punomoćniku, ali to nije predmet ovog postupka.

13. Nadalje, u odnosu na navode tuženika iz podneska od 31. kolovoza 2022., u kojem ističe da zahtjev tužiteljice predstavlja povredu prava na mirno uživanje vlasništva, kao i u odnosu na dostavljenu sudsku praksu (presudu Ć protiv [adresa] i Ž protiv Republike Hrvatske), valja ukazati da se ova parnica temelji na bitno drugačijoj činjeničnoj i pravnoj osnovi od spomenutih presuda Europskog suda. Kod tuženika se ne može govoriti o povredi prava na mirno uživanje vlasništva, jer je tuženik u trenutku kada je pokrenuo postupak izravne naplate protiv tužiteljice (u lipnju 2014.) znao da je tužiteljica podnijela reviziju te da postoji mogućnost da pravomoćna presuda povodom izjavljene revizije bude ukinuta, a što posljedično dovodi do obveze vraćanja ustegnutog iznosa.

14. Također, tuženik je u podnesku od 31. kolovoza 2022. istaknuo prigovor radi prebijanja utuženog iznosa s potraživanjem koje ima prema tužiteljici na temelju pravomoćne presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-485/2017- 106 od 17. rujna 2018. Međutim, sud o navedenom prigovoru nije odlučivao, smatrajući da za to nema postupovnopravnih pretpostavki, jer tuženik nije određeno naveo tražbinu koju je stavio u prijeboj. Pritom se ukazuje da tražbina koju tuženik ističe prigovorom radi prebijanja mora biti kvantitativno određena, kao da je riječ o tužbi (ili protutužbi), jer se radi o zahtjevu da sud utvrdi postojanje potraživanja i izvrši prijeboj. To međutim ne sprječava tuženika da po okončanju ovog postupka tužiteljici izjavi prigovor prijeboja iz čl. 195. i 196. ZOO/05 (materijalnopravni prigovor) te da na taj način stranke utvrde je li i u kojem dijelu tražbina koje od njih prestala.

15. Slijedom svega navedenog, utvrđeno je da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan, te je tuženiku naloženo da na temelju čl. 1111. st. 1. i 3. ZOO/05 tužiteljici vrati iznos od 28.691,09 eura (ranije 216.173,05 kuna).

15.1. Tužiteljica je od tuženika zatražila isplatu iznosa od 37.984,29 eura pa je u preostalom dijelu, iznad dosuđenog, dakle za iznos od 9.293,20 eura, tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan.

16. Na utuženi tužiteljici pripadaju i zatezne kamate. Prema čl. 1115. st. 1. ZOO/05 kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

16.1 Kako je do prijenosa utuženog novčanog iznosa došlo na temelju tada pravomoćne i ovršne presude, tuženik je u trenutku stjecanja bio savjestan (pošten), a nepošten je postao tek danom zaprimanja revizijske odluke kojom su ukinute pravomoćne presude, dakle tek 21. ožujka 2017. (list 447 priloženog spisa). Međutim, kako je tužiteljica zatražila kamate od 10. srpnja 2017., od tog dana su joj i dosuđene.

17. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23, dalje - Tarifa), budući da se prema čl. 163. ZPP odredbe o troškovima primjenjuju i na stranke što ih zastupa državno odvjetništvo u kojem slučaju troškovi postupka obuhvaćaju i iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade odvjetniku.

17.1. Tužiteljica je uspjela je sa zahtjevom za isplatu iznosa od 28.691,09 eura, a zahtijevala je isplatu iznosa od 37.984,29 eura, pa njen uspjeh u sporu iznosi 76 %, dok uspjeh tuženika iznosi 24 %. Tuženik je stoga, primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP, dužan naknaditi tužiteljici troškove postupka u omjeru od 52 % (76 % - 24 %).

17.2. Tužiteljici je, s obzirom na vrijednost predmeta spora od 37.984,29 eura, priznat iznos od po 500 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) te za zastupanje na ročištima 2. rujna 2022. i 17. siječnja 2024. (Tbr. 9.1. Tarife), iznos od 250 bodova (Tbr. 9.1. Tarife) za zastupanje na ročištu 19. travnja 2018. na kojem se raspravljalo o procesnom pitanju (osnovanosti prijedloga za prekid) te iznos od 25 bodova za sastavljanje podneska od 18. rujna 2020., ukupno 1775 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 3.550,00 eura. Priznate troškove u ukupnom iznosu od 3.550,00 eura tuženik je dužan naknaditi tužiteljici u omjeru od 52 %, dakle u iznosu od 1.846,00 eura. Tužiteljici pripadaju zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude na temelju čl. 151. st. 3. ZPP.

17.3. U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, zahtjev tužiteljice za priznanje parničnog troška je odbijen kao previsoko postavljen i time neosnovan. Kao što je obrazloženo, pripremno ročište 19. travnja 2018. je odgođeno radi donošenja odluke o prekidu postupka pa tužiteljici za zastupanje na navedenom ročištu pripada nagrada prema Tbr. 9.2. Tarife. Za podnesak od 18. rujna 2020. tužiteljici je priznata nagrada prema Tbr. 8.4. Tarife, jer u navedenom podnesku tužiteljica ponavlja sve navode iz tužbe, osim šte je predložila nastavak postupka nakon donošenja odluke u ponovljenom postupku.

18. Tuženiku u smislu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP ne pripada pravo na trošak, ali je zbog njegovog djelomičnog uspjeha u sporu razmjerno umanjen trošak tužiteljice.

U Puli 22. siječnja 2025.

Sutkinja

Izabela Barbić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. Tužiteljici putem ODO Pula-Pola

2. Tuženiku po punomoćnici