Poslovni broj: Usž-2093/2023-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Radmile Bolanča Vuković, predsjednice vijeća, dr. sc. Sanje Otočan i Mire Kovačić, članica vijeća, te sudske savjetnice Jelene Maltar Benjak, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Plodine d.d., Rijeka, Ružićeva 29, kojeg zastupa opunomoćenica Ines Mandekić, odvjetnica u Rijeci, Ružićeva 29, protiv tuženika Državnog inspektorata, Središnjeg ureda, Sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Šubićeva 29, radi inspekcijskog nadzora - zaštite potrošača, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 2 UsI-1396/22-8 od 12. travnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 22. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 2

UsI-1396/22-8 od 12. travnja 2023

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-336-02/21-01/88, URBROJ: 443-01-17- 01-17-22-3 od 28. listopada 2022. i rješenja Državnog inspektorata, Područnog ureda Zagreb, Službe za nadzor trgovine, usluga i zaštite potrošača, KLASA: UP/I- 336-02/21-01/193, URBROJ: 443-02-05-01-21-1 od 20. rujna 2021. te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Prvostupanjskim rješenjem od 20. rujna 2021. tužitelju je zabranjena nepoštena, odnosno zavaravajuća praksa koju koristi prije i u vrijeme sklapanja pravnog posla s potrošačem, na način da u poslovnim prostorijama ističe zavaravajuće informacije o posebnom obliku prodaje, odnosno akcijskoj prodaji određenih proizvoda te da pritom navodi netočne informacije o postojanju određene pogodnosti u odnosu na cijenu (točka I. izreke). Točkom 2. izreke određeno je da žalba protiv tog rješenja ne odgađa izvršenje rješenja. Osporavanim rješenjem tuženika od 28. listopada 2022. poništena je točka 1. izreke prvostupanjskog rješenja i u tom dijelu tuženik je sam riješio stvar i tužitelju zabranio u poslovnom prostoru prodavaonice Poslovnica broj 64 u Zaprešiću, Ante Starčevića 21, obavljanje nepoštene, odnosno zavaravajuće poslovne prakse koju koristi prije i u vrijeme sklapanja pravnog posla s potrošačem, na način da ističe zavaravajuće informacije o posebnom obliku prodaje, odnosno akcijskoj prodaji određenih proizvoda, navodeći netočne informacije o postojanju određenih pogodnosti u odnosu na njihove cijene u redovnoj prodaji. Ujedno je riješeno da točka 2. izreke prvostupanjskog rješenja ostaje na snazi.

3. Tužitelj žalbom pobija zakonitost prvostupanjske presude u cijelosti iz svih zakonom predviđenih razloga. Ističe da je uređujući inspektor u zapisniku na kojem se temelji pobijana presuda konstatirao činjenice vezane uz proizvode, razdoblja akcijskih prodaja, način na koji je za vrijeme akcijskih prodaja bila istaknuta maloprodajna cijena i koliko je proizvoda prodano po određenim cijenama, ali mu nije stavio na teret počinjenje prekršaja niti su u zapisniku utvrđene nepravilnosti. Navodi da do donošenja rješenja o zabrani nepoštene/zavaravajuće poslovne prakse nije bio pozvan da se očituje o redovnoj cijeni proizvoda, iako je jasno da je redovna cijena u cijelom promatranom razdoblju bila upravo ulazna cijena proizvoda odnosno cijena koja je bila prekrižena na oznaci cijene proizvoda za vrijeme akcijske prodaje. Nakon završetka perioda akcijske prodaje, cijena proizvoda bi se vraćala na raniju cijenu (ulaznu cijenu odnosno cijenu pod kojom je određeni proizvod zadužen). Ističe da je u obrazloženju pobijane presude pogrešno navedeno da je povećavao cijenu nakon isteka akcijske prodaje, pojašnjavajući da nije povećavao cijenu, nego je vraćao na redovnu cijenu koju je snižavao tijekom akcijske prodaje. Smatra da je zbog toga prvostupanjski sud pogrešno primijenio članak 18. stavak 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP) koji propisuje da je trgovac prilikom obavljanja posebnog oblika prodaje unutar poslovnih prostorija dužan istaknuti cijenu u redovnoj prodaji i cijenu tijekom trajanja posebnog oblika prodaje, pa samim time proizlazi da je cijena u redovnoj prodaji upravo ona po kojoj je proizvod bio izložen prodaji prije oglašavanja posebnog oblika prodaje. Mišljenja je da sud nije imao dokaza na temelju kojih je mogao zaključiti da redovna cijena proizvoda nije ona po kojoj su se proizvodi prodavali nakon završetka akcijske prodaje, već neka druga, niti navodi koja bi to bila druga redovna cijena. Ističe da ZZP ne propisuje vremensko trajanje prodaje robe po sniženim cijenama i ne određuje pojam redovne i akcijske cijene prema broju/količini prodanih proizvoda u pojedinom razdoblju. Ukazuje na neosnovanost obrazloženja pobijane presude prema kojemu je unatoč činjenici da ZZP ne definira pojmove tzv. redovne cijene i akcijske cijene, poslovna praksa trgovca prema potrošaču nepoštena. Smatra da sud zauzima stajalište suprotno kogentnim odredbama ZZP-a, pri čemu ga ne obrazlaže valjano, tim više jer proizlazi da je označavao cijene upravo kako to nalaže ZZP, ali je odgovoran za nepoštenu poslovnu praksu. Nadalje navodi da prvostupanjski sud zanemaruje članak 139. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, 47/09. i 110/21., dalje: ZUP) jer rješenje treba sadržavati vrijeme, mjesto i način izvršenja. S tim u vezi smatra da se vrijeme navedeno u izreci rješenja tuženika kao „prije i za vrijeme“ ne može smatrati određenim niti odredivim i podložno je proizvoljnoj ocjeni osobe koja postupa i kontrolira postupanje po rješenju tuženika. Način izvršenja također nije određen niti odrediv. Navodi da je za tumačenje zakona ovlašteno tijelo koje ga je donijelo, pa se tuženik u nedostatku definicije pojma redovne cijene prije donošenja osporavanih rješenja mogao savjetovati sa zakonodavcem te zatražiti mišljenje i vjerodostojno tumačenje. Smatra da je prvostupanjski sud postupio suprotno zakonu, odnosno da je povrijedio više načela ZUP-a i to načelo zakonitosti zajamčeno člankom 5. ZUP-a, načelo razmjernosti iz članka 6. ZUP-a, načelo utvrđivanja materijalne istine iz članka 8. ZUP-a te načelo samostalnosti i slobodne ocjene dokaza iz članka 9. stavka 2. ZUP-a. Navodi da pobijana presuda ne sadrži obrazloženje te je postupljeno protivno članku 60. stavku 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS) čime je počinjena bitna povreda pravila sudskog postupka. Predlaže da ovaj Sud poništi pobijanu presudu i sam riješi spor na način da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti i obveže tuženika na plaćanje troškova upravnog spora. Traži trošak sastava žalbe.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu ističe da je prvostupanjski sud sukladno članku 6. ZUS-a održao usmenu i javnu raspravu u nazočnosti stranaka, čime im je dana mogućnost da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora. Sud je, ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja, izveo dokaze uvidom u spis upravnog predmeta i isprave koje prileže spisu. Navodi da je sud pravilno zaključio da je tužitelj obavljao nepoštenu poslovnu praksu i koristio se zavaravajućim radnjama u smislu tada važećeg članka 33. stavka 2. točke 4. ZZP-a i pravilno primijenio materijalno pravo u odnosu na izrečenu upravnu mjeru zabrane obavljanja nepoštene poslovne prakse. Ističe da je sud ocijenio da informacije o ostvarivanju posebnih pogodnosti u odnosu na cijene proizvoda nisu točne jer su proizvodi pobliže označeni u osporenom rješenju kao proizvodi 2), 6) i 7) unutar kontroliranog razdoblja u dužem periodu bili izloženi prodaji po sniženim cijenama te stoga takva poslovna praksa tužitelja ima obilježja zavaravajuće poslovne prakse. Tuženik se pozvao na presudu ovog Suda, poslovni broj: Usž-3745/22-2 od 18. siječnja 2022. prema kojoj se cijena naznačena kao cijena u redovnoj prodaji ima smatrati netočnom informacijom na štetu potrošača, a takvo postupanje tužitelja zavaravajućom, odnosno nepoštenom poslovnom praksom. Predlaže da se žalba odbije.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama žalbenih razloga, sukladno članku 73. stavku 1. ZUS-a, Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanim.

7. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, a imajući na umu činjenice utvrđene u upravnom postupku, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da je rješenje tuženika doneseno na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Presudom prvostupanjskog suda prihvaćeno je utvrđenje tuženika prema kojem je u kontroliranom razdoblju, od 1. siječnja 2021. do 25. kolovoza 2021. tužitelj na akciji prodavao proizvode označene u osporenom rješenju tuženika kao proizvode 2), 6) i 7) tijekom duljeg vremena, odnosno u njegovom pretežnom trajanju, čime je cijena koju je tužitelj iskazao kao akcijsku cijenu u stvari redovna cijena, zbog čega se takva poslovna praksa ima smatrati nepoštenom jer zavarava odnosno vjerojatno je da će zavarati prosječnog potrošača u odnosu na maloprodajnu cijenu proizvoda. Prema ocjeni prvostupanjskog suda tužitelj se koristio zavaravajućom, odnosno nepoštenom poslovnom praksom jer kupci nisu imali točnu informaciju o cijeni proizvoda.

9. ZZP nije propisao vremensko razdoblje u kojem bi proizvodi trebali biti izloženi na prodaju po redovnoj cijeni niti je propisao, odnosno ograničio vremensko razdoblje u kojem bi proizvodi mogli biti u režimu akcijske prodaje.

10. Prema članku 33. stavku 1. i stavku 2. točki 4. ZZP-a, koji je mjerodavan u konkretnom slučaju, poslovna praksa smatra se zavaravajućom ako sadrži netočne informacije, zbog čega je neistinita ili ako na neki drugi način, uključujući njezino cjelokupno predstavljanje, pa čak ako je informacija činjenično točna, zavarava ili je vjerojatno da će zavarati prosječnog potrošača u vezi s cijenom proizvoda ili načinom na koji je ona izračunata ili postojanje određene pogodnosti u odnosu na cijenu, čime ga navodi ili je vjerojatno da će ga navesti da donese odluku o kupnji koju inače ne bi donio.

11. ZZP ne sadrži definiciju redovne cijene, dok je pojam maloprodajne cijene propisan člankom 5. točkom 6. ZZP-a kao konačna cijena za pojedini proizvod ili uslugu, odnosno određenu količinu proizvoda, uključujući poreze i druga davanja. Člankom 18. ZZP-a propisano je da se pod posebnim oblicima prodaje smatra prodaja proizvoda i usluga po cijenama nižim od cijena u redovnoj prodaji, što među ostalim obuhvaća akcijsku prodaju, rasprodaju, sezonsko sniženje, prodaju proizvoda s greškom i prodaju proizvoda kojima ističe rok uporabe. Prema članku 19. ZZP-a akcijska prodaja je prodaja određenih proizvoda po cijeni koja je niža od cijene tog proizvoda u redovnoj prodaji.

12. Iako mjerodavni propis ne određuje vremensko razdoblje u kojem bi proizvodi trebali biti izloženi na prodaju po redovnoj cijeni niti propisuje vremensko razdoblje u kojem proizvodi mogu biti u režimu akcijske prodaje, iz navedenih odredbi ZZP-a ne proizlazi da bi akcijska prodaja, kao poseban oblik prodaje mogao trajati pretežito vrijeme kroz kontrolirano razdoblje, odnosno kroz približno osam mjeseci. Ovo iz razloga što istaknuta maloprodajna cijena po kojoj su se određeni proizvodi prodavali u kontroliranom razdoblju životno i logično predstavlja cijenu koja je redovna cijena. Akcijska prodaja koja se odnosi na poseban oblik prodaje, po samom smislu i svrsi mjerodavnog zakona, nije niti može biti prodaja koja se pretežno obavlja u pojedinom prodajnom objektu, jer takva prodaja time postaje redovna prodaja, a ne akcijska prodaja.

13. U prvostupanjskom sporu sud je nakon održane rasprave, uvida u spis tuženika kao i ostale isprave priložene u spisu utvrdio činjenično stanje na istovjetan način kao i u upravnom postupku te je postupio sukladno ovlaštenju iz članka 33. stavka 1. ZUS-a, prema kojoj odredbi sud slobodno ocjenjuje dokaze i utvrđuje činjenice. Pri tome se napominje tužitelju da su postupovne odredbe koje je sud u obvezi primjenjivati sadržane u ZUS-u, a ne ZUP-u, slijedom čega tužitelj neosnovano ističe da je sud postupio protivno načelima i odredbama ZUP-a.

14. U obrazloženju presude sud je izložio sve bitne činjenice koje proizlaze iz provedenih dokaza u upravnom postupku te je, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i relevantne propise, naveo valjane razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev, odgovorivši pritom na sve tužbene navode. Time je sud postupio u skladu s člankom 60. stavkom 4. ZUS-a, a tužitelj te razloge žalbenim navodima nije doveo u sumnju.

15. Vezano za prigovor tužitelja o pogrešnoj primjeni članka 139. stavka 2. ZUP-a tvrdeći da rješenje tuženika nije podobno za izvršenje jer ne sadrži vrijeme, mjesto i način izvršenja, ovaj Sud ističe da predmet ovog postupka nije izvršenje rješenja, već provedba inspekcijskog nadzora u kojem je utvrđena nepoštena poslovna praksa tužitelja.

16. Tužitelj razlozima navedenim u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude koja je donesena na temelju pravilno utvrđenih činjenica te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, dok povrede pravila postupka ovaj Sud nije našao. Pravilno je odlukom prvostupanjskog suda odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora na temelju članka 79. stavka 4. ZUS-a jer je tužitelj izgubio spor u cijelosti.

17. Slijedom navedenog, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a, odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

18. Sukladno članku 79. stavku 4. ZUS-a, s obzirom na to da je žalba tužitelja odbijena, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe (točka II. izreke).

U Zagrebu 22. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Radmila Bolanča Vuković