REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2913/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kujundžić Novak, predsjednice vijeća, doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, sutkinje izvjestiteljice i Nevenke Marković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HLAĐENJE RIJEKA d.o.o., OIB: 04265391522, Rijeka, Janka Polić Kamova b.b., kojeg zastupa punomoćnik Samir Ilijazi, odvjetnik iz Rijeke, A. Starčević 5/II, protiv tuženika HRVATSKA LUTRIJA d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 72, OIB: 27905228158, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Barišić, odvjetnik iz Zagreba, Maksimirska cesta 48, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-323/2021 od 21. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 22. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-323/2021 od 21. svibnja 2024. u točkama I. i II. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi troškove odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud presudom citiranom u izreci u točki I. izreke odbio tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da mu tuženik naknadi štetu u iznosu od 480.000,00 kn / 63.706,94 eura, a u točki II. izreke je odlučeno o naknadi troškova postupka.

2. Iz obrazloženja u bitnome proizlazi da je zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene dobiti. Sud je nakon provedenog postupka utvrdio da nema protupravnosti u postupanju tuženika (Hrvatske Lutrije) jer je tuženik poduzeo sve potrebne radnje - poslao zahtjev Ministarstvu financija i slao brojne požurnice, a izdavanje rješenja nije bilo u nadležnosti tuženika već Ministarstva financija te tuženik nije mogao utjecati na odluku Ministarstva financija o tome da li će izdati licencu za rad ili neće. Tužitelju je bila poznata uvjetovanost početka rada jer je prije sklapanja ugovora tužitelju jasno predočeno da je za obavljanje kladioničarskih igara potrebno prethodno ishoditi rješenje Ministarstva financija te tuženik nikada nije garantirao da će rješenje biti izdano, dakle tužitelj je bio svjestan rizika (iako malog) da rješenje možda neće biti izdano. Dakle tužitelj nije dokazao da mu je šteta nastala uslijed radnje tuženika pa nije dokazana uzročno-posljedična veza između postupanja tuženika i navodne štete. Dok se ne ishodi rješenje Ministarstva financija, tužitelj nije mogao obavljati kladioničarske igre pa nije mogao po redovnom tijeku stvari očekivati dobitak od provođenja kladioničarskih igara bez potrebnog rješenja. Stoga je odbijen tužbeni zahtjev.

3. Protiv ove presude u točkama I. i II. izreke je tužitelj izjavio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava; pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te bitne povrede Zakona o parničnom postupku. U žalbi ponavlja navode istaknute u tijeku postupka ističući kako sud nije cijenio bitne činjenice i provedene dokaze ističući kako se u ugovoru stranaka o poslovnoj suradnji broj UGPS-04-2- 2018/5216 ne spominje obveza ishodovanja dozvole te nije uvjet o kojem ovisi ispunjenje ugovora u odnosu na obavljanje kladioničarskih igara. Uvidom u spis razvidno je da ne postoji pisani zahtjev tuženika za ishodovanje takve suglasnosti niti postoji službeni podatak pod kojom Klasom i Urbroj-em se je vodio takav zahtjev tuženika, niti na koji način je Ministarstvo financija odlučilo o zahtjevu tuženika. Stoga predlaže da ovaj sud uvaži žalbu na način da usvoji žalbene navode te preinači presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-323/2021 od 21. svibnja 2024. na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan te dosudi parnični trošak tužitelju sukladno uspjehu u sporu, a podredno da presudu ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu predlaže drugostupanjskom sudu odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku i troškove žalbenog postupka u iznosu od 1.000,00 eura uvećano za PDV od 250,00 eura te sudsku pristojbu u iznosu od 331,81 eura.

5. Žalba nije osnovana.

6. Pobijanu presudu je ovaj drugostupanjski sud ispitao u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. i čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13., 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ista presuda pravilna i zakonita.

7. Suprotno navodima žalbe sud prvog stupnja dao je razloge o svim odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i neproturječni, te ne postoji proturječnost između razloga i sadržaja spisa, pa je stoga presudu moguće ispitati, a zbog čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

8. Navodima svoje žalbe protiv presude tužitelj kao žalitelji nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude. Žalitelj u žalbi ponavlja navode koje je iznosio tijekom prvostupanjskog postupka, te iznosi neargumentirane žalbene razloge kojima ne dovodi u pitanje zaključke i utvrđenja prvostupanjskog suda.

9. Uvidom u pobijanu odluku i spis je utvrđeno da je predmet spora zahtjev tužitelja (HLAĐENJE RIJEKA d.o.o.) prema tuženiku (HRVATSKA LUTRIJA d.o.o.) za isplatu iznosa od 63.706,94 EUR (480.000,00 kn) na ime naknade štete zbog izgubljene dobiti. Naime stranke su 2. veljače 2018. sklopile Ugovor o poslovnoj suradnji kojim je bilo predviđeno da tužitelj obavlja prodaju igara na sreću koje priređuje tuženik, vrši isplatu dobitaka, obavlja administrativne i obračunske poslove i za kladioničarske igre je bila predviđena naknada od 3%. Tužitelj potražuje izgubljenu dobit jer nije mu omogućeno obavljanje kladioničarskih igara iako je ispunio sve tehničke uvjete te je uložio znatna sredstva u pripremu prostora i zaposlio je djelatnicu koja je prošla edukaciju pa procjenjuje izgubljenu dobit na 15.000,00 kn mjesečno za period od 4. travnja 2018. do 1. listopada 2020. Među strankama je sporna odgovornost za nedobivanje potrebnog rješenja Ministarstva financija te postojanje štete i njena visina odnosno uzročno-posljedična veza između postupanja tuženika i nastale štete. Tužitelj je smatrao da mu je tuženik prouzročio štetu jer nije ishodio potrebno rješenje Ministarstva financija koje bi mu omogućilo obavljanje kladioničarskih igara, dok je tuženik tvrdio da nije odgovoran jer izdavanje rješenja nije bilo u njegovoj nadležnosti te da nije garantirao ishođenje takvog rješenja.

10. Neosnovano žalitelj ističe da se ne može utvrditi da li postoji pisani zahtjev za ishodovanje suglasnosti Ministarstva financija, jer je u svojem iskazu zastupnik po zakonu tuženika iskazao da je dobio taj zahtjev i to da mu je dostavljen na Viber (ročište 11. svibnja 2023), dakle sada u žalbi spori činjenicu koju je priznao u svojem iskazu zastupnik po zakonu, pa je ovaj sud prihvatio iskaz zastupnika po zakonu neovisno o žalbenim navodima.

11. Trgovac je prema Zakonu o trgovačkim društvima dužan postupati s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika to uključuje poznavanje i poštivanje propisa koji reguliraju djelatnost kojom se bavi ili koju namjerava obavljati pa nepoznavanje propisa ne može biti opravdanje za poslovne gubitke ili neostvarenu dobit. Konkretno u predmetnom slučaju je tužitelj kao trgovačko društvo bio dužan poznavati propise koji reguliraju priređivanje igara na sreću te je prije ulaska u poslovni odnos trebao istražiti sve preduvjete za obavljanje kladioničarske djelatnosti pa je morao biti svjestan da je rješenje Ministarstva financija conditio sine qua non (nužan preduvjet) za obavljanje djelatnosti. Elementi dužne pažnje koje je tužitelj trebao poduzeti se očituju u tome da treba provjeriti zakonske uvjete za obavljanje kladioničarske djelatnosti, istražiti praksu izdavanja potrebnih dozvola te procijeniti rizike vezane uz ishođenje potrebnih dozvola te ne oslanjati se isključivo na pretpostavku da će dozvola biti izdana. Naime ulaganje u pripremu prostora i zapošljavanje prije dobivanja dozvole predstavlja poslovni rizik, a dobar gospodarstvenik trebao bi računati s mogućnošću da dozvola neće biti izdana. Uz to tuženik mu nije garantirao ishođenje rješenja, a dobar gospodarstvenik bi trebao biti svjestan da sklapanje ugovora ne garantira automatski i dobivanje potrebnih dozvola. Dakle tužitelj nije mogao osnovano očekivati dobit od djelatnosti za koju nije imao potrebne dozvole, a rizik neuspjeha u ishođenju dozvole je poslovni rizik koji snosi sam poduzetnik pa se ne može se tražiti naknada štete za neostvarenu dobit od djelatnosti koja se nije mogla zakonito obavljati.

12. Slijedom navedenog, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da dobar gospodarstvenik mora poznavati regulatorni okvir svoje djelatnosti te da je dužan procijeniti rizike i planirati poslovanje u skladu s važećim propisima. Ne može prebacivati odgovornost za poslovni neuspjeh na druge subjekte ako nije postupao s dužnom pažnjom te mora računati s mogućnošću da potrebne dozvole neće biti izdane i prema tome planirati poslovanje. Ovaj slučaj jasno pokazuje važnost poznavanja propisa i procjene rizika prije ulaska u poslovni pothvat, što je temeljna obveza svakog dobrog gospodarstvenika.

13. Slijedom navedenog, analizirajući i ocjenjujući razloge sadržane u obrazloženju pobijane odluke, u odnosu na žalbene navode, a sve u vezi s relevantnim zakonskim odredbama, utvrđenje je drugostupanjskog suda da njima žalitelji nisu uspješno osporili prosudbe i utvrđenja prvostupanjskog suda koji je, u zakonito provedenom postupku, pravilnom primjenom materijalnog prava, pravilno i zakonito odlučio o tužbenom zahtjevu. Prvostupanjski sud je na temelju potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koje nije proturječno ispravama u spisu, valjano primijenio materijalno pravo.

14. Pravilna je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a), tako i po visini (čl. 155. ZPP-a), a žalitelji nije ni obrazložio detaljno razloge zbog kojih je izjavio žalbu.

15. Zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu je odbijen jer ta radnja nije bila potrebna za uspjeh u postupku.

16. Kako ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu je valjalo odbiti i potvrditi pobijanu odluku, sukladno odredbi čl. 368. st. 1. i 2. i čl. 380. ZPP-a.

Zagreb, 22. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kujundžić Novak