REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1104/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Nevenke Marković, predsjednice vijeća, Tatjane Kujundžić Novak, sutkinje izvjestiteljice i Mirne Maržić, članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja AURO DOMUS d.o.o., OIB: 46688992812, Opatija, Vjekoslava Spinčića 3/2, kojeg zastupa punomoćnik Darijan Hort, odvjetnik u Opatiji, protiv tuženika EFT-USLUGE d.o.o. OIB: 84735647755, Zagreb, I. Pile 1, kojeg zastupa punomoćnica Zrinka Knezić Poljanić, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, Zagreb, radi isplate iznosa od 302.347,73 eur, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-499/2020-64 od 27. listopada 2023. ispravljene i dopunjene rješenjem poslovni broj P-499/2020-72 od 16. siječnja 2024. u sjednici vijeća održanoj 22. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se kao neosnovane tužiteljeva i tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-499/2020-64 od 27. listopada 2023. ispravljena i dopunjena rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-499/2020-72 od 16. siječnja 2024.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 5.860,90 eur kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-2484/2019 od 11. listopada 2019. donesenom po javnom bilježniku Milanu Gliboti iz Zagreba, Strojarska cesta 20, u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 2.278.039,00 kn sa zateznom kamatom, kao i u dijelu kojim je tuženiku naloženo plaćanje troškova ovrhe u iznosu od 34.775,00 kn sa zateznom kamatom, te je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen u cijelosti kao neosnovan (točka I. izreke), naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 33.16497 eur u roku od 15 dana (točka II. izreke).

2. Prvostupanjski sud je tako odlučio jer je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio da tužitelj nije dokazao da osnovanost njegova tužbenog zahtjeva na isplatu utuženog iznosa proizlazi iz ugovornog odnosa s tuženikom, budući da je tuženik sve ugovorne obveze iz tog ugovora ispunio, a također njegov zahtjev nije osnovan niti s osnove naknade štete za izmaknu korist jer tužitelj nije kumulativno dokazao pretpostavke za naknadu štete i to postojanje štete, protupravne štetne radnje tuženika kao štetnika, uzročnu vezu između štetne radnje i štete i odgovornost tuženika, u smislu odredbe članka 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO). Odluku o parničnom trošku sud je donio na temelju odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) (točka II. izreke).

3. Protiv pobijane presude (točke I. i II. izreke) tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o trošku. Predlaže sudu da pobijanu presudu ukine i vrati predmet na ponovno suđenje. Traži trošak žalbe u iznosu od 5.196,83 eur. U žalbi u bitnome navodi da sud nije pravilno utvrdio pravu volju stranaka, odnosno namjeru stranaka prilikom ugovaranja opisanog pravnog odnosa, je li tuženik nastupao u dobroj vjeri i ima li tužitelj pravo na korekciju naknade iz ugovora i ako ima u kojem iznosu. U pogledu prave volje stranaka sud je zanemario proturječnost u iskazima stranaka. Navodi da je potpuno nelogično da bi zastupnik po zakonu tužitelja pristao da se zakupnina veže samo uz i isključivo DCC naknadu, a ne po prihodu općenito, a sve imajući u vidu da bankomat tuženika direktno umanjuje prihode iz mjenjačnice tužitelja. Stoga smatra da je prava volja stranaka bila da ugovore varijabilni dio zakupnine na način da ga vežu za prihod općenito, a ne isključivo za DCC naknadu. Navodi da tuženik nije postupao u dobroj vjeri, te da je postupao protivno članku 4. i članku 12. ZOO-a, jer je tužitelju prešutio uvođenje nove naknade DAF, čime je došlo do smanjenja DCC transakcija, za koje je bio vezan varijabilni dio zakupnine. Smatra da je sud trebao primijeniti trgovački običaj u smislu odredbe članka 12. ZOO-a, a na koje okolnosti sud nije izveo dokaze. Smatra da je imao pravo na korekciju zakupnine. Navodi da je sud neosnovano odbio provesti dokaze saslušanjem svjedoka AH i ŽH, provođenje financijsko-računovodstvenog vještačenja i uvid u poslovne knjige i financijska izvješća tuženika, te uvid u transakcije putem sučelja bankomata prije i poslije uvođenja DAF naknade, očevid i rekonstrukcija postupka transakcija na bankomatima, te dokazni prijedlog pribave ugovora s društvom Exclusive change d.o.o. Odbivši sve te dokazne prijedloge sud je doveo do nemogućnosti ispitivanja visine tužbenog zahtjeva. U odnosu na odluku o trošku navodi da je trošak tuženiku priznat u previsokom iznosu.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu tužitelja u bitnome osporava sve navode tužitelja i predlaže presudu u cijelosti potvrditi. Traži trošak odgovora na žalbu u iznosu od 5.860,90 eur.

5. Tuženik u žalbi pobija odluku o trošku iz točke II. presude i to u dijelu u kojem mu nije priznat trošak parničnog postupka preko dosuđenog iznosa. Traži trošak žalbenog postupka u iznosu od 393,14 eur.

6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbama, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je presuda pravilna i osnovana na zakonu.

7. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude, ni u pobijanoj presudi, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a niti onih na koje upiru žalitelji.

8. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 302.347,73 eur na temelju računa tužitelja broj 194-0001-3000 od 31. prosinca 2018. koji se odnosi na obračun povećanja podzakupa poslovnog prostora za instalaciju bankomata za 2018. godinu.

9. Iz stanja spisa kao nesporno proizlazi da su stranke bile u poslovnom odnosu temeljem Ugovora o podzakupu prostora za instalaciju bankomata od 23. veljače 2016., s pripadajućim anexima I. -IX. temeljem Ugovora o poslovno-tehničkoj suradnji od 20. lipnja 2016., s pripadajućim Anexom I., te temeljem Ugovora o podzakupu prostora za instalaciju bankomata od 30. studenog 2016., s pripadajućim Anexom br. I. (str. 5.-32. spisa), i to tužitelj kao zakupodavac (podzakupodavac), a tuženik kao zakupnik (podzakupnik). Nije sporno da je poslovni odnos stranaka prestao istekom roka važenja predmetnih ugovora, zaključno s 31. prosinca 2018. Nije sporno da su stranke ugovorile plaćanje godišnje zakupnine (podzakupnine), najprije samo u fiksnom iznosu, te da su pored toga fiksnog iznosa stranke ugovorile varijabilni dio, odnosno korekciju godišnje zakupnine za grupu 8 (grupa 7 plus bankomat na lokaciji Šibenik), u odnosu na prosječni broj uspješnih DCC transakcija po bankomatu iz grupe 13 (grupa 12 plus bankomat na lokaciji Opatija). Isto je razvidno iz predmetnog Anexa II. Ugovora (str. 12. -14. spisa). Dakle stranke su pisanim Ugovorom ugovorile korekciju godišnje zakupnine na veći ili manji iznos u odnosu na prosječni broj uspješnih DCC transakcija (DCC naknada: eng Dynamic currency conversion korisnicima stranih kartica omogućuje da prilikom podizanja gotovine na bankomatima ili prilikom plaćanja kupovine na POS uređajima, odaberu terećenje kartice u valuti korisnika kartice. Korisnik kartice može, i ne mora, odabrati uslugu DCC).

10. Među strankama je tijekom prvostupanjskog postupka, a i sada u žalbenom postupku sporno je li prava volja stranaka bila ugovoriti korekciju zakupnine (varijabilni dio) s obzirom na ukupni broj uspješnih naplatnih transakcija na bankomatu, odnosno s obzirom na zaradu tuženika od svih uspješnih transakcija. Sporno je i je li tuženik uveo DAF naknadu s ciljem umanjenja osnovice za obračun naknade o kojoj ovisi visina zakupnine (podzakupnine) koju tuženik duguje tužitelju, te je li tužitelj zbog toga pretrpio štetu. Sporno je i ima li zbog navedenog tužitelj pravo na korekciju naknade u odnosu na uspješne DAF transakcije (DAF naknada: eng. Direct Access Fee je naknada za korištenje bankomata koja se naplaćuje krajnjem korisniku imatelju kartice kod svih transakcija).

11. Dakle, predmetnim računom tužitelj je utužio zakupninu na način da je ugovoreni fiksni iznos zakupnine korigirao s obzirom na uspješne DAF transakcije. Pri tome je nesporno da je tuženik platio zakupninu za 2018. godinu (fiksni dio korigiran za varijabilni iznos u odnosu na DCC transakcije u skladu s ugovorom).

12. Neosnovano tužitelj u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je prava volja stanaka bila da se zakupnina veže samo i isključivo uz DCC naknadu, a ne po prihodu općenito, a sve imajući u vidu da bankomat tuženika direktno umanjuje prihode iz mjenjačnice tužitelja. Naime, prvostupanjski sud je pravilno u postupku utvrdio i za svoja utvrđenja dao jasne i valjane razloge o tome zašto smatra da je među strankama bilo ugovoreno da se varijabilni dio zakupnine veže samo i isključivo uz DCC naknadu. Ovo prvenstveno stoga što su stranke tako izričito ugovorile naprijed citiranim pisanim ugovorima. Osim toga, sud je u postupku saslušao zastupnike po zakonu stranaka na okolnost prave volje stranaka, te je njihove iskaze ocijenio i pri tome svoju ocjenu valjano, jasno i logično obrazložio. Ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda kada navodi da je iz njihovih iskaza utvrdio pravu volju stranka, te da je ona bila upravo ono što su i ugovorili u pisanom tekstu Anexa ugovora, a to je korekcija paušalnog iznosa zakupnine, ovisno o broju uspješnih DCC transakcija, tj. transakcija od kojih je tuženik u vrijeme sklapanja Anexa ostvarivao prihod. Iz iskaza svjedoka VH, zastupnika po zakonu tužitelja u sporno vrijeme, proizlazi da je svjestan da su stranke zakupninu ugovorile samo vezano za DCC transakcije, te da tuženik nije u obvezi vršiti korekciju i u odnosu na naknadno uvedenu DAF naknadu, tj. naknadu koja u vrijeme sklapanja Anexa nije niti postojala, ali da smatra da je tuženik bio u obvezi ponuditi tužitelju sklapanje anexa vezano za DAF naknadu, te da je prilikom sklapanja Anexa ugovora zapravo tužitelj želio da naknada bude vezana za svaku transakciju koju plaća klijent jer je to indirektno gubitak tužiteljeve mjenjačnice. U tom dijelu njegov iskaz je u proturječju s iskazom svjedoka, DH, zastupnika po zakonu tuženika koji je naveo da je njegova prava volja bila da naknada bude vezana samo za DCC transakcije. Međutim, a kako je to i prvostupanjski sud zaključio, relevantno je ono što su stranke ugovorile, a ne ono što je samo jedna ugovorna strana željela ili podrazumijevala, ali to nije ugovorila.

13. Neosnovani su žalbeni navodi kojima tužitelj upućuje na druge ugovore o zakupu za instalaciju bankomata koje tuženik ima sklopljene s drugim društvima, navodeći da se radi o trgovačkom običaju koji je sud trebao primijeniti u konkretnom slučaju. Takav zaključak tuženika nema uporišta u zakonu, niti u ugovoru koji je sklopljen između stranaka. To što je tuženik s drugim poslovnim partnerima zakupninu ugovarao na način da je varijabilni dio vezao i za DCC transakcije, kao i za DAF transakcije, nije relevantno za ovaj predmet spora i ne može se reći da bi se to moglo podvesti pod trgovački običaj između parničnih stranaka. Ove parnične stranke nesporno nisu sklopile novi anex ili ugovor, glede korekcije vezane za novo uvedenu DAF naknadu, niti iz ugovornih odredbi postojećih ugovora proizlazi obveza tuženika na sklapanje anexa glede te nove naknade, niti tužitelj tužbom zahtijeva sklapanje anexa, a stranke su ovlaštene slobodno sklapati ugovore po uvjetima koje međusobno ugovore.

14. Slijedom navedenog, a suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj nema pravo na varijabilni dio naknade ovisno o naplaćenim DAF naknadama, već samo ovisno o broju uspješnih DCC transakcija, sukladno članku 2.e. Anexa II. Ugovora o podzakupu prostora za instalaciju bankomata, od 30. studenog 2016.

15. Budući da među strankama nije sporno da je naknada koju je tuženik već platio za 2018. godinu i koja nije predmet ovoga spora pravilno obračunata, sukladno broju uspješnih DCC transakcija, prema kvartalnim izvješćima koje je tuženik nesporno dostavljao tužitelju, i na koje tužitelj nesporno nije imao primjedbe, i koji je sam izvršio fakturiranje sukladno dostavljenim podacima, pri čemu je sam u ispostavljenom računu br. 192-0001-3000 od 31. prosinca 2018. (str. 161. spisa), naveo da se radi o konačnom obračunu, to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužbeni zahtjev na isplatu povećane zakupnine po utuženom računu nije osnovan. U postupku je pravilno utvrđeno da je tuženik ispunio sve ugovorne obveze plativši zakupninu obračunatu za 2018. godinu po računu br. 192-0001-3000 od 31. prosinca 2018., dok tužitelj u postupku nije dokazao da se tuženik obvezao platiti povećanu zakupninu na način kako ju je obračunao tužitelj u utuženom računu. Tužitelj po predmetnim ugovorima nema pravo na korekciju naknade za postavljanje bankomata ovisno o ukupnom broju transakcija na bankomatima, a s kojim utvrđenjem je suglasan i ovaj sud.

16. Neosnovano tužitelj u žalbi navodi da je sud pogrešno odbio njegove dokazne prijedloge na okolnost visine utužene tražbine čime je tužitelja onemogućio u raspravljanju. Na temelju članka 220. stavka 2. ZPP-a sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Pravilno je prvostupanjski sud odbio provesti dokaze tužitelja na okolnost visine tražbine i postojanja ugovora tuženika i drugih poslovnih subjekata, te je o tome dao valjane i jasne razloge u obrazloženju presude koje prihvaća i ovaj sud. Naime, pravilno je odbio provesti dokazni prijedlog saslušanjem svjedoka ŽH i AH, jer je prava volja stranaka u potpunosti utvrđena saslušanjem potpisnika Ugovora. Pravilno je odbio provesti i financijsko računovodstveno vještačenje i uvid u poslovne knjige i financijska izvješća tuženika kao suvišne, budući da je visina tužbenog zahtjeva irelevantna kraj činjenice da tužitelj nije dokazao osnovu svoga tužbenog zahtjeva. Također je pravilno odbio i dokazni prijedlog uvidom u transakcije putem sučelja bankomata tuženika, prije i nakon uvođenja DAF-a, jer nije sporno da je DAF naknada uvedena, već je sporno ima li tužitelj pravo korigirati zakupninu u odnosu na DAF naknadu. Pravilno je iz istog razloga sud odbio i dokazni prijedlog za očevid i rekonstrukciju postupka transakcija na bankomatima, kao i iz razloga jer je postupak transakcije na bankomatima nesporan, kao i dokazni prijedlog za pribavu Ugovora, sklopljenog između tuženika i društva Exchange Coorporation d.o.o., jer je odnos tuženika s tim društvom irelevantan za ovaj postupak.

17. Konačno, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tužitelj nije dokazao da uslijed izostanka izmjene ugovora s obzirom na uvođenje DAF naknade ima pravo na naknadu štete s osnove izmakle koristi, te da je tuženik postupao prijevarno. Stoga se i u tom smislu tužiteljevi žalbeni navodi ukazuju kao neosnovani. Pravilno je sud utvrdio da tužitelj u odnosu na zahtjev za naknadu štete nije ponudio relevantne činjenice i dokaze. Tužitelj je bio dužan istaći i kumulativno dokazati postojanje štete, protupravne štetne radnje tuženika kao štetnika, uzročnu vezu između štetne radnje i štete i odgovornost tuženika, u smislu odredbe članka 1045. ZOO-a, a što nije učinio, pa tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan niti po toj osnovi. Tužitelj također nije dokazao prijevarno postupanje tuženika u situaciji kada je nesporno da u trenutku sklapanja Ugovora između stranaka DAF naknada nije niti postojala. Neovisno o navedenom, tužitelj ne tvrdi i ne dokazuje da je Ugovor poništen, niti da je ustao tužbom za poništaj predmetnog Anexa II. Ugovora o podzakupu prostora za instalaciju bankomata, u smislu odredbe članka 331. stavka 1., u vezi s odredbom članka 284. stavka 1. ZOO-a. Posljedica poništaja, međutim, ne bi bila sklapanje novog ugovora u sadržaju kako to želi tužitelj, već samo stavljanje izvan snage postojećeg Ugovora.

18. Tužitelj se žali i u odnosu na odluku o trošku iz točke II. izreke presude, međutim njegova žalba je i u tom dijelu neosnovana budući da je prvostupanjski sud valjano obrazložio, te se pozvao na relevantne odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22) zašto je i u kojem iznosu za svaku od pojedinih radnji tuženiku dosudio trošak parničnog postupka. Prvostupanjski je sud na osnovi tuženikovog uspjeha u parnici koji je u cijelosti uspio u protivljenju tužbenom zahtjevu (članak 154. stavak 1. ZPP-a), pravilno odlučio dosuditi mu parnični trošak u visini navedenoj u točki II. izreke vodeći pri tome računao o pravilu sadržanom u odredbi članka 155. ZPP-a na temelju kojega je tuženiku dosudio samo onaj trošak koji je bio potreban za vođenje parnice. Pritom je sud brižljivo ocijenio sve okolnosti konkretnog slučaja.

19. U pogledu tuženikove žalbe na dio odluke o parničnom trošku preko dosuđenog iznosa ističe se da ona sadržajno predstavlja prijedlog za donošenje dopunskog rješenja o trošku. Naime, izreka sudske odluke (rješenje o parničnom trošku sadržano u presudi) u konkretnom slučaju sadrži samo odluku o dijelu troškova koje je prvostupanjski sud ocijenio osnovanim i dosudio tuženiku. Dakle, izreka sudske odluke u konkretnom slučaju ne sadrži odluku o dijelu troška kojeg je sud ocijenio neosnovanim. Kako se tuženik takvoj odluci protivio žalbom upravo iz razloga što je njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova samo djelomično prihvaćen, a iz odluke, odnosno, obrazloženja se ne može zaključiti da je sud odlučio o ukupnim troškovima postupka jer u tom dijelu nedostaju razlozi o ukupnim troškovima postupka, prvostupanjski sud je pravilno, kao i ovaj sud, predmetnu žalbu tuženika na trošak tretirao kao prijedlog za donošenjem dopunskog rješenja o trošku, te je o njemu odlučio rješenjem o dopuni poslovni broj P-499/2020 od 16. siječnja 2024. Tim rješenjem sud je djelomično odbio, a djelomično prihvatio prijedlog za dopunu (točke III. i IV. izreke rješenja) čime je odučio o ukupnim troškovima postupka. U tom rješenju o dopuni prvostupanjski je sud u obrazloženju precizno naveo koji je trošak i iz kojih razloga odbio tužitelju priznati.

20. Slijedom svega navedenog odlučeno je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a.

21. Kako trošak odgovora na žalbu nije bio potreban, u smislu članka 155. stavka 1. ZPP-a, to je tuženik odbijen sa zahtjevom za njegovu naknadu u točki II. izreke ovoga rješenja.

Zagreb, 22. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Nevenka Marković