REPUBLIKA HRVATSKA

Pr-657/2023-27

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vandi Blažević, u pravnoj stvari tužitelja ZU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Mladenu Gajskom, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Centar za odgoj i obrazovanje Slave Raškaj Zagreb iz Zagreba, Ulica Vladimira Nazora, OIB: 16745501648, zastupan po punomoćniku EU, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 20. studenoga 2024. godine, u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice RU, odvjetničkog vježbenika i zamjenika punomoćnika tuženika DU, dana **.**.2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Centar za odgoj i obrazovanje Slave Raškaj, Zagreb, Nazorova 47, OIB: 16745501648, isplatiti tužitelju ZU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] na ime razlike plaće bruto iznos od 6.438,38 EUR/48.509,95 kn sa zakonskom zateznom

kamatom tekućom na:

− iznos od 95,32 EUR / 718,17 kn od 16.6.2018 pa do isplate

− iznos od 95,76 EUR / 721,52 kn od 16.7.2018 pa do isplate

− iznos od 106,06 EUR / 799,11 kn od 16.8.2018 pa do isplate

− iznos od 106,06 EUR / 799,11 kn od 16.9.2018 pa do isplate

− iznos od 106,06 EUR / 799,11 kn od 16.10.2018 pa do isplate

− iznos od 106,06 EUR / 799,11 kn od 16.11.2018 pa do isplate

− iznos od 106,06 EUR / 799,11 kn od 16.12.2018 pa do isplate

− iznos od 106,06 EUR / 799,11 kn od 16.1.2019 pa do isplate

− iznos od 109,24 EUR / 823,09 kn od 16.2.2019 pa do isplate

− iznos od 109,24 EUR / 823,09 kn od 16.3.2019 pa do isplate

− iznos od 109,24 EUR / 823,09 kn od 16.4.2019 pa do isplate

− iznos od 109,24 EUR / 823,09 kn od 16.5.2019 pa do isplate

− iznos od 109,24 EUR / 823,09 kn od 16.6.2019 pa do isplate

− iznos od 109,75 EUR / 826,92 kn od 16.7.2019 pa do isplate

− iznos od 109,75 EUR / 826,92 kn od 16.8.2019 pa do isplate

− iznos od 109,75 EUR / 826,92 kn od 16.9.2019 pa do isplate − iznos od 111,95 EUR / 843,45 kn od 16.10.2019 pa do isplate

− iznos od 111,95 EUR / 843,45 kn od 16.11.2019 pa do isplate

− iznos od 111,95 EUR / 843,45 kn od 16.12.2019 pa do isplate

− iznos od 111,95 EUR / 843,45 kn od 16.1.2020 pa do isplate

− iznos od 114,18 EUR / 860,32 kn od 16.2.2020 pa do isplate

− iznos od 114,18 EUR / 860,32 kn od 16.3.2020 pa do isplate

− iznos od 114,18 EUR / 860,32 kn od 16.4.2020 pa do isplate

− iznos od 114,18 EUR / 860,32 kn od 16.5,2020 pa do isplate

− iznos od 114,18 EUR / 860,32 kn od 16.6.2020 pa do isplate

− iznos od 114,71 EUR / 864,31 kn od 16.7.2020 pa do isplate

− iznos od 114,71 EUR / 864,31 kn od 16.8.2020 pa do isplate

− iznos od 114,71 EUR / 864,31 kn od 16.9.2020 pa do isplate

− iznos od 114,71 EUR / 864,31 kn od 16.10.2020 pa do isplate

− iznos od 114,71 EUR / 864,31 kn od 16.11.2020 pa do isplate

− iznos od 114,71 EUR / 864,31 kn od 16.12.2020 pa do isplate

− iznos od 114,71 EUR / 864,31 kn od 16.1.2020 pa do isplate

− iznos od 119,35 EUR / 899,23 kn od 16.2.2020 pa do isplate

− iznos od 119,35 EUR / 899,23 kn od 16.3.2021 pa do isplate

− iznos od 93,40 EUR / 703,74 kn od 16.4.2021 pa do isplate

− iznos od 119,35 EUR / 899,23 kn od 16.5.2021 pa do isplate

− iznos od 119,35 EUR / 899,23 kn od 16.6.2021 pa do isplate

− iznos od 119,90 EUR / 903,37 kn od 16.7.2021 pa do isplate

− iznos od 119,90 EUR / 903,37 kn od 16.8.2021 pa do isplate

− iznos od 119,90 EUR / 903,37 kn od 16.9.2021 pa do isplate

− iznos od 119,90 EUR / 903,37 kn od 16.10.2021 pa do isplate

− iznos od 119,90 EUR / 903,37 kn od 16.11.2021 pa do isplate

− iznos od 119,90 EUR / 903,37 kn od 16.12.2021 pa do isplate

− iznos od 119,90 EUR / 903,37 kn od 16.1.2022 pa do isplate

− iznos od 119,90 EUR / 903,37 kn od 16.2.2022 pa do isplate

− iznos od 119,90 EUR / 903,37 kn od 16.3.2022 pa do isplate

− iznos od 119,90 EUR / 903,37 kn od 16.4.2022 pa do isplate

− iznos od 119,90 EUR / 903,37 kn od 16.5.2022 pa do isplate

− iznos od 124,69 EUR / 939,50 kn od 16.6.2022 pa do isplate

− iznos od 125,27 EUR / 943,81 kn od 16.7.2022 pa do isplate

− iznos od 125,27 EUR / 943,81 kn od 16.8.2022 pa do isplate

− iznos od 125,27 EUR / 943,81 kn od 16.9.2022 pa do isplate

− iznos od 125,27 EUR / 943,81 kn od 16.10.2022 pa do isplate

− iznos od 132,78 EUR / 1.000,44 kn od 16.11.2022 pa do isplate

− iznos od 132,78 EUR / 1.000,44 kn od 16.12.2022 pa do isplate

− iznos od 132,78 EUR / 1.000,44 kn od 16.1.2023 pa do isplate, u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužitelj u dijelu zahtijeva za isplatu zateznih kamata koje se odnose na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanom u dosuđenom bruto iznosu.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.640,45 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je zaposlenik tuženika te mu pripada plaća sukladno Zakonu o plaćama u javnim službama i podzakonskim aktima donesenim u skladu sa zakonom, kao i dodaci na plaću prema važećem Kolektivnom ugovoru. Radi utvrđenog zaostajanja plaća u sustavu obrazovanja Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, Sindikat hrvatskih učitelja (dalje u tekstu „sindikati”) s jedne strane i Vlada Republike Hrvatske, s druge strane sklopili su 25.11.2006. Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti (dalje: „Sporazum”) kojim Sporazumom čl. 3. je određeno da će se osnovna plaća uvećavati dodacima za povećanje obujma i složenosti posla kako slijedi: od 01.08.2007. za 2,0 %, od 01.07.2008. za 2,1 %, od 01.07.2009. za 2,2 %. od 01.07.2010. za 2,2 %, od 01.07.2011. za 2,2 %, od 01.07.2012. za 2,3 % te će se ta uvećanja obračunavati na način da se ugovoreni dodaci obračunavaju na već uračunati dodatak iz prethodne godine. Člankom 2. ugovoreno je i da će se osnovica za obračun plaća uvećati najmanje za rast bruto domaćeg proizvoda umanjenog za jedan postotni bod. Navedeni Sporazum koji se ima primjenjivati na sindikate prema čl. 2. temelji se na Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 23.11.2006. godine. Kasnije, 13.05.2009. godine sklopljen je Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 23.11.2006. godine kojim se uređuje osnovica za izračun plaća i način usklađivanja pariteta te se čl. 7. uređuju nužni uvjeti za ostvarivanje odredbi Sporazuma koji su u vezi s rastom međugodišnjim realnim tromjesečnim BDP- om. Nadalje, 07.12.2011. godine donesena je Arbitražna odluka te se njome utvrđuje sadržaj Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13.05.2009. godine te se ponovno uređuje osnovica i uvjeti nužni za ostvarivanje odredbi Dodatka Sporazumu. Vjerodostojnim tumačenjem Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama usvojenih arbitražom 07.12.2011. godine čl. 2. odgođena je primjena čl. IV st. 5. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama do 31.12.2013. godine. Vjerodostojno tumačenje doneseno je 28.12.2012. godine. Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske i Vlada RH potpisali su dana 21.12.2010. godine Kolektivni ugovor za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama (NN 7/11) te je čl. 16. određeno da Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti, zaključen između Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja, Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, Sindikata hrvatskih učitelja i Vlade Republike Hrvatske dana 25. studenog 2006. godine sadržajno predstavlja sastavni dio ovog kolektivnog ugovora i primjenjuje se na način i u rokovima određenim istim. Kolektivnim ugovorom između istih stranaka iz 2018. godine (NN 51/18) unesena je ista odredba koja je i u ovom trenutku na snazi. Nakon više izmjena i dopuna prvobitnog Sporazuma o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25.11.2006. godine koje se uglavnom odnose na uvjete primjene Sporazuma i na odgodu primjene, konačno tj. nakon 31.12.2013. godine ispunjeni su svi uvjeti za primjenu Sporazuma. Tuženik pri obračunu plaće ne primjenjuje Sporazum te na taj način isplaćuje tužitelju manju plaću nego što mu pripada. Tuženik ne provodi Sporazum i tužitelju ne obračunava kumulativni dodatak na plaću od 13,7 %. Nadalje, tužitelj u prilogu dostavlja pravomoćnu presudu Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-2257/15 od 10. rujna 2018. godine, a koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu posl. br. GžR-1537/18 od 22. ožujka 2019. godine kojom je u istovrsnom predmetu naloženo tuženiku da tužitelju isplati razliku isplaćene i pripadajuće plaće temeljem gore navedenog Sporazuma. Navedeno je pravomoćno potvrđeno i u nizu drugih predmeta u prilog čega tužitelj opreza radi dostavlja i pravomoćne presude Županijskih sudova u kojima je jasno zauzet stav o osnovanosti ovopredmetnog potraživanja tužitelja. Zakonom o radu propisana je obveza poslodavca i radnika da se pridržavaju odredbi navedenog i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu, a koju obvezu tuženik kao poslodavac nije ispoštovao. Na radnika se nužno primjenjuje pravo koje je za njega povoljnije, odnosno u ovom slučaju Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25.11.2006. godine. S obzirom da tužitelj nema stručnog znanja i vještina za primjenu Sporazuma o načinu obračunavanja osnovice i dodataka koji se trebaju obračunati na plaću tužitelja prema Sporazumu, tužitelj ne može utvrditi točan bruto iznos razlike između isplaćene plaće i plaće koju bi tužitelj trebao primati na temelju Sporazuma. Tužiteljica predlaže da sud, ekonomičnosti postupka radi, pozove tuženika na dostavu točnog obračuna razlike isplaćene i pripadajuće plaće u bruto iznosu. Ujedno tužitelj predlaže na navedenu okolnost provesti dokaz financijskim vještačenjem. Tužiteljica će nakon obračuna bruto razlike između pripadajuće i isplaćene mu plaće specificirati tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, te predlaže isti odbiti i tužitelja obvezati na naknadu parničnog troška. Opreza radi ističe se prigovor zastare potraživanja tužitelja. Točno je da je tužitelja bila zaposlenica tuženika, no iz činjeničnog obrazloženja tužbe nije vidljivo na kojem radnom mjestu tužiteljica radi. Također je točno je i da je dana 23. studenog 2006.g. sklopljen Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama te da je dana 25. studenog 2006.g. sklopljen Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti između Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja, Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama Hrvatske i Sindikata hrvatskih učitelja s jedne strane i Vlade Republike Hrvatske s druge strane. Istina je i da je dana 13. svibnja 2009.g. sklopljen Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama. Nedvojbeno je i da je dana 7. prosinca 2011.g. donesena Arbitražna odluka kao i Vjerodostojno tumačenje od dana 28. prosinca 2012.g. Tužitelj ističe da je dana 21. prosinca 2010.g. sklopljen Kolektivni ugovor za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama (NN 7/11) te da je člankom 16. istog određeno da Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti, zaključen između Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja, Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, Sindikata hrvatskih učitelja i Vlade Republike Hrvatske 25. studenoga 2006.g. sadržajno predstavlja sastavni dio ovog kolektivnog ugovora i primjenjuje se na način i u rokovima određenim istim, međutim, tuženik ističe da tužitelj pogrešno smatra da svoje pravo na kojem temelji tužbeni zahtjev crpi iz Sporazuma o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenog 2006.g., obzirom se isti ne primjenjuje na tuženika. Naime, dana 23. studenog 2006.g. sklopljen je Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama, a kao što i sam naziv istog govori, to je različit Sporazum od Sporazuma o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od dana 25. studenog 2006.g. Tuženik ističe, a u odnosu na Arbitražnu odluku od dana 7. prosinca 2011.g. na koju se tužitelj poziva, da je ista pravno nevaljana obzirom u njoj nije sudjelovao niti je na njeno provođenje pristao reprezentativni sindikat za djelatnost socijalne skrbi iz čega proizlazi da se njome ne može ostvariti cilj jer se identitet stranaka izmjena i dopuna ugovora ne može nadomjestiti arbitražnom odlukom. Isto tako, i Vjerodostojnom tumačenju Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 28. prosinca 2012.g. nedostaje suglasnost volje, odnosno pristanak i potpis Samostalnog sindikata zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske te je sukladno tome isto pravno nevaljano. Nadalje, a u odnosu na pravnu narav te pravnu valjanost Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama od dana 23. studenog 2006.g., kao i Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od dana 13. svibnja 2009.g., tuženik ističe da isti nisu bili na zakonit način sklopljeni kolektivni ugovor, prvenstveno iz razloga što sklapanju istih nisu prethodili zakoniti pregovori u smislu odredbi Zakona o radu. Naime, prethodno sklapanju navedenih dokumenata izostalo je pregovaranje sa pregovaračkim odborom sastavljenim od zastupnika sindikata već se samo pregovaralo sa predstavnicima određenih sindikata za koje se kolektivni ugovor sklapa, a koji predstavnici nisu imenovani zajednički sporazumom svih sindikata niti su imenovani odlukom Gospodarsko-socijalnog vijeća što je izravno protivno pravnom uređenju Odbora sindikata za kolektivne pregovore sukladno odredbama Zakona o radu. Sukladno navedenom, radi se o sporazumu koji po svojoj pravnoj naravi predstavlja običan ugovor, a ne kolektivni ugovor. U prilog gore navedenom ističe se i stav Županijskog suda u Zagrebu sadržan u odluci od dana 16. travnja 2013.g., posl.br.: Gžr-425/13: ''…Kako je odredba čl. 254. st. 1. ZR, kojom je određeno da poslodavac o sklapanju kolektivnog ugovora može pregovarati (samo) s pregovaračkim odborom sastavljenim od zastupnika sindikata, u odnosu na takvu obvezu poslodavca, kogentna norma, prisilni propis pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tuženica u postupku pregovaranja sa sindikatima za sklapanje KU/11 nije poštivala navedenu odredbu ZR o formiranju pregovaračkog odbora sindikata, i da u izostanku sporazuma sindikata niti Gospodarsko-socijalno vijeće koje je utemeljeno, u smislu čl. 254. st. 3. ZR nije odlučivalo o broju i sastavu pregovaračkog odbora, slijedom čega prvostupanjski sud pravilno je utvrdio da je navedeni KU/11 zaključen protivno prisilnom propisu i kao takav ništetan te suprotno tvrdnji žalitelja i materijalno pravo iz čl. 254. st. 1., 2. i 3. ZR u vezi s odredbom čl. 322. ZOO pravilno primijenio kada je zahtjev tužitelja na utvrđenje tog ugovora kao osnovan prihvatio…'' Sukladno gore navedenom, ističe se da je moguće prigovoriti pravnoj naravi i valjanosti Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama od dana 23. studenog 2006.g., kao i Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od dana 13. svibnja 2009.g., obzirom za njih nikad sukladno zakonskim odredbama nije sporazumno ustanovljen Odbor sindikata za kolektivne pregovore, odnosno on nije imenovan po Gospodarsko-socijalnom vijeću. Dakle, činjenica je da se u pogledu pravnih izvora na koje se poziva tužitelj ne radi o kolektivnim ugovorima po svojoj pravnoj naravi, te tužitelj nema pravo potraživati prava iz Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama od dana 23. studenog 2006.g., kao i Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od dana 13. svibnja 2009.g. Nadalje, tuženik ističe da se tužitelj pogrešno poziva na Kolektivni ugovor za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama (NN 7/11), prvenstveno iz razloga što je tuženik javna ustanova socijalne skrbi, a ne srednjoškolska ustanova te je isti osnovan temeljem Zakona o ustanovama i Zakona o socijalnoj skrbi, što proizlazi iz Statuta tuženika (članak 4.). Osnivačka prava nad tuženikom ima Republika Hrvatska, a prava i dužnosti osnivača obavlja ministarstvo nadležno za poslove socijalne skrbi. Slijedom navedenog, za istaknuti je kako tuženik predstavlja ustanovu socijalne skrbi sukladno čl. 194. i 195. Zakona o socijalnoj skrbi. Osim toga, tuženik je kao ustanova upisan u Upisnik ustanova koje vodi Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike. Kako je nesporno da je tuženik ustanova socijalne skrbi, potpuno je jasno da se na zaposlenike istog, pa tako i na tužitelja, primjenjuje Kolektivni ugovor za djelatnost socijalne skrbi (NN 7/11 , NN 42/14), a ne Kolektivni ugovor za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama kako to pogrešno smatra tužitelj. Naime, člankom 1. stavkom 1. Kolektivnog ugovora za djelatnost socijalne skrbi (NN 7/11 , NN 42/14) propisano je: ''…Ovim Kolektivnim ugovorom (u daljnjem tekstu: Ugovor) utvrđuju se prava i obveze iz rada i po osnovi rada radnika u ustanovama socijalne skrbi u Republici Hrvatskoj na koje se primjenjuje Zakon o plaćama u javnim službama…'' Dakle, navedeni Kolektivni ugovor primjenjuje se na sve radnike koji u navedenoj grani rade, odnosno na sve radnike zaposlene u ustanovama socijalne skrbi, a neovisno o tome koje poslove tamo obavljaju. Sukladno navedenom, Kolektivni ugovor za djelatnost socijalne skrbi primjenjuje se i na ovdje tužitelja, kako po pitanju naknade plaće i dodataka na plaću, tako i po pitanju ostalih prava i obveza. Nadalje, a u smislu odredbi čl. 192, čl. 194. i čl. 197. Zakona o radu, kolektivni ugovori sklopljeni na razini sektora ili grane djelatnosti tzv. granski kolektivni ugovori obvezuju samo poslodavce koji su članovi udruge poslodavaca koja je potpisala ugovor. Čak i u slučaju da je tuženik kao poslodavac obvezan primjenjivati dva ili više (granskih) proširenih kolektivnih ugovora, što u predmetnom slučaju nije, odredbom čl. 203. st. 8. Zakona o radu propisano je da nema primjene povoljnijeg prava, već se primjenjuje onaj kolektivni ugovor koji se primjenjuje u djelatnosti u koju je prema službenoj statističkoj klasifikaciji razvrstan poslodavac pa bi se slijedom navedenog, a i obzirom na čl. 1. Kolektivnog ugovora za djelatnost socijalne skrbi u kojem je propisana razina njegove primjene i to na zaposlenike u ustanovama socijalne skrbi u predmetnom slučaju morao isključivo primijeniti Kolektivni ugovor za djelatnost socijalne skrbi. Također, važno je za istaknuti kako je zajedničko povjerenstvo za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost socijalne skrbi dalo tumačenje, koje je sukladno čl. 10. Kolektivnog ugovora za djelatnost socijalne skrbi obvezujuće za stranke, a odnosi se upravo na situaciju kada se u ustanovi socijalne skrbi provodi i djelatnost obrazovanja: …“primjenjuje li se Kolektivni ugovor za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama na nastavnike u ustanovi socijalne skrbi? U tom slučaju se na navedene zaposlenike primjenjuju dva kolektivna ugovora. Tumačenje: Člankom 1. Kolektivnog ugovora za djelatnost socijalne skrbi („Narodne novine“ broj: 61/18) propisano je da se njime utvrđuju prava i obveze iz rada i po osnovi rada zaposlenika u ustanovama socijalne skrbi u Republici Hrvatskoj na koje se primjenjuje Zakon o plaćama u javnim službama. Kolektivni ugovor za djelatnost socijalne skrbi primjenjuje se, bez iznimke, na sve zaposlenike u ustanovama socijalne skrbi, sukladno čl. 1. Kolektivnog ugovora za djelatnost socijalne skrbi….“ Sukladno navedenom, a kao što je već ranije spomenuto, kod tuženika se provodi djelatnost osnovnog i srednjeg odgoja i obrazovanja učenika po primjerenim programima. Dakle, djelatnici koji rade na poslovima obrazovanja rade s korisnicima koji su uključeni u obrazovanje po primjerenom programu u okviru ustanove socijalne skrbi. Činjenica da tuženik ispunjava uvjete za obavljanje djelatnosti odgoja i obrazovanja te da je tako propisano i samim Statutom tuženika, nisu ispunjene pretpostavke za primjenu Kolektivnog ugovora za zaposlenike u osnovnoškolskim i Kolektivnog ugovora za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama pa tako ni za primjenu Sporazuma o dodacima na plaću o obrazovanju i znanosti od 25.11.2006.g. U prilog tome govori i sudska odluka Županijskog suda u Zagrebu, od 20. travnja 2022.g., posl.br.: Gž R-2431/21: “ 10. Za razliku od zaključka prvostupanjskog suda, time što je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa rješenjem Klasa: UP/I-602- 02/05-03/00001, Ur.br: 533-10-07-0005 od 8. veljače 2007. riješilo da tuženik ispunjava uvjete propisane zakonom za početak rada osnovne škole i time što je u Pravilniku o unutarnjem ustroju i sistematizaciji poslova tuženika navedeno da tuženik obavlja i poslove obrazovanja, nisu ispunjene pretpostavke za primjenu Kolektivnog ugovora za zaposlenike u osnovnim školama („ Narodne novine“ br. 63/14, 39/17 i 51/18) sa Sporazumima o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti kojeg su zaključili Nezavisni sindikati zaposlenih u srednjim školama, Sindikat hrvatskih učitelja i Nezavisni sindikat znanosti visokog obrazovanja sa Vladom Republike Hrvatske 25. studenog 2006. i 5. prosinca 2019…“ Sudska praksa: - Presuda Županijskog suda u Zagrebu od 20. travnja 2022.g. posl.br.: Gž R- 2431/21 Nadalje, odredbom st. 3. čl. 14. Zakona o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata (NN 93/14, 26/15; dalje: Zakon o reprezentativnosti) određeno je: …“ ako se pregovara o sklapanju kolektivnog ugovora koji će se primjenjivati na pojedinom području, odjeljku ili skupini javnih službi prema Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti ili o kolektivnom ugovoru koji će se primjenjivati na službenike i namještenike u tijelima državne uprave odnosno državnim tijelima, može se pregovarati samo s pregovaračkim odborom sindikata koji su reprezentativni u skladu s člancima 7. i 8. ovog Zakona.“ Sukladno navedenom, područje sklapanja i primjene tzv. granskog kolektivnog ugovora određuje se sukladno Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti. Osim toga, u Sporazumu o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25.11.2006.g. (dalje: Sporazum) nije nigdje naznačeno da bi se isti primjenjivao na ustanove koje izvode nastavu, a u sustavu su ministarstva nadležnog za socijalnu skrb. Također, predmetni Sporazum se nije u praksi primjenjivao u ustanovama socijalne skrbi, niti su potpisnici Sporazuma ikada davali tumačenja ili mišljenja da se isti primjenjuje na djelatnost socijalne skrbi. Iako je predmetni Sporazum sklopljen prije stupanja na snagu Zakona o reprezentativnosti isti je mogao biti sklopljen isključivo od strane reprezentativnog sindikata iz svojeg područja, a u slučaju spora o tome je odlučivalo Gospodarsko i socijalno vijeće, dok je iz samog Sporazuma razvidno kako isti nije sklopio reprezentativni sindikat za djelatnost socijalne skrbi. Zaključno tome, isti Sporazum nije niti mogao biti sklopljen od strane sindikata znanosti te obrazovanja, odnosno stranaka potpisnica Sporazuma, a za ime i račun sindikata zaposlenih u djelatnosti socijalne skrbi. Kada bi bila moguća istodobna primjena više kolektivnih ugovora tada bi se npr. Sporazum mogao primjenjivati i na kliničke bolnice koje osim zdravstvene djelatnosti obavljaju i nastavnu djelatnost ili bi se npr. kolektivni ugovori koji reguliraju zdravstvenu djelatnost primjenjivali na radnike tuženika koji obavljaju poslove vezane za zdravstvenu skrb. Osim toga, kod tuženika su zaposleni i djelatnici koji su po prirodi svog zanimanja zdravstveni djelatnici (medicinske sestre za njegu, fizioterapeuti..). Obzirom da isti rade u sustavu socijalne skrbi na njihova prava i obveze iz tog radnog odnosa kao i njihova statusa primjenjuje se Kolektivni ugovor za djelatnost socijalne skrbi jer je to granska djelatnost u kojoj su oni trenutno zaposleni. Iz svega do sada iznesenog kao i inače u praksi, evidentno je kako u Republici Hrvatskoj nije prihvaćena bilo kakva eventualna istodobna primjena više kolektivnih ugovora na način kako to traži tužitelj. U državnoj upravi i javnim službama reprezentativnost se utvrđuje sukladno čl. 12 st. 1. i 2. Zakona o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata prema područjima, odjeljcima i skupinama određenim Nacionalnom klasifikacijom djelatnosti. Sindikati koji su reprezentativni upisuju se u posebnu evidenciju reprezentativnih sindikata koju vodi Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike pa se tako na tome popisu nalazi i sindikat nadležan za zastupanje djelatnika zaposlenih u djelatnosti socijalne skrbi. Granski ugovori pobliže određuju prava zaposlenih u pojedinim djelatnostima ovisno o specifičnostima pojedine djelatnosti pa tako i plaću te dodatke na plaću. Sukladno svemu do sada iznesenom, nedvojbeno se može zaključiti kako je Tuženik javna ustanova kojoj je osnivač Republika Hrvatska, a prava i dužnosti osnivača prenesena su na Ministarstvo nadležno za poslove socijalne skrbi – Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike (čl. 3. Statuta tuženika). Tuženik je upisan u Upisnik ustanova socijalne skrbi i tuženik je u sustavu socijalne skrbi. Sukladno čl. 192. i 194. Zakona o radu kolektivni ugovor obvezuje sve osobe koje su ga sklopile odnosno stranke kolektivnog ugovora u onom opsegu koji je određen samim kolektivnim ugovorom. Kolektivni ugovor treba biti sklopljen kao rezultat pregovora između predstavnika radnika (isključivo reprezentativni sindikati) i poslodavca (u konkretnom slučaju osnivača javne ustanove) koje kolektivni ugovor onda kao stranke i obvezuje. Na strani radnika stranka kolektivnog ugovora može biti isključivo sindikat, pri čemu uvjete reprezentativnosti odnosno uvjete koje sindikat mora ispuniti da bi mogao pregovarati, a time i postati stranka kolektivnog ugovora, propisuje Zakon o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata (ranije Zakon o kriterijima za sudjelovanje o tripartitnim tijelima i reprezentativnosti za kolektivno pregovaranje (NN br. 82/12, 88/12.) Članak. 25. Zakona o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata stranke kolektivnog ugovora za javne i državne službe su na strani poslodavca Vlada RH, a na strani sindikata, sindikati koji su zastupljeni u pregovaračkom odboru iz čl. 14. st. 1 Zakona. O sklapanju kolektivnog ugovora koji će se primjenjivati na razini poslodavca, odnosno na pojedinom području, odjeljku ili skupini javnih službi prema Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti ili o kolektivnom ugovoru koji će se primjenjivati na službenike i namještenike u tijelima državne uprave, odnosno državnim tijelima, može se pregovarati samo s pregovaračkim odborom sindikata koji su reprezentativni u skladu s čl. 7. i čl. 8. citiranog Zakona. Članak 13. st. 2. citiranog Zakona propisuje da u slučaju pregovaranja o sklapanju kolektivnog ugovora kojim s ugovaraju prava zaposlenih u javnim ustanovama koje je osnovala Republika Hrvatska, reprezentativni sindikati mogu pregovarati o sklapanju kolektivnog ugovora samo s pregovaračkim odborom koji imenuje ili za to ovlasti čelnik središnjeg tijela državne uprave nadležan za obavljanje poslova upravnog nadzora nad radom te javne ustanove. Dakle, u konkretnom slučaju stranke kolektivnog ugovora u djelatnosti socijalne skrbi; na strani radnika – reprezentativni sindikat za kolektivno pregovaranje, na strani poslodavca – pregovarački odbor koji imenuje Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike. Iz gore citiranih odredbi Zakona o radu i Zakona o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata bitno je spomenuti Nacionalnu klasifikaciju djelatnosti (NKD) za primjenu pojedinog granskog kolektivnog ugovora, odnosno kod kriterija reprezentativnosti sindikata za kolektivno pregovaranje Zakon propisuje razinu za koju se utvrđuje (čl. 8. Zakona o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata), odnosno kod podnošenja zahtjeva sindikata za utvrđivanje reprezentativnosti sindikat je dužan u zahtjevu navesti razinu za koju se utvrđuje reprezentativnost – čl. 22. Zakona o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata. Upravo je odredbama Zakona o radu propisano da se u kolektivnom ugovoru mora naznačiti razina njegove primjene – čl. 194. Zakona o radu. U prilog do sada iznesenom ali i o važnosti Nacionalne klasifikacije djelatnosti za primjenu pojedinog kolektivnog ugovora govori i Županijski sud u obrazloženju svoje odluke pozivajući se istodobno na pravno shvaćanje iz odluke Vrhovnog suda: ….“ 11. Na tragu pravnog shvaćanja iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. 1763/10-2 od 13. studenog 2013., na obračun plaće tužiteljice ne primjenjuju se kolektivni ugovor za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama i pripadajući Sporazumi o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti jer je djelatnost tuženika – poslodavca tužiteljice prema Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti svrstana u djelatnost socijalne skrbi (list 132 spisa predmeta suda prvog stupnja) sa primjenom Kolektivnog ugovora za djelatnost socijalne skrbi (“Narodne novine“ br. 42/14, 32/17, 61/18, 3/19)…“ Sudska praska: - Presuda Županijskog suda u Zagrebu od 20. travnja 2022.g., posl.br: Gž R- 2431/21 - Obavijest o razvrstavanju poslovnog subjekta prema NKD-u 2007. za tuženika Slijedom navedenog, važno je uputiti i na Presudu Vrhovnog suda iz koje Županijski sud u Zagrebu crpi svoje mišljenje te na taj način pravilno primjenjuje materijalno pravo, a koja se može primijeniti na predmetni pravni slučaj: …“ Na osnovu rečenog treba zaključiti da se Kolektivni ugovor za djelatnost trgovine ne odnosi na tuženika, budući da on nije u Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti svrstan u poslodavca koji obavlja djelatnost trgovine, pa ga ni ne veže odredba čl. 12. Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine, prema kojoj se prilikom sklapanja ugovora o radu probni rad može ugovoriti u trajanju od svega tri mjeseca za poslove grupe složenosti u koje ulazi radno mjesto tužiteljice….“ Sudska praksa: - Presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 13.11.2013.g., broj: Revr 1763/10. Obavijest o razvrstavanju poslovnog subjekta prema NKD-u 2007. za tuženika Sukladno navedenom, tuženik ističe kako temeljem svega gore iznesenog Kolektivni ugovor za zaposlenike u osnovnoškolskim i Kolektivni ugovor za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama ne obvezuje tuženika kao stranku na strani poslodavca niti radnika poslodavca, a što je nedvojbeno vidljivo iz stranaka potpisnica navedenih ugovora i Sporazuma o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25.11.2006.g. Na radnike se primjenjuje samo onaj kolektivni ugovor koji obvezuje poslodavca, a u predmetnom pravnom slučaju to je Kolektivni ugovor za djelatnost socijalne skrbi. U tom pravcu, a sve radi pravilne primjene materijalnog prava ide i Županijski sud kada u obrazloženju svoje presude navodi: …“Slijedom navedenog, za rad tužiteljice u djelatnosti socijalne skrbi nije bilo moguće primijeniti Kolektivni ugovor za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama (“Narodne novine br. 63/14, 39/17, 57/18) sa Sporazumima o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti kojeg su zaključili Nezavisni sindikati zaposlenih u srednjim školama, Sindikat hrvatskih učitelja i Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja sa Vladom Republike Hrvatske 25. studenog 2006. i 5. prosinca 2019. pri obračunu razlike plaće tužiteljice za neisplaćene dodatke na plaću u iznosu od 64.578,00 kn sa traženim zakonskim zateznim kamatama…“ Sudska praksa: - Presuda Županijskog suda u Zagrebu od 2. travnja 2022.g., posl.br: Gž R- 2431/21 Tužitelj je zaposlen kod tuženika temeljem ugovora o radu te se istome plaća zakonito isplaćuje u skladu sa Zakonom o plaćama u javnim službama, Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama, Kolektivnog ugovora za djelatnost socijalne skrbi i Ugovora o radu na određeno/neodređeno vrijeme kao i mogućeg aneksa osnovnom ugovoru o radu dok se mogući dodaci na plaću zakonito isplaćuju sukladno važećem Kolektivnom ugovoru za djelatnost socijalne skrbi. Nadalje, tužitelj u točki III. Tužbe navodi da su nakon više izmjena i dopuna prvobitnog Sporazuma o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenog 2006.g., nakon 31. prosinca 2013.g. ispunjeni svi uvjeti za primjenu Sporazuma i članovi sindikata primjenjuju navedeni Sporazum i obračunavaju dodatke na plaću sukladno odredbama. Nadalje navodi da tuženik pri obračunu plaće ne primjenjuje Sporazum te na taj način isplaćuje tužitelju manju plaću nego što mu pripada te da tužitelju ne obračunava kumulativni dodatak na plaću od 13,7 %. Vezano za gore navedeno, tuženik skreće pozornost Naslovu na sve ranije izneseno u ovom podnesku. Tuženik ponovno ističe da se na istog ne primjenjuje Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenog 2006.g., a kako je to već navedeno u prethodnoj točki ovog podneska. Nejasan je navod tužitelja da ''članovi sindikata primjenjuju navedeni Sporazum i obračunavaju dodatke na plaću sukladno odredbama'' obzirom nije jasno na koje to ''sindikate'' tužitelj misli. Naime, Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenog 2006.g. sklopljen je između Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja, Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, Sindikata hrvatskih učitelja i Vlade Republike Hrvatske, a obzirom Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske nije potpisnik istog, nema mjesta primjeni navedenog Sporazuma u djelatnosti socijalne skrbi. Tuženik dakle sve svoje obveze prema zaposlenicima koje proizlaze iz radnopravnog odnosa, temelji na važećim propisima koji se na istog odnose. Ovdje tuženik posebno skreće pozornost Naslovu na odredbe Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama (NN 25/13, 72/13,151/13, 09/14, 40/14, 51/14, 77/14, 83/14 - Ispravak, 87/14, 120/14, 147/14, 151/14, 11/15, 32/15, 38/15, 60/15, 83/15, 112/15, 122/15, 10/17, 39/17, 40/17 - Ispravak, 74/17, 122/17, 9/18). Naime, prema navedenoj Uredbi propisani su posebni nazivi radnih mjesta i koeficijenata složenosti poslova u ustanovama socijalne skrbi pa je sukladno tom koeficijentu trebao biti vršen obračun plaće tužitelju sukladno čemu je tuženik i postupao kada je obračunavao plaću tužitelju. Naime, tek su Uredbom o izmjeni uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama (NN 57/18) izmijenjeni i posebni nazivi radnih mjesta i složenosti poslova u ustanovama socijalne skrbi pa se jedino sukladno toj izmjeni i propisanom koeficijentu morao vršiti obračun plaće tužitelju, po čemu je tuženik i postupao kada je obračunavao plaću tužitelju, ako se bilo kakva izmjena odnosila na radno mjesta na kojem je tužitelj kao zaposlenik tuženika radio. Tuženik upire na gore navedenu Uredbu o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama iz razloga što su upravo člankom 8. iste propisani posebni nazivi radnih mjesta i koeficijenata složenosti poslova u ustanovama socijalne skrbi te se sukladno tome navedeni članak primjenjuje na ovdje tužitelja kao zaposlenika ustanove socijalne skrbi, a ne članak 7. iste Uredbe kojim su propisani posebni nazivi radnih mjesta i koeficijenti složenosti poslova u osnovnim i srednjim školama i učeničkim domovima. Osim toga, tužitelj nema pravo izabrati sastavne elemente plaća iz dva izvora prava pa ih kombinirati jer ti elementi u ovom slučaju nisu samostalno pravo nego sastavni elementi pojedinog prava - tj. plaće. Također, važno je skrenuti pozornost na Ugovor o radu koji je tužitelj kao radnik potpisao sa tuženikom kao poslodavcem na temelju kojeg je zasnovan tužiteljev radni odnos s tuženikom. Ugovorom o radu koji su potpisali tužitelj i tuženik u čl. 8 jasno navodi kako će se radniku-tužitelju plaća obračunavati sukladno Uredbi o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti u javnim službama, a u čl.10 istog Ugovora navodi se da će se osnovna plaća uvećati sukladno važećem Kolektivnom ugovoru za djelatnost socijalne skrbi. Slijedom navedenog, a uzevši u obzir vrstu radnog mjesta tužitelja i Ugovor o radu temeljem kojeg je zasnovao radni odnos s tuženikom, sa sigurnošću se može utvrditi da se na tužitelja, a u smislu plaće, odnosno koeficijenta i dodataka na osnovnu plaću isključivo primjenjuje Kolektivni ugovor za djelatnost socijalne skrbi i Uredba o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama – dio koji se odnosi na posebne nazive radnih mjesta i koeficijenata složenosti poslova u ustanovama socijalne skrbi. Svi ostali propisi i sporazumi koje je tužitelj u tužbi naveo kao dokaz na čemu temelji svoje potraživanje prema tuženiku ni u kojem slučaju ne odnose se niti se mogu primijeniti na radni odnos između tuženika i tužitelja. Sukladno svemu navedenom, evidentno je da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan i neutemeljen obzirom je isti zaposlenik ustanove socijalne skrbi te se na istog primjenjuju propisi za navedenu djelatnost, konkretno Kolektivni ugovor za djelatnost socijalne skrbi..

3. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje. Vještakinja Petra Blašković navodi da pod pretpostavkom da tužitelju pripada pravo na dodatake određene Sporazumom o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti, razlike isplaćene plaće i pripadajuće plaće iznosi 6.437,56 EUR (Tabela 2 stupac ‘10’ nalaza). 4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju sadržanu u spisu, a provedeno je i navedeno financijsko vještačenje koje je sud zbog argumentiranosti, jasnoće i stručnosti vještaka prihvaća kao uvjerljivo. 5. Ocjenjujući rezultate dokaznog postupka prema odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, osim u pogledu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu dohodak.

6. Među strankama je nesporno da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika, da tuženik kao poslodavac predstavlja javnu službu u smislu odredbe članka 2. Zakona o plaćama u javnim službama, a nesporna je i visina tužbenog zahtijeva.

7. Među strankama je sporno primjenjuje li se na tužitelja kao radnika tuženika čl. III Izmjena i dopuna Dodatka Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama (u daljnjem tekstu IDDS), zaključenog 26. listopada 2011. i Arbitražne odluke od 7. prosinca 2011., za isplatom razlike plaće za razdoblje od prosinca 2015. do kolovoza 2016.

8. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-408/12 i odlukom Ustavnog suda RH poslovni broj U-llV3535ll2 utvrđeno je da izmjene Kolektivnog ugovora (u daljnjem tekstu KU) ne moraju biti potpisane od svih izvornih potpisnika kolektivnog ugovora te da pojedini sindikati ne smiju biti protivno zakonu isključeni iz kolektivnog pregovaranja i sklapanja Kolektivnog ugovora. Dakle, smatra se da je Sindikat pravilno zastupljen u pregovorima i kada zastupnici nekih od zastupljenih sindikata ne sudjeluju u pregovorima, te je sindikat u pregovorima pravilno zastupljen i onda kad drugi zastupljeni sindikat kod poslodavca iz bilo kojeg razloga odbije sudjelovati u pregovorima.

9. U odnosu na pravnu narav i valjanosti Sporazuma od 23. studenoga 2006., Dodatka Sporazumu od dana 13. svibnja 2009. i IDDS od 26. listopada 2011., ni jedan od potpisnika, niti Vlada Republike Hrvatske, iste nije osporio u zakonom predviđenom postupku.

10. Iz odredbe čl. VII IDDS od 26. listopada 2011., primjenom čl. III kojim je i utvrđena osnovica od 5.415,37 kn bruto; proizlazi da se ista odnosi na razdoblje od trenutka ispunjenja uvjeta za povećanje osnovice pa nadalje, odnosno ubuduće. Dakle, tek primjenom utvrđene osnovice od 5.415,37 kn bruto, u slučaju je pada realnog tromjesečnog BDP, odgađa se daljnja uskladba.

11. Nesporno je da su Vlada RH i Sindikati javnih službi zaključili:

- 23. studenoga 2006. Sporazum o osnovici za plaću u javnim službama (u daljnjem tekstu Sporazum), a kojim Sporazumom su ugovorili da se osnovica za izračun plaće u javnim službama povećava za 6% u 2007., 2008. i u 2009.;

- da je 13. svibnja 2009. sklopljen Dodatak Sporazumu kojim je privremeno zamrznuta osnovice za izračun plaće na razini iz 2008. na iznos od 5.108,84 kn, a povećanje osnovice na 5.415,37 kn bruto određen je u trenutku kad službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske ukaže na poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja);

- da je 26. listopada 2011. sklopljena IDDS, a kojim izmjenama je promijenjen čl. III Dodatka, te čl. IV, koji su se odnosili na način povrata osnovice i način usklađivanja pariteta, a promijenjen je i čl. VII u kojem su utvrđeni odgovarajući uvjeti nužni za ostvarivanje odredbi Dodatka, odnosno Izmjena i dopuna i to na kako je već navedeno gore, na način da se uskladba odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) trajao, ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativni rast u nekom od razdoblja opisanih u čl. III-V Izmjena i dopuna;

- da su Vlada RH i Sindikati 28. prosinca 2012. donijeli Vjerodostojno tumačenje IDDS o osnovici za plaće u javnim službama.

Nadalje, nesporno je:

- da je negativni rast BDP-a prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku trajao neprestano od četvrtog tromjesečja 2011. do trećeg tromjesečja 2014., odnosno 12. tromjesečja uzastopno;

-da je prema Priopćenju za javnost, Državnog zavoda za statistiku, drugom tromjesečju 2015. zabilježen rast BDP-a za 1,2%, u trećem za 2,8%.

12. Prema stavu ovog suda u odnosu na Zakon o plaćama u javnim službama, te Sporazuma, Dodatka Sporazumu i IDDS, tuženik kao poslodavac u obvezi je obračunati i isplatiti tužiteljici za utuženo razdoblje plaću primjenom osnovice u visini od 5.415,37 kn. Naime, uvjeti za primjenu čl. III IDDS-a ispunjeni su povećanjem BDP- a u drugom i trećem tromjesečju 2015., odnosno 27. studenoga 2015., kada je osnovica trebala biti povećana. Takav stav je vidljiv i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-1111/2020-20 od 1. prosinca 2020. u kojoj se navodi da dan početka primjene uvećane osnovice iz čl. III u javnim službama nije odgođen primjenom odredbe čl. VII st. 1. Izmjena i Dopuna Sporazuma o osnovici plaća u javnim službama od 26. listopada 2011., za tri godine, iako je realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježio negativni rast od listopada 2011. do rujna 2014. (za 12. tromjesečja) i da ispunjenje uvjeta iz čl. III nije preduvjet primjene čl. IV, a ispunjenje uvjeta iz čl. III i IV nije preduvjet primjene čl. V, a čl. VII, na čl. III do V, na sve faze koje se odnose na buduća postupanja u vidu vraćanja osnovice za plaće koja su vrijedila za siječanj 2009., vraćanje pariteta (jednakosti) između plaća u javnim službama i prosječne plaće u privredi koji su bili u 2008., i dogovor o ostvarenju ciljane cijene rada i dinamici njenoga dosezanja (konvergenciji).

13. Slijedom navedenog valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao u izreci.

14. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05 i 41/08 i 78/15), osim zakonskih zateznih kamata na plaćanje poreza i prireza budući u trenutku donošenja ove odluke isti nisu dospjeli na naplatu, te dospijevaju na naplatu tek isplatom utuženog potraživanja, a temeljem Zakona o porezu na dohodak i Pravilnika o porezu na dohodak.

15. Tužitelju su dosuđeni troškovi koji su bili prijeko potrebni radi vođenja parnice i zastupanja po punomoćniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), a čiji trošak se sastoji od troškova sastava tužbe, pristupa na dva ročišta , sastava šest podneska i pristupa na ročište za objavu presude 37,50 bodova, uvećano za 25 % PDV-a i trošak financijskog vještačenja, pa ukupni trošak dosuđen tužitelju iznosi ukupno 2.640,45 eura.

16. Tužitelj je temeljem odredbe čl. 15. st. 1. točka 3. Zakona o sudskim pristojbama oslobođen od plaćanja istih, to je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova sudskih pristojbi.

U Zagrebu, 22. siječnja 2025.

Suda c

Vanda Blažević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 4 primjerka, u roku 15 dana, od dana dostave prijepisa odluke. Presuda kojom se završava spor u postupku male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 t.1.,2., 4-6,8- 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. tuženika