P-1334/2021-18

Republika Hrvatska

Općinski sud u Šibeniku

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku po sucu Jadranki Longin, u pravnoj stvari tužitelja RF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Marijani Labura Bujas, odvjetnici u Šibeniku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupan po punomoćniku Josipu Mađariću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva "Mađarić & Lui" d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne raprave dana 18. prosinca 2024. u nazočnosti pun. tužitelja Marijane Labura Bujas i zamj. pun. tuženika Darije Silov, odvj. u Šibeniku, na ročištu za objavu odluke dana 22. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: OIB: 53056966535, da tužitelju RF, OIB [osobni identifikacijski broj], po osnovi preplaćene razlike u tečaju, isplati iznos od 6.311,64 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća do 31.07.2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno odredbi čl.29. st.2. ZOO-a, koje teku na iznos od:

2,06 € od 4.6.2008. do isplate,

1,81 € od 9.7.2008. do isplate,

8,08 € od 22.10.2008. do isplate,

7,85 € od 24.11.2008. do isplate,

14,36 € od 30.12.2008. do isplate,

12,82 € od 23.1.2009. do isplate,

21,41 € od 25.2.2009. do isplate,

19,14 € od 26.3.2009. do isplate,

21,00 € od 30.4.2009. do isplate,

16,43 € od 25.5.2009. do isplate,

17,01 € od 1.6.2009. do isplate,

17,10 € od 26.6.2009. do isplate,

14,85 € od 31.7.2009. do isplate,

16,40 € od 31.8.2009. do isplate,

14,13 € od 29.10.2009. do isplate,

31,06 € od 11.12.2009. do isplate,

22,34 € od 29.1.2010. do isplate,

22,80 € od 25.2.2010. do isplate,

27,24 € od 9.4.2010. do isplate,

26,67 € od 27.4.2010. do isplate,

29,82 € od 28.5.2010. do isplate,

40,48 € od 7.7.2010. do isplate,

7,50 € od 23.7.2010. do isplate,

48,97 € od 27.8.2010. do isplate,

33,89 € od 23.9.2010. do isplate,

42,74 € od 22.10.2010. do isplate,

43,83 € od 20.11.2010. do isplate,

60,85 € od 22.12.2010. do isplate,

53,04 € od 24.1.2011. do isplate,

59,21 € od 25.2.2011. do isplate,

54,80 € od 30.3.2011. do isplate,

54,97 € od 26.4.2011. do isplate,

62,84 € od 23.5.2011. do isplate,

15,82 € od 8.8.2011. do isplate,

92,39 € od 25.8.2011. do isplate,

63,60 € od 19.10.2011. do isplate,

69,84 € od 21.10.2011. do isplate,

63,06 € od 13.12.2011. do isplate,

75,01 € od 22.12.2011. do isplate,

35,47 € od 31.1.2012. do isplate,

80,26 € od 17.2.2012. do isplate,

77,87 € od 30.3.2012. do isplate,

78,93 € od 24.4.2012. do isplate,

80,33 € od 21.5.2012. do isplate,

80,19 € od 21.6.2012. do isplate,

78,37 € od 25.7.2012. do isplate,

78,30 € od 27.8.2012. do isplate,

66,09 € od 24.9.2012. do isplate,

75,62 € od 11.10.2012. do isplate,

79,85 € od 23.11.2012. do isplate,

78,36 € od 21.12.2012. do isplate,

71,07 € od 18.1.2013. do isplate,

75,10 € od 12.2.2013. do isplate,

73,96 € od 12.3.2013. do isplate,

78,30 € od 11.4.2013. do isplate,

71,91 € od 14.5.2013. do isplate,

72,17 € od 12.6.2013. do isplate,

70,25 € od 11.7.2013. do isplate,

71,79 € od 13.8.2013. do isplate,

73,56 € od 18.9.2013. do isplate,

75,33 € od 17.10.2013. do isplate,

76,06 € od 20.11.2013. do isplate,

79,03 € od 17.12.2013. do isplate,

75,43 € od 16.1.2014. do isplate,

78,73 € od 13.2.2014. do isplate,

80,26 € od 11.3.2014. do isplate,

78,79 € od 28.4.2014. do isplate,

77,44 € od 2.6.2014. do isplate,

77,52 € od 24.6.2014. do isplate,

79,59 € od 22.7.2014. do isplate,

81,07 € od 26.8.2014. do isplate,

81,65 € od 24.9.2014. do isplate,

83,13 € od 22.10.2014. do isplate,

84,61 € od 21.11.2014. do isplate,

84,09 € od 19.12.2014. do isplate,

85,15 € od 15.1.2015. do isplate,

85,00 € od 20.2.2015. do isplate,

85,00 € od 25.3.2015. do isplate,

2.008,52 € od 18.6.2015. do isplate,

sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

II Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: OIB: 53056966535 da tužitelju RF, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi parnične troškove u iznosu od 1.520,75 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja ove presude do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena sukladno čl.29. st.2. ZOO-a, u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e nj e

1.

Tužitelj u tužbi u bitnome navodi su on kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili su dana 21.04.2008. godine Ugovor o kreditu broj 168-50-4834297, dalje u tekstu: Ugovor, kojim je tužitelju odobren kredit za kupnju novog vozila marke Škoda u iznosu od 26.358,07 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita s valutnom klauzulom i rokom otplate kredita od 84 mjeseca u mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke, s promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan zaključenja tog Ugovora iznosila 6,75% godišnje.Tužitelj je u cijelosti ispunio citiranim Ugovorom preuzete obveze, te je s danom 18.06.2015.g u cijelosti otplatio kredit. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.06.2018. godine pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv između ostalih i ovdje tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, podnesenoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Tužitelj ističe da Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava, pa je tako odredbom čl.502.c Zakona o parničnom postupku propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Stoga se tužitelj poziva na pravna utvrđenja iz navedenih presuda kojima je utvrđena ništetnost odredbi o valuti švicarski franak uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula). Tužitelj je tako, budući da je utvrđeno da je ugovorna odredba o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) ništetna i nepoštena, plaćao viši iznos od onoga kojeg bi plaćao da su obračunati anuiteti po tečaju CHF na dan korištenja kredita jer je tuženik anuitete obračunavao prema tečaju na dan dospijeća anuiteta koji je kontinuirano rastao. Tužitelj ističe da je na konkretan slučaj primjenjiva odredba čl.1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) koja regulira institut stjecanja bez osnove koje postoji kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbeni zahtjev, te u bitnome naveo da je predmetni Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora. Da je tuženik vodio računa o tužitelju kao klijentu, vidljivo je i iz Zahtjeva za kredit u kojem je tužitelj, između više ponuđenih valuta (EUR, CHF, USD) vlastoručno odabrao valutu CHF nakon čega je zaključen Ugovor u valuti CHF. Takav odabir valutne klauzule (između više ponuđenih) predstavlja pojedinačno pregovaranje. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Iz otplatnih planova koje je tužitelj dostavio uz tužbu proizlazi da je tužitelj sve informacije o tečaju valute CHF na dan mogao dobiti korištenjem usluge tuženika RBA DIREKT koju uslugu tužitelj nije nikada iskoristio. Tuženik ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj u podnesku od 13. prosinca 2024. (l.s. 83-85) konačno uređuje tužbeni zahtjev sukladno istom.

4. U dokaznom postupku je sud izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 21. travnja 2008. br. 168-50-4834297 sa prilozima ( l.s. 20-28), financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financijsko-računovodstvene poslove BF iz [adresa] (l.s. 64-72). Sud nije izvodio druge dokaze smatrajući činjenično stanje dovoljno utvrđenim.

5. Uređeni tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja radi isplate preplaćenih iznosa na ime razlike anuiteta u HRK zbog promjene tečaja CHF-a, sve zajedno sa zateznom kamatom od plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, u odnosu na ono što je početno ugovoreno.

7. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

8. Nije sporno da su strane sklopile Ugovor o kreditu od 21. travnja 2008. br. 168-50-4834297 kojim je tuženik plasirao tužitelju namjenski kredit za kupnju automobila od 26.358,07 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 6,75 % godišnje, koja je promjenjiva sukladno odluci banke.

9. Sporno je, međutim, pitanje osnova i visine utužene tražbine. .Naime, sporno je jesu li ovakve ugovorne odredbe protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske odnosno jesu li iste ništetne, te je li slijedom toga tuženik u obvezi tužitelju isplatiti razliku između plaćenih iznosa i prvotno ugovorenih iznosa do koje je došlo zbog ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF. Također je sporno je li nastupila zastara utuženog potraživanja s obzirom je tuženik istakao prigovor zastare.

10. U pogledu ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjski sud prihvaća pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/16 od 03.listopada 2017.godine i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018.g., donesene u povodu te odluke revizijskog suda u istom postupku vođenom povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka u Republici Hrvatskoj pa tako i tuženice, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo i utvrđenje ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a kako je ugovoreno i u ugovoru zaključenom između stranaka. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP. Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud je, u rješenju Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., a kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na i dalje sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjski presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, izrazio svoje shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose se na postupanje tuženih banaka u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima. Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je ponovno odlučio o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak. U svojoj presudi poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrdio je prvostupanjsku presudu utvrdivši da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvatio je ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Uz to se napominje da je, povodu revizija tuženih banaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prihvatio navedeno pravno shvaćanje i u tom dijelu odbio reviziju protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Kako je u odgovoru na pitanje povrede interesa i prava potrošača - korisnika kredita, vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, sud u pojedinačnom postupku vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, dakle konkretno za navedeno shvaćanje izraženo u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. to je, to je prvostupanjski sud i u ovom sporu primijenio konkretno pravno shvaćanje vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, te takvu ugovornu odredbu (čl. 1.) smatra ništetnom.

11. Što se tiče svojstva potrošača tužitelja isto slijedi iz njegovog iskaza kao i iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) iz kojeg jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača, a s obzirom da je u samom ugovoru o kreditu navedeno i to od strane tuženika, da se kredit odobrava za kupnju automobila i to tužitelju kao fizičkoj osobi, a u spisu nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti.

12. S druge strane, sud nije prihvatio osnovanim tuženikov stav da nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da je tužitelj iako upozoren na rizik vlastoručno odabrao valutnu klauzulu u CHF, a sve to imajući u vidu da je nepoštenost, a time i ništetnost takvih istovrsnih odredbi već pravomoćno utvrđena u navedenom kolektivnom sporu kakvim utvrđenjima je ovaj sud vezan temeljem citiranih odredbi čl. 502.c ZPP-a te čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14 i 110/15) pri čemu se ukazuje i na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja poslovni broj Rev-18/18 od 26.5.2020. prema kojemu ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

13. Budući se radi o ništetnim odredbama, tuženik je, u smislu odredaba čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15. i 29/18, dalje: ZOO), dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim, pa tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta.

14. Na okolnost visine iznosa koji je tuženik dužan isplatiti tužitelju, provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financijsko-računovodstvene poslove BF iz [adresa], koji je u nalazu i mišljenju u bitnome naveo da razlika preplaćenih kamata po utuženom ugovoru o kreditu nastala uslijed promjene tečaja CHF-a iznosi 6.311,64 EUR.

15. Na nalaz i mišljenje vještaka stranke nisu imale prigovor, pa je sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka smatrajući da je izrađen stručno, jasno, obrazloženo, te sukladno članku 258 ZPP.

16. U pogledu istaknutog prigovora zastare, sud nalazi da isti nije osnovan. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-2245/17 od dana 20. veljače 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a, zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Također, navedeni pravni stav proizlazi i iz shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 od 30.siječnja 2020. godine u kojem je navedeno kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323.st.1 ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je Visoki trgovački sud RH u predmetu Pž-6632/17 dana 14. lipnja 2018. godine donio pravomoćnu presudu u dijelu valutne klauzule te kako je tužba u ovom predmetu podnijeta 04. lipnja 2021., dakle u roku od 5 godina od pravomoćnosti navedene presude, prigovor zastare tuženika je odbijen.

17. Zbog svega navedenog, procjenjujući svaki dokaz pojedinačno te dovodeći sve dokaze u međusobnu vezu, sud drži da je uređeni tužbeni zahtjev osnovan, pa je odlučeno kao u izreci.

18. O kamatama je odlučeno temeljem čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

19. O trošku je odlučeno sukladno čl. 154. i 155. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22) te je tužitelju određen trošak za sastav tužbe (Tbr. 7. 1.), zastupanje na ročištima od 02. studenog 2022., 23. studenog 2022. i 18. prosinca 2024. (Tbr. 9. 1.), te za sastav podneska od 10. prosinca 2024. ( Tbr. 8.1.) u iznosima od po 200,00 EUR za svaku od navedenih radnji, čemu valja pribrojiti trošak vještačenja (464,53 EUR) i plaćenu pristojbu za tužbu u iznosu od 56,22 EUR, što ukupno iznosi 1.520,75 EUR. Odbijen je zahtjev za naknadom troška pristupa na ročište za objavu presude jer isti nije bio nužan za vođenje ovog postupka.

20. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci odluke.

Šibenik, 22. siječnja 2025.

S U D A C

Jadranka Longin

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od obavljene dostave iste. Stranci uredno obaviještenoj o ročištu objave rok za žalbu teče od dana objave, dok stranci koja nije uredno obaviještena o ročištu objave rok za žalbu teče od dana primitka ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuju Županijski sud iz čl. 4 st. 3 Zakon o područjima i sjedištima sudova (NN 128/14) i čl. 51 st. 3 Pravilnika o radu u sustavu e Spis ("Narodne novine" 35/15).

DN-a:

1. Tužitelj pp

2. Tuženik pp