REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-268/2021-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice HČB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po Miji Kladarić, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 19. prosinca 2024., u nazočnosti tužiteljice osobno i zamjenika punomoćnika tužiteljice HČ, odvjetničke vježbenice i zamjenika punomoćnika tuženika Hrvojke Čolaković, odvjetnice iz Vinkovaca, 22. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 918-50-3350256 od 20.03.2006. solemniziranom po Javnom bilježniku Miroslavu Bračun iz Slavonskog Broda, br: OU-449/2006, dana 21.03.2006. godine, sklopljenog između tužiteljice HČB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora, a koja u članku 1. glasi “Kunska protuvrijednost CHF 15.800,00 (petnaesttisućaosamsto švicarskih franaka) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.", odredba dijela članka 2. koja glasi: „…promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora…“; odredba dijela članka 7. “... u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća,…“; odredba dijela članka 9. „Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora. Korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita....“.

II Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.515,90 eura na ime razlike u iznosima anuiteta nastalih zbog korištenja ništetne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, koje je banka koristila prilikom izračuna visine anuiteta u odnosu na iznose anuiteta koji bi se dobili bez primjene ništetne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, zajedno sa zateznim kamatama po kamatnoj stopi koja je do 31.prosinca 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja kamata na pojedinačne iznose teče kako slijedi:

Za iznos od 0,53 eura počevši od 29.9.2006.

Za iznos od 9,50 eura počevši od 28.10.2008.

Za iznos od 3,83 eura počevši od 30.12.2008.

Za iznos od 7,77 eura počevši od 29.1.2009.

Za iznos od 10,29 eura počevši od 28.2.2009.

Za iznos od 6,58 eura počevši od 31.3.2009.

Za iznos od 7,78 eura počevši od 30.4.2009.

Za iznos od 4,99 eura počevši od 31.5.2009.

Za iznos od 2,98 eura počevši od 1.7.2009.

Za iznos od 3,51 eura počevši od 1.8.2009.

Za iznos od 4,58 eura počevši od 1.9.2009.

Za iznos od 4,29 eura počevši od 2.10.2009.

Za iznos od 3,18 eura počevši od 31.10.2009.

Za iznos od 5,43 eura počevši od 2.12.2009.

Za iznos od 7,33 eura počevši od 3.1.2010.

Za iznos od 9,35 eura počevši od 2.2.2010.

Za iznos od 8,82 eura počevši od 2.3.2010.

Za iznos od 11,94 eura počevši od 1.4.2010.

Za iznos od 11,35 eura počevši od 1.5.2010.

Za iznos od 12,50 eura počevši od 1.6.2010.

Za iznos od 22,49 eura počevši od 1.7.2010.

Za iznos od 20,44 eura počevši od 31.7.2010.

Za iznos od 26,72 eura počevši od 1.9.2010.

Za iznos od 24,55 eura počevši od 1.10.2010.

Za iznos od 21,32 eura počevši od 30.10.2010.

Za iznos od 28,42 eura počevši od 1.12.2010.

Za iznos od 37,42 eura počevši od 31.12.2010.

Za iznos od 31,16 eura počevši od 1.2.2011.

Za iznos od 33,49 eura počevši od 1.3.2011.

Za iznos od 30,53 eura počevši od 1.4.2011.

Za iznos od 30,04 eura počevši od 30.4.2011.

Za iznos od 43,05 eura počevši od 31.5.2011.

Za iznos od 44,85 eura počevši od 1.7.2011.

Za iznos od 55,35 eura počevši od 2.8.2011.

Za iznos od 49,95 eura počevši od 1.9.2011.

Za iznos od 44,05 eura počevši od 1.10.2011.

Za iznos od 43,42 eura počevši od 30.10.2011.

Za iznos od 42,96 eura počevši od 1.12.2011.

Za iznos od 45,06 eura počevši od 31.12.2011.

Za iznos od 48,33 eura počevši od 31.1.2012.

Za iznos od 48,56 eura počevši od 2.3.2012.

Za iznos od 46,76 eura počevši od 31.3.2012.

Za iznos od 48,01 eura počevši od 1.5.2012.

Za iznos od 48,80 eura počevši od 1.6.2012.

Za iznos od 47,48 eura počevši od 1.7.2012.

Za iznos od 47,82 eura počevši od 1.8.2012.

Za iznos od 46,83 eura počevši od 1.9.2012.

Za iznos od 44,41 eura počevši od 29.9.2012.

Za iznos od 47,00 eura počevši od 31.10.2012.

Za iznos od 48,07 eura počevši od 1.12.2012.

Za iznos od 47,18 eura počevši od 29.12.2012.

Za iznos od 43,25 eura počevši od 31.1.2013.

Za iznos od 45,27 eura počevši od 27.2.2013.

Za iznos od 46,33 eura počevši od 28.3.2013.

sve do isplate.

III. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 449,61 eura skupa sa zakonskim zateznim kamatama, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnične troškove u iznosu od 1.900,00 eura, zajedno sa zateznom kamatom po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja teče od donošenja prvostupanjske presude do dana plaćanja.

V. Odbija se tužitelj s dijelom troškova postupka u iznosu od 1.625,00 eura kao neosnovanim.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbi je navedeno da je tužitelj s tuženikom 20. ožujka 2006. sklopio Ugovor o kreditu 918-50-3350256 kojim mu je odobren kredi na iznos od 15.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan korištenja kredita, na rok od 84 mjeseca.

1.2. Osporava članka 12. Ugovora kojim je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu kreditor, u Zagrebu pozivom na čl. 19. st.1. Zakon o potrošačkom kreditiranju i shvaćanjima iz odluka Suda Europske unije broj C-240/98 i C.244/98.

1.3. Poziva se i na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 5. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesenom u kolektivnom sporu vođenom između tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača i poslovnih banaka među kojima je bila i RBA d.d., u kojima je utvrđeno da su poslovne banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Istakao je da je tuženik prilikom izračuna anuiteta kredita koji su plaćani računao obvezu tužitelja u iznosu protuvrijednosti iznosa anuiteta u CHF prema srednjem tečaju koji je vrijedio na dan plaćanja anuiteta zbog čega je došlo do značajnih povećanja iznosa anuiteta po osnovu povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu.

1.4. Poziva se i na presudu VTS-a broj Pž-7129/19 od 13. lipnja 2014. kojom je kao tužena obuhvaćena i RBA d.d. i kojom je utvrđeno da se ista nije pridržavala odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju te je došlo do preplate zbog promjene kamatne stope koja je ugovorena u ugovoru o kreditu sklopljenom među strankama.

1.5. Istakao je da prema stavu sudova iz navedenih presuda tuženik nije poštivao u predmetnom ugovornom odnosu jedno od osnovnih načela obveznog prava – načelo savjesnosti i poštenja čime je tužitelj doveden u neravnopravan položaj.

1.6. Vezano uz odredbu Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi naveo je da je to bitna ugovorna odredba, a da tuženik nije s tužiteljem kao korisnikom kredita pojedinačno pregovarao niti je u ugovoru kao ugovaratelj koji je sačinio Ugovor o kreditu, precizno odredio uvjeta promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, niti je utvrđeno temeljem kojih egzaktnih parametara i metoda izračuna tih parametara se vrši promjena kamatnih stopa, zbog čega je nezakonita odredba o kamatama uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja.

1.7. Navodi da je predmetnim Ugovorom ugovorena kamatna stopa od 5,50% koja je promjenjiva sukladno jednostranoj odluci banke, tako da su tijekom otplate kredita tuženiku mjesečni anuiteti znatno porasli, što zbog porasta promjenjive kamatne stope što zbog porasta tečaja CHF u odnosu na kunu.

1.8. Zbog navedenog, tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka obveže tuženika na isplatu stečenog bez osnove, temeljem ugovorenih ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u ukupnom iznosu od 2.018,52 eura (15.208,55 kn).

2. Tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu.

2.1. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvenstveno istakao prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog Suda u [adresa] navodeći da su ugovorne, ovdje parnične strane, odredbom čl. 12. ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora, tj. tuženika. Smatra da je za suđenje u ovoj pravnoj stvari ugovorena mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu i slijedom predlaže prije provođenja pripremnog ročišta donijeti rješenje u svezi istaknutog prigovora.

2.2. U svezi navoda tužbe osporava tužbeni zahtjev tužitelja koji se zasniva na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. i broj Pž-6632/17. od 14.6.2018. donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa, te ga drži neosnovanim. Navodi kako je predmetnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske priznato takvo pravo potrošačima, te da je na svakom pojedinom potrošaču da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Sama činjenica da je Visoki trgovački sud donio gore navedene presude nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev.

2.3. Nadalje vezano uz tvrdnje tužitelja o ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Nadalje da je potpisom predmetnog ugovora o kreditu, u članku 9., tužitelj izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu). Ističe i da je ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Miroslava Bračuna, pod brojem OU-499/2006, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka a da je tuženik sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Ukazuje i na činjenicu da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope.

2.4. Opreza radi tuženik je istakao i prigovor zastare, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima.

2.5. Opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima.

3. U nastavku postupka parnične strane su u bitnome ostale kod svojih navoda.

4. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom 20. ožujka 2006. sklopio Ugovor o kreditu 918-50-3350256 solemnziran po javnom bilježniku Miroslavu Bračun kojim mu je odobren kredi na iznos od 15.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan korištenja kredita, na rok od 84 mjeseca i s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,50% godišnje. Također, tuženik nije sporio činjenicu da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti.

5. Sporno je da li su u Ugovor o kreditu inkorporirane odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, a time i ništetne, ima li sada tužitelj pravo na isplatu na ime stečenog bez osnove. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja, da li tužitelj ima status potrošača i da li je dopušteno ispitivati poštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

6. U dokaznom postupku, izvršen je uvid i pročitan Ugovor o kreditu (str. 8-11 spisa), uvid u otplatni plan (str. 13-16 spisa), uvid u prijepis knjigovodstvene kartice (str. 17-21 spisa), uvid u pismeno - zahtjev od 14. travnja 2021. (str. 22-26 spisa), u odgovor tuženika od 19. travnja 2021. (str. 27 spisa), u zadužnicu (str. 37-38 spisa), u suglasnost (str. 39-40 spisa), u ponudu i zahtjev za kredit (str. 41-42 spisa), u potvrdu Porezne uprave Područni ured Slavonski Brod od 2. svibnja 2024. (str. 232 spisa). Provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Filipu Tolić iz [adresa] i dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke.

7. Nije proveden dokaz saslušanjem vještaka pred sudom, već je prihvaćen pisani nalaz i mišljenje iz razloga ekonomičnosti postupka. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka a tužitelj je prihvatio nalaz vještak u cijelosti i u skladu s nalazom postavio specificirani tužbeni zahtjev.

8. Osim toga, nije proveden dokaz saslušanjem osobnog bankara i javnog bilježnika koje dokaze je tuženik predložio u odgovoru na tužbu, kasnije na pripremom ročištu 4. travnja 2024. odustao od predloženih dokaza.

9. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

10. Vezano uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti prije svega valja navesti da je nesporno između stranaka kako je sjedište tuženika u Zagrebu pa bi sud u Zagrebu bio općemjesno nadležan i bez ugovorne odredbe čl. 12. predmetnog Ugovora, sve sukladno čl. 48. stav. 1. ZPP-a, ali i to da iz samog Ugovora proizlazi da je sklopljen u [adresa] gdje je tuženik imao poslovnu jedinicu. Prema čl. 59. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Kako se u ovom parničnom postupku radi o sporu koji je nastao upravo u povodu predmetnog Ugovora o kreditu to treba smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice tuženika u [adresa] gdje je ugovor i sklopljen. Očito da je za sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu povodom kojeg je pokrenut ovaj spor bila ovlaštena i poslovna jedinica tuženika u [adresa]. Kako radi sklapanja spornog ugovora tuženik nije tražio da tužiteljica dolazi u Zagreb to nema dvojbe da je time i priznao ovlaštenje i nadležnost svoje poslovne jedinice u [adresa]. Odredba čl. 12. Ugovora sklopljenog između parničnih stranaka, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora, nije bila ni predmetom pregovora niti je tužiteljica mogla utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača jer bi ona, čije je prebivalište u [adresa], u svrhu zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu kao sudom sjedišta tuženika, bila izvrgnuta dodatnim troškovima putovanja i potrebi ulaganja dodatnog vremena. Prema odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZŠP) i čl. 50. st. 1. istog zakona radi se o nepoštenoj i ništetnoj odredbi kada se o istoj nije posebno pregovaralo već je ista sastavni dio tipskog sadržaja ugovora tuženika na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaja, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana s obzirom na cijenu i vrijeme potrebno za putovanje tužitelja u Zagreb i natrag. Nadalje, prema čl. 3. Direktive Vijeća 93/13 prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge treba smatrati nepoštenom ako nije bilo posebnog pregovaranja, te je isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužiteljica se stoga, legitimno opredijelila za nadležnost Općinskog suda u Slavonskom Brodu, zbog čega je i odlučeno kao u izreci rješenja.

11. Iz Ugovora o kreditu broj 918-50-3350256 od 20. ožujka 2006. utvrđeno je da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu za kupovinu novih automobila (čl. 6.) u iznosu od 15.800,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita (čl. 1.), promjenjivom kamatnom stopom (čl. 2.) i s rokom otplate od 84 mjeseca (čl. 4.).

12. Saslušana pred sudom tužiteljica je iskazala da je kredit realizirala 2006. jer joj je isti trebao za kupovinu novog vozila marke Renault Clio, da je vezano uz kupovinu išla u auto kuću Auto dom Vidaković i da je kredit u cijelosti dogovorila u auto kući s prodajnim predstavnikom auto kuće. Istakla je da nisu ništa posebno razgovarali vezano uz kredit, a ugovor vezan uz CHF joj je tada ponuđen kao najpovoljniji zbog najniže kamatne stope a da ona osobno nije ništa znala o valuti CHF, ali zna da joj nije nuđen nikakav drugi kredit već samo kredit vezan uz valutu CHF. Nadalje, iskazala je da nije bilo nikakvog razgovora niti o valuti i rizicima sklapanja kredita vezano uz valutu CHF, kao niti razgovora o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i rizicima vezanim uz istu, da kada su dogovorili iznos kredita kojim je u cijelosti kupila novo vozilo, da je bila pozvana nakon par dana doći u auto kuću po ugovore i samo otići kod bilježnika potpisati i ovjeriti ugovore. Nije se mogla sjetiti da je do sklapanja ugovora uopće bila u banci, ali se sjeća da je kredit otplatila osobnim odlaskom u RBA banku, gdje je anuitete plaćala prema zaprimljenim uplatnicama. Istakla je da joj je u početku rata bila dosta ujednačena kako je to bilo kod sklapanja ugovora, a kada je počela rasti da je pitala u banci što je razlog, te da je dobila odgovor da je CHF porastao a i kamata. Nije se mogla sjetiti da je bilo kakve obavijesti od banke dobila na kućnu adresu. Iskazala je da ne zna što znači valutna klauzula i da u prodajnom razgovoru prije sklapanja ugovora uopće o tome nije razgovarala jer je razgovor s agentom auto kuće bio vezan samo uz glavnicu kredita i period otplate i s tim u vezi visini rate koja je u počeku bila oko 800,00 kn, a poslije je porasla do 1.300,00 kn. Nadalje, iskazala je da je kredit sama otplatila jer je muž u mirovini a vozilo je koristila za osobne potrebe i nikada nije imala nikakav obrt na svom imenu niti udjele u trgovačkom društvu, nadalje da je po zanimanju medicinska sestra i nema nekih financijskih znanja vezano uz kredite i nije se mogla sjetiti da bi prije ovog kredita ugovarala bilo kakav drugi kredit, vozilo nije koristila kao poreznu olakšicu a prije realizacije ovoga kredita nije se raspitivala u bilo kojoj banci za druge kredite jer joj je ovaj kredit koji joj je bio ponuđen tada odgovarao. Banku tuženika je odabrala iz razloga što joj je to preporučio agent auto kuće pošto su oni radili s tom bankom a privatni račun ima u PBZ. Istakla je da nije razumjela, niti joj je tko pojasnio da je moguće da rata kredita poraste skoro duplo. Ugovor je potpisala jer je s kreditom zatvorila kupoprodajnu cijenu vozila, a rata joj je odgovarala.

13. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužiteljice koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužiteljice istinitim u dijelu u kojem iskazuje da joj je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF prezentiran kao najpovoljniji, kao i da je izostalo u potpunosti pregovaranje o spornim odredbama ugovora. Nadalje, njezin je iskaz suglasan i materijalnoj dokumentaciji u spisu, prijepisu knjigovodstvene kartice, iz koje je utvrđeno da je tužiteljici tijekom razdoblja otplate kredita rata znatno porasla.

14. Temeljem uvida u Ugovor o kreditu i iskaza tužiteljice, utvrđeno je da je kredit realizirala s namjenom kupovine motornog vozila za osobne potrebe. Nadalje, iz potvrde Porezne uprave Područni ured Slavonski Brod od 2. svibnja 2024. (str. 232 spisa) nedvojbeno je da tužiteljica nije nikada bila upisana kao obrtnik u registar poreznih obveznika. Uz ovakvo činjenično utvrđenje ovaj sud smatra da je tužiteljica bila u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu čl. 3. točka 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03, dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, jer je sklopila pravni posao s tuženikom, u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

15. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužiteljicu, valjano upozorio i upoznao s rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom CHF i promjenjivom kamatnom stopom. Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio saslušanje osobe bankara od kojeg dokaza je odustao. Nadalje, sud je priklonio vjeru iskazu tužiteljice u dijelu u kojem navodi da je sve uvjete kredita dogovarala s predstavnikom auto kuće koji zasigurno nije stručan i kompetentan za pružanje potpune informacije vezne uz sve rizike predmetnog ugovora. Iskazala je da do sklapanja ugovora niti jednom nije bila u banci. Tuženik nije osporio iskaz tužiteljice u navedenom dijelu tako da je nedvojbeno u postupku dokazano da je između tužiteljice i tuženika izostala potrebna komunikacija i prodajni razgovor u predugovornom dijelu postupku, u kojem je tužiteljica trebala donijeti odluku o sklapanju ugovora a koja odluka bi počivala na potpunoj i cjelovitoj informaciji.

16. Pozivom na članak 81. i 82. ZZP sud je stava da je odredba ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 7. Ugovora nepoštena. Naime, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kao i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 16. rujna 2019. zauzima se stav i potvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 1.siječnja 2004. do 31.prosinca 2008., u kojem je sklopljen i ugovor o kreditu s tužiteljicom, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. O tim odredbama tužiteljica nije dobila mogućnost pregovaranja. Navedeni joj je kredit od strane zaposlenika auto kuće prezentiran kao najpovoljnijim, a riječ je o ugovoru koji je unaprijed formuliran od strane trgovca tj. tuženika.

17. Stoga je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, a kojom je ugovoreno vraćanje kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, obračunato u kunama, a vezano za tečaj CHF, nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba (čl. 87. ZZP) jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, ista je nerazumljiva i unaprijed je formulirana od strane tuženika kao trgovca. Obveza tužiteljice je nesumnjivo zbog znatnog rasta tečaja CHF tijekom otplate kredita rasla, a što je vidljivo iz knjigovodstvene kartice s pregledima uplata. U postupku je iskazom tužiteljice utvrđeno da joj je predmetni kredit vezan za valutu CHF predočen najpovoljnijim, i to od strane zaposlenika auto kuće, a prihvaćajući upravo sklapanje takovog ugovora dovedena je u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika.

18. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužiteljica kao potrošač bila u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njezine pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Tužiteljica je po zanimanju medicinska sestra i nema financijskih znanja kao tuženik, niti je mogla sa njime ravnopravno razgovarati.

19. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

20. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da je valuta predmet ugovora, a predmet bitan element ugovora o kreditu, sadržaj odredbe čl. 7. između stranaka zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se predmet ugovora veže uz stranu valutu, uz činjenicu da tužiteljici nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, već naprotiv, takav joj je kredit ponuđen i predočen kao najpovoljniji, po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu potrošača. Sud je stava da je takova odredba nepoštena, time i ništetna (čl. 87. ZZP/03).

21. Jednako tako, prema mišljenju suda, tužiteljica se vezano za utvrđenje nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, osnovano poziva na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P–1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača jer je upravo tim presudama presuđeno da je između ostalih i tuženik, u razdoblju u kojem je sklopljen i Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da je nepošteno ugovorena promjena kamatne stope mijenjana jednostranim odlukama banke i na način da se o svakoj promjeni kamatne stope nije s tužiteljicom, kao potrošačem, pojedinačno pregovaralo, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

22. Naime, iz Ugovora o kreditu je utvrđeno da je ugovorena kamatna stopa od 5,50% godišnje, promjenjiva. Uz navedenu odredbu ne stoji o kojim će parametrima ovisiti buduće kretanje visine kamatne stope, a sud prihvaća navode tužiteljice da joj isti nisu pojašnjeni niti prilikom sklapanja Ugovora a niti prilikom svake promjene kamatne stope. Posebno se ističe da niti tuženik nije pokušao dokazati da je u konkretnoj situaciji postupio drugačije od situacije koja je činjenično bila temeljem za pravna utvrđenja iz presuda za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezana uz ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Odredba ugovora kojom će kamatna stopa biti promjenjiva, a koju određuje tuženik svojom Odlukom, nije jasna niti razumljiva da bi isključivala ocjenu poštenosti.

23. Ugovaranje promjenjive kamatne stope je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri temeljem kojih će se ista mijenjati, pa je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepošteno ugovorena, što je sve pobliže obrazloženo u navedenim presudama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, za čije je stavove sud osnovom čl. 502.c ZPP-a vezan, i na koje se tužiteljica osnovano poziva. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je iskazom tužiteljice utvrđeno da je sklapanjem spornog Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

24. Odredba o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi određena je u tipskom ugovoru od strane tuženika, na unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka, konkretno tužiteljica kao potrošač nije dobila mogućnost pregovarati niti utjecati na njegov sadržaj. Uvidom u pregled promjena kamatnih stopa utvrđeno je da se početna kamatna stopa, ugovorena kao promjenjiva, tijekom cijelog otplatnog razdoblja povećavala, te je od 5,50% porasla do 7,75% (str. 238-241 spisa). Protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju obvezu koja je u trenutku sklapanja Ugovora neodrediva, a čija visina ovisi o jednostranoj odluci tuženika, čime je tuženik sebe doveo u znatno povoljni položaj od tužiteljice kao potrošača, i što je uzrokovalo neravnopravan položaj stranaka. Dakle, kako stranke nisu posebno pregovarale o odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu, kako ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i u konačnici kako je takova odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, sud je stava da je takova odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, time i ništetna (čl. 87. ZZP/03).

25. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. izreke presude.

26. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 2. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

27. Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Filipu Tolić iz [adresa]. Vještak je u skladu sa zadatkom izradio nalaz i mišljenje u kojem navodi da je uslijed porasta tečaja CHF uzimajući u obzir tečaj CHF na dan isplate kredita, tužiteljica više platila iznos od 1.515,90 eura a u slijed promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu iznos od 449,61 eura. Nadalje, utvrdio je i iznose manje plaćenih anuiteta u periodu kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početni tečaj, ukupno 139,14 eura.

28. Nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka, tužiteljica je prihvatila nalaz i mišljenje vještaka i podneskom od 5. rujna 2024. postavila tužbeni zahtjev u deklaratornom dijelu kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora vezanim iz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu i specificirala tužbeni zahtjev u kondemnatornom dijeli u skladu s nalazom na način da je postavila ukupno traženje u iznosu od 1.965,51 eura.

29. Tuženik se u podnesku od 4. listopada 2024. očitovao na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i istakao da se ne protivi djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva ali potražuje trošak postupka u navedenom dijelu. Nadalje istako je i prigovor prijeboja navodeći da tužiteljica prilikom postavljanja konačnog tužbenog zahtjeva nije uzela u obzir negativne tečajne razlike za koji iznos je trebala umanjit svoje traženje.

30. Točno je da je tužiteljica umanjila prvotno postavljeni tužbeni zahtjev za iznos glavnog dugovanja u visini od 53,01 eura zbog čega je sud i donio rješenje na glavnoj raspravi 19. prosinca 2024. kojim je utvrdio povlačenje tužbe u naznačenom dijelu.

31. Nadalje vezano uz istaknuti prigovor prijeboja za istaći je da je tuženik tek nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka i podneska tužiteljice kojim postavlja konačni tužbeni zahtjev, podneskom od 4. listopada 2024. po prvi puta istakao prigovor prijeboja potražujući potplaćene i povlaštene anuitete u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početni tečaj. Tužiteljica kao stranka ugovora nije odgovorna za ništetnost odredbi, već upravo tuženik koji je kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a). Plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju tuženik ne bi ostvario pravo na povrat (umanjenje) u smislu čl. 323.st. 1. ZOO-a, jer se odredba čl. 96.st.1. ZZP-a odnosi samo na potrošače. U konkretnom slučaju za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZPP/03) a potom od Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 97/07., 125/07., dalje: ZZP/09), a cilj Zakona o zaštiti potrošača je zaštita, kako pravnog tako i ekonomskog interesa potrošača. Sudska praksa je o tome zauzela stajalište u brojnim odlukama, primjerice presude Županijskog suda u Varaždinu broj: Gž-1226/2020-2 od 3. ožujka 2021. i Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-2000/2021-2 od 6. srpnja 2021., a na to upućuje i Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III/3581/2021 od 30. lipnja 2022. Nadaje, potrebno je istaknuti i činjenicu da tuženik tek nakon provedenog financijskog vještačenja postavlja svoje traženje iako mu je potraživanje bilo poznato odmah, danom otplate kredita, a svakako danom podnošenja tužbe jer se ne može smatrati osobom koja nije imala dokumentaciju potrebnu za izračun visine potraživanja, niti osobom koja je takvih financijskih znanja od koje se ne očekuje da joj visine tzv. "negativnih tečajnih razlika" budu poznate. Slijedom navedenog, istaknuti prigovor prijeboja je odbijen kao neosnovan.

32. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje ZOO) propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 2. iste odredbe, određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a prema st. 3. obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

33. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO), da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

34. Međutim, to ipak ne znači da odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, a ne i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove. Isto bi bilo protivno svrsi odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/14) da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obligatorno primijeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Volja zakonodavca bila je da i u parničnom postupku kao što je ovaj, u kojem se traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojoj je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje sudove u deklaratornom dijelu. U prilog iznesenog govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.

35. U provedenom postupku dokazano je da je tuženik temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi primio novčane iznose od tužiteljice u visini kako je to obračunato nalazom i mišljenjem vještaka.

36. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud cijenio djelomično osnovanim.

37. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. Zakona o obveznim odnosima).

38. Vezano uz kondemnatorni zahtjev za isplatom iznosa stečenog bez osnove na ime promjenjive kamatne stope, sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. godine (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici dana 13. lipnja 2014. godine donesena pravomoćna presuda Pž-7129/13, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći.

39. Što se tiče kondemnatornog dijela zahtjeva za isplatu na ime valutne klauzule, sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. godine (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici 14. lipnja 2018. donesena pravomoćna presuda Pž-6632/17, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći.

40. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".

41. Kako je tužba podnesena 3. svibnja 2021. to je do podnošenja tužbe protekao rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima koji se za kamatnu stopu računa počev od 13. lipnja 2014. i nije protekao rok koji se za valutnu klauzulu računa počev od 14. lipnja 2018.

42. Slijedom, postavljeni tužbeni zahtjev je djelomično osnovan do iznosa od 1.515,90 eura koliko iznose preplaćeni iznosi po osnovu valutne klauzule i kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka.

43. Radi navedenog sud je primjenom čl. 1111. u vezi s čl. 323. Zakona o obveznim odnosima prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu potraživanja po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i odlučio kao pod II. izreke presude.

44. U preostalom dijelu tužbenog zahtjeva u iznosu od 449,61 eura postavljenom po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zahtjev je neosnovan i sud je odlučio kao pod III. izreke presude.

45. Tužiteljici su priznate kamate u skladu sa zatraženim, na svaki pojedini iznos od dana stjecanja temeljem čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, koji glasi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su pojedine odredbe Ugovora nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja. Slijedom navedenog, tužiteljici pripadaju kamate upravo kako je i postavila tužbenim zahtjevom, te kako stoji u izreci presude pod točkom II.

46. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. Zakona o parničnom postupku. Tužiteljica je u postupku uspjela sa 100% zahtjeva u deklaratornom dijelu i sa 80% kondemnatornog dijela zahtjeva (1.965,51 / 1.515,90 eura) ili ukupno (100+80/2) sa 90% zahtjeva. Uvažavajući uspjeh tuženika u postupku u visini od 10%, tužiteljici se dodjeljuje pravo na (90%-10%) 80% nužnih i potrebnih troškova.

47. Tužiteljica je zatražila naknadu troška u iznosu od 3.525,00 eura. Priznat joj je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora, priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 200,00 eura (Tbr. 7/1), trošak zastupanja na ročištu 4.4.2024. i 19.12.2024.. za svako 200,00 eura ili ukupno 400,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife), trošak ročišta za objavu presude 100,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife), trošak sastava četiri obrazložena podnesaka od 18.6.2021., 2.9.2021., 12.1.2024. i 5.9.2024., svaki po 200,00 eura ili ukupno 800,00 eura (Tbr.8/1 Tarife) ili ukupno 1.500,00 EUR s pripadajućim PDV-om od 25%, ukupno 1.875,00 eura. Uvažavaju pravo tužiteljice na 80% troška, priznaje joj se razmjeni dio u iznosu od 1.500,00 eura. Navedenom iznosu su pridodani u cijelosti troškovi vještačenja od 400,00 eura ili ukupno 1.900,00 eura kao potrebni za donošenje odluke o predmetu tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod IV. izreke presude.

48. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska – poziv na plaćanje od 15.4.2021., kao niti sastava podnesaka od 16.7.2021., 29.9.2021., 24.9.2024. i 25.10.2024. Svi navedeni podnesci, izuzev podneska od 25.10.2024. nisu bili nužni za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari ili se u njima ponavljaju činjenice navedene u prethodnim podnescima ili se ovome sudu dostavlja sudska praksa koja nije izvor prava a i pretpostavlja se da je sudska praksa poznata prvostupanjskom sudu. Ovo sve uvažavajući i presudu suda Europske unije u pogledu pravnih mehanizama propisanih odredbom članka 40. stavak 2. Zakona o sudovima (Narodne novine 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23, 36/24). Podnesak od 25.10.2024. nije priznat jer se ne nalazi u sudskom spisu. Uvažavajući priznati trošak vezan uz uspjeh u ovom postupku, ukupno tužiteljici nije priznato traženih 1.625,00 eura. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod V. izreke presude.

49. Na priznati trošak tužiteljici su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022, 6/2024).

Slavonski Brod, 22. siječnja 2025.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dna:

1. Odvj. Mijo Kladarić, Slavonski Brod,

2. OD Kallay i partneri, Zagreb.