REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1701/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Općina Tučepi, Tučepi, OIB 03720208237, koju zastupa punomoćnik Srđan Vrdoljak, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Vina Opačak d.o.o. Makarska, OIB 51659889665, kojeg zastupa punomoćnik Ljubo Pavasović Visković, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Rabar & Visković u Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o reviziji i dopuni revizije tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2283/2018-2 od 14. studenoga 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Makarskoj poslovni broj P-9/2018 od 7. kolovoza 2018., u sjednici održanoj 22. siječnja 2025.,

r i j e š i o  j e:

Revizija i dopuna revizije tuženika se odbacuju.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I/1. Prihvaća se precizirani tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi:

"Utvrđuje se da je Općina Tučepi vlasnik realno materijalnog odijeljenog dijela čest. zem. [katastarska čestica] , čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zem. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina], što u naravi predstavlja prvi kat zgrade koji se sastoji od prostorije prvog kata koja je u skici vještaka mjernika CV od 02. listopada 2009. (Prilog 3), koja skica je sastavni dio ove presude, označena brojem 1, tri sobe oznake 2,3,4, ostave oznake 5, kupaonice oznake 6, sve korisne površine 195,76 m2, čiji su pripadajući dijelovi: krov skladišta oznake 7, krov iznad stepenica oznake 8, terasa oznake 9, terasa oznake 10, terasa oznake 11 i terasa oznake 12, svi pripadci ukupne neto površine 307,84 m2."

I/2 Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi: "Općina Tučepi ovlaštena je da na temelju i po pravomoćnosti ove presude zatraži i ishodi upis prava vlasništva na svoje ime, uz istodobni upis brisanja tog prava u navedenom dijelu sa imena tuženika."

II. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana, naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 26.831,25 kuna.“.

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom I/1. izreke.

3. Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev tuženik je podnio reviziju i dopunu revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP). Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu, a podredno da ju ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija nije dopuštena.

6. U postupku pred nižestupanjskim sudovima u bitnom je utvrđeno:

- da su čest. zem. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] i čest. zem. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] bile upisane kao Općenarodna imovina s pravom upravljanja u korist Poljoprivredne zadruge Tučepi, a koji upis je izvršen na temelju prijavnih listova i rješenja NO Općine Makarska od 28. studenoga 1958., dok na istima nije bio naznačen ovlaštenik prava korištenja;

- da je čest. zem. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] bila upisana s pravom vlasništva Poljoprivredne zadruge Tučepi, a koji upis je izvršen na temelju prijavnog lista i rješenja NO Općine Makarska od 28. studenog 1958.;

- da je na temelju ugovora o gradnji Omladinskog doma od 7. svibnja 1963. Mjesni komitet SO Tučepi sklopio ugovor o izvođenju radova na Omladinskom domu- nadogradnja, šalovanje i priprema svih radova do konačnog salijevanja terase s izvođačem radova;

- da iz iskaza svih saslušanih svjedoka proizlazi da se predmetni kat zgrade gradio kao omladinski dom, da to građenje nije bilo u svrhu stjecanja prava vlasništva nad izgrađenim katom za Mjesni Komitet Socijalističke omladine, već da su to dobrovoljnim radom, donacijama i prilozima stjecali svi mještani Tučepa;

- da je na temelju djelomičnog rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju od 1. ožujka 1999. utvrđeno, da je u postupku pretvorbe društvenog poduzeća Primorje Makarska u vrijednost društvenog kapitala procijenjen i poslovni prostor - prodavaonica Gornje Tučepi površine 175 m2, u objektu na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koji je Ugovorom o prodaji od 28. kolovoza 2002. Primorje d.d. u stečaju prodalo društvu Vina Opačak d.o.o.;

- da je 10. veljače 2003. sklopljen Kupoprodajni ugovor između Olma d.d. kao prodavatelja i Vina Opačak d.o.o. kao kupca, kojim je prodavatelj prodao i predao kupcu svoje nekretnine u G. Tučepi označene kao čest. zem. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] i čest. zem. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška], ukupne površine 232 m2;

- da je u ugovoru navedeno da je prodavatelj pravni slijednik PZ Tučepi, koja je djelovala u sastavu Združenog poduzeća Uljare i Združenog saveza Kotara Makarska i dugogodišnji posjednik tih nekretnina, koje zajedno sa zgradom izgrađenom na čest. zem. [katastarska čestica], a koju je kupac kupio od Primorja d.d. u stečaju, čine jednu zaokruženu i funkcionalnu cjelinu;

- da iz Očitovanja Hrvatskog fonda za privatizaciju Klasa 943-01/04-02/181, Ur.br. 563- 03-02/01-2004-4 od 22. srpnja 2004., proizlazi da je pregledom Elaborata o pretvorbi društvenog poduzeća Uljara s. p.o. Makarska utvrđeno da čest. zem. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i čest. zem. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], nisu procijenjene u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe društvenog poduzeća OLMA d.d. Makarska, pa kako predmetne nekretnine nisu procijenjene u temelji kapital društvenog poduzeća OLMA d.d., to navedeno poduzeće i nije moglo steći pravo vlasništva, pa i nije moglo raspolagati predmetnim nekretninama;

- da je u predmetu poslovni broj P-334/03 tadašnjeg Općinskog suda u Makarskoj, Vina Opačak d.o.o. kao tužitelj podnio tužbu 20. ožujka 2003. protiv tuženika Olma d.d. 29. svibnja 2003. donesena presuda kojom je utvrđeno da je tužitelj isključivi i jedni vlasnik čest. zem. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], čest. zem. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] i čest. zem. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], sve k. o [katastarska općina] pa je tužitelj na temelju presude ovlašten zahtijevati i postići u zemljišnim knjigama upis prava vlasništva navedene čestice na svoje ime, uz istodobno brisanje tog prava s imena pravnog prednika tuženika tj. s imena „Poljoprivredna zadruga Tučepi“ koja je poslovala u sastavu tuženikova prednika, što je tuženik dužan trpjeti;

- da je nekretnina označena kao čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] bila upisana kao vlasništvo Poljoprivredne zadruge Tučepi do provedbe presude tadašnjeg Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj P-334/03, kada je izvršena uknjižba na ime tuženika;

- da je sada kao vlasnik predmetnih nekretnina upisan tuženik;

- da nije sporno da je tuženik stekao pravo vlasništva na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (poslovni prostor-prodavaonica Gornje Tučepi površine 175 m2) koja je procijenjena u vrijednost društvenog kapitala i koju mu je prodalo poduzeće Primorje d.d. u stečaju, ali da tuženik nije mogao steći vlasništvo na nekretninama označenim kao čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] jer nisu bile procijenjene u vrijednost temeljnog kapitala poduzeća Olma d.d. te da ovo poduzeće i nije moglo steći pravo vlasništva, pa i nije moglo raspolagati predmetnim nekretninama na kojima nije bio naznačen ovlaštenik prava korištenja;

- da je ovoj parnici obaviještena Republika Hrvatska, kojoj je dostavljena tužba i dokumentaciju iz spisa, na što se ista nije očitovala;

- da je u spis je dostavljen dopis Općinskog državnog odvjetništva u Makarskoj, Građansko-upravi odjel od 22. siječnja 2004., koji je upućen Općini Tučepi u kojem se u bitnom navodi da Vina Opačak d.o.o. bez ikakvog pravnog osnova drži u posjedu dio zgrade koja nije predmetom Ugovora temeljem kojeg je kupac Vina Opačak d.o.o. kupio prizemlje od poduzeća Primorje d.d. u stečaju, te da iz priložene potvrde Trgovačkog suda u Splitu od 1. prosinca 2003. proizlazi da je Poljoprivredna zadruga u Tučepima prestala postojati i da ne postoji njen pravni slijednik, pa bi prema odredbama čl. 29. Zakona o zadrugama Općina Tučepi na čijem se području nalazi zgrada, mogla podnijeti zahtjev za vraćanje dijela zgrade.

7. Na temelju navedenih utvrđenja i pozivom na odredbe čl. 1. i 4. Zakona o uknjižbi nekretnina u društvenom vlasništvu („Službeni list“, broj 12/65, „Narodne novine“, broj 52/71 i 91/96), čl. 87. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi („Narodne novine“, broj 90/92, 94/93, 117/93, 5/97, 17/99, 128/99, 51/00 i 105/00), čl. 268. st. 1. Zakona o udruženom radu („Službeni list SFRJ“, broj 53/76, 8/78, 57/83 i 11/88 - dalje: ZUR), čl. 3. st. 1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“, broj 34/91, 26/93, 76/93, 48/95, 19/98 i 105/99), čl. 43. Zakona o prostornom planiranju i uređivanju prostora („Narodne novine“, broj 54/80, 16/86,18/89, 34/91, 61/91 i 59/93), Zakona o pretvorbi prava na društvenim sredstvima bivših društveno-političkih organizacija, čl. 29. Zakona o zadrugama, nižestupanjski sudovi zaključuju da je građenje bilo u svrhu stjecanja prava vlasništva nad izgrađenim katom od strane mještana Tučepa, odnosno da je ista postala društveno vlasništvo, a nakon čega je vlasnik predmetnih nekretnina postala upravo tužiteljica kao pravna osoba prema sporazumu između Grada Makarske i Općine Tučepi od 21. prosinca 1998.

8. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, mogu je podnijeti protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

8.1. U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP-a).

8.2. Kad u reviziji izostane bilo koja od navedenih zakonskih pretpostavki za dopuštenost revizije, koje moraju biti kumulativno ispunjene, izvanredna revizija nije dopuštena u smislu čl. 382. st. 3. ZPP-a pa se posljedično tome, revizijski sud ne može upustiti u razmatranje osnovanosti izvanredne revizije.

9. Tuženik u reviziji i dopuni revizije postavlja sljedeća pitanja:

„1. Da li je moguće steći vlasništvo točno određenog dijela nekretnine koji je znatno veći od utuženog dijela (dakle ne postoji traženje niti osnova za stjecanje vlasništva tog dijela) čime se dovodi u pitanje vlasnikova prava iz članka 30 Zakona o vlasništvu te pravo vlasništva iz članka 48. Ustava Republike Hrvatske?

2. Da li je moguće i dopušteno utvrditi vlasništvo točno određenog dijela nekretnine bez suglasnosti drugih vlasnika i neovisno o tome da li je taj dio samostalna uporabna cjelina u smislu odredbe članka 43. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, da li sud može razvrgnuti suvlasništvo uspostavom etažnog vlasništva bez suglasnosti ostalih suvlasnika čime sve sud mora biti vođen u smislu članka 50. stavak 1. i članka 53. navedenog zakona te da li se neka cjelina može smatrati etažnim vlasništvom bez potvrde smislu odredbe čl. 73. st. 3. navedenog zakona da taj posebni dio predstavlja samostalnu uporabnu cjelinu?

3. Da li je na nekretnini u društvenom vlasništvu bilo moguće steći pravo vlasništva bez da je postojalo dopuštenje vlasnika da se izvrši građenje, a sve imajući u vidu važeće pravne propise u vrijeme građenja?

4. Da li je tužitelj odnosno Općina Tučepi mogao steći pravo vlasništva temeljem Zakona o uknjižbi nekretnina u društvenom vlasništvu i temeljem članka 3. Zakona o poljoprivrednom vlasništvu iako predmetne nekretnine nisu poljoprivredno zemljište, iako su kontinuirano imale poznatog i uknjiženog titulara, te tko se u konačnici smatra vlasnikom nekretnine koja je imala uknjiženog titulara?

5. Tko može biti nositelj prava vlasništva, tko može stjecati vlasništvo i da li se kao valjani prednik koji je stjecao vlasništvo može smatrati grupacija neodređenih i neimenovanih osoba?

6. Da li je dopušteno i moguće odlučiti o zahtjevu o kojem već postoji pravomoćna odluka?

7. Da li je dopušteno ne odlučiti o svim žalbenim razlozima i navodima, ne dati obrazloženje o navodima iz žalbe te oglušiti se na dijelove žalbe uslijed čega je sudsku odluku nemoguće ispitati?

8. Da li postoji obveza suda dati ocjenu svih provedenih dokaza, poglavito iskaza svjedoka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku?“.

10. Tuženik se kao razlog važnosti za postavljena pitanja poziva na odluke Ustavnog Republike Hrvatske broj U-III-4446/12, U-III-3214/2005 od 19. ožujka 2008., Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-385/2010-2 od 26. listopada 2010., Rev 172/2008 od 15. siječnja 2013., Rev 46/2011 od 4. studenoga 2014., Rev 2056/2010 od 30. listopada 2013., Rev 2247/2010 od 23. listopada 2013., Rev-39/2006, Rev 210/2013 od 27. siječnja 2016., Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-3268/2013 od 5. studenoga 2013. i Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-315/2009 od 24. travnja 2009.

11. Odlučujući o dopuštenosti izvanredne revizije i njene dopune podnesene protiv drugostupanjske presude ovaj sud je ocijenio da revizija nije dopuštena u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i st. 3. ZPP-a.

12. U odnosu na prvo postavljeno pitanje tuženik polazi od pogrešne pretpostavke, jer tužitelju kako to obrazlaže tuženik nije „dosuđeno daleko više nego što je isti uopće utužio“ dakle presudom nije prekoračen tužbeni zahtjev, već je odlučeno o tužbenom zahtjevu koji je određen sukladno nalazu i mišljenju vještaka, na koji tuženik nije iznio konkretne prigovore niti je zatražio dodatno očitovanje vještaka već je uopćeno naveo da nalaz i mišljenje vještaka nije dat u skladu s pravilima struke te je prvostupanjski sud nalaz vještaka prihvatio kao stručan i u skladu s pravilima struke te prihvatio tako uređeni tužbeni zahtjev tužiteljice. Kroz to pitanje tuženik u biti osporava pravnu osnovu stjecanja prava vlasništva na spornim nekretninama pozivajući se na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4446/12 od 19. studenoga 2015. u kojoj je citiran dio odluke Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1449/08 od 16. veljače 2010. „Izostankom valjanog naslova stjecanja prava vlasništva, odluke državnog organa, niti tuženici a ni njihovi prednici na tom zemljištu nisu mogli steći pravo vlasništva, a zbog nedostatka u kvaliteti posjeda nisu ga mogli steći ni dosjelošću.“ te se navedena odluka se ne može ocijeniti kao navođenje razloga zbog kojeg bi prvo postavljeno pitanje bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Pri tomu tuženik zanemaruje činjenicu da je Ugovorom o prodaji od 28. kolovoza 2002. Primorje d.d. u stečaju prodalo tuženiku poslovni prostor u dijelu Zadružnog doma na čest. zem. [katastarska čestica] ukupne površine 175 m2, a čest. zem. [katastarska čestica] ima površinu od 772 m2 te da tuženik nije mogao steći pravo vlasništva ostalog dijela nekretnine - ostatak prizemlja i I. kat zgrade Doma u Tučepima, dok iz Elaborata o pretvorbi društvenog poduzeća Uljara s p.o. Makarska proizlazi da čest. zem. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i čest. zem. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], nisu procijenjene u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe društvenog poduzeća OLMA d.d. Makarska, slijedom čega isto društvo i nije moglo raspolagati predmetnim nekretninama.

13. Revident po prvi put u reviziji drugim postavljenim pitanjem problematizira razvrgnuće suvlasničke zajednice, a kako u žalbi niti na jednom mjestu nije naveo razloge koji bi se odnosili na razvrgnuće suvlasništva uspostavom etažnog vlasništva zbog čega se drugostupanjski sud tim okolnostima opravdano nije bavio i koje sada po prvi put iznosi u reviziji, to valja istaknuti da zbog tog razloga, sukladno čl. 385. st. 2. ZPP-a, više nije moguće pobijati drugostupanjsku odluku.

13.1. Tuženik na tu okolnost u reviziji iznosi nove činjenice, ali se nove činjenice ne mogu iznositi u reviziji, kao što se u reviziji ne može pobijati pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. st. 2. ZPP-a). Zato se takvim pitanjem više ne može baviti niti revizijski sud.

13.2. Stoga se ni odluke Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-3268/2013 od 5. studenoga 2013., Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-315/2009 od 24. travnja 2009. ne mogu ocijeniti kao navođenje razloga zbog kojeg bi postavljeno pitanje bilo važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

14. Postavljajući treće pitanje tuženik problematizira stjecanje prava vlasništva građenjem na društvenom vlasništvu i pozivajući se na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske u odluci U-III/3214/2005 od 19. ožujka 2008. i revizijskog suda broj Rev 385/10 od 26. listopada 2010. i Rev 172/2008 od 15. siječnja 2013. iznosi tvrdnje da tužitelj nije imao dozvolu vlasnika da se izvrši građenje pa da nije mogao steći vlasništvo prvog kata.

14.1. Kako tužiteljica ukazuje na činjenicu da je građenjem stekla pravo vlasništva, treba istaći da je u vrijeme izgradnje vrijedio režim društvenog vlasništva pa se na konkretni slučaj ima primijeniti odredba iz paragrafa 418. OGZ-a koja je omogućavala stjecanje prava vlasništva građenjem, ukoliko je vlasnik zemljišta to građenje dopustio ili se pak istome nije protivio. Stoga, a jer se nitko nije protivio ovom građenju, tužiteljica je i primjenom OGZ-a mogla steći traženo pravo vlasništva na spornoj nekretnini (u tom smislu i ovaj sud u odlukama Rev 1311/2017-2 od 6. listopada 2020. i Rev 1735/2015-2 od 5. veljače 2020.).

14.2. Pravno shvaćanje u svezi primjene paragrafa 418. OGZ-a, prema kojemu je pošteni graditelj mogao steći vlasništvo na zemlji i zgradi samo u slučaju kada je vlasnik zemlje znao za građenje pa ga nije zabranio, navedeno je i u odlukama Rev 385/10 od 26. listopada 2010., Rev 172/08-2 od 15. siječnja 2013. i Rev-x 804/18-2 od 16. srpnja 2019.

14.3. I u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3214/2005 izraženo je shvaćanje da je „odredba iz paragrafa 418. OGZ-a omogućavala stjecanje prava vlasništva građenjem, ukoliko je vlasnik zemljišta to građenje dopustio ili se pak istome nije protivio“ dok je u odluci ovog suda broj Rev 385/10 izraženo shvaćanje da „i kada je nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva nije bilo prepreke stjecati pravo vlasništva građenjem bilo sukladno pravnom pravilu 418. OGZ-a bilo sukladno odredbi čl. 24.-26. ZOVO ovisno o vremenu građenja“, a odluka broj Rev 172/2008 također upućuje na primjenu pravnog pravila iz par. 418. bivšeg OGZ (čiji je sadržaj u biti identičan čl. 153. ZVDSP) ako je vlasnik zemljišta znao za građenje, pa ga nije odmah zabranio poštenom graditelju, zemljište sa zgradom koja je na njemu izgrađena pripada graditelju.

14.4. Slijedom navedenog, pozivanje tuženika na navedene odluke ne može se ocijeniti kao navođenje razloga zbog kojeg bi postavljena pitanja bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

15. U odnosu na četvrto postavljeno pitanje valja odgovoriti da odluka u ovoj pravnoj stvari nije utemeljena samo na čl. 3. Zakona o poljoprivrednom zemljištu i Zakonu o uknjižbi nekretnina u društvenom vlasništvu s obzirom da je tužiteljica zahtjev temeljila i na tvrdnjama da je vlasništvo stekla građenjem, dosjelošću i na temelju zakona.

15.1. Odluke ovog suda broj Rev 2056/2010 i Rev 2247/2010 na koje se tuženik pozvao, ne odnose se na predmetnu situaciju, niti su u vezi s postavljenim pitanjem, a niti je u njima izraženo pravno shvaćanje u odnosu na postavljeno pitanje, jer se odluke odnose na pitanje titulara prava vlasništva šuma i šumskog zemljišta. Prema dostupnim evidencijama ovog suda druge odluke na koje se tuženik poziva kao razlog važnosti postavljenog pitanja odnose se na raskid ugovora - odluka Rev 46/2011 od 4. studenoga 2014. te odluka Rev-39/2006 od 14. veljače 2006. (u reviziji navedena bez datuma donošenja) odnosi se na naknadu štete.

16. Odgovor na prvi dio petog pitanja (tko može biti nositelj prava vlasništva i tko može stjecati vlasništvo) sadržan je u čl. 1. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, dok iz sadržaja drugog dijela pitanja, (da li se kao valjani prednik koji je stjecao vlasništvo može smatrati grupacija neodređenih i neimenovanih osoba), jasno proizlazi da se radi o pitanju činjenične prirode te da odgovor na isto ovisi o činjeničnim utvrđenjima i okolnostima svakog konkretnog slučaja.

16.1. Odluka ovog suda Rev 210/2013 na koju se tuženik pozvao donesena je u sasvim drugačijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji u kojoj je ulaganje u spornu nekretninu vršeno 1981. i 1982. kada su tužitelj i tuženik su bile društvene pravne osobe te je predmetna nekretnina unijeta u temeljni kapital tuženika, pa je došlo do pretvorbe prava iz društvenog vlasništva u pravo vlasništva tuženika na spornoj nekretnini slijedom čega je izraženo shvaćanje „da je prema odredbi čl. 24. ZOVO građenjem na tuđem zemljištu vlasništvo mogla steći osoba koja je mogla biti nositelj prava vlasništva, a što nije bio slučaj kod tužitelja.“.

16.2. Kako navedena odluka nije podudarna s utvrđenim činjenicama tijekom ovoga postupka ista se ne može ocijeniti kao navođenje razloga zbog kojeg bi postavljeno pitanje bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

17. Pitanja pod 6., 7. i 8. tuženik nominira postupnopravnima.

18. Šestim naznačenim pitanjem tuženik iznosi shvaćanje o nemogućnosti ostvarenja pravne zaštite u konkretnom slučaju postavljanjem tužbenog zahtjeva radi utvrđenja prava vlasništva, sve obzirom na postojanje pravomoćne presude na temelju koje je tuženik upisan kao vlasnik. Međutim, onaj koji nije bio stranka u parnici (jer se na njega ne protežu granice pravomoćnosti presude) ima pravo, neovisno o postojanju pravomoćne presude kojom je utvrđeno vlasništvo trećeg, dokazivati svoje vlasništvo. Stoga je ovaj sud ocijenio da se to pravno pitanje ne može smatrati važnim u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a.

19. Pitanja pod 7. i 8. odnose se na valjanost obrazloženja pobijane odluke, odnosno njima se sugerira da je u ovom konkretnom slučaju počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. i čl. 8. ZPP-a te čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a te se kroz bitnu povredu odredaba parničnog postupka osporava zapravo pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i ocjena izvedenih dokaza, dakle, ne radi se o pravnim pitanjima čija se važnost ogleda u općem-javnopravnom interesu i na koje se odnosi pravna norma iz čl. 382. st. 2. ZPP-a. Uz to, u tom dijelu revizija nije dopuštena jer revident u reviziji nije određeno izložio razloge zbog kojih smatra da su postupovnopravna pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer revizija u odnosu na ta pitanja ne sadrži sve ono što je u skladu s odredbama čl. 382. st. 2. i st. 3. ZPP-a revident bio dužan navesti u reviziji.

19.1. Pritom, ovaj sud smatra potrebnim navesti kako tuženik pogrešno smatra da je sud drugog stupnja kod odlučivanja o žalbi dužan obrazložiti svaki žalbeni prigovor. Pravo stranke na obrazloženu odluku o postavljenom zahtjevu istovremeno predstavlja obvezu suda da jasnim i neproturječnim razlozima obrazloži svoju odluku. U protivnom bi bila ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka u smislu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Međutim, obveza obrazlaganja odluke (niti u smislu odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, niti Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu) ne znači obvezu podrobnog odgovora na svaku tvrdnju predočenu pred sudom već pretpostavlja pravo stranke u postupku da njezini navodi budu pažljivo ispitani. Kada je riječ o odlukama suda drugog stupnja kojima se odlučuje u povodu pravnog lijeka, sud (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) mora ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti, jer u protivnom čini povredu postupka (tako, primjerice, u presudi ovoga suda broj: Revt 390/15-3 od 8. lipnja 2016. - u vezi s odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-III/2097/2007 od 12. siječnja 2011. i U-III/2494/2008 od 30. ožujka 2011., te praksom Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u slučajevima Ruiz Torija protiv Španjolske i Hiro Balani protiv Španjolske).

19.2. U obrazloženju pobijane presude drugostupanjski sud je, sukladno čl. 375. st. 1. ZPP-a, obrazložio žalbene navode koji su od odlučnog značaja, a odnose se na činjenicu stjecanja prava vlasništva tužitelja na spornim nekretninama.

19.3. Postavljajući osmo pitanje tuženik pokušava problematizirati pravilnost primjene odredbe čl. 8. ZPP-a, zanemarujući da prigovarajući pravilnosti ocjene izvedenih dokaza sadržajno prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a što u revizijskom stupnju postupka nije dopušteno u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a. Tako postavljeno pitanje ne može opravdati intervenciju revizijskog suda jer po prirodi stvari činjenična pitanja (pitanja pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja) nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

20. Stoga nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a u donošenju drugostupanjske presude.

21. Slijedom navedenog, revizija tuženika nije dopuštena pa je na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. i 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 22. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić