REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj: P-78/2024-34

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji Jasmini Božić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja DL, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Stipi Vuletiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB:87939104217, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne rasprave, održane 3. prosinca 2024., u prisutnosti punomoćnika stranaka, 22. siječnja 2025., donio je, objavio je, i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredbe čl. 4 Ugovora o kreditu br.310445 sa Sporazumom radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava koju je prednik tužitelja ŽL [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i prednik tuženika HRVATSKE POŠTANSKE BANKE d.d., [adresa], OIB 87939104217 ( tadašnja VOLKSBANK d.d., Varšavska br. 9, Zagreb ), kao kreditor zaključili dana 26.11.2004. godine u dijelu u kojem je određena promjenjivost redovne kamatne stope, te su nezakonite odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa , pa odredbe Ugovora o kreditu br. 310445 sa Sporazumom radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 26.11.2004. godine u tom dijelu ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br.310445 sa Sporazumom radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava koji su dana 26.11.2004. godine sklopili ŽL prednik tužitelja GL, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i prednik tuženika HRVATSKE POŠTANSKE BANKE d.d., [adresa], OIB 87939104217, kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, pa u tom dijelu ugovorne odredbe ne proizvode pravne učine za ugovorne strane

III. Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., [adresa], OIB 87939104217 isplatiti tužitelju GL, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] na ime neosnovano naplaćenih iznosa s osnova nepoštene odredbe o promjenama kamatnih stopa iznos od 4.368,83 Eura sa zakonskom zateznom kamatom sukladno ZOO i Zakonu o zateznim kamatama koja teče na iznos od :

148,39 Eura od dana 16.1.2009.godine

151,90 Eura od dana 17.2.2009.godine

140,78 Eura od dana 17.3.2009.godine

135,89 Eura od dana 21.5.2009.godine

138,89 Eura od dana 21.5.2009.godine

134,91 Eura od dana 25.6.2009.godine

133,60 Eura od dana 23.7.2009.godine

139,68 Eura od dana 18.8.2009.godine

121,73 Eura od dana 29.9.2009.godine

126,82 Eura od dana 27.10.2009.godine

130,44 Eura od dana 24.11.2009.godine

119,70 Eura od dana 17.12.2009.godine

124,60 Eura od dana 22.1.2010.godine

124,46 Eura od dana 23.3.2010.godine

122,06 Eura od dana 22.4.2010.godine

121,91 Eura od dana 21.5.2010.godine

122,81 Eura od dana 29.6.2010.godine

120,67 Eura od dana 27.7.2010.godine

123,40 Eura od dana 25.8.2010.godine

126,63 Eura od dana 24.9.2010.godine

122,73 Eura od dana 19.10.2010.godine

121,73 Eura od dana 25.11.2010.godine

121,35 Eura od dana 29.12.2010.godine

124,63 Eura od dana 25.1.2011.godine

123,25 Eura od dana 23.2.2011.godine

120,24 Eura od dana 16.3.2011.godine

119,59 Eura od dana 16.4.2011.godine

118,08 Eura od dana 18.5.2011.godine

123,21 Eura od dana 16.6.2011.godine

118,92 Eura od dana 16.7.2011.godine

125,84 Eura od dana 16.9.2011.godine

133,15 Eura od dana 16.11.2011.godine

111,48 Eura od dana 16.11.2011.godine

88,96 Eura od dana 16.11.2011.godine

86,40 Eura od dana 16.11.2011.godine

pa do isplate za razdoblje do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023.godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. "

IV. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., [adresa], OIB 87939104217 isplatiti tužitelju GL, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] na ime neosnovano naplaćenih iznosa s osnova nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 35.977,48 Eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od

115,41 Eura od dana 16.1.2009.godine

124,17 Eura od dana 17.2.2009.godine

26,48 Eura od dana 17.3.2009.godine

61,52 Eura od dana 21.5.2009.godine

65,44 Eura od dana 21.5.2009.godine

16,29 Eura od dana 25.6.2009.godine

28,31 Eura od dana 23.7.2009.godine

9,14 Eura od dana 18.8.2009.godine

39,26 Eura od dana 29.9.2009.godine

31,12 Eura od dana 24.11.2009.godine

17,90 Eura od dana 17.12.2009.godine

87,76 Eura od dana 22.1.2010.godine

135,85 Eura od dana 23.3.2010.godine

126,22 Eura od dana 22.4.2010.godine

177,44 Eura od dana 21.5.2010.godine

259,63 Eura od dana 29.6.2010.godine

208,35 Eura od dana 27.7.2010.godine

298,87 Eura od dana 25.8.2010.godine

309,55 Eura od dana 24.9.2010.godine

442,97 Eura od dana 19.10.2010.godine

355,26 Eura od dana 25.11.2010.godine

379,78 Eura od dana 29.12.2010.godine

492,88 Eura od dana 25.1.2011.godine

496,40 Eura od dana 23.2.2011.godine

460,49 Eura od dana 16.3.2011.godine

482,62 Eura od dana 16.4.2011.godine

484,00 Eura od dana 18.5.2011.godine

553,42 Eura od dana 16.6.2011.godine

938,90 Eura od dana 16.7.2011.godine

1.157,73 Eura od dana 16.9.2011.godine

1.396,53 Eura od dana 16.11.2011.godine

1.021,75 Eura od dana 16.11.2011.godine

896,15 Eura od dana 16.11.2011.godine

24.279,89 Eura od dana 16.11.2011.godine

pa do isplate za razdoblje do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu 9.837,50 EUR-a, uzrokovan ovom parnicom sa zakonskom zateznom kamatom sukladno ZOO i Zakonu o zateznim kamatama tekućom od 22. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

VI. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju za iznos od 6.880,72 EUR sa zakonskom zateznom kamatom za svaki iznos:

od dana za iznos (EUR)

15.3.2005 12,40

15.4.2005 48,33

16.5.2005 53,34

15.6.2005 45,89

15.7.2005 84,90

16.8.2005 65,11

15.9.2005 26,93

15.10.2005 53,41

15.11.2005 39,27

15.12.2005 19,79

16.1.2006 41,71

15.2.2006 90,49

15.3.2006 108,30

15.4.2006 119,41

15.5.2006 91,20

16.6.2006 96,92

15.7.2006 120,25

16.8.2006 147,69

15.9.2006 112,73

16.10.2006 112,60

15.11.2006 154,44

15.12.2006 143,45

15.1.2007 166,65

15.2.2007 198,02

15.3.2007 159,78

16.4.2007 200,72

15.5.2007 256,12

15.6.2007 259,14

16.7.2007 277,97

16.8.2007 244,94

15.9.2007 245,19

15.10.2007 301,30

15.11.2007 235,81

15.12.2007 285,56

15.1.2008 199,43

15.2.2008 213,25

15.3.2008 133,94

15.4.2008 151,16

15.5.2008 248,54

16.6.2008 211,77

15.7.2008 234,85

16.8.2008 246,67

15.9.2008 247,76

15.10.2008 137,22

15.11.2008 69,99

15.12.2008 165,56

15.10.2009 0,82

sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos po stopi od 15 % godišnje od 15.03.2005. do 31.12.2007, po stopi od 14 % godišnje od 01.01.2008. do 30.06.2011., od 01.07.2011. do 31.07.2015. po stopi koju određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a, a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31.12.2022.godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023.godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi tvrdi da je nasljednik iza svoje majke pok. ŽL, OIB [osobni identifikacijski broj] . Pok. ŽL preminula je dana 10.2.2019., te je Rješenjem o nasljeđivanju br. O-1754/2019 javnog bilježnika Ante Pejkovića iz [adresa], utvrđena ostavinska imovina, te je tužitelj utvrđen kao nasljednik u cijelosti cjelokupne imovine. Prednika tužitelja je s prednikom tuženika VOLKSBANK d.d. sklopio Ugovor o kreditu br. 310445 sa Sporazumom radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od dana 26.10.2004. u iznosu od 424.000,00 CHF. Predmetni kredit u cijelosti je prijevremeno otplaćen, ali tužitelj ne posjeduje dokumentaciju o Ugovora o kreditu i prijevremenoj otplati, kao niti ostalu dokumentaciju iz navedenog ugovornog odnosa. Tužitelj je zatražio navedenu dokumentaciju od tuženika dopisom od 12.6.2023. i to: Ugovor o kreditu sa svim kasnijim Aneksima i Dodacima istog, početni otplatni plan, sve kasnije otplatne planove s promjenama kamatnih stopa, pregled prometa po traženom Ugovoru, specifikaciju svih uplata, obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu i dokaz o visini naknade za prijevremenu otplatu kreditu i svu ostalu relevantnu dokumentaciju za predmetni Ugovor o kreditu, te je tuženik navedeni dopis zaprimio putem e maila, ali do dana podnošenja ove tužbe nije dostavio tužitelju navedenu dokumentaciju te tužitelj iz tog razloga ustaje u ovom predmetu stupnjevitom tužbom. Za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu tuženik je samovoljno mijenjao visinu kamatne stope, te je time i mjesečni anuitet koji je tužitelj plaćao bio znatno veći. Temeljem Ugovora o kreditu ugovorne strane su ugovorile redovnu kamatnu stopu od 4,80 %, godišnje, promjenjiva, u skladu s odlukama o kamatama i naknadama kreditora. Tužitelj je zatražio od tuženika dokumentaciju vezanu za promjenu kamatne stope tijekom trajanja ugovornog odnosa, ali do trenutka podnošenja tužbe tuženik navedenu dokumentaciju nije dostavio. Sukladno presudi Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12, a koja je preinačena presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž- 7129/13 i to st. 2 djelomično se odbija žalba između ostalih i ovdje tuženika u dijelu toč. 1,2,3,4,5,6, i 7 izreke kojom je utvrđeno da su Banke, a ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje , povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditu koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke , a o kojoj se nije pregovaralo, a koja je ništetna. Presuda Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 potvrđena je presudom Vrhovnog suda RH. Dakle, temeljem pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđena je ništetnost Odluke tuženika kojom je jednostrano promijenio ugovorenu kamatnu stopu i koji je jednostrano odredio visinu kamatne stope protivno ugovornoj odredbi. Presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž- 7129/13, a koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Revt-249/2014 je utvrđen ništetan dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope jednostranom odlukom. Čl. 81 st. 2 Zakona o zaštiti potrošača ( 2003.) odnosno čl. 96 st. 1 i 2 novog Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da je ugovorna odredba kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra NEPOŠTENOM, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja , uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tima da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj , pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Čl. 84 ( 2003.) odnosno čl. 99 Zakona o zaštiti potrošača propisano je kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Tuženik je jednostrano mijenjao kamatnu stopu po svom nahođenju, bez sudjelovanja tužitelja, a članak Ugovora o kreditu temeljem kojeg je tuženik jednostrano mijenjao visinu kamatne stope nije jasan, lako uočljive i razumljiv tužitelju. Tako Vrhovni sud RH u svojoj odluci Revt-249/14 izrijekom navodi: “Prvostupanjski sud prihvatio je i taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja izrazivši pravno shvaćanje da ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu kojima su tužene banke u tim ugovorima ugovorile redovnu kamatnu stopu, a koja je tijekom trajanja ugovorenih kreditnih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika su nepoštene odredbe kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, a posljedica toga je ništetnost takvih ugovornih odredbi.“… “ …Pri tome drugostupanjski sud ocjenjuje kako su ugovorne odredbe u ugovorima o kreditu koje ugovore su tužene banke sklapale u spornim razdobljima sa korisnicima kredita – potrošačima, a u kojima su bile ugovorena promjenljiva kamatna stopa, bile uočljive i jasne, ALI NE I RAZUMLJIVE. Stoga primjenom testa poštenosti tih odredbi ugovora, a kojem takve nerazumljive ugovorne odredbe podliježu u smislu odredbi čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača odnosno čl. 99 , taj sud je ocijenio da su ove ugovorne odredbe nepoštene, posljedica čega je njihova ništetnost.“… “ Odredbom čl. 84 odnosno čl. 99 Zakona o zaštiti potrošača propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Sporno je međutim i dalje u ovom postupku jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile razumljive potrošačima, a time ima li smisla ocjenjivati njihovu poštenost u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača. Prema stanju spisa predmeta i baš brojnih ugovora o kreditu koji mu prileže, razvidno je da su 1.-7. tužene banke u spornom razdoblju sa potrošačima sklapale ugovore o kreditu kao standardne ugovore o potrošačkom kreditu, sastavni dio koji su bili opći uvjeti poslovanja banke, a kojima ugovorima je uz ostalo bila sadržana i odredba o ugovornoj kamati i kamatnoj stopi koja je bila određena kao promjenjiva, a čije promjene se vrše skladno odluci banke. Terminologija koja je korištena u ovim odlukama banaka , uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna je visoko stručna i kao takva je ona razumljiva isključivo onim osobama koji imaju ekonomsku naobrazbu, te koje se bave bankarskim poslovanje. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivali pitanje promjenljive kamatne stope , uključujući i razloge koje utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka ) im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne smatra načelnim i objektivnim kriterijima koje bi trebale omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga Ugovorna kamatna stopa mora biti određena odnosno odrediva. Ugovor o kreditu je dvostran pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. Polazeći od navedenog, izvjesno je da unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, a kako su to činile tužene banke u spornom razdoblju je bilo suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u spornom razdoblju bile takve da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok oni ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako , te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Dakle, na temelju takvih ugovornih odredbi , osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena, a niti odrediva. Ne samo to, radilo se o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio, a niti je mogao biti razumljiv“…“… Tužene banke kao dobri i odgovorni gospodarstvenici su trebali imati drukčiji pristup prema potrošačima prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu sklapanim u spornom razdoblju. Banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove , čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih proizvoda, bile su dužne nudeći svoje proizvode maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada ne na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača toliko je superiorno da je nemjerljivo. Upravo zato su i u utuženom razdoblju banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stope i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim, nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostalo potpuno nerazumljiva. Dakle, polazeći od nesporne činjenice: da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljen od banke o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo niti je potrošač imao utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je , suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje, načelu zabrane zloupotrebe prava.“… Uz to Vrhovni sud RH izrijekom je obrazložio zbog čega je odluka ništetna, a tome ne utječe činjenica tržišnih okolnosti, već nesavjesno i nepošteno postupanje tuženika prilikom donošenja odluke o promjeni kamatne stope i onemogućavanja sudjelovanja tužitelja kao stranke i upoznavanja istog sa sadržajem takve odluke. U odnosu na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli ističe se slijedeće U odnosu na predmetni tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenu ništetnost valutne klauzule tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od dana 14.6.2018. odbijena žalba i ovdje tuženika ( povodom kolektivne tužbe ), te je utvrđeno kako je ovdje tuženik u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljenoj na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženi postupili protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Protiv navedene odluke poslovne banke, pa i tuženi su uložili reviziju, te je Vrhovni sud RH u predmetu Rev-221/2018 donio presudu i rješenje kojom se revizije tuženika kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenom razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81. čl. 82 i čl., 90 Zakona o zaštiti potrošača se odbijaju kao neosnovane. Na str. 19 obrazloženja presude i rješenja Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 navodi se : “ Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda RH , drugostupanjski sud je ponovno odlučujući o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu CHF potvrdio prvostupanjsku presudu utvrdivši na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda, da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvaćajući ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive, te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim, te ništetnim. Pritom, a polazeći od pravnog shvaćanja Ustavnog suda RH izraženoj u odluci od 13.12.2016. i ukidnom rješenju Vrhovnog suda RH br. Revt-575/16 od 3.10.2017. o potrebi cjelovite ocjene postupanja tuženih banaka glede pružanja odgovarajućih informacija potrošačima prije i prilikom sklapanja ugovora o kreditima, drugostupanjski sud na temelju podataka iz spisa je utvrdio kako tužene banke u fazi pregovaranja i općenitog komuniciranja s potrošačima (a koje razdoblje ocjenjuje relevantnim za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača ) su propustile dati im sve potrebne informacije , a na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose, a da je “ priroda i specifičnost valute švicarski franak poznata bankama “ odnosno da je osmo tužena banka propustila korisnike kredita informirati o svim parametrima relevantnim za sagledavanje značaja ugovorene promjenjive kamatne stope po jednostranoj odluci banke“. “ Kako je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373 ZPP-as, njihovom procjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice , a glede postupanja prvo – osmo tuženih banaka vezano uz pregovaranje odnosno sklapanje sa klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak, odnosno postupanje osmo tužene banke , a vezano za sklapanje tih ugovora o kreditu sa ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom te banke i baš: da ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače, zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima , odnosno osmo tužene bake i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke; da su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita; te u tom pravcu dao razloge koji su prihvatljivi i zbog čega se pravilnost pobijane presude može ispitati, onda nema bitne povrede parničnog postupka“ “ No kako drugostupanjski sud polazeći od ukupnih rezultata provedenog postupka i u njemu izvedenih dokaza ocijenio izvođenje tih dokaza nepotrebnim, jer je na temelju stanja spisa predmeta ocijenio da su tužene banke imale saznanja o izglednoj budućoj promijeni u tečaju švicarskog franka prema kuni, na štetu potrošača, a unatoč tome ih poticali na sklapanje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, to je i bez izvođenja predloženih dokaza po tuženiku , drugostupanjski sud , a primjenom odredbe čl. 8 ZPP utvrdio odlučne činjenice zbog čega nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka.“ U presudi Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017 , a koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 na str. 52 navodi se: “ Tužitelj tvrdi da ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nisu razumljive. Budući da je jedina strana valuta uz koju se ranije vezala glavnica, a koja je poznata potrošačima , bila je njemačka marka, a banke nisu na primjeren način informirale potrošače o značaju i posljedicama ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima. Za sklapanje ugovora koji sadrži ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak potrošači su se, jer nisu bili upozoreni na bilo kakav rizik osim što su znali za opći rizik koji nosi svaka valutna klauzula , odlučili zbog informacije koje su ( jedino ) dobili u primamljivim oglasima banaka ( na akciji, bez naknade, samo do određenog roka, nova ponuda, mogućnost podizanja kredit sa uz valutnu klauzulu u CHF, kamatna stopa već od 4,99 % za CHF, na upit potrošača Ja bih se vezano za CHF narator odgovara naravno ) i s jedinim ciljem da prođu što jeftinije, nesvjesni rizika kojim se izlažu vezanjem glavnice uz valutu švicarski franak. Prvostupanjski sud je , u bitnom, temeljem uvida u isprave u spisu, saslušanja svjedoka i pregleda reklamnih materijala svih tuženika, utvrdio da su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o općem riziku vezanu za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro jer HNB ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo izvjestan , što je utvrdio MMF u studiji iz ožujka 1997., te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve ugovorne odredbe o promjenjivoj valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenim, pa samim time i ništetnim. Kako prema tumačenju odredbi čl. 4 st. 2 Direktive 93/13 EEZ od strane suda Europske unije ( u presudi br. C-26/13 ) te sukladno tome prema odluci Ustavnog suda RH od 13.12.2016. i prema odluci Vrhovnog suda RH od 3.10.2017. propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivim, pa one podliježu testu poštenosti , te je u ovom postupku potrebno utvrditi da li su tužene banke u predugovornoj fazi potrošačima predočile informacije koji sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije u duhu prava EU, na temelju kojih bi prosječni potrošač koji ne raspolaže stručnim znanjima i kojima je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.“ “ Prosječni potrošač u RH u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik “ valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima , pa tako nije znao niti da je , jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredbe kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak , iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive. Ni tvrdnje tuženika da ugovorna odredba prema kojoj je odredba kojoj se glavnica veže uz valutu švicarski franak potrošačima razumljiva, jer im je prilikom solemnizacije ugovora o kreditu od strane javnog bilježnika objašnjen smisao i posljedica pravnog posla i javni bilježnici su se uvjerili o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji , jer inače ugovore ne bi solemnizirali, nisu osnovane.“ “ Stoga bez obzira što u vrijeme kada su bili sklopljeni ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora zakonom nije bilo propisano da se u reklamama moraju navesti svi parametri pojedinog kredita, banke su sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrošače trebale informirati o svim rizicima koji potrošači sklapanjem predloženog ugovora prihvaćaju ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi potrošači mogli razumjeti što im donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Temeljna načela, kao što su načelo savjesnosti i poštenja postoje upravo zato da bi se njima nadopunile pravne praznine, a što je ovdje slučaj“. “ Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je time veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnost valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale , potrošač nije, a niti može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocijeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje, te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovorenu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošača da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka. Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom , za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom. Neravnoteža u pravima i obvezama koji postoje ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena , jer se i kamata plaća u istoj valuti u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tom ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenje najniže ugovorene kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franaka banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima, pri čemu propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača, protivno načelu savjesnosti i poštenja. “ Prosječni potrošač u RH je načelno bio upoznat s pojmom valutne klauzule, ali kako je uglavnom bila u opticaju valutna klauzula u DEM, nije bio upoznat da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak Budući da potrošač to nije znao, bilo mu je praktično svejedno za koju stranu valutu će vezati glavnicu, te stoga nije znao da odredbu kojom je iznos glavnice vezao za valutu švicarski franak koja mu je bila jasna, zapravo ne razumije, i nije znao da ne razumije ni kakve će ekonomske posljedice za njega proizaći iz eventualnog sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Prema oglasima, jedini razlikovni kriterij između ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima i ugovora s valutnom klauzulom u drugim valutama bila je početna stopa ugovorene kamate, koja nije bila ista za svaku valutnu klauzulu. Logično je da potrošači , polazeći od načela povjerenja prema bankama, na temelju niže stope ugovorene kamate u slučaju ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima procijenili da će njihova obveza vraćanja ( čija visina osim o kamatama i o tečaju ) dobivenog iznosa u kunama ( koji je određen u trenutku sklapanja ugovora ) biti najlakše ostvariva i njima najisplativija sklapanjem ugovora s valutnom klauzulom uz koju je vezana najniža ugovorna kamata. Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacija o rizičnosti kredita u švicarskim francima, banke su , suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom. Iz navedenog proizlazi da odredbe kojima se glavnica veže za švicarski franak, već samim njihovim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača. Banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta, sve to dugoročno , dok traje ugovor, uz činjenicu da banke navedene odredbe i njihove posljedice razumije, a potrošač ih ne razumije i nije ni svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne, pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule.“ Utvrđenja Vrhovnog suda RH u cijelosti su u skladu s Direktivom Vijeća Europe 93/2013/EEZ od 05. travnja 1993.. Naime, sama preambula Direktive navodi kako su Države članice dužne osigurati da ugovori sklopljeni s potrošačima ne sadrže nepoštene odredbe, da onoga koji stječe robu ili usluge treba zaštiti od zloupotrebe moći koju imaju prodavatelji robe ili pružatelji usluga , posebno kod jednostranih standardiziranih ugovora i nepoštenog ispuštanja osnovnih prava iz ugovora, da bi ugovori trebali biti sastavljeni jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo trebao dobiti mogućnost da pregleda sve odredbe i u slučaju kakvih dvojbi trebalo bi prevagnuti tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije, te da države članice bi trebale osigurati da se u ugovorima koje prodavatelj robe ili pružatelj usluga sklapa s potrošačima nema nepoštenih odredaba, te da ako se takve odredbe ipak upotrijebe , one potrošača ne obvezuju i da u takvim uvjetima ugovor nastavi obvezivati stranke ako je u stanju i dalje važiti bez tih nepoštenih odredaba. Članak 3 Direktive definira nepoštene ugovorne odredbe: Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Uvijek se smatra da o nekoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo teret dokaza je na prodavatelju robe ili pružatelju usluga. U odnosu na potraživanje tužitelja u ovom predmetu nije nastupila zastara. Takvo mišljenje zauzeo je i Vrhovni sud RH, koji se očitovao i na okolnost od kada počinje teći zastara u konkretnim predmetima povrata pretplaćenih kamata i koliki je zastarni rok. Navedeno stajalište i mišljenje Vrhovni sud RH dao je u presudi i rješenje br. Rev-2245/2017 od dana 20. ožujka 2018.. Presudom u tom predmetu odbijena je revizija tuženika Zagrebačke banke d.d. kao neosnovana u dijelu u kojem se odnosi na pravno pitanje pod slovom B koje glasi: “Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu s čl. 131 Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/2007, kako je izmijenjen ) ( u daljnjem tekstu tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava ) tužbu definiranu čl. 241 ZOO odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka ?“. Vrhovni sud RH od str.6 presude daje obrazloženje kako slijedi: “ U ovom parničnom postupku utvrđeno je : - da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom bankom 11. lipnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj…, kreditna partija broj … u iznosu od 26.714,95 CHF. - da se odredbom čl. 2 Ugovora tužitelj obvezao tuženiku plaćati kamate po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno tržišnim uvjetima , a na temelju odluke banke o kamatnim stopama koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20 % godišnje, a ista se obračunava u CHF mjesečno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. - da je odredbom čl. 6 Ugovora dan pristanak tužitelja da banka povisi ili snizi anuitet, te se tužitelj obvezao plaćati tako izmijenjene anuitete - da je stopa kamate od 13. lipnja 2007. do 01. listopada 2007. iznosila 5,20 %, zatim u daljnjem razdoblju do 01. veljače 2008. 6,10 %, potom do 01. srpnja 2009. 6,55 %, a nadalje do 23. srpnja 2014. 7,55 %, kada je ugovor ispunjen prijevremenom otplatom. - da je zbog opisane jednostrane i netransparentne promjene ugovorne kamatne stope posljedično mijenjan svaki iznos anuiteta, te da konačna ukupna razlika novčane tražbine na ime stjecanja bez osnove odnosno restitucije u ovom predmetu iznosi 12.854,40 Kn. - da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od dana 04. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda RH br. Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorene odredbe. - da je individualnu tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio dana 12. veljače 2015. - da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena dana 04. travnja 2012., a da je drugostupanjska presuda u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014.. Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241 zoo/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe ( ovdje 13. lipnja 2014. zbog čega zastara nije nastupila ). Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od 5 godine neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi ( čl. 328 ZOO). Revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241 ZOO, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502 c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 501 c st. 1 ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osobe koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati ( čl. 502 c ZPP-a. ). Zbog svega izloženog po shvaćanju revizijskog suda, sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da u smislu odredbe čl. 241 ZOO/05 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Zbog toga je glede pravnog pitanja postavljenog pod slovom B trebalo na temelju odredbe čl. 393 ZPP-a reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu. “ Kako je ovdje riječ o tuženiku Nova Hrvatska banka d.d., u odnosu na istog nije nastupila zastara niti s osnove nepoštene odredbe o kamatnoj stopi, a niti u odnosu na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli. Na sve okolnosti navedene u tužbi predlaže se izvesti dokaz saslušanje tužitelja. Tuženik nije dostavio tužitelju zatraženu dokumentaciju i to: Ugovor o kreditu sa svim kasnijim Aneksima i Dodacima istog, početni otplatni plan, sve kasnije otplatne planove s promjenama kamatnih stopa, pregled prometa po traženom Ugovoru, specifikaciju svih uplata, obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu, dokaz o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita i svu ostalu relevantnu dokumentaciju za predmetni Ugovor o kreditu, pa tužitelj nije u mogućnosti postaviti tužbeni zahtjev bez navedene dokumentacije. Sukladno navedenim dokazima tužitelj je u mogućnosti djelomično precizirati tužbeni zahtjev, te isti zadržava pravo specificirati tužbeni zahtjev nakon što tuženik po nalogu suda dostavi u spis predmeta dokumentaciju koju nije predao tužitelju prije utuženja, a sve sukladno čl. 186 b Zakona o parničnom postupku. Sukladno čl. 233 st. 1 Zakona o parničnom postupku propisano je kad se jedna stranka poziva na ispravu i tvrdi da se ona nalazi kod druge stranke, sud će tu stranku pozvati da podnese ispravu ostavljajući joj za to određeni rok. St. 2 istog članka je propisano kako stranka ne može uskratiti podnošenje isprave ako se isprava s obzirom na njen sadržaj smatra zajedničkim za obje stranke. Nakon što se pribavi zatražena dokumentacija od tuženika, tužitelj predlaže na okolnost visine tužbenog zahtjeva provesti dokaz financijskim vještačenjem i to na okolnost koliki su iznosi pretplate kamate u anuitetima izraženi u eurima po mjesecima koje je tužitelj pretplatio stvarnom otplatom kredita u odnosu na iznose kamata koje bi platio da se od početka otplate primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa sa zateznom kamatama tekućom od dana svakog preplaćenog iznosa, te koliki je iznos pretplaćenih anuiteta zbog tečajne razlike izraženi u eurima po mjesecima koje je tužitelj pretplatio stvarnom otplatom kredita i koliko bi tužitelj plaćao da nije došlo do promjene valute tijekom trajanja ugovornog odnosa sa zakonskom zateznom kamatom od dana svakog preplaćenog iznosa do isplate. U odnosu na nepoštenost odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita tužitelj ističe slijedeće. Prednik tužitelja je iskoristio pravo ugovoreno u Ugovora o kreditu te je izvršio prijevremenu otplatu kredita, a tuženik mu je tom prilikom temeljem istog zaračunao i naplatio izlaznu naknadu za prijevremenu otplatu, čiji iznos tužitelj će precizirati po zaprimanju zatražene dokumentacije od strane tuženika. Prednik tužitelja je predmetni kredit sklopio kao potrošač, te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu (ugovoru o potrošačkom zajmu) sukladno članku 3.toč.1. u svezi s čl.56. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora, obzirom da kredit nije namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužitelja. Tužitelj ističe da je odredba predmetnog ugovora o kreditu i izlaznoj naknadi ništetna u smislu čl.87.st.1. zakona o zaštiti potrošača, budući da se radi o tipiziranom ugovoru kojeg je sastavio tuženik i o tipiziranoj odredbi u takvom ugovoru o kojoj se nije posebno pregovaralo, te je tuženik ostavio sebi na dispoziciju određivanje visine naknade u slučaju prijevremene otplate kredita. Nadalje, tužitelj ističe kako je ugovorena odredba suprotna prisilnim propisima sukladno čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima i to konkretno čl.1024.st.4. i čl.6. istog zakona. Navedena naknada se naplaćivala po odluci tuženika, ali nigdje se ne obrazlaže i ne objašnjava o kakvoj se odluci radi. Tužitelj ističe da tuženik navedenom naknadom nije pokrio niti troškove likvidnosti, a niti nemogućnost plasiranja kredita na tržište, niti da je pretrpio štetu, već da se u konkretnom slučaju radi o uračunavanju kamata protivno čl.1024.st.4. ZOO-a. Predmetni ugovor o kreditu je zaključen 2004. odnosno u vrijeme kada još nije bio na snazi Zakon o potrošačkom kreditiranju, već je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03). Tužitelj navodi kako je čl.81. stavcima 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ista bila unaprijed formulirana od strane trgovca, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovaca. Tužitelj nadalje ističe kako je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, te stranke o spornoj ugovornoj odredbi nisu posebno pregovarale, a tome u prilog ide i okolnost što je tuženik sam sebi ostavio na dispoziciju i slobodu određivanje odluke o prijevremenoj otplati kredita, bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Kao što je tužitelj već prethodno naveo, u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 – dalje: ZZP/03), koji je u svojoj glavi 8. regulirao "Potrošački zajam", te je istim zakonom u čl.64.st.1. propisano da potrošač može vratiti zajam i prije roka određenog za vraćanje, a i u važećem Zakonu o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018) u čl.1024.st.2. propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, iz čega je razvidno da je tužitelj, kao korisnik kredita, imao pravo iskoristiti svoje ovlaštenje koje mu je dano zakonom, te izvršiti prijevremenu otplatu kredita. Pri tome tužitelj u trenutku vraćanja kredita nije dogovarao nikakve uvjete s bankom, a vezano za povrat kredita, već mu je tuženik sukladno Odluci istog zaračunao predmetnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, bez da je tužitelj imao bilo kakvu mogućnost utjecaja na uplatu navedene naknade i na visinu iste. Također, člankom 1024.st.3. ZOO-a je propisano da je u slučaju vraćanja kredita i prije roka određenog za vraćanje korisnik kredita dužan davatelju kredita naknaditi štetu, ako je davatelj kredita istu pretrpio, a stavkom 4. toga članka je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Slijedom navedenog tužitelj ističe da visina iste naknade nije bila ili mogla biti poznata tužitelju, kao potrošaču, jer u ugovoru nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji izračuna naknade za prijevremenu otplatu, tako da tužitelj ne zna što mora platiti u slučaju prijevremene otplate i na koji način se izračun vrši. Tužitelj smatra da je sporna odredba Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka suprotna odredbi članka 1024. stavku 4. ZOO-a, a glede pravnih posljedica vraćanja kredita prije roka, odnosno da se ne radi o odgovornosti za štetu prouzročenu povredom neke obveze iz ugovora zbog prijevremene otplate kredita, tj. o ugovornoj odgovornosti i postojanju uzročno-posljedične veze između prijevremene otplate kredita od strane korisnika kredita, ovdje tužitelja, i nastale štete davatelju kredita, već u svojoj suštini da naplaćena naknada predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja, a na što banka nema pravo prema gore citiranom članku jer se radi o kogentnoj zakonskoj odredbi i svaka suprotna ugovorna odredba je ništetna. Tužitelj ističe da ništetnost sporne odredbe ugovora o kreditu proizlazi iz činjenice da tuženik u vezi iste nije pojedinačno pregovarao s tužiteljem, što je suprotno odredbi članka 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ( 2003.) odnosno čl. 96. st. 1. i 2. novog Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava. Također tužitelj smatra da je sporna ugovorne odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je i zbog toga sporna odredba ništava u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a. Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 5. studenog 2020. na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio zaključak, posl.br. Su IV – 308/2020, toč. 8., cit: “Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ Tužitelj ponavlja da se o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj ugovorne odredbe. U odnosu na samu visinu tužbenog zahtjeva tužitelj još jednim ističe kako ne posjeduje dokumentaciju, te na poziv istog tuženik mu istu nije dostavio do utuežnja u ovom predmetu. U odnosu na potraživanje tužitelja u ovom predmetu nije nastupila zastara. Naime, a sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tužena vrati ono što je stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost. Još jednom se ističe kako je predmetna odredba nepoštena odnosno ništetna jer je ugovorena na nepošten način. Tuženik nije objasnio, niti obrazložio, a niti upozorio tužitelja vezano za navedenu naknadu, temeljem čega se ista određuje, temeljem kojih parametara, navedena odredba nije jasna, nije uočljiva, a pogotovo nije razumljiva prosječnom potrošaču, Navedena odredba je tipska odredba koja je unesena u ugovor, a o kojoj ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale, niti je tužitelj na bilo koji način utjecao, a niti mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe. Predmetne odredbe nisu sročene jasno i razumljivo, tužitelj nije upozoren na sve rizike i opasnosti koje nosi ugovorna odredba o prijevremenoj naknadi, a predmetne odredbe nisu niti jasno, a niti razumljivo sastavljene. Tužitelj od strane tuženika opće nije informiran o rizicima navedene odredbe, opće tužitelju nisu prezentirani uvjeti pod kojima i kako dolazi do utvrđenja visine naknade za prijevremenu otplatu, tužitelj nije informiran , niti je pregovarao s tuženikom o navedenoj odredbi, već je ista ostala u tipiziranom ugovoru, u kojem tužitelj kao potrošač nije mogao sudjelovati, a niti utjecati na promjene istog na niti jedan način. Tužitelj postupanjem tuženika na niti jedan način nije mogao shvatiti ekonomske posljedice takve naknade, a ovo iz jednostavnog razloga, jer mu tuženik prilikom zaključenja ugovora i kasnije tijekom trajanja ugovorne obveze navedeno nije niti prezentirao, a niti ga je informirao o istom, a niti mu je omogućio sudjelovanje i mijenjanje ugovornih odredbi prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom trajanja istog. Tužitelj u privitku ove tužbe dostavlja i dvije odluke Vrhovnog suda RH i to br. Rev-112/18 i Rev -43/22, a koji se upravo odnose na izlazne naknade prilikom prijevremene isplate kredita i kojim se potvrđuju navodi tužitelja iz ovog predmeta. Tužitelj predlaže izvođenje financijskog vještačenja na okolnost visine naknade koji je tužitelj isplatio tuženiku prilikom prijevremene otplate kredita. Konačno, tužitelj predlaže sudu po provedenom postupku da donese presudu uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako smatra da je tužba neosnovana zbog čega ju osporava u cijelosti. U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga. Potraživanje tužitelja je u zastari, utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a, sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP/03). Prigovor načinu postavljanja tužbenog zahtjeva. Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 13.6.2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230., koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju 3 godine od a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu br. 310445, sklopljen 26.1.2004., SOL. PO JB-u Anti Barbariću iz [adresa]., dana 26.11.2004., OU-465/04(dalje u tekstu kao: „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“) za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu niže stupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz Tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja. Unatoč tome, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je on stekao radeći u svojoj struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a. Takav stav zauzeo je i Županijski sud u Puli, u presudi Gž-311/2018 od 3. rujna 2018., u kojoj je našao relevantnom okolnost da je tamo tužitelj "… osoba koja ima visoku ekonomsku naobrazbu i bavi se financijskim poslovanjem,…", odnosno utvrđivao je da li u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni utvrđenjima iz Parnice Potrošač. Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač obzirom da je ekonomske naobrazbe. Takvom praksom sud je dao do znanja da u svakom pojedinačnom sporu ima mjesta utvrđivanju primjenjivosti načela zaštite apstraktnog (prosječnog) potrošača na konkretnog potrošača. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu na razdoblje od 108 mjeseca u iznosu od 424.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 4.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 4,80 % godišnje, člankom 1. da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 7. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan dospijeća. No, sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva (a nije!), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Od ključne je važnosti razlikovati (i) pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od (ii) pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke ili pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, se ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja. Također, a u osvrtu na navode tužitelja o vezanosti suda utvrđenjima iz Parnice Potrošač, čime se traži primjenjivanje odredbe članka 502.c ZPP-a, tuženik smatra neophodnim istaknuti apsolutnu neosnovanost takvih tužiteljevih navoda kojima praktično poziva sud na nedopuštenu retroaktivnu primjenu propisa koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa koji je predmetom rubriciranog postupka. Naime, odredba navedenog članka stupila je na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Tim više, čak i kada bi (tada nevažeća) odredba spomenutog članka mogla biti primjenjive u ovom postupku (a ne može!) pozivanje na iste bilo bi moguće isključivo u odnosu na pravna, a ne i na činjenična utvrđenja. Slijedom navedenog, neosnovano je i neobrazloženo pozivanje tužitelja na vezanost ovog suda utvrđenjima iz parnice Potrošač. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Tužbeni zahtjev je postavljen na isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope. Osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. S druge strane, tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Naime, kako je obrazloženo pod točkom c. ovog odgovora na tužbu, u kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima. Tužitelj je vrlo slobodno i olako proširio učinke pravomoćnosti Presude VTS-a. Nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope što tužitelj niti ne problematizira budući da mu taj „aspekt“ promjenjive kamatne stope u skladu sa odlukom tuženika ide u korist. Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi i utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Člankom 26. ZOO-a (NN 35/2005, dalje u tekstu kao: „ZOO“) predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/2007, dalje u tekstu kao: „ZZP“), tako i na naknadno doneseni Zakon o potrošačkom kreditiranju ( Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, dalje u tekstu kao: „ZPK“) Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a. Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Kao što je već ranije istaknuto, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Promjenjivost kamatne stope je uvriježena u pozitivnim propisima i u praksi u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. S druge strane, da je odredba tužitelju bila razumljiva u prvom redu proizlazi iz uvida u formu samog Ugovora. Uostalom, i sam tužitelj je dao svoj pristanak, izjavom iz članka 7.2.u kojoj stoji da: “U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4.1. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete…" S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana tuženik napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja. Tuženik će pojednostavljeno i skraćeno objasniti metodologiju promjene kamatnih stopa. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara. U razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužitelja kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena. Da bi takva odluka bila nepoštena trebaju biti zadovoljeni ostali kriteriji koje izrijekom propisuje zakon, a u odnosu na koje (kriterije) je tuženik već gore dokazao da nije postupao niti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, niti da bi svoje odluke donosio bez valjanog razloga. Predmetni spor uključuje puno širu problematiku od one koju je tužitelj ogolio na doslovno tumačenje propisa i ugovornih odredbi, te se stoga odredbe Ugovora o kreditu za koje tužitelj tvrdi da su nepoštene, treba sagledati u kontekstu razdoblja u kojem se predmetni ugovor ispunjava. Obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, na ovom mjestu tuženik opet citira recentnu presudu Županijskog suda u Puli Gž- 2658/12 od 11. studenog 2013.: „Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, „Narodne novine“ 35/05 i 41/08) iz članaka 4.,6. i 7. tog Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušio načelo jednake vrijednosti činidbi.“ Isti stav podržao je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž-2462/03: „Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. prosinca 1993. ugovorena je promjenljiva kamatna stopa, time da je u oba ugovora utanačeno da će se promjenljiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama Banke. Nadalje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl.399.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je u konkretnom slučaju kamata dana na kredite, te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim uvjetima i odlukama banke, kreditor je imao ovlaštenje kamatu obračunavati na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim propisima. Navedeno ujedno otklanja prigovor tuženika da bi kamatna stopa upućivala na elemente zelenaškog ugovora.“ Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP) Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 4.1. ugovorena je valutna klauzula, a člankom 7.1.a predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema prodajnom tečaju kreditora za devize na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom govornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010., tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. - 2008. tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010., dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008., na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u Parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010., i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti:- nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; - a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u pa drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu bez raspravljanja o visini tužbenog zahtjeva. Tužitelj mora ponuditi obrazloženja zašto bi utužene odredbe bile ništetne, a u protivnom se tužba mora odbiti. Prigovor načinu postavljanja tužbenog zahtjeva Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, budući da spornu visinu tužbenog zahtjev može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, kao načinom dokazivanja spornih činjenica, a koje može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka. Tuženik osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže Naslovu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u presliku rješenja o nasljeđivanju OS u Makarskoj, poslovni broj O-1754/19, UPP/OS-61/19 od 27. lipnja 2019 (list 24-27 spisa), anex br. 1 ugovora o kreditu br. 310445 (list 37 spisa), anex br. 2 ugovora o kreditu br. 310445 sa sporazumom radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama (list 39-41 spisa), otplatna tablica po kreditu ( list 43-45 spisa), plan otplate u jednakim anuitetima ŽL (list 46-48 spisa), Prometna kartica po kreditu broj 310445 (list 49-57 spisa), preslika ugovora o kreditu br. 310445 sa sporazumom radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama (list 58-67 spisa), proveden je dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću dipl. oec. iz tvrtke Darfin d.o.o. (list 116-132 spisa), saslušanjem tužitelja (list 108 spisa), kao i saslušanjem svjedoka EL (list 109 spisa).

4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovanim.

5. Između stranaka nije bilo sporno:

- da su prednik tužitelja i prednik tuženika zaključili predmetni ugovor o kredit - da je tuženik predniku tužitelja odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 424.000,00 CHF, uz valutnu klauzulu i promjenjivu redovnu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,80 % godišnje.

- da se prednik tužitelja obvezao navedeni iznos vratiti u jednakim mjesečnim anuitetima u 108 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po prodajnom tečaju CHF banke dan plaćanja

- da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao visinu anuiteta po predmetnom kreditu i visinu kamatne stope,

6. Među strankama je bila sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, zastara predmetnog potraživanja, status potrošača prednika tužitelja, prigovor prijeboja, te činjenica da li se u ovom postupku mogu primjenjivati odluke donesene u kolektivnom sporu.

7. Saslušan tužitelj iskazao je da je da je bio maloljetan kada su njegovi roditelji i to majka ŽL i otac EL, sklopili sa tadašnjom Volksbankom kasnije SBER BANKA ugovor o najmu prostora za banku u njihovoj kući u prizemlju. Naime, kuća im je bila nedovršena, trebalo je još završiti fasadu, iznutra žbuku i dr., pa je to njegovim roditeljima bilo od vitalne važnosti zbog čega su i prihvatili sklopiti taj ugovor o najmu, a radilo se o 10-godišnjem najmu koji se plaćao u Eurima po m2, odnosno dogovorilo se u Eurima, a plaćalo se u kunama. Nakon nekog vremena njegovi roditelji skupa sa predstavnicima banke došli su na ideju da se dogovori sklapanje ugovora o kreditu na način da se "namjesti" da anuitet bude u visini mjesečne najamnine koju je banka trebala plaćati, dakle u tom slučaju bi ustvari banka sama sebi vraćala kredit. Sjeća se dobro da je došla osoba kao predstavnik Volksbanke IL sa novom ponudom, odnosno tranšom, što mu je ostalo u sjećanju, da bi bilo povoljnije taj kredit sklopiti u valuti " D", jer da je to povoljnije, da su potrebni manji instrumenti osiguranja, a mojim roditeljima je to bilo prihvatljivo jer je njima ustvari bilo najbitnije da imaju osigurana sredstva za dovršenje kuće. Iskreno, bilo mu je glupo uvoditi treću valutu u cijeli taj posao, ali oni su to na taj način prihvatili. I otac se tada čudio zašto se uvodi ta nova valuta jer je najamnina bila u eurima, a ovako dolaze u veći rizik, što se na kraju i pokazalo. To je taj ugovor koji je zaključen 2004. ne zna točno koji datum. Ustao sam tužbom jer smatra da je ugovor nepravedan, jednostran, da njegovi roditelji, prvenstveno majka, nisu bili upozoreni na rizike, i stoga traži isplatu novčane razlike preplaćenih iznosa. Kredit je refinanciran nakon par godina "divljanja" valute švicarac, i to podizanjem drugog kredita koji nije bio vezan za švicarski franak. Dakle, prijevremeno je kredit otplaćen. Na dodatno pitanje pun. tužitelja, kako je išlo to "divljanje" valute švicarac", tužitelj odgovara: Sjeća se da se u početku promijenio iznos anuiteta za otprilike 100-tinjak švic. franaka i da je tada direktor VOLKSBANK koji je bio u dobrim odnosima sa njegovim ocem, istom rekao da se ne mora brinuti i da je to samo 100- tinjak švicarskih franaka i da neće za to propasti, ali za par mjeseci taj iznos se povećao i za 500-tinjak švicarskih franaka pa i više.

8. Saslušan svjedok EL (otac tužitelja) iskazao je da je u njihovoj nedovršenoj kući banka bila u najmu jednog prostora, dok ostatak kuće nije bio dovršen, bio je bez otvora, a da su oni bili podstanari sa četvoro djece, te im je trebao kredit kako bi dovršili tu kuću, i onda su sad pok. supruga i on došli na ideju uzeti kredit koji bi bio otprilike u vrijednosti najma. Kako je najam bio dogovoren u eurima tako su oni i tražili kredit u eurima. Pri samom završetku realizacije kredita gđa IL iz banke došla je s idejom kredita u valuti Švicarac, što su oni prvi put čuli i nikada im to nije palo na pamet. Međutim, ona je taj kredit nudila te ga hvalila kao povoljniji, što su oni u konačnici i prihvatili jer nisu imali izlaza. Nakon toga prvih je možda godinu ili dvije rata kredita pomalo počela rasti, možda, u eurima, nekih 100- tinjak razlike na mjesečnoj razini i to se nekako moglo podnijeti, međutim, kasnije je to otišlo "k vragu" jer su anuiteti porasli 100%, i da bi se nekako izvukli iz te situacije i kako se kaže "spasili živu glavu" odlučili smo kreditom "prebiti kredit" na način da su kod te iste banke uzeli kredit u eurima i isplatili kredit u Švicarcima. Na dodatno pitanje pun. tužitelja, je li banka gđu ŽL i njega, kao jamca platca, upozorila na rizike uzimanja kredita u Švicarcima – odgovora "Ne, dapače, taj kredit su upravo iz banke hvalili kao najpovoljniji. Na pitanje tko je sastavio taj ugovor o kreditu, jeste li mogli nešto posebno mijenjati, odgovara da nisu bili u poziciji da taj ugovor mijenjaju, niti su sve odredbe razumjeli kao laici. Na dodatno pitanje pun. tuženika – što je po struci odgovara da je po zanimanju vozač, a da je pok. supruga bila ekonomist sa srednjom stručnom spremom. U vrijeme sklapanja ugovora nisu imali kakvo trgovačko društvo ili obrt. Prija sklapanja ugovora u Ž, nisu konzultirali s nekim drugim bankama, jer im je bilo logično da idu u banku koja je već bila kod njih u najmu prostora. Koliko razumije promjenjiva kamatna stopa, znači da se kamata može mijenjati, a u tom momentu nisu imali izbora. Od banke su primali obavijesti o promjeni kamata. Gđa iz banke je to govorila, u trenutku kada smo sklapali taj ugovor da je bio povoljniji od sklapanja ugovora u eurima, ali ja to u ničemu nisam vidio. Ostale prostore u kući poslije sklapanja ugovora nisu iznajmljivali, a ta sredstva utrošena su u kuću kako bi mi mogli živjeti u tom dijelu.

9. Iskaz tužitelja i saslušanog svjedoka sud u cijelosti prihvaća budući ih ocjenjuje logičnim i uvjerljivim.

10. Uvidom u javno objavljenu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. utvrđeno je da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača, kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, podnijela tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, te da je tom presudom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013. u dijelu kojom je utvrđeno da su banke, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je sve ista postupila suprotno odredbi čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zašiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11od 3.9.2019. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. potvrđena.

12. Dakle, iz navedenih presuda vidljivo je da su ovi sudovi utvrdili kako ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakve kriterije, pa kako je navedenim presudama utvrđeno da su takve odredbe potrošačkih ugovora o kreditu nepoštene i ništetne temeljem odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, to je ništetnost odredbi odnosno dijelova odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa, a kako navedene odluke sukladno odredbi čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 19/22) obvezuju sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite i ostvarenja svojih prava koja su mu povrijeđena takvim postupanjem banke, to sukladno odredbi čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, u daljnjem tekstu: ZOO) predmetni Ugovor o kreditu u navedenom dijelu nema učinak pri čemu je sud imao u vidu odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22 i 114/22, u daljnjem tekstu: ZPP) smatrajući da je vezan za takva utvrđenja navedenih sudova.

13. U konkretnom predmetu uvidom u ugovor o kreditu (list 58-68 spisa), i iz iskaza tužitelja i saslušanog svjedoka utvrđeno je da je prednik tužitelja sklopio ugovor o kreditu radi uređenja stambenog prostora za osobne potrebe. Naime u ugovoru je prednik tužitelja naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, tako da je jasno da prednik tužitelja, kao i tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača.

14. Iz iskaza tužitelja i saslušanog svjedoka također je utvrđeno da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo o niti jednoj ugovornoj odredbi, pa tako niti o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, da predniku tužitelja nisu date nikakve obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na njegove novčane obveze, o rizicima kreditiranja u švicarskim francima, tako da prednik tužitelja, kao prosječni potrošač uz razumnu pažnju i oprez, nije imao mogućnosti, niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike i posljedice predmetne ugovorne odredbe.

15. Kako je prednik tužitelja sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno čl. 502. C ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

16. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužitelja i saslušanog svjedoka, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valuta, uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

17. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

18. Prigovor zastare je djelomično osnovan.

19. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je i u odnosu na tuženika utvrđena ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je u odnosu na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa je i rok zastare tražbine po osnovi preplaćenih anuiteta kredita u pogledu više plaćene kamate ponovno počeo teći od 13. lipnja 2014., a u pogledu više plaćenih iznosa uslijed tečajnih promjena ponovno počeo teći od 14. lipnja 2018. S obzirom da je tužba u ovoj parnici podnesena 13. lipnja 2023., to je nastupila zastara za potraživanje po osnovi preplaćene kamate, dok za potraživanje po osnovi tečajnih razlika, nije protekao opći rok zastare u trajanju 5 godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a.

20. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, radi čega je odlučeno kao pod I i II izreke.

21. Iako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena ništetnom, međutim zbog nastupa zastare tužitelj nema pravo na povrat iznosa temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, slijedom čega je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosi na isplatu preplaćenih iznosa na ime promjene kamatne stope, te je odlučeno kao pod III izreke. Navedeno je u skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, vezano uz pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020., koje glasi: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnosti u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

22. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takve ugovorne odredbe, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

23. Slijedom navedenoga, utvrđena je obveza tuženika da tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a vrati iznose koje je temeljem takvih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu od nje primio zbog stjecanja bez osnove, a sve iz razloga što su se u konkretnom slučaju tužitelju morali na transparentan način objasniti rizici ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

24. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je, između ostalog, regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

25. Tužiteljev zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Tužitelj je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

26. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana konačne otplate kredita prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita.

27. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužitelja sud je izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfina d.o.o. za računovodstvo i savjetovanje iz Zagreba, Ilica 213.

28. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke umanjena za razliku kamate, uspoređena po prodajnom tečaju banke važećem na dan dospijeća i po ponderiranom kupovnom tečaju banke važećem na dane isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 271.072,12 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 35.977,48 EUR. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke umanjena za razliku kamate, uspoređena po prodajnom tečaju banke važećem na dan dospijeća i po ponderiranom kupovnom tečaju banke važećem na dane isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi -51.843,00 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi -6.880,72 EUR. Ukupno zatezne kamate na razlike između anuiteta zbog promjene tečaja do dana 12.08.2024. iznose 37.513,52 EUR.

29. Stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka.

30. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka iz Darfina d.o.o. iz Zagreba, valja reći da je sud isti prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke.

31. Također, sud je utvrdio da ne postoji tražbina tuženika spram tužitelja, za potraživanje prema tužitelju s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta iznesen u prigovoru radi prijeboja i to u iznosu od 6.880,72 EUR-a zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose pojedinačno označene kao u toč. VI izreke, jer plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio, slijedom čega ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

32. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu koju je pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora. Slijedom navedeno tuženik nema pravo na isplatu tražbine s osnove tzv. negativne razlike, pa je odlučeno kao pod VI izreke.

33. Budući da se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom bez osnove povećala imovina tuženika, jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, to bi tuženik ovaj iznos tužitelju bio dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništavim.

34. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22) .

35. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1. i 2. ZPP-a, tužitelj je dokazao osnovu u odnosu na točku I, II i IV tužbenog zahtjeva, a nije uspio s tuženim zahtjevom navedenim u točki III izreke, pa je prema tome uspio u omjeru od ¾ djela, odnosno u omjeru od 75%, stoga je tužitelju priznat zatraženi trošak u omjeru od 75 % za sastav tužbe, zastupanja na ročištima održanim 15.05.2024., 19.6.2024., 3.12.2024., za sastav podnesaka od 27.10.2023., 22.01.2024., 5.9.2024., za svaku radnju 500 bodova ili naknada u iznosu 1.000,00 EUR-a, za podnesak od 3.1.2024., 25 bodova ili naknada u iznosu 50,00 EUR-a, za odgođeno ročište od 3.6.2024., 250,00 bodova ili naknada u iznosu od 500,00 EUR-a, sve uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 1.887,50 EUR-a.

Tužitelju je također priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR-a ili sveukupno 9.837,50 EUR-a, a koji trošak mu je dužan naknaditi tuženik. 36. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima u vezi s čl.151 st. 3 ZPP-a, tekuće od presuđenja do isplate.

37. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci ove presude pod I. do VI. U Krapini 22. siječnja 2025.

SUTKINJA

Jasmina Božić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave.

Dostaviti:

1. Odvj. Stipe Vuletić

2. Hrvatska poštanska banka d.d.