REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. 25-P-4905/2023-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vanesi Brizić Bahun kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice FAA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Mariu Perici, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 09. prosinca 2024. godine u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika Maria Pericu, odvjetnika, te zamjenice punomoćnika tuženika FA, odvjetničke vježbenice, dana 22. siječnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 10. st. (1) Ugovora o namjenskom kreditu, broj ugovora 2402006-1031262160 / 51400607-5102625764, sklopljenog dana 20.09.2005. godine između tužiteljice FAA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tužene Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kao kreditora, koja odredba glasi:

"10. Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom Ugovora.".

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, isplatiti tužiteljici FAA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćenog iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita iznos od 1.223,80 eur, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 01. studenog 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine prema stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 76/96, 72/02 i 153/04), za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 750,00 eur, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. siječnja 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 20. rujna 2005. godine sklopila Ugovor o namjenskom kreditu prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 193.400,94 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate kredita s ugovorenim rokom otplate od 240 mjeseci. Odredbom članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini od 1,00% na iznos kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, odnosno od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, niti zašto je baš određena naknada u visini od 1,00% od iznosa kredita, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom sukladno odredbi članka 270. Zakona o obveznim odnosima. Isto tako ističe da sporna ugovorna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) i odredba članka 82. Zakona o zaštiti potrošača, jer se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo. Dakle tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je tužitelja doveo u neravnopravan položaj u kojem nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem. U ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada, niti je dodatno precizirano da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate ugovora ili na neki treći dan. Dakle, da je tuženik tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički isplatio drugi iznos umanjen za navedene troškove obrade kredita teretivši tužitelja dana 20. rujna 2005. godine za iznos od 9.220,78 kn s troškovima obrade kredita, a koja obrada ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Stoga tužitelj tužbenim zahtjevom traži donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnom odredba Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika koja glasi: "10. Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom Ugovora.", te da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.223,80 eur, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom i troškovima postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, ali ne osporava visinu istog. Prvenstveno navodi kako je predmetni kredit bio namijenjen poduzetničkoj djelatnosti tužitelja, slijedom čega tužitelj nije potrošač u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača. Također navodi kako je odredba o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva, da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita i o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Stoga ugovorna odredba ne uzrokuje značaju neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Također ističe prigovor zastare.

3. Na ročištu održanom 09. srpnja 2024. godine tuženik je istaknuo kako ne osporava visinu postavljenog zahtjeva, ali osporava njegovu osnovanost.

4. U tijeku postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, izvadak iz zemljišne knjige za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], plan otplate, pregled prometa po partiji kredita, letak za stambene kredite, obračun naknade za bankarske usluge, povijesni izvadak iz sudskog registra za Gradnja Zavelim d.o.o., Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, presliku osobne iskaznice tužiteljice, proveden je dokaz saslušanjem svjedoka ŽA te tužiteljice.

5. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

6. Među strankama nije sporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj i tuženik dana 20. rujna 2025. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik, kreditor, odobrio predniku tužitelja, korisniku kredita, stambeni kredit za kupnju nekretnine u iznosu od 193.400,94 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, na rok otplate 84 mjeseci, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Isto tako nesporna je činjenica da je tužitelj sukladno odredbi članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan prije korištenja kredita platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini 1,00% na iznos kredita obračunate s datum ugovora, koju naknadu u iznosu od 9.220,78 kn, odnosno 1.223,80 eur, tuženik je naplatio dana 20. rujna 2005. godine.

7. Naprotiv sporno je pitanje da li su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ništetne, s time da je ujedno sporan zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja.

8. Prvenstveno treba naglasiti da je odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, 46/07 i 79/07 - u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

9. Prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

10. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, pojavljuju kao "slabija strana", jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu članka 5. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno "glavni predmet ugovora", što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom "glavni predmet ugovora" treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, ES je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova "glavni predmet" i "cijena" u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošače", pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, "glavni predmet ugovora" su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez koji to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu, iako ulazi u "ukupne troškove kredita za potrošače".

11. Tužiteljica u svom iskazu navodi da prilikom sklapanja ugovora o namjenskom kreditu nije bilo posebnog pregovaranja, kod tuženika je tražila kredit i zbog toga je bila nekoliko puta u banci. Otprilike prilikom drugog ili trećeg dolaska ponuđen joj je već gotovi ugovor kako bi ga potpisala kod javnog bilježnika, a vezano uz elemente tog ugovora razgovarali su samo o visini kredita koji može dobiti, da se radi o valutnoj klauzuli, kolika je mjesečna rata te kamatna stopa. O naknadi za obradu kredita nije bilo posebnog razgovora, vidjela je da ona postoji čitanjem ugovora, ali joj nije bilo pojašnjeno od čega se ta naknada sastoji niti zašto je mora platiti. Nije posebno pitala vezano uz tu naknadu jer je shvatila da je ugovor ponuđen po sistemu prihvati ili ostavi. Kredit je podigla radi dovršetka obiteljske kuće u kojoj sada živi. Sva sredstva kredita su potrošena u tu svrhu. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu živjela je na adresi [adresa], u kojoj kući su živjeli njezini roditelji i to u stanu u prizemlju. Radi se o kući sa 4 stana te je u stanu na drugom katu njezin stric imao registriranu svoju tvrtku Gradnja Zavelim. Sredstvima kredita je sagradila kuću na adresi [adresa]. U kući na broju 206 živi i danas.

12. Svjedok ŽA u svom iskazu navodi da je 2005. godine bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu osobnog bankara, međutim, tužiteljice se ne sjeća. Kao osobni bankar sudjelovao je u sklapanjima ugovora o namjenskom kreditu, tzv. stambenim kreditima. Njihova ponuda je bila standardna jer su imali ugovore u eurima i CHF, a sve naknade su bile evidentirane u letku. Također je visina naknade bila vidljiva i iz samog ugovora koji se solemnizirao kod javnog bilježnika, a koji ga je morao proći sa klijentom. Osim navedenog, i on bi svaki puta klijentu naglasio i izračunao naknadu. Nije klijentima objašnjavao što sve ulazi utrošak naknade za obradu kredita jer ne bi ni on mogao točno navesti koliki trošak ide za pravnu službu, koliko za materijalne troškove i sl. Ne zna što je to "valuta utočište" niti je taj pojam postojao kao izraz koji bi se koristio sve do prije par mjeseci. U svojih 25 godina rada nikada ga nije čuo. Tužiteljice se nije mogao sjetiti, ali je iz spisa vidio da je tužiteljici kredit bio potreban za dovršetak obiteljske kuće.

13. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice, obzirom je isti životan i uvjerljiv te u skladu sa dokumentacijom u koju je sud izvršio uvid. Prihvaćen je i iskaz svjedoka, međutim, kako se isti ne sjeća tužiteljice, istim nisu utvrđene relevantne okolnosti u ovom postupku. Dakle, provedenim dokazima nije utvrđeno da se o spornoj odredbi u konkretnom slučaju pojedinačno pregovaralo.

14. Analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio da je odredba članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu, kojim je ugovorna naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1,00% od iznosa kredita, a koja naknada je u konkretnom slučaju iznosila 1.223,80 eur, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna iz slijedećih razloga. S obzirom da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač, niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj, u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača, a to tim više što je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Drugim riječima iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom, nije dokazao koji su to troškovi. Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenim naknadama za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni", odnosno plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

15. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

16. To ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

17. Iz provedenog postupka proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

18. S druge strane, proizlazi da je tužitelj iz Ugovora o kreditu mogao vidjeti da postoji obveza plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

19. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

20. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

21. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

22. Prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

23. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženice u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr. a među njima i tuženica), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

24. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika (a tuženica je tamo bila tuženica pod 3.) protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.

25. Konačno, utvrđene su ništetnim i odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u odluci ovog suda broj Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i dr., jer banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

26. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o kreditu za kupnju vozila, ostale ugovorne odredbe a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

27. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 101/17) od 12. listopada 2017. godine propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

28. Nastavno bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisni o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

29. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

30. S obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1,00% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

31. U odnosu na navod tuženika da je ugovor u cijelosti ispunjen, a da je zabrana bila manjeg značaja, valja istaći da odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a uistinu propisuje da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen.

32. Međutim, nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita, a što je povezano sa ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, dovelo je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na tuženika te se ne može smatrati zabranom manjeg značaja.

33. Slijedom navedenog, a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 2., 4. stavka 2. i 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 295. ZOO-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a, sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje ništetnom odredba članka 10. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 20. rujna 2005. godine, koja glasi: "10. Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom Ugovora." i ujedno naložio tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.223,80 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. srpnja 2007. godine do isplate te je odlučeno kao pod točkama I. i II. izreke presude.

34. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku i to za sastav tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. – 150,00 eur, za sastav podneska od 19.12.2023.g. prema Tbr. 8. toč. 1. - 150,00 eur, te za zastupanje na ročištima 09.07.2024.g. i 09.12.2024.g. prema Tbr. 9. toč. 1. po 150,00 eur, što ukupno iznosi 600,00 eur, a uvećano za trošak PDV-a prema Tbr. 46. u iznosu od 150,00 eur ukupno iznosi 750,00 eur.

35. Stoga je odlučeno kao u izreci pod točkom III.

U Zagrebu, 22. siječnja 2025. godine

Sudac:

Vanesa Brizić Bahun

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.